informativniislamskičasopis
0

U zamci anksioznosti i sujevjerja (prvi dio)

Poznato  je da je depresija kod stanovništva na tlu Skandinavije prisutnija u odnosu na ostale zemlje Evrope, južnije od Skandinavije. Primjetno je da ni naši Bošnjaci, koji žive u skandinavskim zemljama, nisu pošteđeni ove bolesti. U ovom tekstu osvrnut ćemo se na emocionalni poremećaj koji psiholozi definiraju kao “napad panike”, a za čije se liječenje, između ostalog, koriste i antidepresivi. 

Primjetno je da se sve više Bošnjaka u Skandinaviji obraća imamima i daijama za pomoć zbog patološkog straha poznatog kao “napad panike”. Uglavnom, većina njih žali se na slične simptome. Svi oni dobijali bi s vremena na vrijeme napade panike i u tim trenucima umislili bi da će im se nešto loše desiti. Svi su oni bili sujevjerni i često bi u situacijama iz svakodnevnog života vidjeli znakove neke nesreće koja ih čeka u budućnosti.

Naprimjer, neki od njih vezali bi pertle na obući po nekoliko puta, jer ako tako ne bi uradili, onda bi ih uhvatilo osjećanje straha i panike da će im se nešto desiti. Drugi ne bi smjeli godinama napustiti grad vozeći se automobilom, jer su bili ubijeđeni da bi im se, ako bi prešli znak gdje se završava teritorija grada, desilo nešto loše. Treći bi, recimo, šetajući od mesdžida do prodavnice, na razdaljini od samo stotinjak metara, dvadesetak puta promijenili stav da li da odu do prodavnice ili ne, jer ih je bilo strah da će se nešto u putu desiti. Neki od njih često bi umišljali da teško dišu i da se guše, a kada bi otišli u hitnu ili bolnicu, dobili bi dijagnozu “napad panike”, a onda bi dobijali i antidepresive kao lijek.

Jedan od najupečatljivijih primjera “napada panike” jeste čovjek koji već dvije godine ne ustaje iz kreveta misleći da mu je srce slabo. Njemu su svi kardiolozi, kod kojih je bio na pregledu, ocijenili rad srca zdravim i nisu mu, kao zdravoj osobi, mogli dati dozvolu da leži u bolnici. Ali, on je sebe jednostavno ubijedio da mu srce nije zdravo i ne ustaje iz kreveta, plašeći se da bi odmah mogao umrijeti.

Pored toga što ovakve osobe žive u stalnom strahu od smrti, bolesti, nesreća i slično, i osobe sa kojima su oni u svakodnevnom kontaktu često osjećaju razne vrste poteškoća zbog stanja u kojima se nalaze njihovi bližnji.

Naravno da postoje primjeri onih koji su tek zapali u ovu duševnu tjeskobu, koju što psiholozi definiraju kao anksioznost, a ima i onih koji već godinama pate od ovako teškog emocionalnog stanja, koje psiholozi definiraju kao najteži oblik anksioznosti ili “napad panike”.

Većina njih se žalila da propisani antidepresivi nemaju jakog efekta kada je u pitanju njihovo izlječenje i poboljšanje psihičkog stanja. Kada bi tražili pomoć od imama u mesdžidima, ovakve bi osobe tražile da im se uči rukja – šerijatsko liječenje Kur’anom. Međutim, glavni uzrok teškog stanja ovih osoba nije sihr ili džinsko djelovanje, već je glavni problem nešto sasvim drugo, a sihr ili neko drugo džinsko djelovanje, ukoliko je i bilo prisutno, samo bi još dodatno pogoršali ionako tešku situaciju.

Šta se krije iza anksioznosti?

Ovdje ne treba pisati o definiciji anksioznosti, niti o “napadu panike”, sa stanovišta medicinara, koji ova psihološka stanja pokušavaju objasniti iz ugla onih koji ne vjeruju u Allaha, subhanehu ve te‘ala, niti u džinski i šejtanski svijet, niti u nešto što se zove šejtansko došaptavanje ili vesvese. To možete pronaći u literaturi i sami, ali vidjet ćete da se njihovo definiranje simptoma svodi na ovih nekoliko praktičnih primjera opisanih u tekstu.

“Patološki strah” ili “napad panike” nisu stanja duše koja su bila nepoznata ranijim islamskim učenjacima.

