informativniislamskičasopis
0

Vrste Kur'anskih kazivanja

Kur’anska kazivanja, pored historijske i književne vrijednosti, imaju svoj daleko uzvišeniji cilj: opomena i pouka, objašnjenje i potvrda, uputa i milost, kao što Uzvišeni poručuje: “U kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.” (Jusuf, 111) Na osnovu ovih kur’anskih smjernica nastali su temelji islamskog misionarstva. Historijska kazivanja u kur’anskim pričama fragmentarno su povezana. Svrha ovih kazivanja nije samo iznošenje historijskih činjenica nego izlaganje pouka i opomena iz historijskih događaja. Kur’anska kazivanja potiču čovjeka na razmišljanje o uzročno-posljedičnim vezama, o povodima i ishodima događaja, shodno Allahovim, džellešanuhu, zakonima, što se u pravilu uvijek svodi na neiscrpnu borbu dobra i zla. Na taj način Allah, džellešanuhu, Svojim je kazivanjima historijske događaje stavio u kontekst univerzalnih događaja, uz razmatranje i opis njihovih prirodnih i društvenih segmenata.

Kur’anskim kazivanjima obuhvaćene su različite kategorije ljudi. U njima se opisuju prošli narodi, poslanici, vjernici, nevjernici, individue i skupine ljudi. Cilj ovih kazivanja nije samo iznošenje historijskih činjenica nego ona imaju univerzalni i odgojno-obrazovni karakter i upućena su cijelom čovječanstvu, kao što stoji u Kur’anu: “U kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.” (Prijevod značenja Jusuf, 111) Kur’anska kazivanja mogu se podijeliti na:

●  kazivanja o poslanicima i vjerovjesnicima,

●  kazivanja o drevnim narodima,

●  kazivanja o događajima koji su se desili za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,

●  kazivanja o gajbu, nevidljivom svijetu.

Prva vrsta su kazivanja o vjerovjesnicima u kojima su navedene da‘vetske metode poslanika, koje su koristili u pozivanju svojih naroda, i mudžize kojima su bili pomognuti od Allaha. U ovim kazivanjima ilustrativno je prikazan završetak vjernika i poricatelja, kao što je kazivanje o Nuhu, Ibrahimu, Musau, Harunu, Isau i svim ostalim poslanicima i vjerovjesnicima, neka je Allahov mir i spas na sve njih.

Druga vrsta su kur’anska kazivanja o drevnim civilizacijama s posebnim osvrtom na neke osobe ili skupine iz davne prošlosti. Ova vrsta kazivanja odnosi se na osobe koje nisu bile poslanici, kao naprimjer kazivanje o onima koji su iz straha od smrti, a bilo ih je na hiljade, izašli iz svojih kuća, o Talutu i Džalutu, o sinovima Ademovima, o stanovnicima pećine, o Zulkarnejnu, o Karunu, o subotarima, o Merjemi, o Ashabul-uhdud, o Ashabul-fil i dr.

Treća vrsta su kazivanja o događajima koji su se desili za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je Bitka na Bedru, Uhudu, u suri Ali Imran, Bitka na Hunejnu i Tebuku, u suri Tevbi, bitka El-Ahzab u suri El-Ahzab, Hidžra, Isra i Miradž i sl.

Četvrta vrsta se kazivanja o gajbu, nevidljivom svijetu. To su kazivanja o događajima koji se crpe iz ahiretskih, onosvjetskih događaja. Iako su informacije o gajbu nepoznate čovjeku, Allahu, džellešanuhu, poznato je i znano sve o tom svijetu. Od tih kazivanja su izvođenje Isaa, alejhis-selam, kao osporavatelja (svjedoka protiv) onima koji su ga uzeli za Boga.

Neki mufessiri podijelili su kur’anska kazivanja na dvije vrste: historijska i poredbena. Prva vrsta predstavlja iznošenje i potvrdu historijskih činjenica i stvarnih događaja, dok druga objektivno i analizira i sagledava te događaje u poredbenom kontekstu.

Ove dvije vrste kazivanja nisu međusobno oprečne, jer nekada se o historijskim događajima kazuje u poredbenoj formi kroz navođenje primjera, kao što je kazivanje o stanovnicima grada, tako da se ova vrsta kazivanja – poredbenih, ubraja u vrstu kazivanja, koje završavaju smrću junaka na putu istine. Njegova smrt, iako naizgled predstavlja poraz, u suštini prezentira pobjedu načela – principa, u koja je vjerovao i kojima je pozivao i radio na njihovim ostvarenju, a njegov veliki uspjeh je u postizanju Allahovog, džellešanuhu, zadovoljstva i Dženneta.

