informativniislamskičasopis
0

Vojne i društvene aktivnosti između bitki na Bedru i Uhudu

Nakon poraza na Bedru, mekkanski mnogobošci počeli su tražiti alternativni put za njihovu trgovačku razmjenu sa Šamom. Neki su predložili put preko iračkih brda, i zaista su i pošli tim putem. Predvodili su ih Ebu Sufjan, Safvan b. Umejje i Huvejtib b. Abdul-Uzza; nosili su sa sobom srebro i raznu robu, ukupna vrijednost svega toga isnosila je 100.000 dirhema. Informacije o tome Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, primio je od jednog islamskog obavještajca po imenu Selit b. En-Nu’man. (Et-Terbijetul-Kijadijje, 3/132) Po dobijanju ovih obavještajnih podataka, Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Zejda b. El-Harisa na čelu stotine jahača da napadnu karavanu. Zejd ih je sreo kod vode zvane El-Karede u području Nedžda. Prestravljeni pratioci karavane su pobjegli, a muslimani su zaplijenili karavanu i robu koju je nosila te su zarobili vodiča koji se zvao Furat b. Hajjan.

Nakon bitke na Bedru desile su se još i druge vojne aktivnosti koje su u to vrijeme bile od ogromne važnosti za muslimane Medine. Primijetit ćemo da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi nisu ništa prepuštali slučaju, već su naprotiv sve dobro pratili i blagovremeno reagirali.

Pohod na Beni Sulejm kod mjesta El-Kudr

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo je u ovaj pohod sedme noći nakon povratka u Medinu iz bitke na Bedru. U ovom pohodu došao je do vode El-Kudra u području plemena Beni Sulejm, ali do borbe nije došlo. Vjerovjesnik je ostao kod tih voda tri dana, zatim se vratio u Medinu. (Muhtesaru Siretu Ibn Hišam, str. 137) Povod pohoda je bilo to što su se ljudi iz plemena Beni Sujelm počeli pripremati za napad na muslimane odmah po okončanju bitke na Bedru. Međutim, Allahov Poslanik iznenadio ih je organiziranjem brzog napada kojem se nisu nadali pa su se razbježali ostavivši veliko stado deva i njihovog pastira po imenu Jessar. Vjerovjesnik je zarobio deve i pastira i u mjestu Sirar na udaljenosti oko tri milje od Medine podijelio je učesnicima pohoda deve kojih je bilo pet stotina tako da su svakom borcu pripale po dvije deve, a preostala petina pripala je Poslaniku, uključujući i Jessara kojem je Vjerovjesnik nakon toga dao slobodu.

Pohod Sevik

Ebu Sufjan je, na čelu dvjesto konjanika, iz Mekke krenuo kroz Nedžd, te je navečer stigao u područje židovskog plemena Benin-Nadir. Ugostio ih je Sellam b. Miškem, jedan od poglavara Benin-Nadira. Počastio ih je pićem i hranom i dao im bitne informacije o muslimanima te je analizirao s njima načine na koje mogu naštetiti muslimanima. Nakon toga Ebu Sufjan je napao muslimane u El-Urejdu, dolini u blizini Medine iz pravca Harreti-Vakim. Tom prilikom ubio je dva čovjeka i zapalio palmina stabla, a zatim je krenuo nazad u Mekku. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo je za njim na čelu dvije stotine boraca, i muhadžira i ensarija, međutim nije ih uspio stići jer su Ebu Sufjanovi ljudi brzo bježali i olakšavali su teret bacajući torbe sa sevikom koji su nosili sa sobom kao opskrbu. Muslimani su prolazili pored ovih torbi i pokupili ih tako da su se vratili u Medinu natovareni njime pa je pohod zbog toga dobio naziv Pohod sevika. Sevik – prekrupa, kaša – je vrsta jela. Pravi se tako što se proprže pšenica i ječam, zatim se samelju i pomiješaju sa mlijekom, medom i maslom. Nakon pet dana odsustva Vjerovjesnik se, ne susrevši neprijatelje, vratio u Medinu. (Muhtesaru Siretu Ibn Hišam, str. 137-138)

