informativniislamskičasopis
0

Vojna osvajanja za vrijeme Muavije (Drugi dio)

Vladar pravovjernih, Muavija, radijallahu ‘anhu, nakon detaljnih konsultacija sa vojnim zapovjednicima, odlučuje da vojno - da’vetske aktivnosti nastavi na području sjevernog dijela Afrike. Razlog slanja vojnih formacija u tom smjeru, jeste taj što je sjever Afrike graničio sa zapadnim dijelom Egipta, što će kasnije dovesti do onemogućavanja bilo kakvog vojnog djelovanja Bizantinaca, bilo kopnenim ili morskim putem. Tako da je Muavija, radijallahu ‘anhu, nakon zauzetih ostrva u Sredozemnom moru i s rezultatima nove vojne taktike, još jače stegao omču oko vrata bizantinskoj imperiji.

 

Vojni pohodi Muavije b. Hudejdža

Historičari ga ubrajaju u ashabe, a od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prenio je mali broj hadisa. Bio je, radijallahu ‘anhu, porijeklom od poznatog plemena Kinda. Ono po čemu je bio poznat su: hrabrost, oštroumnost i pravednost. Stanovnici Egipta su ga često hvalili majki vjernika, Aiši, radijallahu ‘anha. Muavija b. ebi Sufjan, radijallahu ‘anhu, dva puta šalje ovog plemenitog ashaba u pravcu Afrike. Prvi put 41. godine, a drugi put 45. godine, kada sa 10000 boraca ulazi duboko u područje Afrike, a u redovima mudžahida koje je on predvodio nalazili su se mnogi ugledni ashabi i tabiini, kao što su: Abdullah b. Omer, Abdullah b. Zubjer, Abdulmelik b. Mervan, Jahja b. Hakem El-As, i mnogi drugi. Na ovakav neočekivani upad, bizantinski kralj šalje 30 000 vojnika, koji su se kasnije povukli (pobjegli) bez borbe, nakon što im je Abdullah b. Zubjer (poslat od Muavije), došao s leđa, našavši se sa svojim strijelcima iznad njihovih glava na jednom od okolnih brda. Nakon povlačenja bizantinske vojske, muslimanska vojska pod komandom Muavije b. Hudejdža, radijallahu ‘anhu, zauzima tri primorska grada: Susa, Dželvela i Saklije. Poslije toga vraća se u Egipat sa osvojenim ratnim plijenom, a u osvojenim područjima nije ostavio namjesnika, jer su ta područja naseljavali berberi, od kojih su neki primili islam, a i oni što nisu pokazivali su veliku lojalnost prema muslimanima. Nakon kraćeg odmora, Muavija b. Hudejdž, radijallahu ‘anhu, ponovo kreće u akciju i osvaja Turablus (Libija). U ovom gradu za namjesnika postavlja Rufija b. Sabita El-Ensarija 46. god. po hidžri. Godinu dana kasnije (47. god.), muslimani zauzimaju Tunis (Tunis), i ostrvo Džerba.

 

Vojni pohodi Ukba b. Nafia

Njegov puno ime je Ukba b. Nafia El-Kureši El-Fehri, glavni namjesnik za područje Afrike za vrijeme Muavije i njegovog sina Jezida. Izgradio je poznati grad Kajrevan (Maroko). Historičari ga ne ubrajaju u ashabe, iako je jedan od zaslužnih za osvojenje Egipta. Još dok je Amr b. As, radijallahu ‘anhu, polahko prodirao prema Africi, u njegovim vojnim redovima bio je i Ukba b. Nafia. Vladar pravovjernih, Muavija, radijallahu ‘anhu, šalje mu 10 000 boraca, kojima je Ukba pridružio i ratoborne berbere, koji su bili primili islam. Sa ovom vojskom ostvario je velike pobjede. Za vrijeme svog namjesništva i komandovanja, ugušio je sve pobune berbera (jer su veoma nezgodan narod), osvojio je Kuvvar (grad na jugo-zapadnom dijelu Sudana), Havur (grad na južnom dijelu Sudana), Gadames (grad na jugu Libije, graniči sa Alžirom), i mnoga druga područja. Ono što je zanimljivo spomenuti, jeste to da je Ukba b. Nafia, u ovim vojnim pohodima zauzimao gradove i sela koja su se nalazila u urbanim područjima, a izbjegavao i ostavljao primorska mjesta. Ovakav potez je povukao najvjerovatnije zbog berbera koji su naseljavali ovakva područja, i koji su se kasnije masovno pridruživali muslimanskoj vojsci.

 

Izgradnja grada Kajrevana

Zbog lakšeg širenja islama i zbog bržeg vojnog djelovanja, te boljeg nadziranja situacije na tek osvojenim područjima (uglavnom zbog berbera, jer su se često bunili i odmetali), Ukba b. Nafia naređuje izgradnju grada, koji će biti glavna stanica za vojne i da’vetske aktivnosti na prostoru Afrike. Izgradnja grada trajala je pet godina (50 - 55). Sagrađena je ogromna džamija, koja će postati prva medresa za izučavanje islamskih nauka, a predavači su bili ashabi koji su sa svojim porodicama naselili ovaj grad, zatim su izgrađeni manji mesdžidi, vojna kasarna, pijace, te kuće za stanovanje. Zemljišta oko grada podijelio je ljudima i okolnim plemenima, tako da je se veliki broj berbera naselio oko grada, a kasnije je velika većina njih primila islam i naselila unutrašnjost grada, gdje su učili arapski jezik, Kur’an i ostale propise islama.

