Obradovati brata muslimana je umijeće koje posjeduju čiste duše ispunjene imanom. One vole drugima dobro dunjaluka i ahireta i zbog toga teže da ih obraduju.
Prenosi se od Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Od najdražih djela Allahu jesu: da obraduješ mu’mina, da ga odjeneš, da ga nahraniš kada je gladan i da mu ispuniš neku njegovu potrebu.” (Albani je rekao da je hadis hasen, a drugi muhadisi da je slab)
Uzvišeni Allah opisao je ensarije kao one koji “više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se sačuvaju lahkomosti (škrtosti), oni će, sigurno, uspjeti” (El-Hašr, 9). Plemenite ensarije, stanovnici Medine, više su voljeli onima koji su doselili kod njih, iako su i oni sami imali potrebu. Međutim, ljubav i želja da se usreće druge osobe podsticala je ih na ovaj veliki ibadet, udjeljivanje u vremenu potrebe i oskudice.
Plemeniti ashab Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, rekao je: “Dok smo bili na putovanju sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, dođe neki čovjek na svojoj jahalici i poče se obazirati lijevo-desno (očekivao je ko će mu pomoći). Tada Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ko od vas ima viška jahalicu, neka je dadne onome ko nema jahalice. Ko od vas ima viška opskrbe, neka je dadne onome ko nema opskrbe.’ Zatim je spomenuo različite vrste imetka, pa tako shvatismo da niko od nas nema pravo zadržati ikakav višak imetka.” (Muslim)
Mubarek mjesec ramazan, mjesec darežljivosti, natjecanja u činjenju dobra i ibadeta, prava je prilika da se usreće druge osobe. Mnogo je ibadeta putem kojih se mogu usrećiti drugi muslimani.
Iftar
Svako od nas voli da ima iftar, pa makar on bio i skroman. Obuzme nas radost kada možemo da svojim ukućanima serviramo iftar. Uživamo da se radujemo, zajedno sa svojom voljenima, tom plemenitom ibadetu. Da li smo razmišljali o ljudima koji nemaju iftara? Ili je pak njihov iftar obična voda ili nekoliko datula?
Naša vjera islam podstiče nas da pripremamo iftare za druge postače.
Zejd b. Halid el-Džuheni, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko priredi iftar postaču, imat će istu nagradu kao i on (postač), s tim što postaču neće biti umanjena njegova nagrada.” (Tirmizi i kaže da je hasen sahih)
Zar mi ne možemo da pripremimo iftar za našu rodbinu i da na taj način unesemo radost u njihova srca i da ojačamo rodbinsku vezu? Ramazan je velika prilika da se iskupi rodbina na iftarskoj sofri, da uživaju u prijatnom razgovoru, da se zajednički raduju u radosti postača prilikom iftara.
Da li je toliko teško da pripremimo zajednički iftar za siromahe na kojem ćemo ih mi lično služiti i saosjećati se sa njima i učestovati u njihovoj radosti, pokazati im da su oni čestiti i vrijedni postači i da na trenutak zaborave svoje poteškoće, siromaštvo i usamljenost?
Zašto da ne aktiviramo zajedničke iftare za one osobe sa kojima svakodnevno klanjamo u džamiji i da na taj način ojačamo bratske veze i zajedno se radujemo i dijelimo nagradu? Jer, kategorija klanjača najpreča je da se zajedno druži i raduje.
Koliko danas poznajemo bolesnih postača koji imaju potrebu da im se donese iftar na kućni prag, kako bi osjetili slast ramazana i bili ubijeđeni da u našem društvu ima ljudi koji poznaju pravo svoga brata muslimana? Koliko naših postača, slabašnih i usamljenih deda i nena, iftari hladnom hranom i sami, bez ikakvog društva? Pa zar ne možemo žrtvovati jedan iftar i iftariti se u njihovom društvu?
Islam ne uvjetuje obilan iftar. Dovoljno je da pripremiš ono čime je postač u mogućnosti da prekine post. Poenta je u međusobnom saosjećanju, a ne u samom kvalitetu i obilnosti hrane. Lahko je nahraniti gladnoga, ali je teško obradovati tužnoga. Zajednički iftari i iftari na kućnu adresu svjedoče o pozitivnim tragovima tog plemenitog ibadeta.
Sadaka
Mubarek mjesec ramazan je mjesec sadake, dobročinstva i darežljivosti. Darežljivost našeg voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upravo je dolazila do izražaja u mubarek mjesecu ramazanu.
