informativniislamskičasopis
0

Zalaganje prve generacije muslimana u očuvanju sunneta

Hutba na Arefatu, u danima hadždža, ostavila je neizbrisiv trag i bila je od ogromnog značaja u spoznaji šerijatskih propisa, koji su u to vrijeme preneseni na sve strane Arabijskog poluotoka. Ovaj sastanak omogućio je mnogim muslimanima susret sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kao i susret jednih muslimana sa drugima. U ovom značajnom susretu pojašnjavani su islamski propisi, odgovarano je na pitanja i davane su fetve, tako da su se prisutni detaljno upoznali sa šerijatskim propisima i samim time šerijat se širio na sve krajeve Arabijskog poluotoka. Također, ovaj sastanak pružio je mogućnost mnogim muslimanima da lično vide Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov način obavljanja hadždža.

Sunnet se širio istovremeno sa širenjem Kur'ana, odnosno od prvih dana da've i pozivanja u islam, od dana kada su muslimani bili manjina i kada su se tajno okupljali u tzv. ''kući islama'', kući  El-Erkama ibn Abdu-Menafa, gdje su učili islam, iščitavali Kur'an i ibadete činili. Nedugo potom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, naređeno je da počne javno pozivati u islam, pa samim time broj sljedbenika islama ubrzano raste, a potom se širi po čitavom Arabijskom poluotoku. U svim tim vremenima Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao je ashabe, izdavao fetve, presuđivao im u njihovim sporovima, držao  hutbe i upravljao islamskom zajednicom u miru i ratu, u dobru i u zlu, odnosno u teškoćama i u olakšicama, istovremeno ih podučavajući islamskim propisima koje su pamtili i u praksi sprovodili. U svemu spomenutom nalazimo više činjenica koje su utjecale na širenje sunneta, od kojih ćemo neke spomenuti.

Upornost i marljivost u širenju da've

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavio niti jednu korisnu metodu ili način pozivanja u islam a da je nije iskoristio, niti put a da ga nije pokazao. Na tom putu, putu da've i širenja islama, podnosio je različite i mnoge vrste teškoća i uznemiravanja. Isto tako je u danima hadždža istupao pred delegacijama i pojašnjavao bi im islam, ne osjećajući u svemu tome teškoću ili umor, sve dok nije Allah Uzvišeni učinio islam ponosnim, i dok islamska država nije ojačala. U svim ovim periodima i događanjima sunnet je uzimao posebno mjesto u srcima i dušama sljedbenika islama. Poslanikovi ashabi, čim bi čuli za neki propis, otišli bi kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pitali bi ga o tome, a potom bi odlazili svojim ukućanima da im prenesu ono što su čuli, vidjeli i naučili. Djelovanje i rad ashaba bio je velik, njihovo žrtvovanje na putu traženja znanja je bilo ogromno, njihovo pamćenje i također prenošenje bilo je precizno, a ranije smo već govorili o metodama i načinima kojima su ashabi prihvatali odnosno učili sunnet.

Uloga Poslanikovih supruga u dostavljanju sunneta

Majke vjernika odigrale su ogromnu ulogu u dostavljanju vjere kao i širenju sunneta među ženama muslimankama. Neke žene su se stidjele da lično pitaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o propisima koji su vezani za žene i koji se tiču ženskih intimnih stvari, ali su stoga nalazile kod Vjerovjesnikovih žena ono ''što bolesnog liječi'', jer su one bile konstantno u vezi sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme,  od kojeg su učile i prenosile ono što drugima nije bilo omogućeno da lično čuju. Po ovome je najpoznatija bila Aiša, radijallahu anha, zbog svog ogromnog znanja, brige i pažnje da shvati i razumije šerijatske propise. Prenosi Ibn Ebi Mulejke (jedan od tabiina koji je susreo 30 ashaba, a njegove hadise prenose autori svih šest najpoznatijih hadiskih zbirki, jer je bio ''sika'' –pouzdan - i fekih) da Aiša, radijallahu anha, nije čula nešto što nije poznavala a da o tome nije pitala i raspitivala sve dok nije naučila i shvatila. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: ''Onaj ko bude račun polagao, taj je kažnjen (napaćen)!'', pa je Aiša upitala: ''A zar Allah nije rekao: 'Onaj kome bude knjiga njegova u desnu ruku njegovu data - taj će lahak račun položiti!' (Prijevod značenja El-Inšikak, 7-8.)?'' Pa je rekao: ''To je izlaganje (djela), ali onaj ko bude za djela račun polagao (bude ispitivan), taj je propao (nastradao).'' (''Fethul-Bari'' 1/207.) Spoznali su muslimani jačinu i veličinu znanja, i veliku Aišinu, radijallhu anha, spoznaju propisa stoga je i bila „izvor znanja“ nakon Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti, kojim su se okoristile sve generacije, do današnjeg dana. Od vremena ashaba, pa sve do naših generacija, vraćaju se muslimani po mnogim pitanjima na Aišino razumijevanje.

