informativniislamskičasopis
0

Udaranje" kao odgojna metoda"

Hvala Uzvišenom Allahu Koji je spustio Kur’an i sačuvao ga od iskrivljenja i zaborava. U njemu je uputa i spas ljudima. Svojim propisima postavlja temelje izgradnje korisnog pojedinca i zdrave zajednice. Neka su sallavat i selam na Muhammeda, Allahovog odabranog roba, poslanika i najboljeg odgojatelja, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji idu njihovim putem. Jedna od blagodati koje je islam donio čovječanstvu jeste kompletan program odgoja duše, izgradnje generacija i civilizacija, te izvođenja čovječanstva iz tmina širka i džahilijeta u svjetlo tevhida, znanja i upute. U tom kontekstu kaže Uzvišeni: “A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.” (Prijevod značenja El-Maida, 15-16) Međutim, da bi taj program bio djelotvoran mora naći svoje mjesto u praktičnom životu, zbog toga je prioritetni cilj Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bio izgradnja ljudi, a ne puko teoretiziranje. Cilj mu je bio izgradnja ummeta. Ta ideja je prisutna u Allahovoj knjizi, a djelo Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je utjelovljenje te ideje u ljudima. Tako je stasala generacija ashaba. Generacija kakvu Zemlja nije zapamtila. Nedostižni u bogobojaznosti, plemenitosti, blagosti, hrabrosti, čvrstini i svim drugim vrlinama. Od neviđenih rezultata koje je dostigao islamski odgoj je to da kadija (sudija) provede dvije godine među ashabima bez da se dvojica spore. A kako bi se i sporili kad vole svojoj braći ono što vole sebi. Kako da se mrze, a islam im naređuje da se međusobno vole i da budu braća. Ponašanje pojedinca je rezultat odgoja. S te strane shvatamo važnost ispravnog odgoja i poznavanja granica koje je šerijat postavio na tom polju. Svakako, odgoj je jako široka tema, stoga ćemo se ovom prilikom ograničiti na samo jedan odgojni metod oko kojeg postoje mnoge dileme, nejasnoće, a i zloupotreba od strane odgajatelja poput roditelja, muža ili učitelja.