Ibn Abbas, radijallahu anhu, opisuje Božijeg Poslanika: “Poslanik je bio najdarežljiviji čovjek. A najdarežljivi bi bio u ramazanu kada bi mu dolazio Džibril. Kada bi se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s njim (Džibrilom) sastao, uistinu je bio darežljiviji od blagog vjetra (koji donosi dobro).” (Buhari);
“Zaista je Allah velikodušan i voli velikodušne. Allah je darežljiv i voli darežljive. Voli uzvišena svojstva i mrzi loša svojstva.” (Ibn Asakir i hadis je sahih)
Enes, radijallahu anhu, rekao je: “ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najbolji, najhrabriji i najdarežljiviji čovjek.” (Buhari i Muslim)
Zašto bi naša darežljivost trebala biti izražena u ramazanu? Trebali bismo sebi u obavezu staviti da u mubarek mjesecu budemo kao vjetrovi koji nose dobro. Zašto svakoga dana mjeseca ramazana ne bismo udijelili sadaku i na taj način obradovali jednoga nevoljnika? Svako od nas trebao bi da preuzme na sebe brigu oko nekoliko porodica u mubarek mjesecu ramazanu i da se brine za njihove namirnice i potrepštine. Koliko danas muslimanskih porodica, samohranih majki, jetima, ima potrebu za darežljivom rukom? Rukom, koja će ih, sa Allahovim dopustom, razveseliti i omiliti im mjesec ramazan i ibadete u njemu, učiniti da bez brige dočekaju dragoga gosta, mjesec ramazan i da ga provedu u ibadetima, a ne u brizi i tuzi. Ako hoćemo da se uvjerimo u velike tragove koje sadaka ostavlja na mu’minsko srce siromaha, onda trebamo da prakticiramo udjeljivanje ili pak da razgovaramo sa ljudima koji se brinu o potrebama muslimana, pa ćemo se uvjeriti u velike potrebe i velike radosti. Koliko je skromna sadaka izmamila suza radosnica?
Bajram
Bajram asocira na veselje, radost, bajramuk, poklone i hedije. Međutim, koliko ima muslimana koji sebi ne mogu priuštiti veselje i radost na taj veliki dan? Koliko se jetima sjeti svojih roditelja i bajramske radosti sa njima, a potom pusti suazu? Koliko se roditelja sjeti svoje djece i bajramskoga veselja, a potom zaplače? Koliko se samohranih majki, razvedenih žena, sjeti svojih staratelja, a potom uzdahnu za tim danima ispunjenim bajramskim veseljem? I koliko i koliko...?
U prethodno spomenutim i sličnim slučajevima trebala bi doći do izražaja islamska solidarnost. Jer ako sebi voliš radost i svojoj porodici i ako hoćeš biti istinski mu’min, onda trebaš to isto voljeti svome bratu muslimanu.
Projekti darivanja bajramske odjeće i obuće trebali bi postepeno zaživljavati među nama. Nije nemoguće kupiti jednoj porodici bajramsku odjeću ili pak udijeliti svoju nagomilanu odjeću. Koliko posjedujemo odjeće i obuće koju nikada ne oblačimo, a to bi mnogo značilo onima koji ih nemaju? Možda jedne tvoje cipele ili patike na koje si zaboravio budu razlogom nečije neopisive bajramske radosti i Allahovog zadovoljstva prema tebi i ulaska u Džennetul-Firdeus.
Bajramski darovi i bajramuci veliko su obilježje naših Bajrama. Svi mi roditelji težimo da ih obezbijedimo svojoj djeci. A da li smo razmišljali o jetimu ili siromahu? Zaista će bajramlukom, čak i skromnim, izmamiti dječiji osmijeh na i neopisivu radost. Zar je nemoguće da na Bajram nekome budeš kao sin, suprug, otac? Nije ukoliko to želiš i Allah ti to omili!
Bajram bi trebao biti praznik obilazaka i posjeta roditelja, rodbine i bližnjih sa lijepim bajramlukom. Zar upravo te kategorije sa velikom čežnjom ne priželjkuju bajramski ručak, ne radi same hrane, već zbog bajramskoga veselja, čestitanja i međusobnoga poklanjanja?
Zar i dan-danas bajramski pokloni ne svjedoče bajramsku radost i veselje i prkose zubu vremena i zauzimaju najbolja i najvidljivija mjesta u roditeljskim vitrinama?
Molim Uzvišenog Allah da budemo od onih Allahovih robova koji će unositi radost u srca muslimana!