Još uvijek nije jasno šta se stvarno desilo na području Mosula i Kirkuka i ko su sunijske oružane grupe koje predvode borbu protiv Malikijevih snaga. Naravno, organizacija IDIŠ je planetarno poznata i njena ambicija da uspostavi svoju državu na tlu Iraka i Sirije je općepoznata. Ali, glavninu sunijskih snaga čine druge skupine od kojih je najistaknutije Vojno vijeće revolucionara iza kojeg stoje pobunjena sunijska plemena. Iako premijer iračke vlade Nuri el-Maliki nastoji iskoristiti činjenicu da je IDIŠ jedna od skupina koja se bori protiv njegove vlade, da bi sukob predstavio kao sukob između demokratske vlade i fanatičnih sunijskih terorista, dio analitičara upućenih u stanje u Iraku potvrđuje da postoje brojne sunijske oružane grupe koje su jednako snažne ili snažnije od IDIŠ-a i čija je uloga u posljednjim sukobima koji, sve je jasnije, prerastaju u pravi sektaški rat, kudikamo značajnija. Svjetski mediji, nažalost, potpuno su nezainteresirani za njih i za razloge njihove pobune kao i za njihove političke vizije i stremljenja. Stoga je ovaj članak pokušaj da se predstave vojne i političke snage sunija koje vode borbu protiv šiitske vlade Nurija el-Malikija, kao i da se ukaže na stav kurdskog vođstva kao i na njihove poteze vezano za posljednja događanja i političku situaciju u Iraku.
Vlada iračkog premijera Nurija el-Malikija ostala je iznenađena razmjerima vojne akcije sunijskih boraca koji su slomili njegovu vojsku i policiju te zauzeli Mosul, drugi po veličini grad u zemlji, a nastojanje tzv. IDIŠ-a da se nametne kao glavni akter sunijskog otpora u Iraku uznemirilo je mnoge igrače, napose SAD i Iran.
Među brojnim reakcijama na intenziviranje sektaških sukoba u Iraku dvije su vrlo bitne jer najbolje oslikavaju političko stanje u Iraku te suštinu sukoba. Prva je izjava bivšeg zamjenika predsjednika Iraka, pripadnika arapskih sunija Tarika el-Hašimija koji je kazao: “Ono što se dešava u mojoj zemlji jeste ustanak očajnih sunija Arapa koji već jedanaest godina trpe diskriminaciju, nasilje i nepravdu. Mi smo stalno upozoravali međunarodne predstavnike na to stanje, ali nikoga nije briga ta dešavanja u Iraku. Sada se, iznenađeni, pitaju šta se desilo u Mosulu, u Salahuddinu. Za to što se dešava možete kriviti jedino sebe.”
Druga je reakcija vrhovnog šiitskog autoriteta u Iraku Alija es-Sistanija koji je sunije nazvao teroristima i jasno dao do znanja da su sve institucije države pod kontrolom šiitske sekte. On je kazao: “Pozivam sve građane koji mogu nositi oružje da stupe u borbu protiv terorista i da brane svoju zemlju, narod i svetinje kroz angažiranje u državnim snagama sigurnosti kako bismo postigli sveti cilj.” Svojim sljedbenicima poručio je da će oni koji u toj borbi poginu biti šehidi.
Međutim, još uvijek nije jasno šta se stvarno desilo na području Mosula i Kirkuka i ko su sunijske oružane grupe koje predvode borbu protiv Malikijevih snaga. Naravno, organizacija IDIŠ je planetarno poznata i njena ambicija da uspostavi svoju državu na tlu Iraka i Sirije je općepoznata. Ali, glavninu sunijskih snaga čine druge skupine od kojih je najistaknutije Vojno vijeće revolucionara iza kojeg stoje pobunjena sunijska plemena.
Iako premijer iračke vlade Nuri el-Maliki nastoji iskoristiti činjenicu da je IDIŠ jedna od skupina koja se bori protiv njegove vlade, da bi sukob predstavio kao sukob između demokratske vlade i fanatičnih sunijskih terorista, dio analitičara upućenih u stanje u Iraku potvrđuje da postoje brojne sunijske oružane grupe koje su jednako snažne ili snažnije od IDIŠ-a i čija je uloga u posljednjim sukobima koji, sve je jasnije, prerastaju u pravi sektaški rat, kudikamo značajnija.
