Muslimanka koja je usavršila astrolab
U sirijskom gradu Halebu, u vrijeme Abbasija, u desetom vijeku, živjela je genijalna muslimanka pod imenom Merjem el-Astrolabi. Bila je stručnjak za matematiku i rješavanje komplikovanih nejednačina, što joj je pomoglo da projektuje astrolab. Radila je u centru za astronomiju u palati vladara Sejfu-Devle od 944. do 967. (gregor. god.), gdje je radila na usavršavanju svog projekta.
Merjemin otac bio je astronom u Halebu i radio je na projektovanju i proizvodnji astonomskih aparata i pomagala. Njegova kćerka Merjem radila je na pronalaženju i konstruisanju astrolaba i zbog toga je u historiji i poznata kao Merjem Astrolabijka.
Prvi astrolab proizveden je još u Aleksandriji oko 320. godine prije nove ere, ali taj astrolab nije bio usavršen i dovoljno dobar. Zasluge za njegovo usavršavanje i razvoj pripadaju muslimanima i to ovoj ženi Merjem, koja je jedna od prvih žena naučnika u muslimanskom društvu.
Arapi i muslimani pretekli su druge narode u proizvodnji i usavršavanju ovog uređaja, tako da su radili na njegovoj preciznosti, obliku i veličini sve dok nije postao poput komada umjetničkog djela na ruci čovjeka.
U islamskoj civilizaciji astrolab je naišao na praktičnu i svakodnevnu primjenu. Pomoću njega je određivana strana kible, a također, služio je i za određivanje sunčevih stupnjeva, udaljenosti i položaja sunca na nebu i na taj način korišten je u praktičnom određivanju namaskih vremena.
Astrolab je bio od velike koristi i muslimanskim vojnim, ali i trgovačkim flotama, a na njegovom principu proizvedeni su i mnogi drugi uređaji.
Ovaj primjer, kao i mnogi drugi iz bogate islamske historije, ukazuje na značaj koji su muslimani dali nauci i naučnom istraživanju, a također ukazuje i na ulogu svih aspekata muslimanske zajednice u procesu naučnog rada i inoviranja. U to vrijeme na Zapadu je bila prava rijetkost ili skoro nemoguće susresti ženu koja se u toj mjeri i tim intenzitetom posvetila naučnoistraživačkom radu. U islamskom društvu to nije bilo neobično. Ovim, kao i mnogim drugim pronalascima i dostignućima muslimanski su naučnici zadužili cijeli svijet i dali nemjerljiv doprinos razvoju cjelokupne civilizacije.
K
o je autor najveće knjige u historiji čovječanstva?Islamski je ummet iznjedrio mnoge velikane, a jedan od njih jeste i autor najveće knjige u historiji ljudskog roda. Njegovo ime je Ali b. Akil el-Bagdadi, rahimehullah. Hafiz Ibn Redžeb el-Hanbeli u prvom tomu svog djela Zejlu habekatil-hanabila, govoreći o biografiji Alija b. Akila el-Bagdadija, kaže: “Rođen je 431., a preselio je na ahiret 513. godine po Hidžri. Bio je jedan od čestitih ljudi ovoga svijeta, jedan od najpametnijih među sinovima Ademovim, čovjek velikog kapaciteta, koji je posjedovao veliko znanje iz mnogih naučnih oblasti.”
Ovaj učenjak napisao je više od dvadeset djela iz više naučnih disciplina, a njegovo najveće djelo je Funun, koje se, prema mišljenju više učenjaka, smatra najvećim djelom u historiji ljudskog roda jer ima preko 800 tomova. Ovo djelo sadrži veoma dragocjene podatke i napisano je u obliku predavanja iz oblasti tefsira, fikha, usuli-fikha, teologije, sintakse, jezika, poezije i historije. U djelu se spominju i rasprave i sastanci na kojima je Ibn Akil, rahimehullah, učestvovao, kao i njegova promišljanja o brojnim temama.
Hafiz Zehebi, rahimehullah, kaže: “Na svijetu nije napisana veća knjiga od Fununa. O ovome me je obavijestio čovjek koji je vidio još jedan tom poslije četiristotog toma ovog djela.”
Hafiz Ibn Redžeb kaže: “Imam Ibn Akil uvijek je bio zauzet naukom. Imao je sposobnost najvišeg stepena razmišljanja i vrlinu istraživanja tajanstvenih tema. Djelo Funun posvetio je svojim mislima i događajima iz života.”
Ibn Redžeb, rahimehullah, kaže: “Neki učenjaci su rekli da se ovo djelo sastoji iz više od osam stotina tomova.”