Pohod na Zi-Emer

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, primio je podatke od ljudi iz islamskog obavještajnog aparata koje su ukazivale da su se plemena Sa'lebe i Meharib okupila kod Zi-Emera pod komandom Du'sura b. El-Harisa s namjerom da napadnu na Allahovog Poslanika u Medini. Postavio je Osmana b. Affana za svog zamjenika u Medini i krenuo u pohod sa četiri stotine i pedeset boraca, što pješaka što jahača. Na putu su sreli čovjeka iz plemena Sa'lebe, koji se zvao Džebbar, i on je otkrio Poslaniku informacije o svom plemenu te je primio islam i dat je Bilalu da ga podučava vjeri. (El-Bidaje ven-Nihaje, 4/3) Čim su mnogobošci iz plemena Sa'lebe i Meharib čuli da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dolazi sa vojskom, razbježali su se po planinama, a Poslanik je ostao u Nedždu oko mjesec dana, a da se za to vrijeme niko nije usudio napasti ga pa se vratio u Medinu. (Muhtesaru Siretu Ibn Hišam, str. 138) U ovom pohodu islam je primio Du'sur b. El-Haris, jedan od uglednih poglavara plemena Meharib, i to nakon što je vidio mudžizu Allahovog Poslanika. Naime, u ovom pohodu pala je obilna kiša i odjeća Allahovog Poslanika,  sallallahu alejhi ve sellem, skvasila se pa je otišao pod jedno drvo da je osuši, u tim trenucima bio je sam, što je Du'sur iskoristio i prišao Poslaniku sa sabljom i rekao mu: „Ko će te danas spasiti od mene, Muhammede?“ Poslanik je odgovorio: „Allah.“ Tada ga je Džibril udario u prsa usljed čega mu je ispala sablja, pa ju je uzeo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: „A ko će tebe spasiti od mene?“ Du'sur je rekao: „Niko! A ja svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik. I tako mi Allaha, nikada više neću okupljati ljude protiv tebe.“ Tada mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio sablju, a kada se vratio svojima, rekoše mu: „Teško tebi, šta si to uradio?!“ On reče: „Vidio sam visokog čovjeka koji me je udario u prsa od čega sam pao na leđa pa sam shvatio da je to melek i povjerovao sam da je Muhammed Allahov poslanik i zakleo se da više nikada neću okupljati ljude protiv njega.“ Zatim je počeo pozivati svoje pleme u islam. (El-Bidaje ven-Nihaje, 4/3) O ovom slučaju je objavljen ajet: „O vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kad su neki ljudi htjeli dočepati se vas, a On je zadržao ruke njihove. I bojte se Allaha, i neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!“ (Prijevod značenja El-Maide, 11.)

Pohod na Bahran

Ovaj pohod desio se u mjesecu džumadel-ula treće godine po Hidžri. Vjerovjesnik je poveo tri stotine muslimana u Bahran, mjesto između Medine i Mekke, radi borbe protiv Beni Sulejma, ali su se ovi razbježali pa se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio u Medinu nakon što je proveo deset noći izvan nje. (El-Mudžteme'ul-Medeni, El-Umeri, str. 61)