Ibn Kajjim el-Dževzi, rahimehullahu te‘ala, (umro 751. godine po Hidžri ili 1349. po Isau, alejhis-selam) u knjizi Miftahu darus-seada napisao je sljedeće: “Onaj koga je savladalo sujevjerje ima umorno srce, stisnuta prsa, zapao je u očaj, a moral mu je na vrlo niskoj razini. Od svega što čuje ili vidi, on zamišlja i umišlja stvari. To su ljudi koji se suočavaju sa najvećim strahovima od svih ostalih. Žive najtežim životom i najstisnutijih su prsa, a srca su im prepuna tuge. Oni se puno koncentriraju i posvjećuju pažnju stvarima koje im samo škode i nikakvu im korist ne donose.”

Ibn Kajjim, dakle, smatra da je sujevjerje – et-tetajjur glavni krivac i uzrok ovakvog duševnog stanja, kada osoba pati od raznih vrsta strahova i hvata je panika, što izaziva depresivno stanje duše, a koje dolazi kao direktna posljedica nedostatka tevekkula, tj. oslonca na Allaha, dželle šanuhu (o čemu će više riječi biti kasnije kada budemo govorili o načinu liječenja od sujevjerja i napada panike). On kaže da sujevjerje kod čovjeka otvara vrata šejtanu da, uz pomoć vesvesa – šejtanskih došaptavanja), čovjeka plaši raznim stvarima i na taj način mu oteža život što je više moguće, jer to mu je jedno od sredstava odvraćanja od Pravoga puta, kao što kaže Uzvišeni: “To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!’’ (Alu Imran, 175)

Ukoliko čovjek upadne u šejtansku zamku i postane sujevjeran, što je posljedica nedostatka tevekkula i slabog ili nikakvog imana, strah i napad panike zadese ga brže nego što bujica pada niz liticu. Ibn Kajjim takvo stanje opisuje u navedenoj knjizi: “Onoga koga zaokupira sujevjerje i bude vodio brigu o tome, te brige će ga savladati brže nego što bujica pada niz liticu. Na sve što čuje ili vidi šejtan će mu slati vesvese, pa će on onda zamišljati kako će se desiti stvari u bliskoj ili dalekoj budućnosti, što će mu pokvariti i vjeru i otežati život.” Iz navedenog vidimo da osobe koje se plaše onoga što slijedi i hvata ih panika kad god nešto čuju ili vide, i počnu zamišljati loše stvari u bliskoj ili dalekoj budućnosti, postaju takve zbog sujevjerja.

Šta je sujevjerje?

U arapskom jeziku sujevjerje – et-tetajjur dobilo je ime od riječi et-tair, što znači ptica.

Ovakav naziv posljedica je običaja kod predislamskih Arapa da, kada bi negdje krenuli i na tom putu naišli na ptice na zemlji, oni bi tada, u zavisnosti na koju stranu ptice polete, odlučivali da li da nastave put ili se vrate, jer su vjerovali da, ako ptice polete na lijevu stranu, to je predznak neke nesreće koja će ih zadesiti na tom putu. (Vidjeti: Fethul-Bari)

U današnjem vremenu ovom sujevjerju slično je sujevjerje u pogledu prelaska crne mačke preko puta, jer mnogi vjeruju da je to znak neke nesreće, pa se ljudi plaše da nastave tim putem.

Šerijatska definicija sujevjerja jeste da je to pojava pesimizma kod neke osobe zbog neke stvari koju je vidjela ili čula. (Fethul-Medžid)

Osobe koje pate od “napada panike” loše znakove prepoznaju u mnogim situacijama iz svakodnevnog života, koje inače drugi ljudi ne vide kao znak sujevjerja (poput toga da, kada takva osoba pali svjetlo, mora ga upaliti i ugasiti nekoliko puta prije nego što uđe u sobu, jer ako ga upali samo jednom, to je znak nesreće ili kada se takva osoba tušira, onda se tušira po nekoliko sati, jer ako bi tuširanje bilo kratko, to bi bio znak nesreće).

Sujevjerje kao pojava nije ništa novo. Ono je bilo prisutno kod drevnih naroda, kao što je spomenuto u Kur’anu: “I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: ‘Ovo smo zaslužili’, a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali.” (El-A‘raf, 131)

U ovom ajetu spominje se glagol tajjere, a označava sujevjerje koje je bilo karakteristično za nevjernike iz faraonovog naroda, koji su smatrali da su ih nevolje zadesile zbog Musaa, alejhis-selam, i vjernika.

