Mjesec muharrem ove godine bio je u duhu izbora i glasanja, ali je jedna ekipa ljudima nudila poseban izbor – izbor čitanja, i promovirala posebnog čovjeka –Omera, radijallahu anhu.
“Nisu svi koji vole čitati lideri, ali svi lideri vole čitati”
Profesor Mithad Ćeman svoje je izlaganje počinjao govorom o obrazovanju i kulturi čitanja. Iz njegovih izlaganja saznali smo da se na utjecajnoj rang-listi svjetskih univerziteta za 2018. godinu, koju je na osnovu provedenog istraživanja sastavila Schanghai Ranking Consultancy, nezavisna organizacija za istraživanje u oblasti visokog obrazovanja, od najboljih 500 univerziteta na svijetu, nalazi tek deset iz muslimanskih zemalja, ali među najboljih pet stotina, iz cijelog regiona bivše Jugoslavije, jedino je zastupljen Univerzitet u Beogradu (301–400).
To nije ništa čudno ako se uzme u obzir činjenica da pedeset sedam država članica Organizacije islamske konferencije (OIC) troše 0,81 % bruto domaćeg proizvoda (GDP) na istraživanje i razvoj dok SAD troše 2,9 %, Izrael 4,4 % a zemlje Skandinavije 7 %.
Proporcionalno ulaganju u obrazovanje, imamo činjenicu da jevreji imaju najviše godina formalnog obrazovanja od svih vjerskih grupa, preciznije 13,4 godina, na drugom mjestu su kršćani sa 9,3 godina formalnog obrazovanja, zatim budisti sa 7,9 godina, a na zadnjem mjestu su Hindusi i muslimani sa 5,6 godina školovanja u prosjeku. Dakle, muslimani imaju blizu dva i po puta manje godina školovanja nego jevreji i blizu dva puta manje nego kršćani.
S druge strane, krajem prošlog vijeka, preciznije 1999. godine, prosječno za knjigu jedan Norvežanin daje 137 dolara, Nijemac 122, Belgijanac, Švicarac i Austrijanac nešto više od 100, Amerikanac 95 dolara. U svijetu potrošnja za knjigu po osobi godišnje iznosi 1,3 dolara. Jedan Turčin za knjigu daje 0,45 centi godišnje, znači manje od pola dolara.
Ljubav prema čitanju nije strogo vezana za formalno obrazovanje. Koliko imamo muslimana bez srednje ili čak osnovne škole, koji redovno – svakog dana, čitaju Kur’an – uživaju i ustrajavaju.
Sve do druge polovine 19. stoljeća Bošnjaci su bili među najpismenijim narodima Balkana, dok danas, zvanični podatak iz 2007. ovako kazuje:
● U Srbiji je realizirana prodaja 6.370.000 knjiga;
● U Hrvatskoj je prodato 3.450.000 knjiga;
● U Bosni i Hercegovini 370.000 knjiga.
Znači da smo tokom 2007. preko sedamnaest puta manje čitali od Srba ili devet puta manje nego Hrvati.
“Zajednica knjige”
Najčešći izgovori koje muslimani navode za nečitanje su: brz tempo života, novi način života, a iskreni priznaju da im je knjiga strana i udaljena od njih, dok u jednoj Finskoj brzi i novi način života nije smetao da se 55 % Finaca učlani u neku od biblioteka, a od 100 dječijih soba, u 82 se nalaze police sa knjigama.
Svi se ponosimo Kur’anom, i prvim objavljenim ajetima: “Uči u ime Gospodara tvoga, koji stvara!” (El-Alek, 1) – i sa ponosom sebe nazivamo “zajednicom knjige”. U svom tekstu iz 1971. godine, rahmetli Alija Izetbegović rekao je da “budućnost islama zavisi, prije svega, od muslimana i od toga koliko su oni to što očekuju da jesu”. Pa zapitajmo se koliko smo mi “zajednica knjige”!?
Jedan kur’anski ajet koji, također, govori o važnosti čitanja jeste: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!” (Ez-Zumer, 9), zar ne možemo reći da ove riječi znače: “Zar su isti oni koji čitaju i oni koji ne čitaju?” – jer upravo je čitanje jedan od osnovnih načina stjecanja i uvećavanja znanja.
Najčitanija islamska literatura kod nas jesu knjige o Dedžalu, džinima i Mehdiju..., dok su na sajmovima knjige u Sarajevu najtraženiji naslovi o tajnama, otkrovenjima, sudbini i zavjerama.
