informativniislamskičasopis
0

Suradnja da'ija i odraz istog po zajednicu - (Prvi dio)

Nema sumnje da je poziv Allahu, subhanehu ve te’ala, u Allahovoj vjeri na počasnom mjestu. Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi naređuje Svome vjerovjesniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da dostavi ljudima posebnu naredbu: “Reci: ‘Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi …’” (Prijevod značenja Jusuf, 108) Vjerovjesniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je naređeno da sve i jedan harf iz Kur’ana dostavi Allahovim robovima, ljudima, međutim, ukoliko bi se radilo o posebnoj naredbi, Allah, subhanehu ve te’ala, posebno bi naglašavao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je dostavi. Naredbi, sličnih spomenutoj, u Kur’anu je mnogo. Npr. riječi Uzvišenog: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim …” - “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim …” (Prijevod značenja En-Nur, 30-31) Takođe, riječi Uzvišenog: “Reci: ‘Ja vam ne kaž‍em: ‘U mene su Allahove riznice’, niti: ‘Meni je poznat nevidljivi svijet’ …” (Prijevod značenja El-En’am, 50) I mnogi drugi kur’anski ajeti. Ono što je bitno, jeste da znamo kada Uzvišeni Allah propiše neku naredbu obraćajući se Svome poslaniku, Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem, tada, takva naredba zaslužuje posebnu pažnju. Allah, subhanehu ve te’ala, je rekao Svome vjerovjesniku, Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem,u prijevodu značenja: “Reci: ‘Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi…’” Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao i prethodna njegova braća, vjerovjesnici i poslanici, pristupio je ovom visokom i časnom zadatku, pozivu u Allahovu vjeru. Međutim, taj poziv je bio sazdan na jasnim dokazima: jasno se znalo čemu se poziva, jasno se znalo ko se poziva i jasno se znalo kojim načinom se poziva. I u svakom pozivu neophodno je posjedovati jasne dokaze o spomenutom. Kada se potpuno jasno bude znalo: čemu se poziva, ko se poziva i kako se poziva, tada takav poziv biva poistovjećen s pozivom Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. U protivnom, ukoliko jedna od spomenute tri stvari bude nedostajala i sam poziv će utoliko biti nepotpuniji. Dakle, svako onaj koji se smatra sljedbenikom Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ne smije se zadovoljiti samo njegovim slijeđenjem u određenim ‘ibadetima: namazu, zekatu, postu, hadždžu, dobročinstvu roditeljima, održavanju rodbinskih veza, već, neophodno je da takođe bude i misionar, da’ija u Allahovu, subhanehu ve te’ala, vjeru svojim riječima i svojim ponašanjem. Ali, neophodno je da bude učen, tj. da se poduči i da poziva u Allahovu vjeru sa jasnim znanjem. Mora da mu bude potpuno jasno koga poziva u Allahovu vjeru. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je poslao Mu’aza u Jemen, rekao mu je: “Doista, ti ćeš doći narodu od sljedbenika Knjige …” (Muslim, 19) Dakle, upoznao ga je o stanju onih koje on treba da poziva kako bi se pripremio za susret s njima i pri tom susretu spustio se na stepen svakog kojeg bi pozivao u vjeru. Nema sumnje, da razuman insan, vrlo lahko može raspoznati neukog čovjeka od čovjeka koji se inati i oholi, i na osnovu toga svoj poziv prilagoditi. Tako i Uzvišeni Allah kaže, kao što stoji u prijevodu značenja: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, -ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni…” (El-Ankebut, 46) Dakle, s nasilnicima i nepravednim ne raspravljamo na lijep način, već onako kako odgovara njihovom stanju i njihovom nasilju. Nakon toga, neophodno je da da’ija bude dobro upoznat s načinima poziva u Allahovu vjeru, kako da poziva ljude. Ova stvar mnogo je bitna za da’ije. Kako pozivati ljude? Da li ih pozivati na grub i žestok način, napadajući ih zbog onoga na čemu su i preziranjem onoga