informativniislamskičasopis
0

Veza dove sa kadaom i kaderom

Vjerovanje u kadā i kader šesti je imanski šart koji je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo u poznatom hadisu kada mu je Džibril, alejhis-selam, došao i pitao ga o vjerovanju (imanu). Čovjekov iman neće biti ispravan sve dok ne bude vjerovao u kader – Allahovo određenje. (Fikhud-dua)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Džibrilovo, alejhis-selam, pitanje šta je to iman, odgovorio je: “Da vjeruješ u Allaha, u Njegove meleke, u Njegove knjige, u Njegove poslanike, u Sudnji dan i da vjeruješ u Allahovo određenje dobra i zla.” (Ovo je dio podužeg hadisa u kojem se spominje Džibril, alejhis-selam, a koji bilježi Muslim u poglavlju Kitabul-iman, hadis br. 8, 24.)

Međutim, mada je vjerovanje u kader neupitno, islamski učenjaci razišli su se u pogledu njegovog shvatanja i razumijevanja. Između ostalog, razišli su se u pogledu toga da li dova može utjecati na kader. U pogledu ovog pitanja, postoji nekoliko skupina:

● Prva skupina smatra da dova, kada je u pitanju Allahovo određenje, nema značaja i da je beskorisna, te su je zbog toga ostavili i ne čine je. (Vidjeti: Še’nud-dua; Ed-Dau ved-deva) Kao dokaz za svoje mišljenje navode činjenicu da je sve od ranije određeno i presuđeno, te da dova ne može ništa izmijeniti, kao što ni ostavljanje upućivanja dove ne može ništa umanjiti, tako da, samim tim, nema koristi od (upućivanja) dove i traženja od Allaha. (Še’nud-dua)

Pojašnjavajući svoje mišljenje, oni kažu: “Kada Božanska volja odredi da nešto bude, onda će to i biti – bez obzira na to da li čovjek upućivao dovu ili ne, dakle, dova bi predstavljala traženje nečega što će se svakako desiti. Isto tako, ako Božanska volja ne želi da se nešto desi, onda i nije moguće da se to dogodi, bez obzira na to da li čovjek upućivao dovu ili ne, iz čega se vidi da nema koristi od dove u bilo kojem slučaju.” (Ed-Duau ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja)

Ova skupina također navodi dokaze koji ukazuju na to da su kadā i kader iznad dove, tj. da prethode dovi, želeći time istaknuti kako nema koristi od učenja dove.

Kao dokaze navode riječi Uzvišenog Allaha:  “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko” (El-Hadid, 22), “Mi sve s mjerom (kaderom) stvaramo.” (El-Kamer, 49)

Pored kur’anskih ajeta, kao dokaz navode Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis, koji bilježe Buhari i Muslim, a u kojem je Poslanik rekao: Ne postoji niko među vama a da njegovo mjesto u Džennetu ili Džehennemu nije već poznato.” Ljudi ga upitaše: “Pa zbog čega onda radimo? Zar se nećemo (ravnodušno) prepustiti (onome što je već određeno)?”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: Radite, jer svakome je olakšano ono zbog čega je stvoren.” Zatim je proučio riječi Uzvišenog: “...onome koji udjeljuje i ne griješi...” (El-Lejl, 5)

Osim ovog, navode i hadis u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Uzvišeni Allah zapisao je (i odredio) sudbinu stvorenja pedeset hiljada godina prije nego što će stvoriti nebesa i Zemlju, a Njegov Arš bio je na vodi.” (Muslim, br. 2653 i 1156)

Ibn Kajjim, rahimehullah, kaže: “Pored svoga velikog neznanja i zablude, mišljenje ove skupine je kontradiktorno. Prema njihovom mišljenju, svako djelovanje trebalo bi zapostaviti. Tako bi se nekome od njih moglo reći: ‘Ako ti je propisano da budeš sit i da ne budeš žedan, onda se to mora desiti bez obzira na to da li ti konzumirao hranu ili ne, a ako ti to nije suđeno, onda nemaš koristi, bez obzira na to da li jeo ili ne.  Ako ti je suđeno da imaš dijete, onda tako mora i biti, bez obzira na to da li ti imao odnos sa suprugom ili ropkinjom ili ne imao, a ako ti to nije suđeno, onda se to neće ni desiti, tako da nema potrebe da se ženiš ili prilaziš ropkinji’ itd.

