informativniislamskičasopis
0

Vrijednost posta

Post je uzda bogobojaznih, štit onih koji se bore, vrt dobrostivih i Allahu bliskih. Između svih ostalih dobrih djela, Allah je za post rekao da pripada Njemu. Postač ne čini ništa osim što kontrolira svoje strasti, te ostavlja prohtjeve, hranu i piće samo radi Onoga koga obožava. Dakle, post predstavlja napuštanje onoga što je duši milo i čime se ona naslađuje. Na taj se način preferira ljubav prema Uzvišenom Allahu i daje se prednost Njegovom zadovoljstvu nad porivima duše. Post je tajna između čovjeka i njegovog Gospodara čije pojedinosti i detalji nisu poznati nikome osim Uzvišenom Allahu, jer ljudi su u stanju da vide i primijete da se čovjek odrekao nekih vidljivih stvari koje kvare post, ali nisu u stanju da spoznaju i shvate da li se on svega toga odrekao isključivo radi Onoga koji se obožava. To niko od ljudi nije u stanju znati, već je s time upoznat samo Uzvišeni Allah. To i jeste suština i bit posta.


Ibn Kajjim el-Dževzijja, Allah mu se smilovao, u djelu Zadul-mead, 2/28–29, rekao je: “Svrha posta jeste sputati dušu od strasti, uskratiti joj ono što voli i za čim žudi, te ublažiti njenu strastvenu snagu kako bi se ona pripremila za traženje onoga u čemu je vrhunac njene sreće i uživanja, kako bi prihvatila ono što će je oplemeniti i što će je učiniti vječnom, kako bi oštrina gladi i žeđi usljed posta otupila i ublažila njenu sklonost ka strastvenosti i podsjetila je na stanje u kojem se nalaze gladni siromasi, kako bi smanjenje konzumiranja jela i pića stijesnilo i suzilo šejtanske puteve u čovjeku i pod kontrolu stavilo udove i spriječilo ih da ne posegnu za nekim od nepromišljenih postupaka koji će joj naštetiti i na ovom, a i na budućem svijetu, kako bi se svaki njen organ i svaka njena snaga ukrotili i zauzdali i postom odvratili od svakog hira i buntovnosti. Post je uzda bogobojaznih, štit onih koji se bore, vrt dobrostivih i Allahu bliskih. Između svih ostalih dobrih djela, Allah je za post rekao da pripada Njemu. Postač ne čini ništa osim što kontrolira svoje strasti, te ostavlja prohtjeve, hranu i piće samo radi Onoga koga obožava. Dakle, post predstavlja napuštanje onoga što je duši milo i čime se ona naslađuje. Na taj se način preferira ljubav prema Uzvišenom Allahu i daje se prednost Njegovom zadovoljstvu nad porivima duše. Post je tajna između čovjeka i njegovog Gospodara čije pojedinosti i detalji nisu poznati nikome osim Uzvišenom Allahu, jer ljudi su u stanju da vide i primijete da se čovjek odrekao nekih vidljivih stvari koje kvare post, ali nisu u stanju da spoznaju i shvate da li se on svega toga odrekao isključivo radi Onoga koji se obožava. To niko od ljudi nije u stanju znati, već je s time upoznat samo Uzvišeni Allah. To i jeste suština i bit posta.

Post ima nevjerovatno velik i snažan učinak kada je riječ o čuvanju i kontroliranju vanjskih udova i unutrašnje energije. On suzbija i smanjuje žar i zanos koji udove i unutrašnju energiju vode ka bunilu koje prouzrokuju štetne i opasne supstance koje, ukoliko ih uspiju okupirati, onda ih i pokvare. On pomaže i u eliminiranju štetnih tvari koje negativno utječu na zdravlje tih udova. Post čuva zdravlje srca i vanjskih udova, te im vraća ono što su strasti od njih uspjele kradomice oduzeti. Post je, dakle, nešto što u najvećoj mjeri vodi ka bogobojaznosti.”

Rekao je Uzvišeni Allah: “O vjernici! Propisuje vam se post kao što je bio propisan i onima prije vas, da biste bili bogobojazni”, pa sve do Njegovih riječi: “U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti...” (El-Bekara, 183–185).

Uzvišeni Allah obraća se vjernicima iz Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, ummeta naređujući im post, a post je ustezanje od jela, pića i spolnog općenja, uz postojanje iskrenog nijeta da se to čini isključivo u ime Uzvišenog Allaha. Post je svojevrstan vid zekata na dušu kojim se ona oplemenjuje i čisti od različitih odvratnih primjesa, niskosti i ružnog morala. Uzvišeni Allah u ajetu također spominje da se vjernicima post naređuje baš onako kako je bio naređen i narodima prije njih, na koje se oni mogu ugledati i u njima vidjeti lijep primjer. Stoga je potrebno da se vjernici istinski potrude u izvršavanju ove stroge dužnosti i nastoje da je obave potpunije nego što su je obavljali oni prije njih, a sve to kako bi se svoga Gospodara više bojali i od Njega više strepili i strahovali.