 

Smjenjivanje Ukbe b. Nafia

Glavni namjesnik Egipta, Mesleme b. Mihled El-Ensari, 55. god., naređuje da se na mjesto Ukbe b. Nafia, postavi Ebu Muhadžir Dinar. Nakon ovog iznenadnog i nepravednog smjenjivanja, Ukba odlazi do vladara pravovjernih, Muavije, radijallahu ‘anhu, i žali se na donešenu odluku. Muavija, radijallahu ‘anhu, se izvinjava Ukbi, jer ipak nakon svega što je uradio na polju džihada i da’ve, nije trebao biti na takav način smijenjen, te mu obećava da će ga vratiti na njegovu staru dužnost. U međuvremenu, Muavija, radijallahu ‘anhu, umire i odluka ostaje na njegovom nasljedniku Jezidu, koji će nakon uviđaja ponovo vratiti Ukbu na njegov stari položaj (namjesnik i glavni vojskovođa). Za vrijeme namjesništva Ebu Muhadžira, desio se neočekivani događaj. Naime, Ebu Muhadžir je naredio hapšenje i stavljanje u okove Ukbe b. Nafia. Historičari kada govore o ovom slučaju, ne navode stvarni povod ovakvog ponašanja Ebu Muhadžira. Neki su za ovaj slučaj optužili Meslemu (namjesnika Egipta), da je on naredio Ebu Muhadžiru ovakav postupak, zbog toga što je se Ukba nakon smjenjivanja žalio vladaru pravovjernih, Muaviji, radijallahu ‘anhu. Međutim, nakon detaljnih istraživanja, ovakve optužbe u potpunosti odbacuje ugledni historičar, dr. Abdušafi Muhammed Abdul-l-Latif. Pored greške i nepravde koju je počinio Ebu Muhadžir, ovaj hrabri vojskovođa nastavio je stopama svoga prethodnika Ukbe b. Nafia. U veoma kratkom roku osvojio je nekoliko primorskih i unutrašnjih gradova i područja. Među najznačajnije bitke koje je vodio Ebu Muhadžir, jeste bitka “Telmesan”, gdje mu je na mejdan izašao vojskovođa berbera, Kesila, koji je uspio ujediniti berbere (koji nisu bili primili islam) i bizantince. Bitka je okončana pobjedom muslimanske vojske, glavešina berbera Kesila je zarobljen, a kasnije je primio islam. Namjesništvo Ebu Muhadžira trajalo je sedam godina (55 - 62).

 

Pogibija vojnih komandanata mudžahida

Nepravedna bitka “Tehveza”, ostavila je bolne tragove u srcima i redovima mudžahida Afrike. U ovoj bitki preselila su dva istinska borca na Allahovom putu i postigli su ono za čim su i žudjeli. Nakon 40 godina upornog džihada, Uzvišeni Allah im se smilovao šehadetom na Njegovom putu!!! Pokazali su neopisivu hrabrost u ovoj bitki. Izdao ih je i kukavički sa 50000 boraca napao dojučerašnji brat po vjeri i prijatelj, poglavar berbera, Kesila. Veliki dio muslimanske vojske je bio razbijen, jer su bili iznenada napadnuti. Kesila je nakon toga pet godina držao grad Kajrevan pod svojom kontrolom, sve dok novi halifa Abdulmelik b. Mervan nije poslao ogromnu vojsku pod komandom hrabroga mudžahida Zuhejra El-Belavija, koji će ponovo vratiti ovaj strateški značajan grad u muslimanske ruke.

 

Napomena za kraj

Za vrijeme hilafeta (namjesništva) Muavije b. Ebi Sufjana, radijallahu ‘anhu, koje je trajalo 19 godina, tri mjeseca i 27 dana, napisane su mnoge knjige i djela u kojima se na slikovit način opisuje period njegovog namjesništva za kojeg možemo slobodno reći da je bio “blagoslovljen”. U svojim tekstovima, pokušao sam na što kraći način predstaviti vam plemenitog ashaba i halifu, njegov život prije islama i poslije islama, te njegove poduhvate i uspjehe za vrijeme svoga namjesništva na političkom, ekonomskom, da’vetskom (vjerskom), društvenom, odgojnom i vojnom polju. Bilo je takođe i dosta fitni (smutnji) za vrijeme njegovog hilafeta, na koje se ja nisam htio namjerno osvrtati zbog nepoznavanja situacije koja je vladala u to vrijeme i zbog toga što se o tim stvarima malo kod nas pisalo i prevodilo, kako bi se eventualno određene predaje mogle provjeriti, jer kako smo prije navodili, najveće i najpodlije laži i potvore na hilafet Muavije, radijallahu ‘anhu, došla je od šijja i njihovih historičara.

 

Muavijina smrt

U mjesecu Redžebu, 60. godine po hidžri, u sedamdeset i osmoj (78) godini života, na bolji svijet, preselio je plemeniti ashab, pisar Objave, te vladar svih vjernika, koji je pravedno vladao 20 godina. Preselio je u Damasku (Sirija), a dženazu mu je klanjao Dahak b. Kajs el-Fehri. Zadnje riječi, koje je izgovorio pred izlazak plemenite duše, bile su: “LA KUVVETE ILLA BILLAH”!!! Gospodaru naš! Naša srca Ti učvrsti na istini, podari nam snage, sabura i mudrosti do ostvarenja naših ciljeva s kojima ćeš Ti biti zadovoljan. Smiluj nam se, oprosti nam grijehe, za koje znamo i ne znamo, uvedi nas u Džennetska prostranstva, i obraduj naša srca društvom Resulullaha, Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Zubejra, Talhe, Hasana, Husejna, Bilala, Muavije i svih onih s kojima si Ti zadovoljan a oni sa Tobom. A M I N!!

 

3. Juni 2008 | Velikani ummeta | 18

Komentari: Nema komentara

Komentirajte