Izdanja izdavača “Hidžra”
Profesor Ćeman napomenuo je da je izdavač knjige o Omeru, džemat “Hidžra”, također izdavač još nekoliko drugih djela doktora Sallabija, od kojih su: Osmanlijska država – uzroci uspona i pada, Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika, Ebu Bekr es-Siddik, život i djelo prvog halife, te knjige Šiije i haridžije. Ujedno je profesor najavio i naredne dvije knjige istog autora, koje su u pripremi, a to su: Osman b. Affan, život i djelo trećeg halife, i Alija b. Ebu Talib, život i djelo četvrtog halife.
Bitno je napomenuti da se prevođenjem ovih kapitalnih djela kako muslimanima tako i nemuslimanima Balkana pruža prilika da se podrobno upoznaju sa najbitnijim periodom islama, tj. periodom od samog rođenja pa do smrti posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, također i periodom nakon njegove smrti u trajanju od dvadeset devet godina i šest mjeseci, koji su obilježila četverica pravednih halifa: Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, Allah svima njima bio zadovoljan.
Zatim je profesor napomenuo da je džemat “Hidžra” izdavač i knjiga dr. Safeta Kuduzovića, koji je sigurno u samom vrhu poznavaoca hadisa i islamskih nauka trenutno u Bošnjaka.
Nije izostavio da napomene i redovno izdavanje časopisa El-Asr, koji je od zadnja dva broja bogatiji za jednu novu rubriku, a to je “Pedagoška misao Alije Izetbegovića” koju vodi mr. Edis Selmanović, kojem je to bila tema magistarskog rada na Islamskom univerzitetu u Medini, i plod je višegodišnjeg istraživanja na ovu temu.
Profesor nije propustio priliku da prisutnima skrene pažnju na djelo i davetski doprinos prof. dr. Šefika Kurdića koji do danas ima četrdeset objavljenih naslova, što je na desetine hiljada štampanih knjiga. Posvetio je život učenju i podučavanju, čitanju i pisanju, tako da je neumoran u tome, ali nije ostao zatvoren u svojoj prijatnoj i sigurnoj biblioteci, udaljen od naroda, već je neumoran u svojim težnjama da knjiga dođe do čitaoca.
Profesor Ćeman iskoristio je priliku da uputi savjet kako povećati ljubav prema čitanju:
● poklanjanjem knjiga.
● govorom o pročitanoj knjizi,
● nagradom poslije pročitane knjige.
Kratak osvrt na autora knjige o Omeru
Dr. Alija es-Sallabi rođen je 1963. u Libiji i ima pedeset pet godina. Fakultet dave i usuli-dina u Medini završio je 1992/1993. godine, i tada je imao trideset godina. Nakon toga, u Sudanu je 1996. stekao zvanje magistra, a na istom univerzitetu doktorirao je 1999. godine.
Važno je napomenuti da je doktor Sallabi tokom svog školovanja u Medini izučavao hadiski pristup izučavanju historije i koji je tim metodom napisao više knjiga. Pratio je preko 60 naučnih radova tokom svoga naučnoga djelovanja. Ko čita djela dr. Alije es-Sallabija, primijetit će upravo ovu metodologiju prilikom iznošenja historijskih podataka: potkrijepljeni su činjenicama, a nisu samo hronološki preneseni.
Kada je riječ o knjizi, možda je dovoljno reći da je knjiga o Omeru, radijallahu anhu, za kojeg su prijatelji govorili da je njegovo primanje islama bila pomoć za islam i muslimane, i za kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da, kada bi bilo poslanika poslije njega, to mjesto zasluživao bi Omer. Njegovo mišljenje potvrdio je Allah u Kur’anu u preko dvadeset slučajeva, a čak su njegov opis nalazili u Tevratu – Starom zavjetu.
Ćeman je na kraju svog izlaganja skrenuo pažnju na aktuelnost ove teme, s obzirom na to da je riječ o biografiji čovjeka koji je živio prije 1400 godina.
Ova knjiga je aktuelna onoliko koliko je aktuelno govoriti o monoteizmu i utjecaju vjere na čovjeka. Ova knjiga je aktuelna onoliko koliko je aktuelno govoriti o pravdi i njenim dugoročnim posljedicama. Ova knjiga je aktuelna onoliko koliko je aktuelno govoriti o progresu i dostignuću pojedinca i zajednice.
Pravda i moral – oštroumnost prije energičnosti
Prof. dr. Šefik Kurdić svoje je izlaganje više bazirao na samom liku i djelu drugog pravednog halife. Prisutne je podsjetio na nadimak halife Omera: El-Faruk, koji ima značenje onoga koji razdvaja istinu od neistine i koliko je taj nadimak odgovarao samoj ličnosti Omera, radijallahu anhu.
“Tokom dana Omer je bio vitez – ratnik i radnik, a tokom noći abid – skrušeni pobožnjak koji plače”, istakao je dr. Kurdić.