Uloga ashabijki u pamćenju i prenošenju sunneta

Žene su ostavlile veliki trag i djela u pamćenju sunneta kao i njegovog prenošenja, a koji nije nimalo manji od traga ashaba i njihove uloge u tome, Allah njima svima bio zadovoljan. Vidjeli smo njihovu brigu i nastojanje da prisustvuju Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, sijelima. Štaviše, kada su vidjele da su ih muškarci pretekli u tome, zahtijevale su od Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, da odredi poseban dan za njih, u kojem će ga pitati o svojim ličnim stvarima, i gdje će učiti islamske propise. Isto tako ashabijke su prisustvovale svečanostima gdje su mogle čuti govor ili hadise Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili naučiti neke propise, kao što je recimo bio bajram-namaz. Stoga su aahabijke ostavile veliki trag u prenošenju mnogih propisa koji se tiču žena i njihovog bračnog života, koje su prenijele generacijama poslije njih.

Poslanikovi izaslanici

Medina je poslije Hidžre bila centar islamske države, kao i temelj da've, iz koje se širila uputa na sve strane i podneblja, koja je pred sobom rušila idole kufra i širka, a pred kojom su i razbijene prijestolnice taguta. Iz Medine su krenuli izaslanici Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, okolnim i bližnjim plemenima koje su pozivali u islam, podučavajući ih islamskim propisima, njegovom sistemu i uređenju. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slao je svoje izaslanike, koje je upućivao i podučavao, i kojima je naređivao da u Allahovu vjeru lijepom riječju i mudrošću pozivaju. Od toga kao primjer navodimo Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, oporuku ili vasijet Muazu bin Džebelu i Ebu Musi el-Eša'riju, radijallahu anhuma, kada ih je poslao u Jemen. (Vidi ''Sahihul-Buhari'' sa fusnotom od ''Es-Sindija'', 3/72.) Tom prilikom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao im je: ''Olakšavajte i ne otežavajte, obradujte, a ne rastjerujte (ne razgonite).'' Rekao je Muazu: ''Ti ćeš doći narodu  kitabijama (sljedbenicima Knjige, tj. kršćanima), pa ih pozovi u svjedočenje da nema istinskog božanstva mimo Allaha i da sam ja Allahov poslanik, pa ako ti se u tome pokore (poslušaju te i prihvate), onda ih poduči da im je Allah naredio (strogo propisao) obavljanje pet namaza svakog dana i noći, pa ako ti se i u tome pokore, onda ih poduči da im je Allah strogo naredio udjeljivanje sadake koja se uzima od njihovih bogataša i daje se njihovim siromašnima, pa ako ti se i u tome pokore, nemoj uzimati njihov najvredniji imetak, i boj se dove onoga kome je učinjena nepravda jer između nje (tj. dove) i Allaha nema zastora.'' (Sahihu Muslim 1/50.) Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, izaslanici i namjesnici bili su od najboljih koji će ponijeti poslanicu i dostaviti im povjereni emanet. Šeste godine po Hidžri povećan je broj Poslanikovih, sallallahu alejhi ve selleme, izaslanika, kao što je poslije primirja na Hudejbiji poslao svoje izaslanike kraljevima, koji su im ponijeli pisma. U jednom danu poslata su šestorica izaslanika na šest različitih strana, svaki od njih nosio je sa sobom svjetlost upute, na jeziku koji razumiju oni kojima su poslani. Poznato je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada poslao izaslanika caru Rimljana, namjesniku Basre, Harisu ibn Ebi Šemri, namjesniku Damaska, kojeg je postavio Herakle, Mukavkisu, namjesniku Egipta, također imenovanog od strane Herakla. Sve njih je pozvao u islam. Isto tako je poslao pismo i Nedžašiji, kralju Abesinije, i Kisri, kralju Perzijanaca, Munziru ibn Saviju, kralju Bahrejna, kao što je poslao izaslanike i u Aman, Jemamu i dr. Ovi izaslanici odgovarali su na pitanja koja su im postavljali namjesnici, kraljevi i poglavari plemena, gdje su objašnjavali islam i njegove ciljeve onako kako ih je tome podučio i uputio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Također bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, određivao vođu svakom plemenu ili narodu koji bi prihvatio islam jednog od najutjecajnijih od njih, kao što bi im poslao nekoga ko bi ih podučio u vjeri i njenim propisima. (Vidi ''El-Bidaje ve En-Nihaje'', 8/113.)