(Izvor: Kifti, Inbahur-ruvat ala enbahin-nuhat, Darul-kutubil-Misrijja, 1374., III/79)
Za
što Kur’an o Sudnjem danu govori u prošlom vremenu?Ovo je pitanje koje je mnoge zanimalo, ali Kur’an je takav da svaki dan u njemu otkrivamo nešto novo, što potvrđuje da je to objava od Gospodara, Mudrog, Hvaljenog. Prije nego što spomenemo nova naučna otkrića o ovom pitanju, predočit ćemo nekoliko mišljenja naših prethodnika o ovom pitanju:
● Allahov, dželle šenuhu, Govor je istina i zato, kada Uzvišeni govori o Kijametskom danu, On govori o nečemu što će se neizbježno desiti. Stoga, Allah upotrebljava oblik prošlog vremena da nam potvrdi tu činjenicu, kao da se obraća onima koji sumnjaju u ovaj dan: “Kao što ne sumnjate u prošlost koju ste vidjeli svojim očima, isto tako ne treba da sumnjate u budućnost koja vas čeka, a to je Dan proživljenja. Zato vam o njemu govorim u prošlom vremenu, pošto je to istima koju ne možete promijeniti.”
● Kur’an upotrebljava oblik prošlog vremena kada govori o Kijametskom danu jer je to jedinstven stil kojim se odlikuje Kur’an, a to je dokaz da je on Objava od Allaha, subhanehu ve te‘ala, a ne čovjekov govor, jer da je to govor čovjeka, Arapi bi bili prvi koji bi se čudili i negirali takav stil. Međutim, iako se radi o stilu koji im nije bio poznat, oni su ga pozitivno prihvatili, mada nisu bili u stanju da ga oponašaju, što je jedna od kur’anskih mudžiza.
● Postoji i treće mišljenje a to je da je za Allaha, dželle šanuhu, budućnost kao što je prošlost za ljude: “...a Allah ima svojstva najuzvišenija” (An-Nahl, 60), tako da On ne gleda na Kijametski dan kao mi, On na sve stvari i sve događaje gleda kao na Svoja stvorenja, a On je Stvoritelj vremena i Stvoritelj dana i budućnosti, pa tako govori o budućnosti u obliku prošlog vremena da bi se potvrdila činjenica da On sve vidi.
Savremena naučna otkrića, do kojih se došlo pomoću magnetne rezonance za praćenje moždanih aktivnosti (fMRI), pokazala su da se ista područja mozga aktiviraju kada čovjek razmišlja o prošlosti kao i kada razmišlja o budućnosti. Slavljen neka je Onaj koji je sve savršeno stvorio! Obraća se čovjeku i govori mu o budućnosti upotrebljavajući oblik prošlog vremena, znajući da isto područje mozga reaguje i na govor o prošlosti kao i na govor o budućnosti, čak i više na govor o prošlosti, i zato On upotrebljava prošlo vrijeme da bi izazvao najvišu moguću reakciju kod čovjeka.
Zbog toga Govor Uzvišenog djeluje na vjernika jer se obraća svakoj njegovoj ćeliji, a On je Taj koji je stvorio svaku tu ćeliju zdravom i u nju “instalirao” program za reagovanje na govor njenog Gospodara, što potvrđuje važnost liječenja Kur’anom, pošto ćelije ljudskog organizma reaguju na Allahov, dželle šenuhu, govor.
(Izvor: kaheel7.com, Abduldaem al-Kaheel)
Šta islam kaže o fizičkoj aktivnosti?
U današnjem vremenu primjećujemo povećanu prisutnost raznih bolesti, a posebno je zabrinjavajuće da se bolesti javljaju kod mladih ljudi. Ne prođe nijedan dan a da ne vidimo mnogobrojne apele za pomoć u liječenju ove ili one bolesti. Svakako da je jedan od načina preventive u borbi protiv raznih bolesti – fizička aktivnost.
Islam čovjeka podstiče na stalnu fizičku aktivnost. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Snažan vjernik bolji je i Allahu draži od slabašnog, premda u obojici ima dobra.” (Muslim) Tako je Poslanik pokazao da je poželjno da je vjernik spreman i snažan, što se može postići samo stalnom fizičkom aktivnošću.
Mnogi obredi u islamu zahtijevaju fizičku aktivnost. Da li je potrebno napominjati da je namaz ustvari lagana atletska vježba, pored one druge – duhovne, pogotovo ako prakticiramo odlazak u lokalnu džamiju na obavljanje zajedničkog namaza, posebno na ranu molitvu – sabah-namaz? Oni koji su svjedočili obredu hadža i umre, najbolje znaju koliko je fizičkog napora potrebno uložiti kako bi se izvršio ovaj obred.
Dakle, onaj koji zaista prakticira islamski način života, naći će da je to vjera koja gradi kako duhovne, tako i fizičke vrijednosti kod pojedinca. Prema ispravnom islamskom učenju, čovjek posjeduje dvije dimenzije – duhovnu i fizičku. Koliko je duhovna vrijednost važna, isto tako je važna i fizička, koja se postiže prvenstveno zdravim životom, odnosno, između ostalog, stalnim fizičkim aktivnostima. Na taj način islam potiče ljude da aktiviraju svoje tijelo i duh, podjednako, bez potenciranja jednog na štetu drugog.
(Izvor: kaheel7.com)