“Udaranje” ima utemeljenje u šerijatu

Udaranje kao način odgoja i popravljanja ponašanja ima utemeljenje u šerijatu. Rekao je Uzvišeni: “A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! Allah je, zaista uzvišen i velik.” (Prijevod značenja En-Nisa, 34.) Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Naređujte djeci da obavljaju namaz kada budu imali sedam godina, a zbog namaza ih i udarite kada budu imali deset godina, i razdvojte ih u postelji.” (Ahmed i Ebu Davud, hasen-sahih) Ajet i hadis potvrđuju udaranje kao odgojni metod, međutim primjena zahtjeva poznavanje uvjeta za dozvoljenost tog metoda i poznavanje načina na koji se koristi. Najljepši uzor svakom muslimanu je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Rekao je Uzvišeni Allah: “Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga ko se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.” (Prijevod značenja El-Ahzab, 21.) Majka vjernika Aiša, radijallahu ‘anha, je rekla: “Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nikada nije svojom rukom udario nikoga. Nije udario ženu niti slugu, osim u borbi na Allahovom putu. Nikad se nije, radi sebe, svetio onom ko bi ga uvredio, osim kada bi se Allahove zabrane prekršile. Tada bi se, Allaha radi, svetio. (Muslim) Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je bio plemenitijeg ahlaka nego što zamišljamo. Rekao je Enes ibnu Malik, radijallahu ‘anh: “Služio sam Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, deset godina, tako mi Allaha nikad mi nije rekao uf, niti mi je rekao za nešto što si to uradio niti što to nisi uradio.” (Buharija i Muslim) Uzimajući u obzir postupak Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i dokaze koji upućuju na propisanost udaranja kao odgojne metode razumijemo da se ovaj metod primjenjuje samo u rijetkim slučajevima. Odgoj uz blagost i strpljenje je osnova od koje se polazi, pa ukoliko blaži i lakši metod ne da tražene rezultate, prelazi se na strožiji. Da bi odgoj žene udaranjem bio dozvoljen potrebno je da se ispune sljedeći uvjeti:
➢    Da muž primjeni postepenost prilikom popravljanja loše osobine kod žene tako da počne sa blažim i lakšim, tj. sa savjetovanjem te izbjegavanjem supruge u postelji, pa ako nakon toga žena ustraje u neposlušnosti dozvoljeno je primjeniti i metod udaranja.
➢    Da cilj udaranja bude odgoj i popravljanje, a ne ispoljavanje sile, osveta ili zloupotreba prava koje je dato mužu. Stoga ne smije udarati dok je u srdžbi jer je udaranje dozvoljeno kao odgojni metod, a ne kao osveta i  primjena sile.
➢    Da se ne pretjeruje u udaranju, tj. da udaranje ne ostavi posljedice poput lomova, krvarenja, masnica i sl. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na Oprosnom hadždžu: “…a ako to urade onda ih, bez sile i žestine, udarite!” (Muslim) Rekao je Ata’: “Pitao sam Ibnu Abbasa, radijallahu ‘anhuma: ‘Kakvo je to udaranje bez sile i žestine?’ Odgovorio je: ‘Poput udaranja misvakom i tome slično.’” (Tefsir El-Kurtubi)
➢    Da muž bude ubjeđen da će udaranje utjecati na popravljenje negativnosti kod žene, pa ako vjeruje da udaranje neće ništa promijeniti nije mu dozvoljeno da je udara. Supruga je emanet kod muža, stoga mu nije dozvoljeno da zloupotrebi svoj položaj. Obaveza mu je izabrati najbolji odgojni način koji će dati pozitivne rezultate primjenjujući lakše i blaže prije težeg i bolnijeg.
➢    Da prilikom udaranja izbjegava djelove tijela koje je zabranjeno udarati, poput lica i mjesta gdje udarac može imati opasne posljedice.
Da bi udaranje bilo dozvoljeno potrebno je da se ispune pomenuti uvjeti i da se muž pridržava pomenutih pravila. Bez pomenutih uvjeta udaranje nije dozvoljeno i muž koji udari suprugu nepridržavajući se pomenutog je griješan. Takav je stav fekiha, neki od njih čak kažu da muž treba biti pravno kažnjen ukoliko prelazi granice u odgoju žene i ukoliko se to potvrdi. (Hašijetu-bnu-Abidin, El-Havi-Mavrdi, El-Mugni)


