informativniislamskičasopis
0

Trudnoća i njeni propisi

Islam je jedina ispravna vjera do Kijametskog dana. Vjernik i vjernica u islamu nalaze odgovore za svako pitanje i nejasnoću. Nema nijednog pitanja a da u islamu nema odgovora na njega, svejedno radilo se o akidetskim, fikhskim, tefsirskim, historijskim, hadiskim ili nekim drugim pitanjima. Zato što je Uzvišeni, subhanehu ve te’ala, rekao: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera” (Prijevod značenja El-Maide, 3.) Prvi izvor svih šerijatskih pitanja – Kur’an sačuvan je od strane Onoga koji se na to obavezao rekavši: “Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” (Prijevod značenja El-Hidžr, 9.) Drugi izvor šerijatskih propisa – sunnet sačuvan je zahvaljujući Allahovom obećanju i trudu koji su uložili islamski učenjaci koji su cijeli život posvetili sakupljanju, zapisivanju i proučavanju hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim ih zapisivali shodno njihovim kriterijima. Ovaj poredak izvora slijedili su islamski učenjaci i nisu tražili druge dokaze ako su u ta dva izvora našli dokaz po određenom šerijatskom pitanju. U ovome tekstu tretirat ćemo propise vezane za trudnicu. Neki od njih su dobro poznati, a neki nisu. Propisivanjem posebnih šerijatskih propisa za trudnu ženu, islam je ukazao posebnu pažnju prema trudnici iz dva razloga. Prvi od njih je slabost njenog tijela i teškoće koje podnosi zbog trudnoće koja je može oslabiti do te mjere da nije u stanju izvršavati neke od šerijatskih obaveza. Drugi razlog je fetus koji ona nosi i koji je jako osjetljiv na okruženje zbog čega je obavezna pažnja prema njemu i njegovom životu. Prije samog navođenja propisa vezanih za trudnicu, želim napomenuti sestrama da radi lakšeg savlađivanja ovih propisa i pamćenja istih neću u vezi s tim navoditi razilaženja islamskih pravnika, odnosno navest ću propis i dokaze spominjući ko zastupa to mišljenje, kao i savremene učenjake koji su izabrali isto mišljenje i neću navoditi drugo mišljenje osim u slučaju ako je to mišljenje rasprostranjeno da ne bi došlo do zabune.

Propis krvi koju vidi trudnica

Prije govora o samom propisu krvi koja se pojavi kod trudnice, potrebno je da spomenemo vrste krvi koje se pojavljuju kod žene:

●  Menstruacija (ar. hajd) koju su šerijatski pravnici hanefijske pravne škole definirali kao “ime za krv koja izlazi iz maternice, nije poslije poroda, procijenjena, u poznato vrijeme”. (El-Kasani, Bedai’u es-sanai’a, 1/39), a u hanbelijskoj pravnoj školi je definirana kao “prirodna krv i protoplazma koja izlazi iz dna maternice u poznato vrijeme”. (El-Behuti, Er-Revdu el-Murbi’a šerhu Zadul-mustekni’a, 1/53) Medicinski naučnici je definiraju kao “ciklus kod žena karakterističan po izlasku krvi iz rodnice koji je spreman u maternici kako bi dočekao trudnoću koja se nije dogodila”. (El-Mevsu’atu et-tibijje el-hadise, 3/566)

  Istihaza koju su islamski pravnici definirali kao “protok krvi u krivo vrijeme iz vene Azil sa početka maternice, ne iz njene dubine”. (El-Behuti, Er-Revdu el-Murbi’a šerhu Zadul-mustekni’a, 1/53) Istihaza je obično posljedica nekih bolesti ili drugih poremećaja. S obzirom na to da istihaza kod nekih žena prouzrokuje zbunjenost u pogledu čistoće, navest ćemo glavne razlike između istihaze i menstrualne krvi:

-  Boja menstrualne krvi je crna, dok je kod istihaze crvena.

-  Nježnost ili svjetloća: menstrualna krv je gusta i teška, dok je kod istihaze svijetla (nježna).

-  Miris: menstrualna krv ima ružan, neprijatan miris, dok krv istihaze ne zaudara, jer je to krv iz vene.