Svjetski mediji, nažalost, potpuno su nezainteresirani za njih i za razloge njihove pobune kao i za njihove političke vizije i stremljenja. Stoga je ovaj članak pokušaj da se predstave vojne i političke snage sunija koje vode borbu protiv šiitske vlade Nurija el-Malikija, kao i da se ukaže na stav kurdskog vođstva kao i na njihove poteze vezano za posljednja događanja i političku situaciju u Iraku.
Generalno vojno vijeće revolucionara Iraka
Ovo vijeće osnovano je krajem 2013. godine kada je El-Maliki naredio vojnim i policijskim snagama da silom razbiju demonstracije sunija u pokrajini El-Anbar, tada su sunijski velikodostojnici osnovali vojna vijeća s namjernom zaštite demonstranata. Vojna vijeća su se sredinom januara 2014. godine ujedinila pod nazivom Generalno vojno vijeće revolucionara Iraka.
Ne postoje pouzdani podaci o identitetu članova Vijeća, ali gotovo je sigurno da se u njemu nalaze bivši vojni oficiri visokih činova s obzirom na to da se kao glasnogovornik Vijeća pojavljuje general-major zrakoplovstva Mezher el-Kajsi.
Generalno vojno vijeće revolucionara Iraka pod svojom komandom ima sljedeće oružane skupine:
● Odredi nakšibendijskog tarikata. Ova sufijska skupina broji nekoliko hiljada boraca. Učestvovali su u oružanom otporu američkoj okupaciji Iraka. Njihov zapovjednik je Izzet ed-Duri, bivši zamjenik Saddama Huseina. Ovi odredi baštine vojnu doktrinu i sistem komandovanja iračke vojske iz vremena Saddamovog režima. Uspjeli su proizvesti vlastite rakete dometa između 25 i 30 kilometara. Aktivno djeluju u Ninivi, Kirkuku i nekim dijelovima Bagdada, a nakon što su u junu sunijske oružane grupe zauzele Mosul, povjereno im je upravljanje jednim njegovim dijelom s obzirom na povjerenje koje uživaju kod lokalnog stanovništva u tom gradu.
● Vijeće plemena. Vijeće plemena predstavlja preko sedamdeset manjih i većih arapskih sunijskih plemena, a raspolažu sa oko četrdeset vojnih jedinica koje djeluju uglavnom u gradovima Remadi, Kerma, Halidijja, Faludža, te brojnim manjim gradovima i selima u pokrajini El-Anbar. Njima su lojalne i neke oružane skupine koje djeluju u Bagdadu. Vojne jedinice Vijeća plemena, također, djeluju u drugim pokrajinama kao što su pokrajina Salahuddin, Niniva i Dijala, naročito u gradu Bakuba u Dijali, te s manjim intenzitetom u pokrajini Kirkuk. Vijeće plemena raspolaže s nekoliko desetina hiljada boraca, pa se smatraju najbrojnijom vojnom grupom sunija u Iraku i daleko najmoćnijom. Raspolažu pješadijskim naoružanjem, lahkom artiljerijom, te manjim arsenalom teške artiljerije. Vojno vijeće raspolaže jedinstvenim političkim (civilnim) vođstvom, te vojnom komandom koju sačinjavaju oficiri iz Saddamovog režima.
● Basijci (ostaci pripadnika Bas partije Saddama Huseina). Analitičari upućeni u zbivanja u Iraku tvrde da trenutno hiljade bivših pripadnika Bas partije, od kojih su mnogi biviši vojni oficiri, djeluju u različitim dijelovima Iraka, te da su u sklopu Vojnog vijeća učestvovali u posljednjim bitkama (u junu 2014.).