što čine, ili pozivati ih blagošću, na lijep način bez osuđivanja onog na čemu su?! Poslušajmo riječi Uzvišenog Allaha upućene Njegovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili…” (Prijevod značenja El-En’am, 108) Svi mi dobro znamo da je grdnja i omalovažavanje mušričkih božanstava potrebna stvar, jer sva ona su lažna božanstva, kao što Uzvišeni kaže: “To je zato što je Allah – istina (postoji), a oni kojima se oni, pored Allaha, klanjaju su ništavni (ne postoje).” (Prijevod značenja El-Hadždž, 62) Omalovažavanje i grdnja nečega što je ništavno, pojašnjavanje i ukazivanje ljudima na njegovu laž, prijeko je potrebna stvar, međutim, ukoliko će to imati za posljedicu veću štetu, a moguće je njegovu ništavnost pojasniti i drugim načinom, tada nam Allah zabranjuje da grdnju i omalovažavanje koristimo kao način otklanjanja spomenute laži. Shodno tome, ukoliko da’ija primjeti nekog čovjeka na djelu kojeg da’ija smatra neispravnim, međutim, dotični čovjek ga smatra ispravnim, nikako nije od ispravnog načina na kojeg je Allah uputio Svoga vjerovjesnika, Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, omalovažavanje i grdnja onoga na čemu je taj čovjek i da’ija će time samo otjerati dotičnog čovjeka od sebe, a možda i tim svojim postupkom, navesti ga da on grdi i omalovažava ono na čemu je da’ija od istine. Ispravan način je da mu se ukaže i pojasni ono što je istina, jer većini ljudi, naročito onima koji slijepo slijede druge, zbog tog njihovog slijepog slijeđenja i strasti, istina je skrivena, nepoznata. Zbog toga kažem: “Reci istinu i pojasni je!” Nema sumnje da fitra, urođena vjera, neće primiti istinu, jer to je Allahova vjera i Šerijat. I mora neminovno ova istina ostaviti traga na onog koji se poziva. Ne kažem da će odmah, momentalno promijeniti njegovo stanje. To je možda, ponekad rano i očekivati, ali će sigurno, nakon nekog vremena početi djelovati na njega. Počeće razmišljati o onome čemu je pozivan, sve dok mu istina ne postane jasna. Zbog toga, neophodno je da svaki da’ija dobro poznaje koga poziva od ljudi i na koji način. Ova stvar, doista, mnogo utiče na prihvatanje ili odbijanje poziva. Nije nam stran metod pozivanja Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejh ve sellem. Poznat nam je slučaj čovjeka pustinjaka koji je došao i u jednom od uglova mesdžida počeo da vrši malu nuždu. Prisutni u mesdžidu su počeli da ga kore zbog njegovog postupka, dok, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Pustite ga neka završi, ne prekidajte ga!” (Buharija, 6205; Muslim, 284) Nakon što je ovaj čovjek obavio svoju potrebu, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je naredio da se nečistoća otkloni i sapere vodom, a zatim je pozvao čovjeka. Rekao mu je: “Doista, ovi mesdžidi nisu sagrađeni, i ne dolikuje da se u njima čini nešto poput male nužde ili da se unose druge nečistoće! Oni su sagrađeni radi spominjanja Uzvišenog Allaha, obavljanja namaza i učenja Kur’ana!” (Muslim, 285) Razmisli o ovom postupku. Šta misliš kakav će prijem imati poziv Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u čuvanje svetosti mesdžida, na ovako blag i lahak način, kod ovog čovjeka pustinjaka? Doći ćeš do zaključka da će ovaj čovjek prihvatiti poziv, smiriće se i uvidjeti veliku razliku između postupka ashaba, od ukora i grdnje, i Vjerovjesnikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, postupka uz blago podučavanje, usljed čega se prsa šire i srce smiruje. Zatim, strogo je obavezno da se pravi da’ija okiti onim u što poziva, jer ako bude pozivao u istinu, od najveće gluposti je da se on prvi razilazi s tom istinom. Ako pak, bude pozivao u neistinu, onda je to teže i gore. Dakle, ukoliko se praksa da’ije bude razlikovala od onoga čemu poziva, to će neminovno uticati na neprihvatanje njegovog poziva. Ljudi, doista, posmatraju i prate da’ije na poseban način, ne kao i ostale