Da li nešto ovakvo može kazati pametna i razumna osoba ili bilo koji čovjek? Čak su i životinje prirodno nadahnute da čine ono što će ih održati u životu, tako da su i one pametnije i razumnije od ovih, koji su poput stoke, pa čak su i gori od nje!” (Ed-Dau ved-deva)

Mišljenje ove skupine je neispravno, jer je Allah, azze ve dželle, naredio da se uči dova i podsticao na to: “...pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!” (El-Mu’min, 60), “Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome…” (El-A‘raf, 55), “Reci: ‘Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše molitve…’” (Furkan, 77)

Onaj ko negira dovu – negira i Kur’an. Sasvim se jasno uočava neispravnost ovog mišljenja, kao i njegova neodrživost. (Še’nud-dua)

●    Druga skupina (tj. sufije. Vidjeti: Ed-Duau ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja) govori: “Upućivanje dove ubraja se u čistu pobožnost. Onaj ko upućuje dovu biva nagrađen za to, s tim da to nema nikakvog utjecaja na ono što on njome traži.” (Ed-Dau ved-deva)

●  Treća skupina kaže: “Dova predstavlja samo znak (alamet) koji je Uzvišeni Allah postavio da upućuje na ispunjenje neke potrebe. Kada Uzvišeni Allah uputi Svoga roba da čini dovu, onda to je za roba znak i išaret da će njegova potreba biti ispunjena. Tako za ibadete i pokornost slijedi nagrada, a za kufr (nevjerovanje) slijedi kazna. To su jasne naznake koje ukazuju na to da će za ta djela uslijediti nagrada ili kazna, jer su oni bili sebeb (povod) toga.” (Ed-Dau ved-deva)

Ispravno razumijevanje povezanosti dove sa kadāom i kaderom

Kada je u pitanju utjecaj dove na Allahovo određenje, ispravno mišljenje jeste da je Allah odredio da se ono što je određeno (suđeno) postigne poduzimanjem nekih uzroka, a jedan od njih jeste i dova.

Sve što je određeno događa se poduzimanjem uzroka, koje je čovjeku suđeno da poduzima. Dakle, kada čovjek poduzme određeni uzrok, desi se ono što je suđeno, a kada izostane poduzimanje uzroka, onda se ne ispunjava ni ono što je suđeno (zbog nepostojanja uzroka koji vodi ka njegovom ispunjenju).

Tako je suđeno da čovjek bude sit i da ne bude žedan ako jede i pije, suđeno je da se dijete rađa putem intimnog odnosa, poljoprivredni proizvodi uspijevaju putem sijanja, izlazak duše iz tijela životinja nastupa putem njihovog klanja. Isti je slučaj i sa ulaskom u Džennet za koji je suđeno da se ostvari putem djela, kao i sa ulaskom u Džehennem za koji je, također, suđeno da se ostvari putem djela. Ovo je istina i ispravno. (Ibid.)

Dova predstavlja jedan od najjačih uzroka da se postigne ono što je suđeno. Kada je suđeno da se desi ono za šta osoba upućuje dovu, nije ispravno reći da nema koristi od dove, jer, u suštini, nema korisnijeg uzroka od dove, niti se nečim drugim bolje postiže ostvarenje onoga što se želi. (Ibid.)

Neka je svaka hvala Allahu, subhanehu ve te‘ala, na početku i na kraju, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, na njegovu porodicu i sve ashabe!  

Nastavit će se...

3. Mart 2015 | Enes Julardžija, prof. | Akida | 65

Komentari: Nema komentara

Komentirajte