● Odredi revolucije (iz) dvadesetih. Ketaib sevretil-išrin – odredi revolucije (iz) dvadesetih, prva su oružana grupa koja se pojavila u Bagdadu nakon američke okupacije Iraka. Nazvali su se odredima revolucije (iz) dvadesetih po ustanku protiv britanskih kolonijalnih vlasti koji je poznat kao revolucija ili ustanak 1920. godine. Najbolji opis za ovu grupu jeste da su narodni pokret koji se zalaže za nacionalno jedinstvo. Njihovi pripadnici su mješavina selefija, sufija i nereligioznih iračkih patriota, a imaju dobre odnose da pobunjenim sunijskim plemenima, te šiitskim aktivistima koji su protivnici američke okupacije i El-Malikijevog načina vladavine. Interesantni su i po tome što su u vrijeme američke okupacije izbjegavali borbu protiv Iračana koji su sarađivali sa okupacionim snagama i nisu opravdavali ubijanje svojih sunarodnjaka osim u samoodbrani. Broje nekoliko hiljada članova od kojih veliki broj nisu borci, nego civilni aktivisti. Odlikuju se po gerilskoj borbi, brzim napadima i čestom korištenju nagaznih mina kao sredstva borbe. Najaktivniji su u Bagdadu, pokrajinama El-Anbar i Salahuddin i s manjim intenzitetom u pokrajini Kirkuk. Uz pomoć drugih oružanih grupa, u junu su zauzeli tri grada blizu Bagdada.
● Džemat ensarul-islam. Džemat ensarul-islam (grupa pomagača islama) selefijska je oružana grupa koju je pod nazivom Ensarul-islam 2001. godine osnovao islamski učenjak Mulla Kerikar, inače pripadnik kurdskog naroda. Do američke okupacije 2003. godine djelovali su u planinama Kindil u iračkom Kurdistanu, da bi tokom američke okupacije započeli djelovanje u unutrašnjosti Iraka. Međutim, skupinu je oslabila unutrašnja podjela koja je rezultirala time da je dio njihovih pripadnika pristupio Ebu Musabu ez-Zerkaviju. Nakon povlačenja američkih snaga 2011. godine, donose odluku o prestanku djelovanja, ali nakon nekog vremena ponovo počinju sa aktivnostima u pokrajinama Niniva, Kirkuk i dijelu pokrajine Dijala pod nazivom Džematu ensaril-islam. Karakteristični su po velikoj konspirativnosti, posvećuju ogromnu pažnju skrivanju identiteta svojih članova, naročito vođstva, tako da su njihove vođe poznate samo po nadimcima koje koriste unutar pokreta, a i oni rijetko dospijevaju u javnost. Takav je, recimo, Ebu Omer el-Iraki, zapovjednik skupine u pokrajini Niniva. Procjenjuje se da broje preko pet hiljada boraca. Svako ko im želi pristupiti mora ispunjavati teške uvjete i proći rigorozne sigurnosne provjere. Trenutno djeluju u savezu s drugim oružanim grupama u pokrajinama Niniva, Kirkuk i Dijala.
● Džemat džejšil-mudžahidin. Džemat vojske mudžahida je mješavina manjih vojnih skupina koje su razbijene djelovanjem plemenskih snaga Sahavata u vrijeme američke okupacije. Jedno vrijeme prestali su djelovati da bi se 2008. godine ponovo pojavili u pograničnom području sa Sirijom. Početkom oružanih sukoba u Siriji veliki broj njihovih boraca stupio je u redove Džebhetun-nusre i jedinica Slobodne sirijske vojske, ali su se usljed intenziviranja sukoba u Iraku vratili u svoju zemlju. Trenutno broje oko četiri hiljade boraca i djeluju u gradovima Kerem, Faludža, Ebu Gurejb, bagdadskim oblastima Zevbe i El-Jusufijja, te gradu Tikritu. Poznati su po svojim snajperistima koji su se proslavili brojnim uspješnim akcijama. Raspolažu raketnim arsenalom vlastite proizvodnje. Imali su presudnu ulogu u preuzimanju kontrole nad oblasti Kerem zapadno od Faludže.
