informativniislamskičasopis
0

Strpljenje selefa u traženju znanja

Jedan od mnogobrojnih ispravnih prethodnika koji su žrtvovali svoje imetke i živote na putu stjecanja šerijatskog znanja jeste primjer Beki’a ibn Mahleda (201. – 276. h.g., koji je prvi put, tražeći znanje, putovao u Egipat i Šam, a drugi put u Hidžaz – oblast između Mekke i Medine i Bagdada. Prvo putovanje je trajalo 14 godina, a drugo 20 godina. Ovaj velikan preselio je u Endelusu 276. h.g. Prenio nam je sljedeće: “Kada sam se približio Bagdadu, došla je do mene vijest o iskušenju imama Ahmeda ibn Hanbela (164. – 241 h.g), i da mu je zabranjeno održavanje i slušanje predavanja, što me mnogo rastužilo.

Došao sam u Veliku džamiju kako bih prisustvao kružoku i slušao ono što ponavljaju i ugledao sam čovjeka koji je pripovijedao o prenosiocima, neke je ocjenjivao slabim, a neke pouzdanim, pa sam upitao čovjeka koji je sjedio do mene: 'Ko je ovo?' Reče: 'Jahja ibn Mein (Ebu Zekerijja Jahja ibn Mein, 158. – 233. h.g.).' Potom sam vidio prazno mjesto ispred njega, te sam se približio i rekao: 'O Ebu Zekerijja, Allah ti se smilovao, želim te nešto upitati, ali me nemoj odbiti.' Reče: 'Pitaj.' Pa sam ga pitao o prenosiocima koje sam sreo. Neke je ocijenio slabim, a neke povjerljivim. Potom ostali prisutni rekoše: 'Dosta si pitao, Allah ti se smilovao. I drugi žele pitati.' Kada sam ustao, rekao sam: 'Želim te upitati o još jednom čovjeku: Ahmedu ibn Hanbelu?' Jahja ibn Mein me pogleda čudeći se i reče: 'Zar da ljudi kao što smo mi govore o Ahmedu ibn Hanbelu?! On je imam muslimana i najbolji među njima.' Izašao sam iz džamije pitajući ljude gdje se nalazi kuća Ahmeda ibn Hanbela. Kada sam je pronašao, pokucao sam na vrata i on je izašao. Imam Ahmed je pogledao u nepoznatog čovjeka koji je stajao pred njegovim vratima. Rekao sam: 'O Ebu Abdullah, ja sam stranac, i prvi put dolazim u ovu zemlju. Putujem u potrazi za hadisima i sakupljam ih. Nigdje nisam putovao osim tebi.' Tada mi je rekao da uđem u predvorje kuće. Upitao me odakle sam. Rekoh: 'Sa najdaljeg zapada.' Reče: 'Je li iz Afrike?' 'Ne', rekoh, 'još dalje. Iz Endelusa.' Imam Ahmed reče: 'Iz daleke si zemlje, i ništa mi ne bi bilo draže da ti udovoljim u onome što tražiš, osim što mi je zabranjeno održavati predavanja, što si vjerovatno i čuo.' Rekoh: 'Čuo sam, ali ja sam doputovao tebi, u tvoju zemlju.' Rekao sam: 'O Ebu Abdullah, ja prvi put dolazim i vi me ne poznajete. Kada bi mi dozvolio da ti dolazim svaki dan, prerušen u siromaha, i da mi tom prilikom citiraš samo jedan hadis, ja bih bio prezadovoljan.'  Imam Ahmed reče: 'U redu, ali pod uvjet da se ne pojavljuješ u drugim halkama ili kod drugih poznavalaca hadisa.' 'Pristajem', odgovorio sam. Potom sam dolazio kod Ahmeda ibn Hanbela, sa štapom u ruci, umotane glave, noseći papir i mastilo u rukavu, govoreći glasno: 'Udijelite, Allah vam se smilovao.' Potom bi me imam Ahmed uveo u kuću i zatvorio vrata. Citirao bi mi hadis, ili dva, a nekada i više, sve dok nisam zapisao oko tri stotine hadisa. Ustrajao sam u ovome sve dok nije preselio čovjek koji je zabranio imamu Ahmedu predavanja (misli se na abasijskog halifu El-Vasika ibn Mutesima, 200. – 232. h.g., koji je preuzeo hilafet 227. h.g.), i dok ga nije naslijedio onaj koji je slijedio put ehlis-sunneta (misli se na abasijskog halifu Ebu Fadla el-Mutevekkil alallah, 205. -247. h.g., koji je volio sunnet i kažnjavao one koji su vrijeđali Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma). Imam Ahmed je postao poznat, ljudi su ga poštovali i došla je do izražaja njegova veličina. Cijenio je moj sabur na putu traženja hadisa. Kada bih dolazio kod njega u kružok, napravio bi mi mjesto i približio bi me sebi, potom bi govorio učenicima: 'Ovo je pravi učenik', pričajući im priču o mojoj potrazi za hadisom. Nakon toga sam se mnogo razbolio i morao sam se liječiti . Kada je imam Ahmed primijetio moje odsustvo, upitao je prisutne o meni, te su ga obavijestili o mojoj bolesti. Požurio je k meni da me posjeti. Čuo sam vlasnika kuće kako govori: 'To je on. Pogledajte ga. Dolazi predvodnik muslimana.' Potom je vlasnik kuće brzo došao do mene rekavši mi da imam Ahmed dolazi da me posjeti. Imam Ahmed je ušao u moju sobu i sjeo pored moje glave, a soba je bila premala da primi sve one koji su došli sa njim da me posjete, a potom je rekao: 'O Ebu Abdurrahman, raduj se nagradi od Allaha. Kada si zdrav, nema mjesta bolesti (tj. kada je čovjek zdrav, on je tada pun snage i volje, ne razmišlja o bolesti i u mogućnosti je da obavlja svakodnevne poslove), a kada si bolestan, nema mjesta zdravlju, Allah da te izliječi,' pa sam vidio kako prisutni pišu ono što je rekao. Nakon što me imam Ahmed posjetio, dolazili su mi stanari kuće, služeći me i donoseći mi hranu i mijenjajući mi posteljinu. Bolje su me pazili nego što bi me pazila moja porodica da sam bio sa njom, sve zbog posjete jednog dobrog čovjeka.

(Iz djela Safehat min sabril-ulema)

1. Mart 2012 | Osobine iskrenih vjernika | 47

Komentari: Nema komentara

Komentirajte