Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, Koji je poslao Poslanika Svoga, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s Uputom i vjerom Istine da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok! Neka je salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.
Uzvišeni Allah daje iz Svoje mudrosti da se dese određene stvari pa i loše, da bi se iz njih uzela pouka i nauk za one koji dolaze poslije, ili da neki zarade spram svojih postupaka u određenim kušnjama velike nagrade kod Njega ili zasluženu kaznu.
Razne vidove prevare i obmane koristili su smutljivci, da bi na kraju ubili plemenitog ashaba, halifu i predvodnika svih muslimana, Osmana, Allah bio sa njim zadovoljan, izazvavši pri tome veliku smutnju i strah među muslimanima. Iz toga nemira i zla rodila se sekta haridžija, samoobmanutih pokvarenjaka i smutljivaca. Istih onih koji su pokrenuli fitnu i ubili Osmana, koji su već dokazali da neprezaju ni od čega sve u ime 'istine', istine koju jedino oni mogu predstavljati i tumačiti. Alija, Allah bio sa njim zadovoljan, im nije valjao iako su njega htjeli za halifu. Okrenuli su se i protiv njega i svih koji nisu bili sa njima, tj. protiv svih muslimana. Podsticali su ljude protiv Alije, radijallahu anhu, što je našlo plodno tlo kod nekih bolesnih srca, počinili su mnoge zločine, misleći da rade Allahu ugodna djela, zločine koji do tad nisu zabilježeni. Skupina koju su okupili odvojila se u mjesto Nehrevan u Iraku, Alija, Allah bio sa njim zadovoljan, svim propisanim metodama pokušao je odvratiti ih od njihovih zabluda. Ali, oni su bili čvrsto ubijeđeni da su na pravome putu, Aliji, nije preostalo ništa drugo nego da ih suzbije vojnim putem, u čemu je i uspio Allahovom dozvolom.
Posljedice bitke kod Nehrevana
Strašna bitka koja se odvila između haridžija i muslimana predvođenih Alijom, halifom muslimana, sa kojim su bili mnogi ugledni ashabi koji su se odazvali pozivu Alije, radijallahu anhu, da se suprostave zabludjelim haridžijama i tako upišu se u blogoslovljenu skupinu koja je suzbila ovu opasnu zabludu, pokazala je kakvo zlo i opasnu zabludu predstavljaju haridžije. Bili su ubijeđeni da su oni na istini i uputi, odbili su pozive da odustanu od bitke iako je Alija odredio Ebu Ejjuba el-Ensarija, Allah bio sa njima zadovoljan, da uzdigne zastavu sigurnosti, rekavši: ”Ko god dođe pod ovu zastavu siguran je”, nadajući se da će se smanjiti broj haridžija. Poslao je Alija i Ibn Abbasa, Allah bio sa njima zadovoljan, prije bitke da priča sa njima i odgovori na njihove sumnje, što je dalo pozitivnih rezultata kod onih koji su bili zavedeni sumnjama i govorom vođa haridžija. Ali skupina haridžija, koji su okrvarili ruke i zadojili se svojim zabludama, čvrsto ubijeđena da su na uputi, postojano je krenula u bitku, uzvikujući: „Žrtvujemo duše za Džennet!“ Abdullah b. Vehb er-Rasibi, vođa haridžija je dodao i uzviknuo: „ili u Vatru!“. Kad su to ostale haridžije čule, rekle su: „Zar to sumnjaš?!“, pa su ga proglasile nevjernikom. Dakle, prvo cijepanje i podjela haridžija desila se u samoj bici. (Jedna od glavnih karakteristika sekti i zabludjelih grupacija je njihove neprestano cijepanje i podvajanje na još više sekti i grupa, čemu su haridžije najbolji primjer, i zbog čega vidimo raznolikost suprostavljenih zabluda i pogrešnih ubijeđenja unutar jedne sekte, op.pr.). Odbile su haridžije da odustanu od borbe jer su govorili da će Alija i muslimani koji su s njim ponovo se vratiti tahkimu, arbitraži, i neće suditi po Allahovom zakonu, tekfireći ih zbog nečega što još nisu ni uradili.
Ubijene su njihove vođe, Ibn Vehb er-Rasibi, Hurkus b. Zuhejr, Ibn Evfa, i dr. vođe zablude. Alija, Allah bio sa njim zadovoljan, je prolazeći pored ubijenih haridžija rekao: „Naštetio vam je onaj ko vas je zaveo i obmanuo.“ „Koje ih zaveo?“, upitali su Aliju. „Šejtan i njihove duše koje su ih na zlo navodile, obmanuli ih lažnim nadanjima i uljepšali im griješenje, i objavili im da su oni pobjednici!“ Želja za isticanjem, da se nadvlada, pobjedi, je glavna kod njih, pod svaku cijenu, i zato preuveličavaju stvari i kad se ne ostvari što su zamislili ili prođu ti po njima veliki događaji, traže nove prilike za isticanjem i da nad nekim se uzdignu.