Omer je bio ličnost koja nas može naučiti pristupu i posvećenosti islamu, ali i ličnost koja političkim liderima može biti učitelj pravde i od koje mogu naučiti da su uprava i vlast u službi ljudi, a ne da ljudi služe političarima.
Ovakav pristup u svakom segmentu života Omer je izgradio zahvaljujući svom učitelju – Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, koji je, primjenjujući odgovarajuće metode, svoje učenike podučavao visokim vrijednostima i upućivao da i oni tako djeluju na svoje okruženje. Djelovati na ovakav način posebno je važno danas kada na Zemlji vlada obespravljenost i kada srljamo prema propasti. O ovim principima posebno treba voditi računa prilikom postavljanja ljudi na odgovorne funkcije, čemu je Omer posvećivao veliku pažnju.
Na to nam ukazuje primjer odabira Seida b. Amira el-Džumehija kojeg je Omer, radijallahu anhu, izabrao za namjesnika Homsa, dijela Šama, koji je pokazao vrhunac svoje službe narodu. Prije političke funkcije bio je najsiromašniji čovjek, a svoju novu poziciju i svoja primanja koristio je da pomaže ljudima tako da se njegovo siromaštvo nije umanjilo. Bio je namjesnik a završio je na spisku socijalno ugroženih ljudi. Zbog toga mu je Omer, radijallahu anhu, poslao hiljadu zlatnika koje je on dočekao kao najveću nevolju. Ugledavši poslatu pošiljku, počeo je izgovarati rečenicu koja se uči prilikom velikih nesreća: “Allahovi smo i Njemu se vraćamo!” Njegova supruga se zabrinula pa je upitala da nije umro halifa, da nije poražena muslimanska vojska, a Seid joj je rekao: “I gore od toga! Došao je dunjaluk da uništi moj ahiret.” Tada je zamolio svoju suprugu da mu pomogne da pristigli novac podijeli na manje dijelove i da cijeli iznos podijeli onima koje je smatrao da su u stanju potrebe.
I pored ovakvog odnosa nije se sačuvao prigovora ljudi koji su došli do halife Omera, radijallahu anhu, pa je halifa od Seida tražio pojašnjenje.
Prigovorili su mu da kasno dolazi na posao, pa je nerado objasnio da nema nikoga ko mu pomaže u kući, tako da sam mora obaviti kućne obaveze i da, dok to ne završi, ne može doći na posao.
Prigovorili su mu da se navečer nikome ne odaziva, pa je nerado objasnio da je dan posvetio službi i potrebama ljudi, a večer svome Gospodaru i ne želi prekinuti namaz.
Prigovorili su mu da jedan dan u mjesecu nikako ne dolazi u ured, pa je nerado objasnio da ima svega jednu odjeću koju pere jednom mjesečno i da ne može da izađe toga dana jer se odjeća suši.
Prigovorili su mu da se nekada isključi pa uopće ne prati šta se oko njega dešava, pa je nerado objasnio da je bio nevjernik kada su mušrici u Meki mučili i ubili Hubejba b. Adija, pa kada se toga prisjeti, obuzme ga strah od odgovornosti jer mu nije pritekao u pomoć, te od te misli ne registruje ništa drugo.
To je bio primjer saradnika Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, i odabir sebi bliskih ljudi, kao što je kasnije radio i njegov unuk Omer b. Abdulaziz, peti pravedni halifa, koji je sebi angažirao ministra za ahiret, tj. čovjeka koji će biti otvoren prema njemu, uvijek se kritički osvrtati prema njegovom radu i podsjećati ga da je smrt neminovnost za koju se treba pripremiti. I pored toga što je imao redovan namaz, koji vjernika odvraća od loših djela, ipak je trebao i saradnika koji će ga odvraćati od zla. Kako je onda sa današnjim odgovornim ljudima koji nemaju namaza, a njihovi najbliži saradnici, poput razgolišenih sekretarica, samo kod njih rasplamsavaju strasti i želje!? Umjesto da brinu kako da pomognu narod, neminovno razmišljaju kako da udovolje sebi.
Omer b. Hattab, radijallahu anhu, može nam biti učitelj kako postupiti prema šehidskim porodicama, demobilisanim borcima ili iznemoglim osobama, ali može nam biti učitelj u pogledu slobode govora.
U Bitki na Kadisijji jedna majka ostala je bez četiri sina, pa je Omer, radijallahu anhu, odredio da za svakog dobije primanja od dvije stotine srebrenjaka mjesečno.
Sreo je mladića bez dijela obraza koji je izgubio tokom bitke, pa kada je Omer, radijallahu anhu, vidio njegovu žrtvu i nenadoknadiv gubitak, trajni invaliditet, naredio je najprije da mu se na licu mjesta dadne hiljadu srebrenjaka, a zatim još hiljadu, i tako četiri puta, dok mladić sam nije napustio mjesto. Omer, radijallahu anhu, bio je riješen da mu udjeljuje pod cijenu da isprazni blagajnu.