Druge oružane skupine
● Islamska vojska u Iraku. Islamska vojska u Iraku je treća po veličini oružana grupa arapskih sunija koja djeluje u gradovima. Osnovani su 2004. godine, a 2006. godine umjesto oružane borbe započeli su političku i medijsku. Ponovnoj borbi se vraćaju u posljednjim sukobima imeđu iračke vojske koja je pod kontrolom šiita i sunijskih boraca. Ideološki su bliski pokretu Muslimanske braće.
● Islamska država u Iraku i Šamu. IDIŠ je grupa tzv. džihadskog selefizma. Njihovi članovi su pripadnici različitih naroda. Bore se na brojnim frontovima u Siriji i Iraku. Karakteristično za ovu grupu jeste da sebe smatraju državom, te stoga insistiraju da im se svi drugi moraju pokoriti i staviti pod njihovu komandu, u suprotnom su otpadnici ili buntovnici protiv države. Prema procjenama eksperata u Iraku, raspolažu sa pet do šest hiljada boraca.
Odnos kurdskih zvaničnika prema dešavanjima
U Iraku živi oko četiri miliona Kurda koji na sjeveru zemlje imaju pokrajinu Irački Kurdistan koja raspolaže visokim stepenom autonomije. Prema sporazumu sa centralnim vlastima, Iračkom Kurdistanu pripada pravo na 17% naftnog bogatstva Iraka. Predsjednik države i ministar vanjskih poslova su Kurdi.
Odmah po izbijanju sukoba između oružanih grupa i iračke vojske, Kurdi su sa svojim snagama Pešmerga pristupili zauzimanju položaja u naftom bogatoj pokrajini Kirkuk. Vlasti kurdske autonomije na sjeveru Iraka formirale su štab za vojne operacije na tom području te su pod izgovorom uspostavljanja reda zauzele područja oko kojih se njihova autonomija spori sa vlastima u Bagdadu, čim su se sa tih područja povukle jedinice iračke vojske.
Financial Times 13. juna prenosi izjavu kurdskog zvaničnika Ahmeda el-Askerija da “Kurdi sa spornih područja jasno žele da ti dijelovi uđu u sastav kurdske autonomije.” Vlasti kurdske autonimije izdale su proglas u kojem se navodi da će pokrajinske snage Pešmerga odlučno štititi sigurnost stanovnika na novim područjima koja su zauzeli, potvrđujući da njihove snage u tim područjima imaju odbrambene namjere.
Kurdski zvaničnici održavaju kontakte sa nekim oružanim skupinama arapskih sunija, od kojih su Vijeće plemena i Generalno vojno vijeće revolucionara Iraka, ali se drže izrazito neprijateljski prema IDIŠ-u.
Prema proglasu koji je 14. juna 2014. godine izdalo ministarstvo Pešmerge, oružane snage Iračkog Kurdistana zauzele su grad Džalula (Jalula) i većinu područja u pokrajini Niniva oko kojih se spore sa vlastima u Bagdadu, i to nakon što se iz tih područja povukla iračka vojska. Zvaničnici ministarstva priznali su da su njihove snage imale poteškoća u zauzimanju područja u pokrajini Dijala, naročito u okrugu Es-Sa‘dijja u oblasti Hanikin.
Nechervan Idris Barzani, premijer Iračkog Kurdistana, izjavio je: “Povratak na stanje kakvo je u Iraku bilo prije nego što su naoružane grupe zauzele Mosul gotovo je nemoguće.” U izjavi za BBC on je kazao da arapske sunije imaju pravo na autonomiju kakvu imaju Kurdi, dodavši da je sa Nurijem el-Malikijem vrlo teško postići bilo kakav dogovor.
Agencija Reuters objavila je da su Kurdi u posljednjim dešavanjima uspjeli proširiti teritorij svoje autonomije za 40%, i to bez borbe. Na novoosvojenim područjima nalaze se naftna polja i vojne baze koje je iračka vojska napustila ostavljajući ogromne količine različitog naoružanja, vojne opreme i tehnike. Generalni sekretar ministarstva Pešmerge Džebbar Javvar izjavio je da će sva ta područja biti pripojena pokrajini.
(Izvor: aljazeera.net)