-  Zgrušavanje: menstrualna krv se ne zgrušava, jer se prethodno zgrušala u maternici, a onda procurila, zbog čega se ne zgrušava ponovo, dok se krv istihaze zgrušava jer je to krv iz vene. (Ibn Usejmin, Šerhul mumti’a ‘ala Zadil-Mustekni’a, 1/303)

  Postporođajno krvarenje (ar. nifas) koji se definira kao “krv iz žene nakon porođaja, ili sa njim, ili dva dana prije poroda popraćena bolovima (trudovima)”. (Ibn Usejmin, Šerhul mumti’a ‘ala Zadil-Mustekni’a, 1/316, Es-Serehsijj, El-Mebsut, 4/265)

Krv koju žena vidi u toku trudnoće nije menstrualna krv, već je to ”pokvarena” krv i zbog ovog krvarenja neće ostavljati namaz i ostale šerijatske obaveze. Ovo je  stav hanefijske i hanbelijske pravne škole, a isto se prenosi od Aiše, Ibn Abbasa i Sevbana, Allah bio zadovoljan s njima, i to je mišljenje većine tabiina od kojih su Seid ibn Musejjib, Atta, Džabir i Ikrime. (Ibn Humam, Šerhu Fethul-kadir, 186, El-Behuti, Kešful kina’a, 1/2102) To je mišljenje i šejhova Abdurrahmana es-Sa’dija i Ibn Usejmina. Dokazi za ovo su:

1) Hadis koji prenosi Ebu Seid el-Hudri u kojem stoji da je Vjerovjesnik, salallahu alejhi ve sellem, kada su zarobljene ropkinje, rekao: “Ne opći se sa trudnicom sve dok se ne porodi, niti sa netrudnicom sve dok ne bude imala jednu menstruaciju.” (Ebu Davud, hadis sahih, Sahihu ve daifu Suneni Ebu Davudi, 2157, Albani) Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, odredio je menstruaciju znakom netrudnoće, što ukazuje da se to dvoje ne mogu naći skupa. (Ibn Kudame, El-Mugni, 1/361)

2)  Hadis koji prenosi Salim od njegovog oca (Abdullaha ibn Omera): “Da je on rastavio njegovu ženu dok je imala menstruaciju, pa je Omer, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za to, pa je rekao: “Naredi mu da je vrati zatim da je rastavi čistu ili trudnu.” (Muslim, 3732) Poslanik je učinio trudnoću znakom za neprisustvo menstruacije, kao što je učinio čistoću znakom za menstruaciju. (Ibn Kudame, El-Mugni, 1/362) Rekao je Uzvišeni: “Vi ih u vrijeme kada su čiste pustite” (prijevod značenja Et-Talak, 1),  tj. u čistoći bez spolnog općenja. (Et-Taberi, Džami’ul-bejan) Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao „da je rastavi čistu ili trudnu”, dozvolio je Ibn Omeru rastavu bilo kada u periodu trudnoće, i pretpostavka da trudnica ima menstruaciju se kosi sa ovom dozvolom. Kao što su i savremeni medicinski stručnjaci kategorični u tome da nema menstruacije uz trudnoću (dr. Muhamed Ali Abdubar, dr. Muhammed Halil Husejn) i takav vid krvarenja nazivaju “lažna menstruacija”.

Krvarenje tokom trudnoće može biti iz više razloga od kojih su: krvarenje prouzrokovano bolešću, vanmaternična trudnoća popraćena bolovima u stomaku i niskim pritiskom i takvo stanje zahtijeva trenutnu operaciju i molarne endokrine (trudnoća clustera) koja može biti veoma opasna po majčin život.

Namaz trudnice

Svi islamski učenjaci su složni da je namaz farz – obavezan svakom punoljetnom umno sposobnom muslimanu i muslimanki. U ovu kategoriju spada i trudnica, tako da joj ni u kojem slučaju nije dozvoljeno da izostavi namaz, po saglasnosti svih učenjaka, niti je sa nje spala obaveza obavljanja namaza. Zbog drugog stanja, mučnine, slabosti i bolesti koje žena u periodu trudnoće osjeća, ponekad joj bude teško obavljanje namaza u njegovom vremenu, te se postavlja pitanje da li joj je dozvoljeno da spaja namaze. Kako bismo pojasnili propis spajanja namaza trudnice, moramo se vratiti na osnovu od koje se ovaj propis uzima, a to je “spajanje namaza zbog teškoće i slabosti”, pošto je trudnoća jedna vrsta slabosti i bolesti za ženu tokom svih devet mjeseci i možda zbog toga neće biti u stanju obavljati namaz na način na koji bi obavljala dok nije bila trudna. Islamski pravnici su se razišli po pitanju spajanja namaza zbog teškoće i slabosti na dva mišljenja.