Ubistvo četvrtog pravednog halife, Alije ibn Ebi Taliba, radijallahu anhu
Nakon mnogobrojnih poraza i neuspjelog nametanja haridžijske ideje, haridžije su dogovorili se da ubiju ”imame”- vođe fitne, kako su zvali Aliju, Muaviju i Amra ibn Asa, Allah bio sa njima zadovoljan. Dogovorili su da Abdurahman ibn Muldžem ubije Aliju, radijallahu anhu, Burek ibn Abdullah, Muaviju, radijallahu anhu, a 'Amr ibn Bekr, 'Amra ibn Asa, radijallahu anhu i da taj zločinački poduhvat izvedu sedamnaesti dan ramazana. S tim ciljem Burek ibn Abdullah je otišao u Šam gdje se nalazio Muavija, 'Amr ibn Bekr otišao je u Fustat u Egiptu gdje je živio 'Amr ibn As, a Ibn Muldžem je ostao u Kufi gdje je bio Alija, radijallahu anhu. U tim blagoslovljenim danima su pripremali da ubiju ove časne ashabe, ostavili su svoje sablje danima da se natapaju otrovom da nebi omašili u svojim atentatima. Odabrali su Ramazan za vrijeme atentata, i ne samo to, nego, za vrijeme sabah namaza i to u mesdžidu!!!
Alija, radijallahu anhu, je to jutro izašao na sabah-namaz i sa sobom nije imao nikakvog stražara, a onda mu je, kad je ušao u mesdžid, prišao Šebib ibn Bedžere i udario ga je toliko snažno da ga je oborio, ali ga nije ubio, a zatim je prišao Ibn Muldžem i udario ga po glavi sabljom koja je bila zatrovana, tako da mu je krv sa glave natopila bradu, kako mu je i rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da će se desiti. I nakon što ga je smrtno ranio, prokletnik je ponovo uzviknuo: ”Alija, presuda ne pripada tebi, već Allahu!” Učeći ajet: „Ima ljudi koji se žrtvuju u težnji za zadovoljstvom Allahovim.“ (El-Bekara, 207). Atentat je izvršio vjerujući da radi dobro djelo, u Ramazanu, u mesdžidu, ubijajući imama muslimana i jednog velikana Islama!
Nakon toga, teško ranjenog halifu Aliju, radijallahu anhu, odnijeli su u kuću. Naredio je da mu dovedu Ibn Muldžema i kada su ga doveli, Alija, radijallahu anhu, upitao ga je: ”Allahov neprijatelju, zar ti nisam dobro činio?” Odgovorio je: ”Jesi!” ”Pa šta te je navelo da ovo uradiš?”, upitao je Alija. Ibn Muldžem je odgovorio: ”Navela me sablja koju sam kovao četrdeset dana, natopio je otrovom i molio Allaha da njome ubijem najgore Allahovo stvorenje i najvećeg munafika.” Na to mu je Alija, radijallahu anhu, rekao: ”Allah ti je uslišao dovu. Allaha mi, ta sablja će odsjeći tvoju glavu.” Zatim je rekao: ”Ako umrem ubijte ga, a ako ostanem živ, ja znam šta ću s njim uraditi.”
Burek ibn Abdullah pokušao je ubiti Muaviju, ali je Muavija izbjegao njegov udarac sabljom i ona ga je udarila po bedru. Muaviju su unijeli u kuću i zaliječili mu ranu, a Burek je uhapšen i ubijen.
'Amr ibn Bekr je čekao u Fustatu da 'Amr ibn As izađe na sabah-namaz, ali je Allah dao da se on tu noć razboli, pa je naredio da namaz predvodi njegov zamjenik Haridže. I kada je Haridže izašao 'Amr je mislio da je to 'Amr ibn As, prišao je i udario ga sabljom i ubio ga.
Kada je preselio Alija, Ibn Muldžemu su odsjekli i ruke i noge i oslijepili ga, al on je to postojano i strpljivo podnosio, nije izustio riječi ili na bilo koji drugi način da ga je to pogodilo, osim kada su krenuli da mu odrežu jezik. Pa su mu rekli: „Sada se bojiš?“, a on je rekao: „Ja se bojim da provedem dio svog života bez spominjanja Allaha!“ Slavljen neka je Uzvišeni Allah, ovo je očita zabluda! Toliko je bio ubijeđen da ispravno postupa, da je pobožno trpio i čekao smrt, ubijeđen da ga čeka Džennet!
I Alija poput Osmana, radjallahu anhum, je ukopan po noći, tajno, u strahu da haridžije nebi iskopali i oskrnavili njegov mezar. (Vidi: El-Bidaje ven-Nihaje, Ibn Kesir)
Ništa nisu ashabi izgubili, njima je Allah obećao Džennet, i zaslužili su stepen šehida ubijeni poput Alije, prije njega Osman, Zubejr, Talha idr. u hadisu je došlo za haridžije: „Blago se onom koji ih bude ubijao i na tome putu bude ubijen.“ (Ebu Davud).
Nauk nama je da ovi ožiljci koji su ostali na tijelu Ummeta, nisu ga uništili, nisu novotari i zabludjele sekte postigle svoj cilj, da unište muslimane i upropaste ih. Zato je 41 god. po Hidžri, godina nakon ubistva Alije, godina Jedinstva, jer uprkos svemu što su smutljivci uradili došlo je do sporazuma između dvije velike grupe muslimana predvođenih velikanima, Hasanom i Muavijom, radijallahu anhum.
Staze uspjeha prvih generacija predvođenih ashabima, su sačuvane i do nas prenešene. Oni su preživjeli sve vrste nedaća, iskušenja i smutnji i pokazali nam ispravan put, tako da na ovom Dunjaluku, koji je kuća iskušenja i ispita ko će bolje i ispravnije postupati, nema nedaće, iskušenja i smutnje da njih nisu zadesile da bi mi uzeli pouku i slijedili njihov put a ne put zabludjelih sekti.