Primjer historijskog kazivanja jeste kazivanje o mekkanskim mušricima koji su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, utjerivali u laž zato što ih je upozorio na kaznu koja će se spustiti na njih, kao što je bio slučaj sa stanovnicima grada koji su ubili vjernika koji ih je pozvao da slijede poslanika. Allah, džellešanuhu, rasrdio se na njih i ubrzao im kaznu: “Ne, ne! Njima će očevidno postati ono što su prije krili; a kada bi i bili povraćeni, opet bi nastavili da rade ono što im je bilo zabranjeno, jer oni su doista lažljivci, i rekli bi: ‘Nema života osim na ovom svijetu i mi nećemo biti oživljeni!’” (El- En‘am, 28-29)

Ovdje moramo ukazati na bitnu stvar, a to je da su se mufessiri dosta zadržali kod ovih historijskih primjera, koje je Kur’an konstruisao kao svojevrsnu priču. Kur’anska kazivanja, pored historijske i književne vrijednosti, imaju svoj daleko uzvišeniji cilj: opomena i pouka, objašnjenje i potvrda, uputa i milost, kao što Uzvišeni poručuje: “U kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.” (Jusuf, 111) Na osnovu ovih kur’anskih smjernica nastali su temelji islamskog misionarstva. Historijska kazivanja u kur’anskim pričama fragmentarno su povezana. Svrha ovih kazivanja nije samo iznošenje historijskih činjenica nego izlaganje pouka i opomena iz historijskih događaja. Kur’anska kazivanja potiču čovjeka na razmišljanje o uzročno-posljedičnim vezama, o povodima i ishodima događaja, shodno Allahovim, džellešanuhu, zakonima, što se u pravilu uvijek svodi na neiscrpnu borbu dobra i zla. Na taj način Allah, džellešanuhu, Svojim je kazivanjima historijske događaje stavio u kontekst univerzalnih događaja, uz razmatranje i opis njihovih prirodnih i društvenih segmenata. U tim događajima ništa se ne dešava slučajno, niti zbog samog utjecaja materijalnih uzroka. Onaj ko želi da detaljno istražuje neke zakonitosti, u kojima je jasno izražena Božanska volja, koja se ogleda u nagrađivanju i kažnjavanju, opstanku i uništenju, materijalne okolnosti su samo sredstvo za sprovođenje i tu ne postoji nikakva slučajnost. Postoje pojave koje su rezultat zakonitosti prema kojima možemo predvidjeti ono što će se desiti, zbog postojanja određenih preduvjeta.

Zatim, Kur’an, iako se ne drži hronologije historijskog događaja, kod njihovog bilježenja i izlaganja, kao spomen vremena, mjesta, slijeda događaja, ipak ga je iznio na upečatljiv način. To se jasno vidi u kur’anskim kazivanjima o stanovnicima Medjena u kojima je u izlaganju događaja evidentna međusobna povezanost između ponašanja i moralnih uvjerenja,  vjerskih i ekonomskih načela, čiji se temelji nalaze u vjerovanju u Allaha, džellešanuhu. Svi čovjekovi postupci ili svako poduzimanje određenih koraka zbog kojih dolazi do izmjene krajnjeg rezultata Osoba treba da zna postupak, ili etape kroz koje dolazi do izmjene određenog rezultata, posljedica su određenih okolnosti. Ali, dobro i zlo sigurno se ne mijenjaju zbog promjene vremena i prilika.

Što se tiče kazivanja u dramskoj formi, ona su zasnovana na činjeničnoj istini. Što više razmišljamo, otkrit ćemo da je forma kazivanja u Kur’anu povezana sa stvarnim činjenicama.

U kur’anskim kazivanjima ponuđena je jedna zaokružena slika događaja iskazana u dijaloškom obliku, razumsko je približeno osjetilnom, ukazano je na uspostavljanje Allahovih, džellešanuhu, zakona među Njegovim stvorenjima i vladavinu Njegove pravednosti među njima, a koja se ogleda u tome što jedan propis može obuhvatati i odnositi se na dvije slične stvari, iako su one vremenski i prostorno veoma daleko. Utjecaj ove vrste kazivanja najviše se manifestira u njegovoj konkretnoj umjetničkoj potvrdi i u pedagoškim smjernicama, koje sadrži priča u praktičnom postupku, a koji je moguće dočarati i shvatiti, pogotovu ako se radi o dijalogu, koji ilustrativno predstavlja njene događaje i precizira tok priče. Stoga, korist ovakve forme kazivanja ogleda se u usađivanju vjerskih vrijednosti i tako se pobuđuje iman u čovjeku. Primjer za to nalazimo u priči o vlasnicima dviju bašči, ta dva čovjeka postojala su u stvarnosti, nekada davno, ali to također može i da se  sagleda u stvarnom životu. U priči o dvojici vlasnika bašče ilustrativno su predstavljena dva različita moralna koncepta i ličnosti: primjer osobe koja je ponosna na dunjalučke ukrase i osobe koja je ponosna na Allaha, džellešanuhu, i koja vidi Njegove blagodati, kako bi Mu se zahvaljivala, a ne poricala. Priča ima jasnu temu i cilj, a koji se potpuno podudaraju sa kontekstom sure, a ona se dotiče vjerovanja ehlul-kitabija o Isau, alejhis-selam. Zbog njenog prodornog izražaja i jasnog prikazivanja, to je čini u osjećajima stvarnom i univerzalnom.

