informativniislamskičasopis
0

Tri temeljna islamska principa

U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak, dr. Muhammed Jusri, na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje o vjerovanju sljedbenika ehli-sunneta u pogledu dave – pozivanje u islam, institucije naređivanja na dobro i odvraćanja od zla i u pogledu džihada – borbe na Allahovom putu.


Dava – pozivanje u islam

● Sljedbenici sunneta čvrsto vjeruju da prakticiranje pozivanja u islam, naređivanje dobra i odvraćanje od zla i borba na Allahovom putu predstavljaju Allahu najdraže i najveće ibadete. Sva tri segmenta veoma su bitna i izuzetno značajna za islam i muslimane. Primarna zadaća svih Allahovih vjerovjesnika bila je uspostava institucije dave, džihada i naređivanja dobra i odvraćanja od zla, a to je bila i misija Njegovih iskrenih robova, koji na putu njihovog prakticiranja nisu žalili žrtvovati ni svoje imetke ni živote.

● Oni vjeruju da je primarni cilj uspostavljanja i praktične primjene ovih institucija upućivanje ljudi na ispravno vjerovanje, kako bi postali iskreni monoteisti koji ne obožavaju robove, tj. ljude, već Gospodara robova, tj. Allaha, i kako bi se svijet oslobodio anarhije i poroka. Također, konačna svrha ovih institucija jeste ustoličenje islamskog vladara koji će u praksu sprovesti šerijat u muslimanskim zemljama i gradovima.

● Njihov misionarski poziv utemeljen je na poznatim i vrlo jasnim pravilima i principima te taj poziv kreće sa univerzalnih polazišta. U pogledu misionarstva, oni u općem smislu slijede put i praksu svih Allahovih vjerovjesnika, a posebno se ugledaju na praksu i metodologiju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba.

a)

Prvo u što pozivaju i u praksu sprovode jeste tevhid – monoteizam i ihlas – iskrenost.

b)

Dosljedno slijede prve generacije ummeta kao i predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba i tabiina.

c)

Trude se da prošire islamsko znanje i druge poduče propisima vjere.

d)

Odgajaju generacije ummeta.

e)

Islam dobro poznaju i sa jasnim i upečatljivim dokazima pozivaju u ispravno vjerovanje i primjenu islamskih propisa te generacije.

f)

Svjesni su da svi ljudi nisu isti, kao što su svjesni i da se okolnosti i situacije prilikom pozivanja ljudi u islam mnogo razlikuju, pa sve, kada im govore o islamu, uzimaju u obzir.

g)

Dobro poznaju krucijalna pravila na kojima se zasniva islamski poziv, kao i razloge zbog kojih se tim pozivom bave.

h)

Oni naređuju da se čini dobro i odvraćaju od zla, i sve to čine mudro i pronicljivo, uz dobro poznavanje utvrđenih pravila i propisa.

Institucija naređivanja na dobro i odvraćanja od zla

● Svako djelo, koje se na osnovu jasnih šerijatskih argumenata kategorički smatra lošim i zabranjenim (tj. da njegova zabranjenost nije utvrđena idžtihadom učenjaka koji može biti ispravan, ali i pogrešan) i koje se čini javno i transparentno, ali koje nije razotkriveno uhođenjem i špijuniranjem muslimana – obaveza je odmah osuditi, i korištenjem najpogodnijih metoda i sredstava, i spriječiti, ali pod uvjetom da osuda i sprečavanje tog nedjela neće dovesti do veće štete od one koja već postoji ili da neće biti razlogom da se nepovratno izgubi neka korist koja je u konačnici veća od samog sprečavanja tog nedjela.

● Kada je riječ o opisanoj situaciji, u čemu je veća korist, a u čemu veća šteta i čemu dati prednost u situaciji kada su pribavljanje koristi i otklanjanje štete međusobno sukobljeni, konačni sud o tome prepušta se povjerljivim islamskim učenjacima koji su poznati po učenosti i poznavanju propisa, ali i oštroumnosti i bogobojaznosti.

● Ukloniti neko očito zlo ili ga barem ublažiti, šerijatska je obaveza. Ukoliko će uklanjanje nekog zla u isto vrijeme prouzrokovati nestanak nekog dobra ili pojavu nekog zla koje je ekvivalentno zlu koje se uklanja, u toj situaciji konačni sud o tome bit će donesen nakon pomnog analiziranja cijele situacije.

● Ukoliko bi sprečavanje jednog zla dovelo do drugog, većeg zla od onog već postojećeg, ili bi dovelo do toga da se sprečavanjem tog zla izgubi prilika da se ostvari neko dobro koje je samo po sebi daleko veće i bolje od toga da dotično zlo bude spriječeno, tada su osuda i sprečavanje tog zla šerijatski zabranjen čin.

Džihad – borba na Allahovom putu

● Sljedbenici sunneta vjeruju da je džihad – borba na Allahovom putu vrhunac vjere islama i da će džihad, bilo da se radi o borbi u kojoj čovjek učestvuje donirajući svoj imetak ili zalažući svoj život, trajati i biti punosnažan do Sudnjeg dana.