Oslobađanje Mekke

Osme godine po Hidžri Kurejšije su prekršile ugovor i primirje potpisano na Hudejbiji, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao muslimanska plemena da se u mjesecu ramazanu okupe u Medini. Zatim se zaputio ka Mekki sa desetak hiljada muslimana gdje je porušio idole kufra i širka, i srušio kipove, a potom održao govor pred hiljadama muslimana, a i mušrika. Tada je oprostio svojim neprijateljima koji su ga proganjali i zlo mu činili, kao što je u tom govoru obznanio mnoge propise, npr. da se musliman ne ubija radi nevjernika, da se ne nasljeđuje ko je različitih vjera, da se žena ne udaje na tetku bilo po ocu ili majci... Potom su muslimani dali prisegu (bej'u) Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. U ono u što nema sumnje jeste da je ovaj ogromni i značajni sastanak svih muslimana i njihovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, omogućio i pružio priliku mnogima koji su bili iz različitih krajeva i mjesta da lično pitaju i iznesu svoje probleme samom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da pitaju o vjeri i da traže fetve o stvarima za kojima su imali potrebe u šerijatu. Isto tako ova bitka je pružila mogućnost samim muslimanima iz različitih mjesta i krajeva Arabijskog poluotoka da se sretnu, zbliže i upoznaju, a potom da sa sobom ponesu emanet da've, islama i njegovih propisa. Ova pobjeda (El-Feth) ili osvojenje Mekke je najveličanstvenija pobjeda. To je bio ogromni i veličanstveni historijski događaj koji su prenijele mnoge skupine drugima, kao i Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, hutbu, onima koji je nisu čuli. Isto tako novi muslimani prenijeli su sve ono što su čuli i naučili od upute i propisa, svojim porodicama i bližnjim, kako stanovnici same Mekke i Medine, tako i drugdje. 

Oprosni hadždž

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je u mjesecu zul-hidždže, desete godine po Hidžri, i uputio se ka Mekki kako bi obavio hadždž sa ostalim muslimanima. Sa njim je bio ogroman broj muslimana. Historičari navode da ih je bilo prisutno od devedeset do sto hiljada na tom hadždžu. (Vidi ''Nurul-Jekin'', str. 256.) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Arefata, među ovim ogromnim i mnogobrojim skupinama, održao je hutbu i uputio svim muslimanima vrlo jezgrovit govor u kojem je pojasnio mnoge propise kao što je svetost muslimanske krvi, časti i njihovih imetaka. Pojasnio je dostavljanje povjerenog emaneta, ostavljanje džahilijjetske kamate, bespravnog jedenja tuđeg imetka i dr. Isto tako pojasnio je neka prava muškarca kod žena, kao i prava žena kod muškarca, i podstakao je muškarce da se prema ženama lijepo ophode. Ova jezgrovita i univerzalna hutba u danima hadždža, među ovim mnogobrojnim skupinama i velikom broju muslimana, ostavila je neizbrisiv trag i bila od ogromnog značaja u spoznaji šerijatskih propisa, koji su u to vrijeme preneseni na sve strane Arabijskog poluotoka. Ovaj sastanak omogućio je mnogim muslimanima susret sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme, kao i susret jednih muslimana sa drugima. U ovom značajnom susretu pojašnjavani su islamski propisi, odgovarano je na pitanja i davane su fetve tako da su se prisutni detaljno upoznali sa šerijatskim propisima i samim time šerijat se širio na sve krajeve Arabijskog poluotoka. Također, ovaj sastanak pružio je mogućnost mnogim muslimanima da lično vide Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegov način obavljanja hadždža i hadžskih propisa, da vide njegovo ponašanje i njegova djela, njegovu uputu i njegovu praksu, kao i njegove postupke, i da sve to brižno prenesu svojima bližnjim i generacijama poslije njih.