S obzirom da je Kur’an događaje nazvao kazivanjima, postavlja se pitanje da li se taj naziv podudara sa terminološkim razumijevanjem i sa umjetničkim sadržajem priče, kao što je to poznato u književnosti. Ako pogledamo značenje same riječi “kazivanja”, uočit ćemo da je njena suština, iz koje je proistekla, podudarna s onim što se razumije, a to je osnova njenog naziva. Kur’anski termin “kisa” – kazivanje znači pratiti trag. Allah, džellešanuhu, u 11. ajetu sure Kasas kaže: ’I reče njegovoj sestri, prati ga’’. Također, ovaj izraz “kisa” upotrebljava se i u sintagmi “praćenje tragova”, kao što stoji u 64. ajetu sure Kehf: ‘’Oni su se vratili prateći svoje tragove’’. Isto tako, ovaj izraz koristi se u značenju “ispričati san” ili “ispričati hadis”, u 5. ajetu sure Jusuf: ’’Nemoj svoj san kazivati svojoj braći’’. Praćenje tragova u našem vremenu moglo bi se definirati kao forenzika, na osnovu kojih se dokazuju prijašnji događaji.

Jedna skupina muslimana odlučila se na izučavanje kur’anskih kazivanja, zasigurno sa iskrenom namjerom, vidjevši da njihova ljepota iziskuje dodatno objašnjenje i obrazloženje, dok druga skupina smatra da su kur’anska kazivanja savremena kazivanja, pa su koristili pogrešne raširene kritike, nastojeći da je primijene na kur’anskim kazivanjima, koristeći sve vrste logike, kako bi potvrdili da se Kur’an uklapa u disciplinu moderne kritike. Ali, zapostavili su jednu sasvim jasnu činjenicu, a to je da je kur’anski stil unikatan po svojoj posebnoj prirodi i nadnaravnosti, bez obzira da li se to radilo o kazivanju ili nekim drugim disciplinama.

Svi pokušaji da se sva poznata mjerila ukomponuju u kur’ansko kazivanje, padaju u vodu. Mi ne poričemo da je misaoni prosperitet u oblasti kriticizma uveliko doveo do podizanja nivoa književnosti i pomogao u razumijevanju iste, tako što predstavlja poziv za neprestano izučavanje svega što čini nova kritička zapažanja, bez obzira da li dolazi sa Istoka ili Zapada. Što se tiče, pak, kur’anskog izučavanja, izučavatelj je dužan da se “naoruža” dokazom i ozbiljnošću, kako bi proširio svoja misaona obzorja i kako bi stekao umjetnički osjećaj, što će mu pomoći u tumačenju i otkrivanju značenja kur’anskog teksta. I ne samo to. Mora znati da je to vrsta govora koja ne podliježe pravilima umjetnosti, koja se mijenjaju s vremena na vrijeme.

Neki od istraživača u oblasti književne kritike zaboravljaju na vrlo bitnu stvar, a to je da je kur’anska kazivanja Allah, džellešanuhu, naveo kako bi potvrdio razne vjerske (moralne) vrijednosti. Ona imaju za cilj da se bore protiv kumira i da uspostave moralne vrijednosti, ponos i ljudsku plemenitost (dostojanstvo). Kur’anska kazivanja djeluju smirujuće na onoga ko slijedi uputu, jer ukazuju na predivan završetak onih koji su ponijeli breme da‘ve – misionarstva, i na tom putu podnijeli sve teškoće, nisu klonuli duhom radi onoga što ih je zadesilo na Allahovom, džellešanuhu, putu od strane nevjernika i neprijatelja. Kur’anska kazivanja koja imaju cilj usmjeravanja ka vrlinama bit će narušena ako ih okujemo lancima koje su ljudi proizveli za priču u svom vremenu, a koje korozija vremenom nagriza i ti isti okovi ne vrijede u drugom vremenu, te postoji neminovna potreba za pronalaskom novih karika za priču u nekom drugom vremenu.

Ovim privremenim parametrima za kur’ansko kazivanje možemo osjetiti njegovu ljepotu i raznoliku zadivljenost, tako da nakon jednog ili više čitanja zapamtimo lijepe rečenice i bogatimo svoj rječnik novim izrazima, značenjima i konstrukcijama. Osjećaj prema Kur’anu je mnogo veći od osjećaja prema najvećim književnim djelima, ma koliko oni predstavljali nečiji vrhunac rječitosti i pisanja.

7. Maj 2013 | Elvir Čamdžić, prof. | Kur'an | 54

Komentari: Nema komentara

Komentirajte