U istom ajetu Uzvišeni je Allah ukazao na negativnosti ovakvog ubjeđenja, sujevjerja, to jest da se uzrok bilo kakve koristi ili nevolje pripiše nekom ili nečemu drugom mimo Njega: “Ali ne! Njihova je nevolja od Allaha bila, samo što većina njih nije znala!” (El-A‘raf, 131)

Sujevjerje spada u vrstu širka, što shvatamo iz riječi Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem: “Sujevjerje je širk.” (Hadis bilježe Ahmed i drugi, a Ibn Hibban i Hakim ocjenjuju ga sahihom)

Ibn Hadžer el-Askalani kaže: “Ovo je definirano kao širk zbog ubjeđenja i vjerovanja da ovakvi postupci (naprimjer, polijetanje ptice na jednu stranu) donose korist ili otklanjaju štetu, pa kao da su u tom segmentu napravili poređenje sa Allahom, subhanehu ve te‘ala.’’ (Fethul-Bari)

Rekao je Ibn Kajjim: “Koga sujevjerje odvrati od onoga što je naumio učiniti, pokucao je na vrata širka, pa čak ih je i otvorio, i ostavio je oslonac na Allaha, a sebi je otvorio vrata straha i pripisivanja događaja nekom drugom mimo Allaha. ” (Miftahu darus-seada)

Treba napomenuti da je osnova kod sujevjerja da je to mali širk, kao što kaže šejh Ibn Usejmin u knjizi El-Kaul-mufid ala Kitabit-tevhid. Dakle, rečeno je da je sujevjerje mali širk, što znači da ne spada u osnovi u kategoriju velikog širka koji izvodi iz vjere, iako u nekim uvjetima sujevjerje može prerasti i u veliki širk. No, sujevjerje svakako spada u kategoriju velikih grijeha.

U posljednjem citatu Ibn Kajjima vidimo da je sujevjerje ubjeđenje sasvim suprotno ubjeđenju izgrađenom na tevekkulu – osloncu na Allaha, subhanehu ve te‘ala.

Dakle, sujevjerje, koje uzrokuje i podstiče “napade panike”, javlja se kod osoba sa slabim ili nikakvim osloncem na Allaha, subhanehu ve te‘ala, to jest sa slabim ili nikakvim imanom.

To možemo razumjeti i iz riječi ashaba Abdullaha b. Mesuda, radijallahu anhu, nakon što je citirao hadis: “Sujevjerje je širk”, potom je rekao: “A Allah otklanja sujevjerje tevekulom – osloncem na Njega.”

Rekao je šejh Ibn Usejmin, rahimehullah: “Zaista sujevjerna osoba prekida svoj oslonac na Allaha i oslanja sa na nešto drugo mimo Njega...” (El-Kaul-mufid)

Nedostatak imana vodi ka nedostatku tevekkula – oslonca na Allaha, a nedostatak tevekula otvara vrata šejtanu da vesvesama čovjeka uvede u sujevjerje. Isto tako, sujevjeran čovjek postane laka meta šejtanu i njegovim vesvesama i omogućava mu da u njegovo srce ubacuje strahove od onoga što ga čeka u skorijoj ili daljoj budućnosti.

Iz susreta i razgovora sa ljudima koji su patili od “napada panike” može se zaključiti da većina njih nije prakticirala osnovne islamske propise, kao što su namaz, post…, i većina ih nije poznavala osnovne stvari o vjeri islamu, iako su se kao Bošnjaci deklarirali kao muslimani. Ako je među njima i bilo ljudi koji su klanjali pet namaza dnevno, uglavnom je to bilo bez džemata, često i spajajući namaze zbog posla, a nerijetko i klanjajući te namaze van propisanih vremena. Džuma se klanjala svakog trećeg petka, a rijetko je ko klanjao svaku džumu uzastopno. O učenju Kur’ana, čitanju islamske literature, slušanju dersova, što se ovakvih osoba tiče, ne može se ni govoriti, jer je to za njih i njihov način života bilo nedostižno.

Ako bi se u jednoj rečenici moglo opisati njihovo stanje u pogledu imana, u što spada i oslonac na Allaha, i prakticiranja islama, moglo bi se reći da se rijetko ko od njih šetao ivicom koja razdvaja mu’mine od ostalih, a da ih je većina zapala u jamu džehla, neznanja, i nepoznavanja osnovnih pitanja o islamu, a kamoli njihovom prakticiranju.

Lijek koji islam nudi osobama koje imaju problema sa “patološkim strahom” ili “napadima panike” krije se u tevekkulu i iskrenom vjerovanju u Allaha. Ali,, o načinu liječenja ovih bolesti bit će riječi u sljedećem broju, inšallah.

6. Juli 2015 | Adnan Nišić, prof. | Akida | 67

Komentari: Nema komentara

Komentirajte