Prvo mišljenje: Nije dozvoljeno spajanje namaza zbog teškoće i slabosti osobi koja nije putnik i ovo je mišljenje većine hanefijskih, malikijskih, šafijskih i ostalih islamskih pravnika. (Ibn Humam, Šerhu Fethul-kadiri, Ed-Desuki, Hašijetu ed-Desuki, Mugni el-muhtadž) Ovaj svoj stav dokazuju hadisom Džabira, radijallahu anhu, u kojem se prenosi da je melek Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u namazu dva dana uzastopno, pojašnjavajući mu u prvom danu početak, a u drugom danu završetak namaskog vremena i rekavši mu: “Između ova dva vremena je (namasko) vrijeme.” (Tirmizi, Ebu Davud, hadis sahih, Sahihu Džami’a br, 1402, Albani) Dokaz koji se uzima iz ovog hadisa jeste da Džibrilovo pojašnjavanje početka i završetka namaskog vremena i njegove riječi “između ova dva vremena je (namasko) vrijeme” slijedi zabrana obavljanja namaza izvan propisanog vremena bilo prije tog vremena ili poslije njega jer je u ovom pojašnjenju namasko vrijeme ograničeno i kako bi se zabranilo spajanje namaza jer se time jedan od namaza obavlja van njegovog propisanog vremena. (Mešhur Hasan, el-Džem’u bejne salatejni bi ‘uzril-metar) “Ovom mišljenju se suprotstavljaju predaje u kojim ase navodi da je Poslanik, salallahu alejhi ve selleme, naredio Sehli bint Suhejl (Ebu Davud, Ibn Madže) i Hamni bint Džahš (Tirmizi, Ebu Davud, hadis sahih) kada su imale istihazu da zakasne sa obavljanjem podne i požure sa ikindijom, i time spoje dva namaza sa jednim gusulom, i naredio im je “da spoje namaz zbog istihaze”. Vijesti o određivanju namaskog vremena su posebne za stanja na kojima smo se svi složili u kojima je dozvoljeno spajanje. (Ibn Kudame, el-Mugni) 

Drugo mišljenje: Dozvoljeno je osobi koja nije putnik spajanje namaza zbog teškoće i slabosti, pod uvjetom da se to ne uzme za običaj ili pod uvjetom da se ne može psihički nositi s teškoćom koja proističe iz obavljanja namaza u propisano vrijeme.  Ovdje se ne aludira na uobičajenu teškoću koja prati sve šerijatske obaveze jer ta teškoća je obligatna za sve šerijatske obaveze, odnosno kada bi šerijatske obaveze bilo moguće izvršavati bez ikakvih poteškoća, tada se ne bi ni zvale obavezama. Ovo je mišljenje hanbelijskih pravnika i grupe muhaddisa i pravnika. Oni svoje mišljenje dokazuju hadisom Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio (u Medini) podnu i ikindiju, i akšam i jacija, bez straha i kiše. Rekli su Ibn Abbasu: “Zbog čega je to učinio?“ Rekao je: “Da ne oteža svom ummetu.” (Muslim, 491, 490/1) Dokaz koji se uzima iz hadisa jeste da se ovaj hadis odnosi na spajanje namaza sa opravdanjem bolesti i slično, što je u njenom značenju jedan od opravdanih razloga. Rekao je Nevevi, rahimehullah: “Ovo je mišljenje Ahmeda ibn Hanbela, rahimehullah, i ono što je on odabrao u svom tumačenju spoljašnosti hadisa, i zbog prakse Ibn Abbasa i Ebu Hurejrinog odobravanja.” (En-Nevevi, Šerhul-Muslim) Rekao je imam Ahmed o hadisu Ibn Abbasa: “Ovo je kod mene olakšica za bolesnog i dojilju i dozvoljeno je da obuhvati one koji su slični njima dvoma u teškoći.” (Ibn Kudame, El-Mugni) Shodno ovome, a Allah najbolje zna, dozvoljeno je trudnici da spoji namaze ukoliko se za tim ukaže potreba i poznato je fikhsko pravilo “teškoća povlači olakšicu”, i Uzvišeni je rekao: “…i u vjeri vam nije ništa teško propisao”. (Prijevod značenja El-Hadždž, 78.)

Nastavit će, inšallah…

20. Septembar 2011 | Ummu Muaz Smajlović, prof. | Žena muslimanka | 44

Komentari: Nema komentara

Komentirajte