Nakon toga, Uzvišeni Allah pojašnjava koliko post traje. Post nije naređen svaki dan u godini jer bi to dušama bilo teško i naporno, oslabilo bi ih i ne bi to bile u stanju da podnesu, već je period posta ograničen i sveden na određeni broj dana. Tako je bilo na početku objave islama. Ljudi su bili obavezni da u svakom mjesecu poste po tri dana, a nakon toga taj je propis derogiran naredbom da se posti mjesec ramazan.

Uzvišeni Allah dalje govori o tome kakav je propis posta bio na početku islama, pojašnjavajući da ni bolesniku ni putniku nije obaveza da poste u vrijeme bolesti, odnosno za vrijeme putovanja, jer im to predstavlja napor i poteškoću, već im je dozvoljeno da ne poste, ali im je obaveza da poslije nadoknade isti broj propuštenih dana. Što se tiče osobe koja je zdrava i koja se nalazi u mjestu boravka, odnosno koja nije na putu, takvoj je osobi u početku islama bilo dozvoljeno da bira jednu od dvije opcije: ili da posti propisane dane ramazana, što je bolje i preče, ili da ne posti te dane uz obavezu da za svaki dan koji ne posti obavezno nahrani po jednog siromaha, a ukoliko želi, za svaki propušteni dan može nahrani i po dva siromaha, i to se smatra dobrim i pohvalnim gestom.

Dalje, Svevišnji Allah hvali mjesec ramazan ističući njegovu vrijednost i odlike nad drugim mjesecima u godini. U njemu je objavljen Kur’an na način da je odjednom, kao cjelina, objavljen i spušten u Kuću uzvišenosti na dunjalučkom nebu. To se dogodilo u mjesecu ramazanu u noći Lejletul-kadr, o čemu Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo ga objavili u Noći kadr” (El-Kadr, 1); “Mi smo ga objavili u Noći blagoslovljenoj...” (Ed-Duhan, 3). Zatim je Kur’an odatle (sa dunjalučkog neba) Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, objavljivan postepeno, shodno dešavanjima i događajima. Ovo što smo spomenuli na različite se načine vjerodostojno prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, što ima status merfu predaje, tj. one koja svojim lancem prenosilaca dopire direktno do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Nakon toga, Uzvišeni Allah hvali Kur’an koji je objavio kao uputu za srca onih koji ga prihvate, u njega povjeruju i počnu ga slijediti. Kur’anski dokazi i argumenti sasvim su očiti, jasni i potpuno prihvatljivi za sve one koji ih shvate i o njima pomno razmisle, te nedvojbeno ukazuju na ispravnost Kur’ana kao upute koja ništi zabludu, razboritosti koja se suprotstavlja hiru i prohtjevima, i knjige koja razdvaja istinu od neistine i halal od harama.

U ovim ajetima derogiran je prvotni propis po kojem je zdrav musliman, koji nije na putovanju, imao pravo da bira između posta i hranjenja siromaha za svaki dan koji ne posti, tako da je u njima strogo naređen post svakom zdravom i sposobnom pojedincu koji u mjestu boravka dočeka početak mjeseca ramazana. Nakon navođenja propisa posta, Uzvišeni Allah nanovo spominje olakšicu za bolesnika i putnika, te pojašnjava da im je dozvoljeno da ne poste u ramazanu, ali im je obaveza da isti broj propuštenih dana naposte. Dakle, onaj ko je bolestan i ko ima određene zdravstvene poteškoće, tako da bi mu post bio vrlo naporan ili bi mu naškodio, ili pak onaj ko je na putu, obje ove kategorije osoba imaju pravo da ne poste, ali će, kako smo već spomenuli, obavezno napostiti propuštene dane. U kontekstu ovoga, Uzvišeni Allah rekao je: “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate” (El-Bekara, 185). Dakle, Uzvišeni je ljudima olakšao, tako da imaju pravo da ne poste onda kada su bolesni ili na putovaju, ali je isto tako post učinio strogom obavezom onima koji su zdravi i koji nisu na putu. Tako On želi ljudima olakšati i ukazati im veliku milost.

Nakon komentara ovih ajeta, Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, rekao je sljedeće: “Postoji nekoliko vrlo bitnih pravnih pitanja koja se vežu za ove ajete:

Prvo:

Određena skupina učenjaka iz prvih generacija muslimana zastupala je mišljenje da osoba koja početak mjeseca ramazana dočeka u svome mjestu, a nakon toga iz njega otputuje, nema pravo koristiti olakšicu i ne postiti za vrijeme putovanja, shodno riječima Uzvišenog: ‘Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede...’, već da je ta olakšica rezervirana samo za osobu koju u toku putovanja zatekne mjesec ramazan, dakle, koja dočeka ramazan na putu.