Delegacije koje su dolazile poslije oslobođenja Mekke i Oprosnog hadždža

Poslije oslobođenja Mekke dolazile su mnoge delegacije iz različitih dijelova i krajeva Arabijskog poluotoka da se zavjetuju Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na pokornost i poslušnost, kako bi stali pod okrilje i zastavu islama. Ove skupine i delegacije dolazile su jedna za drugom, a njihov broj se naročito povećao nakon Oprosnog hadždža. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primao je te delegacije i dočekivao bi ih na gostoprimljiv i najljepši način, istovremeno ih podučavajući islamu. Neke od tih delegacija ostajale su izvjesno vrijeme u gostoprimstvu kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a potom bi se vraćali svojim plemenima prenoseći im istinsku jedinu pravu vjeru i uputu. Od ovih delagacija je i delegacija plemena Damam ibn Sa'lebe, koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio islamu, a koja se potom vratila svom plemenu pozvati ih u islam, pa su ga svi prihvatili; kao i delegacija plemena Abdul-Kajsa, plemena Beni Hanife, plemena Tajj'a, plemena Kinde i dr. Također, stigla je i delegacija kraljeva Himejra (kraljeva Jemena), koji su priimili islam, a potom poslali delegaciju Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koja ga je obavijestila da su prihvatili islam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im šalje pismo u kojem ih obavještava da je saznao i čuo za njihov islam, i u kojem ih podstiče na pokornost Uzvišenom Allahu i čvrsto držanje za Njegovu vjeru. Isto tako u tom pismu im oporučuje da se lijepo ophode prema njegovim (tj. Poslanikovim) izaslanicima, kao i da budu dobri prema svojim podanicima i onima koji su pod njihovom vlašću. Također je došla i delegacija plemena Hemedana, delegacija plemena Sa'lebe i plemana Beni Sa'da, kao i mnoge druge čije bi spominjanje i navođenje imena uzelo mnogo prostora. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u ovim delegacijam vidio veliku dobrobit za islam, pa ih je na najbolji način ugostio i vjeri podučio. Oni su ga isto tako ispitivali, a on im je odgovarao i tada bi čuli mnoge hadise i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi, i prisustvovali su nekim dešavanjima, zajedno su sa njim ibadet činili i vidjeli načine Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, ponašanja i njegovog ophođenja prema drugima. Sve ove delegacije ostavile su neizbrisiv trag i imale su ogroman utjecaj na prenošenje sunneta i njegovo širenje. Ovi primjeri i činjenice, koje su pomogle i doprinijele u širenju sunneta, bile su dovoljne da se sunnet (praksa) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, raširi i raprostrani, kao i da se prenese svim muslimanima u različitim dijelovima tadašnje islamske države.

Ashabi i muslimani posvetili su veliku pažnju pamćenju i širenju, odnosno prenošenju sunneta. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije otišao sa ovoga svijeta sve dok se islam nije raširio u čitavom Arabijskom poluotoku, zagospodario i ovladao čak i njegovi pustinjskim dijelovima i krajevima, tako da su Kur'an i sunnet ispunili prsa stanovnika Arabijskog poluotoka. Sve to potvrđuju i riječi Uzvišenog Gospodara: ''Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio, i zadovoljan sam da vam islam bude vjera''.(Prijevod značenja El-Maide, 3.)

21. Septembar 2009 | Nermin Smajlović, prof. | Hadis | 32

Komentari: Nema komentara

Komentirajte