informativniislamskičasopis
0

Vladar pravovjernih Omer b. Abdul-Aziz (Drugi dio)

Nastavljamo sa dozvolom Uzvišenog Allaha, da govorimo o halifi, vladaru pravovjernih, Omer ibn Abdul-Azizu, jednom od najvećih velikana i vladara ovog ummeta, koji posebno mjesto zauzima u istoriji islama, a i cijelog čovječanstva. Kad god da se spomene ovaj velikan islamskog umeta, vjernička srca zatrepću od ponosa kojeg osjete podsećajući se na njega. Spomenuli smo na kraju prvog dijela da je Redža b. Hajve el-Kenedi učinio djelo koje islam nikada neće zaboraviti - savjet dat halifi Sulejmanu dok je bio u bolesti od koje je i umro - da hilafet ostavi Omeru b. Abdul-Azizu.

Način upravljanja državom kroz prvu hutbu

Nakon preuzimanja hilafeta, Omer b. Abdul-Aziz, rahmetullahi ‘alejh, ispeo se na minber i održao ljudima prigodan govor. Rekao je: „O ljudi! Iskušan sam ovom stvari bez moga pitanja, moje želje za njom i bez dogovora s ostalim muslimanima. Ja odbacujem vašu prisegu datu meni, pa potražite nekoga drugog za svog halifu!” Narod je povikao u jedan glas: „Mi smo tebe izabrali, vođo vjernika i zadovoljni smo tobom, pa prihvati se vođstva s Allahovim blagoslovom.” Omer je shvatio da mu nema izlaza, da ne može pobjeći od odgovornosti vođstva, pa je dodao pojašnjavajući svoj pravac i odnos prema islamskom ummetu: „Onda, znajte da nema vjerovjesnika poslije vašeg Vjerovjesnika i da nema knjige nakon Knjige koja je njemu objavljena. Uistinu, ono što je Allah dozvolio, to ostaje dozvoljeno do Sudnjeg dana. Uistinu, ja nisam sudija, već samo onaj koji sprovodi. Uistinu, ja nisam onaj koji uvodi novine, već sam onaj koji slijedi. Nikome se ne pokorava u griješenju prema Allahu, subhanehu ve te’ala. Doista, ja nisam najbolji od vas, već sam jedan od vas,s tim da mi je Allah odredio da nosim najveći teret. O ljudi! Ko se bude družio s nama, neka se druži radi pet stvari, a ako ne može radi njih, neka nam se onda ne primiče:
➢    da nas upozna o potrebi onoga koji nije u stanju, da nas upozna sa svojom potrebom,
➢    da nas svojim zalaganjem potpomogne u dobru,
➢    da nas uputi na dobro kako bismo se poveli za njim,
➢    da ne ogovara pred nama nikoga od muslimana
➢    i da ne zalazi u stvari koje ga se ne tiču.
Oporučujem vam bogobojaznost, jer je bogobojaznost iza svake stvari dok ničega nema iza bogobojaznosti. Radite za svoj Ahiret! Doista, ko bude radio za svoj Ahiret, Allah će ga sačuvati dunjaluka. Popravite svoju unutrašnjost, Allah će popraviti vašu spoljašnjost. Često se sjećajte smrti i dobro se pripremite za nju prije nego li vam dođe. Doista, smrt prekida sve slasti. Doista, ovaj ummet nikada se nije razilazio oko svoga Gospodara, niti svoga Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, niti Knjige koja im je dostavljena, već su se razišli oko dinara i dirhema, i uistinu, ja neću dati nikome bespravno niti ću uskratiti nekome njegovo pravo.” Zatim je povisio glas kako bi ga svi ljudi čuli i rekao: „O ljudi! Ko se bude pokoravao Allahu i njemu je obavezno pokoravati se, dok onaj koji bude griješio prema Allahu i njemu se ne pokorava. Pokoravajte mi se sve dok se budem pokoravao Allahu, pa, ukoliko budem nepokoran i vi se nemojte pokoravati meni. Ako oni koji su oko vas, iz naselja i gradova, budu se pokoravali meni kao što se i vi pokoravate, onda ću biti vaš vođa, dok, ukoliko prekinu prisegu i ja ću prestati biti vaš vođa.” Zatim je sišao s minbera. Ovako je otpočeo hilafet Omera b. Abdul-Aziza, dana, petka 10. safera 99. h.g.