Ovo je vrlo čudno i iznimno mišljenje koje u svom djelu El-Muhalla od skupine ashaba i tabiina prenosi Ebu Muhammed b. Hazm. Međutim, vjerodostojnost predaja ovakvog sadržaja, a Allah opet najbolje zna, upitna je, jer je sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vjerodostojno potvrđeno da je on, nakon što je nastupio mjesec ramazan, krenuo u bitku za oslobođenje Meke, pa kada je došao do mjesta zvanog Kedid, prekinuo je post i ljudima naredio da i oni prekinu post. Predaju ovakvog sadržaja bilježe Buhari i Muslim.

Drugo:

Jedna skupina ashaba i tabiina smatrala ja da na putovanju nikako nije dozvoljeno postiti, odnosno, da je putniku obaveza da ne posti. Svoj su stav temeljili na dijelu ajeta u kojem se navodi: ‘...neka isti broj dana naposti...’.

Međutim, ispravno je mišljenje koje zastupa većina islamskih učenjaka, a to je da je u ovoj situaciji čovjeku ostavljeno na slobodnu volju da bira hoće li postiti ili ne, te da prethodno spomenuta naredba u dijelu ajeta nije eksplicitna. Naime, poznato je da su ashabi, radijallahu anhum, u toku mjeseca ramazana sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, odlazili na put, pa su govorili: ‘Među nama je bilo onih koji su postili i onih koji nisu postili, pa niti su oni koji su postili zamjerali onima koji nisu postili, a niti su oni koji nisu postili zamjerali onima koji su postili.’ Da je kojim slučajem bilo strogo zabranjeno postiti na putovanju u toku mjeseca ramazan, oni koji su postili bili bi prekoreni i upozoreni da tako ne čine. Štaviše, Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, praksom vjerodostojno je potvrđeno da je postio u ovakvoj situaciji, kako je to u dva Sahiha zabilježeno od Ebu Derdaa, radijallahu anhu, koji je rekao: ‘U ramazanu smo krenuli na put s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, po velikoj vrućini koja je bila tako žestoka da bi zbog nje jedan od nas stavljao svoju ruku na glavu, a između nas niko nije postio osim Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Abdullaha b. Revvahe, radijallahu anhu.’

Treće:

Jedna skupina učenjaka, od kojih je i imam Šafija, Allah mu se smilovao, smatrala je da je na putovanju bolje postiti nego ne postiti, jer je tako postupao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se to navodi u prethodnoj predaji. Druga skupina učenjaka kaže da je na putovanju bolje ne postiti jer je to vid olakšice, a treća skupina smatra da u pogledu vrijednosti između posta i prekidanja i izostavljanja posta u toku putovanja, nema nikakve razlike, to jest, da se ne može dati prednost jednome nad drugim. Ova treća skupina učenjaka svoj stav argumentira hadisom koji prenosi Aiša, radijallahu anha, a u kojem se navodi da je Hamza b. Amr el-Eslemi rekao: ‘Allahov Poslaniče, ja mnogo postim, pa mogu li postiti i na putovanju?’, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori mu: ‘Kako god hoćeš: možeš i postiti, a možeš i ne postiti.’ Ovaj hadis bilježe Buhari i Muslim.

U vezi s ovim bilježi se i mišljenje onih koji kažu da, ukoliko nekome post u toku putovanja predstavlja poteškoću i napor, takvome je bolje da ne posti. Svoj stav temelje na hadisu koji prenosi Džabir b. Abdullah, a u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka oko kojeg su se okupili ljudi kako bi mu napravili hlad, pa je upitao: ‘Šta je ovome?’ ‘On posti’, rekoše. Tada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Post na putovanju ne ubraja se u dobročinstvo.’ Ovaj hadis bilježe Buhari i Muslim u svojim vjerodostojnim zbirkama. Onaj ko bi zanemario ovaj Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet i smatrao da mu je pokuđeno prekinuti post u opisanoj situaciji, bio bi obavezan da prekine post i bilo bi mu haram da nastavi postiti.”

Svi ovi hadisi upućuju na dozvolu odabira neke od spomenutih varijanti, a ne ukazuju na prednost jednog postupka nad drugim. Ipak, kao vid dopunskog argumenta kojim se dokazuje da je u toku putovanja preče i bolje ne postiti, možemo navesti neke od općih hadisa poput onog koji prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, a sa vjerodostojnim lancem prenosilaca bilježe Ahmed i Ibn Hibban, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah voli da se primjenjuju olakšice kao što prezire da se čine grijesi.”