Ophodnja Zejda b. El-Harisa u El-Karede

Nakon poraza na Bedru, mekkanski mnogobošci počeli su tražiti alternativni put za njihovu trgovačku razmjenu sa Šamom. Neki su predložili put preko iračkih brda, i zaista su i pošli tim putem. Predvodili su ih Ebu Sufjan, Safvan b. Umejje i Huvejtib b. Abdul-Uzza; nosili su sa sobom srebro i raznu robu, ukupna vrijednost svega toga isnosila je 100.000 dirhema. Informacije o tome Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, primio je od jednog islamskog obavještajca po imenu Selit b. En-Nu'man. (Et-Terbijetul-Kijadijje, 3/132) Po dobijanju ovih obavještajnih podataka, Poslanik,  sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Zejda b. El-Harisa na čelu stotine jahača da napadnu karavanu. Zejd ih je sreo kod vode zvane El-Karede u području Nedžda. Prestravljeni pratioci karavane su pobjegli, a muslimani su zaplijenili karavanu i robu koju je nosila te su zarobili vodiča koji se zvao Furat b. Hajjan, koji je primio islam pred Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, i vratili su se u Medinu. Vjerovjesnik je izdvojio petinu, a ostatak podijelio učesnicima ophodnje. (Es-Sira, Ibn Hišam, 3/56) 

Vjerovjesnikova ženidba sa Hafsom, Omerovom kćerkom

Omer priča: „Pošto je Hafsa ostala hudovica nakon smrti njenog muža Hunejsa b. Huzafe es-Sehmija, jednog od Poslanikovih ashaba koji je umro u Medini, došao sam Osmanu b. Affanu i ponudio mu da oženi Hafsu, a on je odgovorio: 'Razmislit ću.' Čekao sam nekoliko noći, a onda me sreo i rekao: 'Mislim da je najbolje da se trenutno ne ženim.' Zatim sam sreo Ebu Bekra es-Siddika pa sam mu rekao: 'Ako hoćeš, oženit ću te Hafsom.' Međutim, on nije ništa odgovorio nego je šutio. Njegovo odbijanje sam teže podnio nego Osmanovo. Nekoliko noći nakon toga zaprosio ju je Poslanik,  sallallahu alejhi ve sellem, pa sam je udao za njega. A kada me nekoliko dana nakon toga sreo Ebu Bekr, rekao je: 'Možda ti je bilo teško što ti nisam ništa odgovorio kad si mi ponudio da oženim Hafsu?' Rekao sam: 'Da', a on je rekao: 'Jedino što me spriječilo da prihvatim tvoju ponudu jeste to što sam znao da je spominje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a nisam htio otkriti njegovu tajnu, i da ju je Allahov Poslanik ostavio, ja bih prihvatio.'“ (Sahihul-Buhari br. 5122)