Jednom prilikom, Omeru se požalio jedan starac, jevrej, da nema snage da privređuje, a nema stalnih prihoda za život. Omer, radijallahu anhu, odredio mu je mjesečna primanja do kraja života. To je prva zabilježena penzija i to čovjeku koji nije bio musliman.
Omer, radijallahu anhu, razvijao je kritičko mišljenje i kada se žena suprotstavila njegovoj odluci o ograničavanju vjenčanog dara, kako bi olakšao ženidbu mladih ljudi, rekao je: “Žena je u pravu, a Omer je pogriješio.”
Svoju snahu je našao navečer, među sirotinjom, i to osobu koja je odbila zahtjev majke da u mlijeko koje su pripremile za prodaju dospu vode kako bi dobile veću količinu. Ta snaha je pranena Omera b. Abdulaziza.
Omer, radijallahu anhu, bio je primjer u nježnom savjetovanju. U Šamu je živio neki čovjek, jak, snažan, koji je stalno dolazio kod Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, a zatim je prestao dolaziti. Omer je upitao: “Šta je s tim i tim?”, pa su mu odgovorili da se ponovo odao alkoholu. Tada je Omer pozvao svog pisara i rekao mu da piše: “Od Omera b. Hattaba tom i tom. Neka je na tebe mir. Ja se zahvaljujem Allahu za tebe! Nema boga osim Njega, ‘koji oprašta grijehe i prima pokajanje, koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje. Nema drugog boga osim Njega, Njemu se sve vraća’.” A zatim je rekao svojim prijateljima: “Molite Allaha za svoga brata da se srcem pokaje i da mu Allah oprosti.” Pa pošto je stiglo pismo od Omera, radijallahu anhu, u ruke čovjeka, počeo ga je čitati i stalno ponavljati: “‘...koji prašta grijehe i prima pokajanje, koji strahovito kažnjava.’ Upozorava me na Njegovu kaznu i obećava mi da će mi oprostiti.” To je sam sebi ponavljao dok nije zaplakao, a zatim je odbacio alkohol, i to iskreno.
Pošto je došla vijest o njemu do Omera, radijallahu anhu, rekao je: “Ovako činite kada vidite svoga brata da je posrnuo: uspravite ga i učvrstite, i molite Allaha da mu primi pokajanje, i nemojte biti šejtanovi pomoćnici protiv njega.”
Omer, radijallahu anhu, bio je energičan i oštrouman. Kada su bizantijski vojnici uhvatili jednu izvidnicu muslimana na čelu sa Abdullahom b. Huzafom es-Sehmijem, radijallahu anhu, bizantijski car pokušao je te muslimane uplašiti i natjerati da napuste islam kako bi pred svojom svitom pokazao superiornost kršćanstva. Kada je neke muslimane pogubio bacajući ih u ključalo ulje, Abdullah b. Huzafa je zaplakao. Car se ponadao da su se u njegovom srcu pojavili strah i kolebanje, ali je dobio objašnjenje da je to žalost jer nema života koliko ima dlaka na tijelu pa da svaki žrtvuje radi Allaha na tako okrutan način. Kada je car uvidio da superiornost kršćanstva neće dokazati njihovim ostavljanjem islama, zadovoljio se time da ga Abdullah poljubi u glavu, što je ovaj bio spreman uraditi pod uvjetom da njega i njegove ljude oslobodi. Car je naposljetku na to pristao. Kada su muslimani čuli za njegov postupak, prezreli su ga jer su u tome vidjeli poniženje za muslimane, ali ne i Omer. Izbavljenje i spas života muslimana bilo je nešto što nema cijenu, pa je Omer, radijallahu anhu, smatrao da Abdullah zbog svoga postupka zaslužuje pohvalu i počast i da svaki musliman ima dug prema njemu koji treba iskazati na način da ga poljubi u glavu, što je Omer, radijallahu anhu, prvi uradio.
Od današnjeg javnog radnika ne očekujemo i ne tražimo da budu potpuno identični Omeru, čak ne očekujemo da pokažu i primijene ni polovinu od toga, već bismo se zadovoljili sedminom angažmana Omera, radijallahu anhu. Zašto sedminom? Zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Blago onome koji me vidio, a sedam puta blago onome koji me nije vidio a u mene je povjerovao.” (Ahmed, Musned)
Sedmina Omerovog, radijallahu anhu, angažmana bila bi dovoljna da čovječanstvo doživi neviđenu i neuporedivu pravdu i prosperitet.