Želja za radom po Kur’anu i Sunnetu

Ono što najviše Omerov način upravljanja državom čini posebnim jeste njegova želja za radom po Kur’anu i Sunnetu, te širenje znanja među muslimanima. Nakon što je preuzeo hilafet, pisao je svojim namjesnicima: „A zatim, ja vam oporučujem bogobojaznost, pridržavanje za Allahovu Knjigu i slijeđenje Sunneta Njegova Vjerovjesnika i njegove upute. Niko po pitanju Allahove Knjige i Sunneta Njegova Vjerovjesnika ne smije imati stav niti mišljenje, već samo sprovedbu tih naredbi i borbu sa svojom dušom pri tome. Slijedite Allahovu Knjigu i sunnet Njegova Vjerovjesnika, a klonite se onoga čemu streme strasti i daleke zablude. Ko bude postupao mimo Kur’ana i Sunneta, prema takvome nema milosti i takav ne zaslužuje nikakvu počast ni na Dunjaluku ni na Ahiretu. Više bih volio da odmah umrem nego da vas podstaknem na slijeđenje neke druge knjige mimo Knjige vašega Gospodara i nekog drugog sunneta mimo Sunneta vašeg Vjerovjesnika …” Smatrao je da je njegova najveća obaveza da muslimane poduči osnovama njihove vjere i da ih podstakne na rad. U jednoj od svojih hutbi je rekao: „Uistinu, islam ima svoje granice, propise, sunnete, pa, ko bude radio po njima upotpunit će svoj iman, a ko ne bude radio po njima i neće upotpuniti svoj iman. Ako poživim, podučit ću vas njima i podstaknuti da radite po njima, a ako umrem, pa doista, ja ne žudim za vašim društvom.” Omer b. Abdul-Aziz, rahmetullahi ‘alejh, požurio je da sprovede ovu svoju veliku odgovornost. U sve krajeve islamske države poslao je učene ljude da šire znanje među muslimanima. Također, svojim namjesnicima i vojskovođama je naredio da svoje učene borce postave u mesdžide da govore ljudima o vjeri. Tako je  jednom od svojih namjesnika pisao: „A zatim, naredi učenim ljudima da šire znanje u svojim mesdžidima, doista, sunnet skoro da je zamro.” Tražio je od svojih namjesnika da učenim ljudima odrede određenu svotu novaca kako bi se oni u potpunosti posvetili širenju znanja. Omer, rahmetullahi ‘alejh, je poslao Jezida b. Ebi-Malika ed-Dimiškija da poduči pleme Benu Numejr propisima vjere i učenju Kur’ana. Poslao je Nafi’u slugu Ibn-Omera, radijallahu ‘anhuma, u Egipat da podučava tamošnje stanovnike sunnetima. Desetoricu pravnika je poslao u Afriku. Zadaća učenih ljudi nije se samo završavala na podučavanju, već su mnogi od njih postajali šerijatske kadije pa čak neki od njih i namjesnici dotičnih pokrajina u koje su bili poslani.

šura za vrijeme Omer b. Abdul-Aziza

Omer b. Abdul-Aziz, rahmetullahi ‘alejh, nastojao je da postavi temelje šure prilikom preuzimanja vođstva u državi. Govorio je: „Doista, savjetovanje i diskusija su vrata milosti i ključ blagoslova. S njima mišljenje nikada neće biti pogrešno, niti će ambicije biti poljuljane.” Skupio je pravnike Medine i najučenije ljude i od njih sačinio šuru s kojom se stalno savjetovao. Nije se zadovoljio samo šurom učenih ljudi i šurom svih stanovnika koji su mu dali prisegu, već je pisao i ostalim muslimanima diljem islamske države. Od svih njih je tražio da ga savjetuju, naročito ako primjete da griješi u nečemu. Tako je rekao Omeru  b. Muhadžiru: „Kada primjetiš da sam skrenuo od istine, uhvati me za ruku, prodrmaj me i reci mi: ‘Omere! šta to radiš?’”