Alijina ženidba sa Fatimom, Poslanikovom kćerkom

Alija b. Ebi Talib je rekao: „Kada je Fatima stasala za udaju pa me je o tome obavijestila robinja koju sam imao, rekao sam: 'Nisam to znao.' Kazala je: 'Zašto je ne zaprosiš od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?' Rekao sam: 'A zar imam čime da se oženim?', a ona je rekla: 'Ako odeš Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, on će te oženiti.' I tako je nastavila da me nagovara dok nisam otišao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ali čim sam sjeo pred njega, zanijemio sam. Zbog poštovanja prema njemu nisam mogao progovoriti. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao je: 'Zašto si došao? Treba li ti nešto?' Šutio sam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Da nisi došao da zaprosiš Fatimu?' Rekoh: 'Da.' Pitao je: 'Imaš li šta da joj daš kao vjenčani dar?' Odgovorio sam: 'Boga mi, nemam, Allahov Poslaniče!' Upitao je: 'A šta je sa onim štitom kojim sam te naoružao?' Rakao sam: 'Kod mene je.' Poslanik je rekao: 'Udat ću je za tebe pa joj pošalji štit.' Tako mi Onoga u čijoj je ruci Alijina duša, bio je to hatemijski štit vrijedan oko četiri dirhema i bio je to vjenčani dar Fatime, kćerke Allahovog Poslanika.'' (Sahihus-Siretin-Nebevijje, str. 267) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spremio je Fatimi ruho koje se sastojalo od pokrivača, mješine za vodu i kožnog jastuka napunjenog mirišljivim cvjetovima. (Sahihus-Siretin-Nebevijje, str. 267) Život ashaba bio je jednostavan, više su bili u oskudici nego u obilju. Sljedeća priča otkiva nam koliko je teškim životom živjela Fatima i kakav je bio stav njenog oca Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je zatražila da joj dodijeli slugu iz roblja koje je dovedeno. Alija je jedanput rekao Fatimi: „Izmorilo me ovo stalno donošenje vode, osjećam da me grudi bole, a Allah je dao da je tvom ocu dovedeno roblje, pa idi i traži da ti da slugu.'' Fatima je rekla: „Allaha mi, i meni su ruke pune žuljeva od stalnog mljevenja!“ Nakon toga je otišla Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, ali kad ju je upitao: „Zašto si došla kćeri?“, postidila se da ga pita pa je rekla: „Došla sam da te vidim“, i vratila se. Alija ja pitao: „Šta se desilo?“, a ona je odgovorila: „Bilo me stid da ga pitam.“ Nakon toga otišli su zajedno pa je Alija rekao: „Allahov Poslaniče, umoran sam od stalnog nošenja vode za navodnjavanje, osjećam bol u prsima.“ Fatima je dodala: „Meni su ruke pune žuljeva od stalnog mljevenja, a Allah ti je dao roblje i obilje pa nam podaj slugu.“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Tako mi Allaha, neću vama dati slugu, a siromasi na sofi previjaju želuce od gladi, a ja nemam šta da im dam; nego ću prodati roblje i hraniti ih onim što zaradim od te prodaje.“ Alija i Fatima su se vratili. Navečer im je došao Vjerovjesnik. Njih dvoje su već bili legli pokriveni malim pokrivačem, kada bi pokrili glave otkrila bi im se stopala, a ako bi pokrili stopala, otkrile bi im se glave. Htjeli su ustati, ali im Poslanik reče: „Ostanite na svom mjestu.“ Zatim je rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o nečemu boljem od onoga što ste tražili.“ ''Hoćemo“, odgovorili su. Poslanik je rekao: „To su riječi kojima me je podučio Džibril! Nakon svakog namaza recite deset puta subhanallah, i deset puta elhamdulillah, i deset puta Allahu ekber; a kada legnete u postelju, trideset i tri puta recite subhanallah, trideset i tri puta elhamdulillah, i trideset i četiri puta Allahu ekber.“ (El-Fethur-Rabbani, 17/260, br. 90)

Pouke, poruke i propisi

●  Islamsko vođstvo bilo je u stanju pratiti pokrete neprijatelja i dobijati saznanja o njegovoj snazi i planovima. Uspijevali su uništiti sve te skupine koje su se okupljale protiv mlade islamske države prije nego što ojačaju i postanu opasnost za Medinu.

●  Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije zanemarivao značaj mesdžida u jačanju duše, prosvjetljenju uma i usavršavanju morala, te je napravio spoj između tečajeva u mesdžidu i praktičnih vojnih vježbi, da bi osnažio novu zajednicu kako bi stekla iskustva koja će joj pomoći u širenju islama na svim horizontima.