Odgoj djece

Roditelj je dužan pružiti djetetu ispravan islamski odgoj. To zahtjeva poznavanje odgojnih metoda, prirode djeteta, te karakteristika uzrasnog doba djeteta. Islam je ukazao na mnoge načine koji se koriste prilikom ukazivanja na greške, kao na primjer:
➢    Ukazivanje na grešku savjetom. Rekao je Omer ibnu Ebi Seleme: “Bio sam dječak u skrbništvu Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pa mi je ruka (prilikom jela) kružila po sahanu (uzimao je ispred sebe i ispred drugih) pa mi Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: ‘Dječače, reci bismillah, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe!’” (Buharija i Muslim) Vidimo u ovom hadisu kako Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukazuje na grešku jasnim i lijepim savjetom.
➢    Ukoravanje. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ukorio Ebu Zerra, radijallahu ‘anh, rekavši mu: “Ti si čovjek u kojem ima džahilijjeta” (Buharija) Jer je Ebu Zerr, radijallahu ‘anh, uvrijedio svog roba.
➢    Ukazivanje na grešku izbjegavanjem. Ovaj metod je utemeljen postupkom Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ashaba kada su izbjegavali Kaba ibnu Malika, radijallahu ‘anh, i drugu dvojicu koji su izostali iz bitke na Tebuku. Sujuti bilježi da je Abdullah ibnu Omer, radijallahu ‘anhuma, izbjegavao svog sina sve do smrti jer nije prihvatio hadis Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u kojem zabranjuje muškarcima da spriječavaju ženama odlazak u mesdžid.
Roditelj je obavezan da blago postupa prema djetetu, da ima na umu prirodu djeteta te da ispravlja greške postepeno, tj. primjenjujući lakše i blaže metode prije strogih. Puno je načina kojima se izgrađuju pozitivne ili iskorjenjuju negativne osobine kod djeteta. Od tih načina je nagrađivanje hedijom, izlaskom, čitanjem priče i drugim stvarima koje djeca vole shodno uzrastu. Uskraćivanje istog je način kažnjavanja. Strožijoj kazni treba predhoditi oprost i opomena i njoj se ne pribjegava osim kada se drugi načini, poput savjeta, prijetnje, ukora i slično, pokažu bezuspješnim. Da bi udaranje od strane roditelja bilo dozvoljeno potrebno je da se ispune uvjeti kao i kod muža. Roditelj treba lično sprovoditi kaznu, a ne prepuštati to drugima, poput starije braće.


Kažnjavanje od strane učitelja

što se pak tiče udaranja od strane učitelja ono je uslovljeno sljedećim:
➢    Da učitelj ukaže na grešku više puta, da prijeti riječima, uputi ukor, te da upotrebi sve blaže metode prije nego što upotrebi udaranje.
➢    Da kazna bude razmjerna propustu kojeg učenik napravi.
➢    Da udaranje bude od jedan do tri puta. Više od toga nije dozvoljeno osim uz dozvolu staratelja, s tim što ne smije preći deset udaraca, jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Ne udara se više od deset puta osim u šerijatskoj sankciji (haddu).” (Buharija i Muslim)
➢    Da učitelj ne udara za vrijeme srdžbe, zbog bojazni da postupi nepravedno, jer će u takvom stanju udarati radi sebe, a ne s ciljem odgoja.
➢    Da učitelj bude taj koji sprovodi kaznu, a ne da to prepusti drugom djetetu.
➢    Da prilikom udaranja izbjegava zabranjena mjesta poput lica te mjesta koja je opasno udarati. Namjera je da se osjeti bol bez posljedica.
Pomenuti uvjeti su uzeti iz šerijatskih dokaza i pravila. Primjenom tih uvjeta spriječava se zlostavljanje od strane odgajatelja, a istovremeno se ostvaruju željeni rezultati. Pedagoške teorije su samo pokušaj iznalaska načina koji će dati najbolje rezultate u vaspitanju i obrazovanju. Svaka teorija koja je proizašla iz ljudskog uma podležna je greškama, naročito ako nije oslonjena na božanski izvor koji je objavljen da bi uredio ljudski život. Primjetno je da najveći broj modernih pedagoških teorija ima negativan stav prema udaranju kao pedagoškom metodu smatrajući ga zaostalim i besplodnim. Te teorije su imale za cilj onemogućiti nepravedno udaranje djece pa su tako otišli u krajnost i potpuno zabranili udaranje đaka, ma šta uradio. To je, u velikoj mjeri, rezultiralo neuvažavanjem učitelja i nepokornošću, što spriječava normalno odvijanje nastave i time smanjuje učinak i korist. Vrijedno je napomenuti da su neki pobornici tih teorija uočivši novonastalo stanje počeli mijenjati stav prema udaranju kao pedagoškoj metodi. Ljudi će lutati u svojim pokušajima, da bi na kraju, kada dođu do činjeničnog znanja, završili na onom s čim je šerijat došao, na samom početku, prije više od četrnaest stoljeća.

19. Februar 2008 | mr. Hakija Kanurić | Fikh | 22

Komentari: Nema komentara

Komentirajte