Pored toga, ovu prednost ograničavamo na onoga kome napaštanje propuštenih dana neće stvarati poteškoću (veću od one koju osjeća ukoliko posti u danima putovanja), jer bi u toj situaciji došlo do kontraefekta. Ovo je na jedan lijep način pojašnjeno u predaji sa vjerodostojnim lancem prenosilaca koju prenosi Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, a bilježi Tirmizi, u kojoj se navodi: “Smatrali su lijepim i pohvalnim da onaj ko je snažan i sposoban posti na putovanju, a smatrali su isto tako lijepim i pohvalnim da ne posti onaj ko je slab i nemoćan.”

Dakle, ukoliko post na putovanju vjerniku predstavlja poteškoću, onda on ne treba ni postiti jer se post na putu ne ubraja u dobročinstvo, već mu je bolje da ne posti i to je Allahu draže. U ovo se možemo uvjeriti kroz činjenicu da nekoliko drugova Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od njega prenosi da je rekao: “Post na putu ne ubraja se u dobročinstvo.”

Četvrto:

Da li je propuštene dane obaveza napaštati uzastopno, tj. jedan dan za drugim, ili je pak dozvoljeno u toku napaštanja praviti pauze, tj. ne postiti sve te propuštene dane uzastopno?

U pogledu ovog pitanja postoje dva mišljenja:

● prvo, obaveza je sve propuštene dane napostiti jedan za drugim, bez ikakvih prekida ili pauza, jer je napaštanje, tj. nadoknađivanje propuštenih dana, vrlo slično samom postu u toku ramazana, koji je svakako obaveza postiti bez prekida;

● drugo, nije obaveza da osoba naposti sve propuštene dane jedan za drugim, međutim, ukoliko želi, može tako postupiti. Ovo je mišljenje velikog broja islamskih učenjaka iz prvih i potonjih generacija, i na njega upućuje mnoštvo dokaza. Naime, uzastopnost, tj. neprekidnost posta u samom ramazanu obavezna je iz razloga što je mjesec ramazan istinsko vrijeme u kojem se treba izvršiti ova dužnost, međutim, nakon što se ramazan okonča, onda ostaje obaveza da se naposti isto onoliko dana koliko je propušteno u ramazanu, bez uzastopnosti. Zbog ovoga je Uzvišeni Allah rekao: ‘...neka isti broj dana naposti...’, da bi odmah ove riječi popratio sljedećim: ‘Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate...’.”

Korist i napomena:

Sasvim je moguće da se kod nekih ljudi u današnjem vremenu javi nedoumica u pogledu dozvoljenosti izostavljanja posta na putu te će smatrati da to nije dozvoljeno, ili će možda čak kritizirati one koji koriste ovu olakšicu koju je dao Uzvišeni Allah, dok će drugi opet smatrati da je na putu bolje i preče postiti zbog mnoštva udobnih prijevoznih sredstava koji olakšavaju putovanje. Pažnju ovakvih usmjeravamo na riječi Onoga koji zna i javno i tajno, a koji je rekao: “Gospodar tvoj ne zaboravlja” (Merjem, 54); “Allah zna, a vi ne znate” (El-Bekara, 232), i koji je isto tako u ajetu koji govori o olakšici izostavljanja posta u toku putovanja rekao: “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate” (El-Bekara, 185).

Dakle, olakšica i otklanjanje poteškoće jeste ono što Uzvišeni Allah želi putniku, i to spada u jednu od intencija plemenitog i tolerantnog šerijata. Onaj koji je propisao vjeru i vjerske propise, stvorio je i vrijeme, i mjesto, i čovjeka, i On najbolje poznaje ljudske težnje i želje, kao i ono što će popraviti njihovo stanje i ono što im je prijeko potrebno. Rekao je Uzvišeni Allah: “A zar On ne poznaje one koje je stvorio? On sve potanko zna, i On je o svemu obaviješten.” (El-Mulk, 14)

Ovo smo spomenuli i elaborirali kako bi vjernik musliman vrlo dobro znao da mu nije dozvoljeno da postupi po svom nahođenju kada Allah i Njegov Poslanik nešto odrede, već mu je obaveza da postupi onako kako to čine iskreni i pokorni Allahovi robovi, koji ne srljaju i ni za što se ne odlučuju sve dok od Allaha i Njegovog Poslanika ne dobiju odobrenje, i koji govore: “Čujemo i pokoravamo se, oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti!” (El-Bekara, 285)

 

Autor: Selim b. ‘Id el-Hilali

Preveo: Amir Durmić, prof.

9. Maj 2017 | Amir Durmić, prof. | 78

Komentari: Nema komentara

Komentirajte