●  Da li je ‍žena obavezna služ‍iti muž‍a? Kaže Husajn b. Muhsin, da mu je pričala tetka: „Došla sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zbog neke potrebe, pa je upitao: 'Ko je ova? Ima li muža?' Odgovorila sam: 'Imam.' Upitao je: 'Kako postupaš prema njemu?' Odgovorila sam: 'Pokorna sam mu i služ‍im ga osim u onome što zaista nisam u stanju.' Rekao je: 'Provjeri koliko je on zadovoljan tobom, jer je on tvoj Dž‍ennet i tvoja Vatra!'" (Ibn Ebi Šejbe, 7/47) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaž‍e: „Žena koja klanja pet dnevnih namaza, sačuva se od nemorala i bude pokorna svome mužu, ući će na koja god džennetska vrata želi." (Ibn Hibban, Ahmed, br. 1661) Šejhul-islam Ibn Tejmijje (El-Fetava, 2/234-235) kaže: "Islamski učenjaci spore se oko toga da li je supruga duž‍na služ‍iti muž‍a u pospremanju postelje, dodavanju hrane i pića, mljevenju i spremanju kruha, i spremanju hrane za njegove sluge i životinje, poput spremanja hrane za stoku i slično. Dio njih smatra da nije obavezna. Ali ovaj stav je slab, kao i stav da muž nije obavezan imati snošaj sa suprugom, jer to nije ophođenje u duhu dobročinstva. Ispravan je drugi stav, a to je da je obavezna služiti muž‍a... ovo spada u bračni život u duhu dobročinstva. Zatim od onih koji zastupaju ovaj stav neki kaž‍u da joj je obaveza činjenje tek neznatnih usluga. A drugi dio smatra da je obavezna služiti ga u duhu dobročinstva. I to je ispravno. Žena je obavezna služiti muža u stvarima koje su poznate da ih radi žena poput nje i za koje muž poput njenog očekuje služenje. To se razlikuje shodno stanjima... ne može se očekivati od slabe žene jednako služenje kao od snažne." Šejh Albani kaž‍e: "Ispravan stav, inšallah, je da je ‍žena obavezna slu‍žiti muž‍a u njegovom domu, kao što zastupaju Malik i Asbeg, kako stoji u El-Fethu (9/418), i Ebu Bekr ibn Ebi Šejbe, te El-Džurdžani od hanbelija, kako se navodi u El-Ihtijarat (str. 145). To je mišljenje i skupine učenjaka iz prvih i potonjih generacija kako se navodi u Ez-Zadu (Zadul-Me'ad, 4/46). Ne vidimo da oni koji tvrde da nije obavezno imaju ikakav valjan dokaz." (Saž‍etak iz Adabuz-Zifaf, Albani, str. 213-216) Poznati hanefijski učenjak Hasan b. Ammar eš-Šurunbulali kaže: "Pravo muž‍a je da mu se supruga pokorava u svemu dozvoljenom što joj naredi... Ako zbog bolesti nije u stanju kuhati hranu i peći hljeb, ili je plemićkog roda, muž je dužan obezbijediti onoga ko će kuhati i peći umjesto nje, jer ona nije neposlušna. Ali ako je to u stanju, a spada u one žene koje same sebe služe, primorat će je, jer je nepokorna. To zato što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, supruzi dodijelio kućne poslove, a mužu poslove izvan kuće, i tako je presudio između Alije i Fatime." (Vidi: Resail-Šurunbulalijje, Risale: Ted‍eddudul-Meserrat fi Kasmi bejnez-Zevd‍at) Naravno, lijepo je da muž‍ bude od pomoći supruzi koliko mu obaveze dopuštaju, ugledajući se na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za kojeg Aiša, radijallahu anha, kaž‍e: "Bio je običan čovjek, popravljao je svoju odjeću, muzao svoju ovcu i služio sam sebe." (Silsile-Sahiha, br. 670)

●  Preče je nahraniti gladnog nego nekome obezbijediti slugu. Neka imućni muslimani, koji rasipaju svoj imetak da bi sebi i svojoj rodbini priuštili ovosvjetsku raskoš dok mnogi ljudi umiru od gladi, razmisle gdje su oni u odnosu na primjer Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

●  Utjecaj Vjerovjesnikovog odgoja i vezanost za zikr. O svom pridržavanju Poslanikove oporuke, Alija kaže: „Tako mi Allaha, nisam ostavio ove riječi otkada me je Poslanik podučio!“ Jedan čovjek je upitao: „Čak ni u noći bitke na Siffinu?“ „Čak ni u noći bitke na Siffinu!“, odgovorio je Alija. (El-Isabe fi temjizis-Sahabe, 8/159.)

20. Septembar 2011 | Abdullah Nasup | Sira | 44

Komentari: Nema komentara

Komentirajte