ljude. Ako vide da’iju da poziva u nešto, a sam on to ne praktikuje, bit će dovedeni u sumnju: je li istina ili ne ono u što on poziva?! Zapitaće sam sebe: “Ako je istina ono čemu ovaj poziva, zašto to onda on ne praktikuje?!” Na taj način, prihvatanje, onoga čemu da’ija poziva, od strane ljudi slabi. Da ne govorimo o velikom grijehu koji ga prati zbog njegovog poziva u što i sam on ne čini: “Zar da od drugih traž‍ite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (Prijevod značenja El-Bekara, 44) Takođe, strogo je obavezno da da’ija dobro poznaje ono čemu poziva. Da ne govori osim ono za što sigurno zna da je istina ili što preovladava kod njega da je istina. Ukoliko bude pozivao bez znanja, doista, više će uništiti i pokvariti nego što će popraviti. Da ne govorimo o velikom grijehu koji ga zbog toga snalazi: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (Prijevod značenja El-Isra, 36) Zato, ne govori ništa o čemu nemaš znanja. Uzvišeni Allah, takođe, kaže, kao što stoji u prijevodu značenja: “Reci: ‘Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.’” (El-E’araf, 33) Čujemo kako neke da’ije pozivaju u određenu stvar suprostavljajući se pri tome istini. Znamo, ili preovladava mišljenje kod nas, da takvi ne pozivaju u dotičnu stvar po znanju, već iz neznanja, čime se čine dvije velike štete: Prva je prihvatanje i odazivanje ovoj neistini kojoj poziva dotični da’ija, a druga je odbijanje istine sagrađene na istinskom znanju. Vidimo i čujemo kako neke da’ije pozivaju u zabranjenost određenih stvari, bez da imaju jasan dokaz za to. Ili pozivaju u dozvoljenost određenih stvari, takođe, bez dokaza. Tako da običan narod koji ima lijepo mišljenje o njima, prihvata ove neistine, istovremeno odbacujući istinu koja je kod drugih. Dakle, da’ija treba da bude dobro upoznat o Allahovoj vjeri. Da ne poziva u nešto što je zabranjeno, a da to i ne primjeti, ne znajući da je ista stvar zabranjena. Ili upozorava na nešto neznajući da je to ispravno i istina. Hvala Allahu, bolje je da stvar koju ne poznaješ odgodiš za sutra, dok se ne vratiš na tekstove i dokaze, nego da požuriš i govoriš o njoj bez znanja. Takođe, neophodno je da da’ija bude strpljiv na iskušenjima koja ga zadese na njegovom putu, od riječi ili djela. Čovjek koji poziva dobru, mora imati neprijatelje koji preziru ono čemu on poziva: “Isto tako smo Mi dali da svakom vjerovjesniku nevaljalci neprijatelji budu. A tebi je Gospodar tvoj dovoljan kao vodič i kao pomagač!” (Prijevod značenja El-Furkan, 31) Svaki vjerovjesnik je imao neprijatelje. Ne zbog njega samog, već zbog svog poslanstva. Zbog toga, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je prije poslanstva bio kod Kurejšija istinit i povjerljiv. Međutim, kada mu je objavljen Allahov Šerijat, postao je lažac, sihirbaz, pjesnik, gatar, ludak i šta sve još od pogrdnih nadimaka. Zbog čega to? Zbog njegove ličnosti ili zbog poslanstva? Zbog poslanstva. I svako onaj koji krene putem Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, neminovno će imati neprijatelje od nevaljalaca. Moraće se čuvati njihovog uznemiravanja koliko može, a ukoliko ga i zadesi nešto od toga, moraće da se strpi, očekuje nagradu od Allaha, subhanehu ve te’ala, i nada se Allahovoj pomoći, a završnica je lijepa. Zatim, ne priliči da’iji da poziva sebi, svojoj ličnosti, već, neophodno je da poziva Allahu. Tj. ne treba da ga interesuje hoće li biti potpomognut ili ne, hoće li se ljudi odazvati njegovom pozivu za njegova života ili poslije njegove smrti. Bitno je da se onome čemu on poziva ljudi odazovu kad-tad. Svakako da čovjeka raduje i da ga podstiče na veću požrtvovanost kada mu se ljudi odazovu još za njegova života, međutim, ukoliko ga Allah iskuša brzim neodazivanjem ljudi njegovom pozivu, da bi ispitao njegovo strpljenje, na da’iji je da se strpi i da nagradu za to očekuje od Njega Svevišnjeg. Ne smije