● Onaj ko poriče obaveznost i utemeljenost džihada, poriče svim muslimanima poznati islamski princip. Tvrditi da je džihad, kao propis, u potpunosti derogiran ili vjerovati da se džihad isključivo vodi riječima, a ne oružjem, vrsta je novotarije i očite zablude.

● Dvije su vrste džihada: odbrambeni i ofanzivni. U globalu, džihad je propisan kako bi se muslimani zaštitili od zločina i neprijateljstva onih koji im žele nanijeti zlo, kako bi se islam dostavio onima do kojih islamska poslanica ne može doći na drugi način, kako bi se zastrašili neprijatelji islama i kako bi se ojačala i dodatno učvrstila država muslimana.

● Ukoliko iz nekog razloga institucija džihada bude zanemarena, obaveza ju je uspostaviti u mjeri u kojoj je to moguće. Također, obaveza je ulagati trud i napor i poduzeti sve potrebne pripreme kako bi se toj instituciji vratilo mjesto koje joj i pripada.

Obaveza je raditi na zajedništvu i jedinstvu, a izbjegavati razjedinjenost i podjele

● Istinsko slijeđenje sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neminovno je popraćeno zajedništvom i iskrenom ljubavlju i bratstvom, baš kao što je slijeđenje novotarija popraćeno razjedinjenošću i mnogim podjelama.

● Sljedbenici ehli-sunneta vel-džemata čvrsto se drže Kur’ana i sunneta, pa su zbog toga ujedinjeni i složni, i među njima vlada atmosfera islamskog bratstva. Slijeđenje Kur’ana i sunneta otklanja od njih fanatizam i ekstremizam, tako da oni nisu fanatični nacionalisti ni ekstremni lokalisti.

● Ukoliko dođu u situaciju da biraju između dobrobiti koja je ograničena samo na određenu nacionalnu ili plemensku skupinu i dobrobiti od koje korist ima cijeli ummet, oni uvijek daju prednost ovoj drugoj dobrobiti.

● Čvrsto su ubijeđeni da je jedna od njihovih obaveza i pokazatelj iskrenog odnosa prema ummetu podsticati muslimane na jedinstvo i slogu, te se truditi da se među njima ostvare ljubav i bratstvo, a u isto vrijeme upozoravati na štetnost nesloge i razilaženja.

● Do određenih razilaženja među muslimanima neminovno mora doći i to je sudbinski, kaderom, predodređeno, međutim, i pored toga, izbjegavati i kloniti se svih povoda i razloga koji vode ka razilaženju, smatramo šerijatskom, vjerskom obavezom.

● Muslimani se moraju ujediniti i okupiti oko onoga oko čega sljedbenici ehli-sunneta imaju jedinstven i jednoglasan stav.

● Međutim, ako se radi o pitanjima, bilo fikhskim – pravnim, ili akaidskim – dogmatskim, oko kojih su učenjaci ehli-sunneta imali različite stavove, u toj situaciji obaveza je biti širokogrudan i tolerantan te izraziti razumijevanje i za drugačije stavove.

● Onoga ko iz bilo kojeg razloga, svojim pogrešnim stavovima i neutemeljenim mišljenjima, izađe iz okvira džemata, obaveza je pokušati vratiti u džemat koristeći metode savjetovanja, upućivanja najljepših riječi i iznošenja čvrstih argumenata, te argumentirano otkloniti od njega sumnje koje su dovele do zauzimanja stava koji ga je izveo iz okvira džemata. Pa, ukoliko se pokaje, Allahu treba zahvaliti na tome, a ako ustraje u svojim stavovima, prema njemu će se odnositi onako kako to zaslužuje.

● Neki od razloga koji dovode do jedinstva, sloge i bratstva jesu sljedeći:

a)

vjeru islam dobro poznavati teorijski, a potom je i u praksu sprovoditi;

b)

ljude pozivati i u islamsko vjerovanje, ali i praktičnu primjenu šerijatskih propisa;

c)

pozivati u islam sve ljude, bez obzira ubrajali se oni u skupinu koju zovemo ummet kojem je upućen poziv u islam ili ummet onih koji su se tom pozivu odazvali;

Komentar:

Ummet, u kontekstu koji spominje autor, može imati dva značenja: (1) ummet kao cijelo čovječanstvo, jer je svima njima Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslan kao poslanik. O tome Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik...” (El-A‘raf, 158). Ovu vrstu ummeta učenjaci nazivaju ummetud-dava, tj. ummet onih koji su pozvani; (2) ummet onih koji su se odazvali Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, pozivu i povjerovali u Allaha i vjerovjesnike, i oni se nazivaju ummetul-istidžaba ili ummet onih koji su se odazvali. O ovakvima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na Sudnjem danu zagovarat ću se za velike grješnike iz svoga ummeta...” (Ebu Davud, Sunen, br. 4739, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca);

d)

izbjegavati rasprave o vjeri i kloniti se prepirki i diskusija o islamu koje nisu utemeljene na potpuno jasnim i čvrstim argumentima;

e)

ispovijedati iskreno islamsko bratstvo, a ukoliko neko od muslimana pogriješi, halaliti mu i biti širokogrudan, a ne cjepidlaka; biti tolerantan i truditi se da se stavovi i mišljenja približe te prelaziti preko grešaka drugih.
26. Novembar 2017 | Amir Durmić, prof. | 81

Komentari: Nema komentara

Komentirajte