Pravda za vrijeme Omera b. Abdul-Aziza

Omer b. Abdul-Aziz, rahmetullahi ‘alejh, je smatrao da je na njemu bila obaveza ispunjavanja prava muslimana. Sebe je gledao kao najamika kod svih onih koji su mu dali prisegu. Nastojao je da se što više upozna s osobinama pravednog imama, pa je pisao Hasanu el-Basriju,tražeći savjet od njega. Hasan el-Basri mu je uzvratio: „O vođo vjernika! Pravedni imam je poput milostivog oca prema svome djetetu. Žuri im dok su mali, podučava ih kada su veliki. Daje im dok je u životu, štedi da imaju kada umre. O vođo vjernika! Pravedni imam je poput brižne majke prema svome djetetu. U tegobama ga nosi i u tegobama ga rađa. Odgaja ga dok je mali. Bdije dok je budan i odmara kada se i on odmara. Jednom ga doji, drugi puta ga pita. Raduje se zbog njegova zdravlja i žalosti se zbog njegove bolesti. O vođo vjernika! Pravedni imam je staratelj jetima, čuvar siromaha, posebno najslabijih od njih. O vođo vjernika! Pravedni imam je poput srca među ostalim organima, s njegovom ispravnošću ispravni su i ostali dijelovi tijela, dok s njegovom bolešću obolijevaju i svi ostali dijelovi tijela. O vođo vjernika! Pravedni imam je onaj koji stoji između Allaha, subhanehu ve te’ala, i Njegovih robova. On sluša Allahov govor pa ga prenosi ljudima. Gleda u Allahove granice, pa ljude podučava njima. Prepušta se Allahu, pa i ljude usmjerava ka tome. Vođo vjernika! Nemoj biti prema onome što ti je Allah podario kao rob u kojeg njegov vlasnik ima povjerenja zbog čega mu povjeri na čuvanje svoj imetak i porodicu, pa se ovaj pokvari, razori porodicu, osiromaši je i pronevjeri imetak.”
Slijedeći ove zlatne savjete Omer b. Abdul-Aziz, rahmetullahi ‘alejh, s pravom se mogao u dobroj mjeri poistovjetiti sa svojim djedom Omerom b. El-Hattabom, radijallahu ‘anh. Ako bi ga neko vidio zabrinutog i upitao za razlog njegove brige, on bi odgovarao: „Svako ko bi bio u mome položaju, bio bi zabrinut. Nema nijedne osobe iz moga naroda, a da mu ja ne želim da dostavim njegovo pravo, bez da mi to on traži.” Naredio je da se na novcu ispiše: „Allah je naredio ispunjavanje obećanja i pravdu.” Tražio je da se niko ne kazni prije nego on bude obaviješten o tome. Pisao je El-Džerahu b. Abdullahu el-Hakemiju, namjesniku Horosana: „O sine Ummu-Džerah! Ne bičuj vjernika niti nevjernika s kojim je sklopljen ugovor osim s pravom. Čuvaj se dobro odmazde. Ti doista, putuješ ka Onome Koji poznaje svaki pogled kriomice, a i ono što prsa kriju u sebi. Čitat ćeš Knjigu koja nije izostavila ni malo ni veliko djelo, a da ga nije pobrojala. Budi umjeren prema zimijama i naredi da se ne čini zulum njima ili njihovim bogomoljama.”

Oživljavanje institucije naređivanja na dobro i odvraćanja od zla

Za vrijeme vladavine Omera b. Abdul-Aziza, rahmetullahi ‘alejh, hilafet je ponovo počeo da ostvaruje svoju svrhu, ono zbog čega je i uspostavljen, a to je čuvanje vjere. Omer b. Abdul-Aziz udario je čvrste temelje ovoj instituciji i visoko podigao njen barjak. To, vjerovatno, zbog toga što je i sam Omer bio veliki učenjak iz generacije tabi’ina, kako bi ga Omer b. Mejmun i opisivao: „Učenjaci kod Omera b. Abdul-Aziza izgledali bi poput učenika.” Čistoća njegove vjere i istinitost islamskog ubjeđenja ostavili su velikog traga u društvo. Borio se protiv sljedbenika strasti i novotara. Smatrao je da nema koristi u njegovom životu ako ne bude oživljavao sunnete i umrtvljavao novotarije. Mnogo je vodio računa o vjeri muslimana, njihovom moralu. Svojim namjesnicima bi pisao: „Klonite se poslova kada nastupe namazi. Ko zapostavi namaz, taj će druge islamske propise još više zapostaviti.” Ko pogleda u Omerova pisma njegovim namjesnicima primjetit će čvrsto ubjeđenje, svjesnost Allahova nadziranja, strah od Dana kada će se svi ljudi naći pred Gospodarom svih svjetova. Omerova ličnost i njegov pravedan odnos prema muslimanima ostavila je traga i po život običnih muslimana. To nam najbolje govore predanja koja spominje imam Taberi u svome Tarihu kada pravi usporedbu između vladavine Omera b. Abdul-Aziza i vladavine prethodnih halifa. Halifa El-Velid volio je gradnju i proizvodnju, pa bi i ljudi u njegovo vrijeme, kada bi se sretali na putu, pitali jedan drugoga o građevinama i fabrikama. Sulejman je volio žene i hranu, pa bi i ljudi jedan drugoga pitali o braku i djevojkama koje su bile na udaju. Međutim, kada je Omer b. Abdul-Aziz, rahmetullahi ‘alejh, došao za halifu muslimana, čovjek bi susretao drugog čovjeka na putu i pitao bi ga: „Koliko si zapamtio Kur’ana? Kada ćeš ga završiti? Ili kada si ga završio? … Koliko si dana od ovoga mjeseca postio? …” Omer, rahmetullahi ‘alejh, nije se zadovoljio samo uspostavljanjem vjere unutar granica islamske države, već se obratio i nemuslimanima. Pisao je mnogim kraljevima, pozivao ih u islam i obećavao da im pripada sve što pripada i muslimanima, od prava i obaveza. Mnogi od njih su primili islam i nadjenuli sebi islamska imena. Možda je jedan od Omerovih najvećih hizmeta ovoj vjeri bila njegova naredba na zapisivanje islamskih znanosti, a posebno hadisa. Sva ova velika djela, izuzetne reforme, Omer b. Abdul-Aziz je sproveo za vrlo kratko vrijeme, samo za dvije godine svoje vladavine. Allah mu se smilovao i nagradio najboljom nagradom.

Nastavit će se inšaAllah …

19. Februar 2008 | Velikani ummeta | 22

Komentari: Nema komentara

Komentirajte