biti kao pojedine da’ije koje kada čuju vrijeđanje drugih, bilo riječima ili djelima, odmah posumnjaju u ono na čemu su, a Allah Uzvišeni već je rekao: “Ako sumnjaš u ono što ti objavljujemo, upitaj one koji čitaju Knjigu, prije tebe objavljenu. Tebi Istina od Gospodara tvoga dolazi, i nikako ne budi od onih koji su u sumnji.” (Prijevod značenja Junus, 94) Allah, subhanehu ve te’ala, pojasnio je istinu i učinio je svjetionikom. Zato, kada spoznaš istinu, ustraj na njoj ma šta čuo ili vidio, a što ti nije drago i što prezireš. Strpi se, doista, završnica pripada bogobojaznim. Od lijepog ponašanja da’ija, kojim se obavezno moraju okititi, jeste potpomaganje u da’wetu. Briga nijednog od njih ne smije biti da se samo njegove riječi prihvate ili da svojim nastupom dokaže sposobnost nad drugima. Ne, već briga svih njih mora biti da se da’wa, ono čemu pozivaju prihvati, svejedno od koga se prihvatilo, od njega ili nekoga drugog. Sve dok budeš nastojao da uzvisuješ Allahovu vjeru, ne treba da te brine hoće li se ona, doista, uzvisiti putem tebe ili nekoga drugog. Svakako da čovjek voli da svojim rukama doprinosi popravku i dobru, međutim, ne smije prezirati da to isto dolazi od strane drugih. Naprotiv, obaveza mu je da priželjkuje uzvisivanje Allahove vjere ma čijim rukama se to desilo i od čije strane to došlo. Ako svoje razumijevanje bude izgradio na ovome, sigurno će potpomagati i drugog svog brata u da’wetu, u pozivu u Allahovu vjeru, makar ljudi prihvatili i od drugog, a ne od njega. Obaveza svih da’ija jeste da budu jedna ruka. Da se potpomažu, međusobno dogovaraju o problemima, zajednički nastupaju, po dvojica, trojica ili četvorica: “Reci: ‘Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu, dvojica po dvojica, ili jedan po jedan…’” (Prijevod značenja Sebe, 46) Dobro vidimo kako se pozivači u zabludu okupljaju, ujedinjavaju i planiraju, pa zašto to isto ne čine i pozivači u Allahovu vjeru, savjetujući jedan drugoga u onome što pogriješe. Neko od njih ima više znanja, neko poznaje bolje da’wetske metode i slično. Ako pogledamo u kur’anske i hadiske tekstove, vidjećemo da Uzvišeni Allah opisuje vjernike kao da su jedno, one koji se potpomažu: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traž‍e da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. – Allah je doista silan i mudar.” (Prijevod značenja Et-Tevba, 71) Takođe, Uzvišeni je rekao, kao što stoji u prijevodu značenja: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i traž‍iti da se čini dobro, a od zla odvraćati, - oni će šta ž‍ele postići. I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli, - njih čeka patnja velika.” ( Alu-Imran, 104-105) Doista, šejtan ponekad ubacuje u srce da’ije da prezire drugog da’iju ukoliko taj isti drugi uspijeva u svome pozivu, ostvaruje uspijeh, jer ovaj, ponekad, ne voli da iko pored njega uspije u da’wetu, da ga iko pretekne i ljudi prihvate drugog pored njega. Zbog toga, šejhul-islam Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi te’ala ‘alejh, definišući zavist, kaže da je zavist preziranje Allahove blagodati kod drugoga, iako je kod većine islamskih učenjaka prisutna definicija da je zavist priželjkivanje nestanka neke blagodati kod drugoga. Mi kažemo da je zavist preziranje Allahove blagodati kod drugoga, svejedno priželjkivao njen prestanak ili ne. Zato, dragi moj brate, obaveza ti je da pomogneš svoga brata da’iju u njegovom pozivu u Allahovu vjeru, makar se on pokazao i sposobnijim od tebe i njegova da’wa uspjela, ako želiš uzdizanje Allahove, subhanehu ve te’ala, vjere. Dobro znaj i toga budi svjestan, da pozivači u zabludu i zlo vole da mi, pozivači u dobro, budemo razjedinjeni i raštrkani, jer znaju da je naše ujedinjenje razlog uspjeha, a razjedinjenost i raštrkanost razlog klonulosti i posustajanja: “… i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdrž‍ljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdrž‍ljivih.” (Prijevod značenja El-Enfal, 46) Nema sumnje, da je svaki od nas podložan grešci. Zato kada vidimo nekoga od nas da griješi, potpomognimo ga u otklanjanju te greške. Porazgovarajmo s tim kod koga smo primjetili grešku. Ponekad nam se čini da je dotično djelo greška, ali u stvarnosti nije tako. Pa, ukoliko se i ispostavi da je greška, tu njegovu grešku ne smijemo uzeti za razlog njegovog napadanja, omalovažavanja, upozoravanja na njega, odvraćanja drugih od njega. Doista, ovo nije osobina običnih vjernika, pa kako da se to isto nađe pri onima koji pozivaju u Allahovu vjeru?! Niko od nas ne sumnja u ispravnost da’weta kojem je, Allahu hvala, omladina pristupila zadnjih godina. Međutim, postoji nekoliko stvari koje su neispravne. Danas, neki pojedinci zadovoljavaju se samo svojim mišljenjem. Drugo, tuđe mišljenje ih uopće ne interesuje. Čak, ponekad bivaju zadivljeni sobom i onim što imaju od znanja i inteligencije, iako su, kada je u pitanju znanje, dobrim djelom neznalice. Naći ćeš jednog od njih kako prezire druge. Ne priznaje istinu koja je kod njih. Čak, otišao je dotle, da kada bi se neko od velikih učenjaka poznatih po znanju, vjeri, povjerenju, spomenuo pred njim, rekao bi: “Ko je on?! Zar nije čovjek kao i ja?!” Naći ćeš ga kako se na isti način ophodi sa svojom braćom da’ijama. Ukoliko se neko od njih ne slaže s njim, taj isti sigurno griješi, dok je ovaj uvijek na istini kao da mu silazi objava. Nema sumnje da je ovakav pristup pogrešan. Čovjeku nije dozvoljeno da bude ubijeđen u grešku drugog, a da je on na istini, u stvarima koje su od prirode idžtihada. Ako bude ubijeđen u grešku drugog,to je kao da sam sebi pripisuje poslanstvo, vjerovjesništvo i nepogriješivost. Ispravno je da je greška kod drugog moguća kao što je moguća i kod njega samog. Ispravnost koju priziva sebi, takođe, treba da priziva i drugom, tako da istina može da bude kod drugog, a kod njega samog greška. Ne postupajući na ovaj način, danas, pojedina omladina pripisuje se određenoj skupini ili određenom učenjaku. Uzimaju njegov govor, svejedno bio on ispravan ili ne. I ovo je ono što dovodi do cijepanja ummeta, ono što slabi volju i čime se ismijavaju pozivači u zabludu i zlo. Zbog toga, obaveza na svima nama je da budemo kao što nam je naredio Uzvišeni Allah, onakvim kakvim nas je opisao Allah, subhanehu ve te’ala: “Doista je ovaj ummet jedan ummet!” (Prijevod značenja El-Mu’minun, 23) Naša riječ mora da bude jedna. Ne kažem da moramo biti istog mišljenja kada je u pitanju dozvoljeno razilaženje, jer to je nemoguće, ali kažem da, ukoliko se raziđemo tamo gdje nam je dozvoljeno, naša srca ne smiju da se raziđu, moraju biti kao jedno srce. Prijateljstvo i ljubav mora da vlada njima. Primjeri tog dozvoljenog razilaženja su brojni … Ono čemu se nadam od svoje braće da’ija jeste da ove stvari u kojima je dozvoljeno razilaženje ne učine razlogom cijepanja i poodvajanja, optuživanja jedni drugih za zabludu. Doista, takvi postupci umanjuju njihovu vrijednost i njihov položaj kod običnih ljudi. Vama je dobro poznato, da od Allahovih neprijatelja ima i onih koji neprestano prate braću da’ije, ali oni s kojima bude Allah, njima pripada završnica. Samo takvi će biti potpomognuti i na dunjaluku i na ahiretu, kao što Svevišnji i kaže: “Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u ‍životu na ovom svijetu, a i na Dan kad se dignu svjedoci!” (Prijevod značenja El-Mu’min, 51) Allaha Svevišnjeg molim da mene i vas učini od pomogača Njegove vjere, onih koji će pozivati Njemu sa jasnim znanjem. Molim Ga, subhanehu ve te’ala, da nam podari Svoju milost, On je Onaj Koji mnogo daruje. Molim Ga Svevišnjeg da nagradi našu braću koja su priredila ovo predavanje najboljom nagradom i da ih učini da uvijek budu upućivači na dobro.
1. Februar 2007 | Da'va | 16

Komentari: Nema komentara

Komentirajte