informativniislamskičasopis
0

Zašto su muslimani nazadovali na polju nauke

Nakon teksta o zaboravljenom doprinosu islama svjetskoj civilizaciji, dobili smo primjedbe u smislu zašto muslimani ne doprinose nauci u savremeno doba, već samo govore o prošlim vremenima; u čemu je smisao govora o onome što se desilo jučer, a ne spominje se ponižavajuće stanje u kojem se nalazimo danas. Obično se navode podaci da je, recimo, 2005. godine Univerzitet u Harvardu izdao više naučnih radova nego sedamnaest arapskih zemalja zajedno. Više od milijardu i po muslimana u svijetu dalo je samo dva Nobelova laureata, iz hemije i fizike, i oba su se preselila na Zapad. Jedan od njih, hemičar Ahmed Hassan Zewail, još uvijek je živ i radi na Institutu za tehnologiju u Kaliforniji. U poređenju s muslimanima, Jevreji su osvojili 79 Nobelovih nagrada. Pedeset sedam zemalja u Organizaciji islamske saradnje (OIC) potrošili su slabašnih 0,81% BDP-a na istraživanja i razvoj, što je oko trećina od svjetskog prosjeka. Sjedinjene Američke Države, koje imaju najveći budžet za nauku na svijetu, troše 2,9%, a Izrael izdašnih 4,4%.

Premda se ne može poreći istinosti navedenih informacija, ne bi se trebalo preći na osudu i kritiku stanja u muslimanskom svijetu prije nego što se zapitamo zašto je stanje nauke kod muslimana danas poražavajuće? Svakako da to nije jednostavno pitanje, već je istina da su na slabost muslimana utjecali mnogi faktori, od kojih izdvajamo neke: udaljavanje od islama, strani utjecaji (kolonizacija, osvajački ratovi, rušenje hilafeta), kriza vjere i morala, kriza porodice, loš obrazovni sistem, teški ratni sukobi (genocidi i protjerivanja muslimana), siromaštvo islamskog svijeta i tiranija koja je gušila napredak u mnogim muslimanskim zemljama.

Treba znati da je proces naučne degradacije islamskog svijeta tekao desecima godina i obuhvata mnoge faktore, među njima na prvom mjestu udaljavanje od čistih izvora vjere, Kur’ana i sunneta, a potom širenje devijantnih sufijskih i sličnih učenja koja su zagovarala pasivnost, izbjegavanje učenja, slijepo slijeđenje neadekvatnih autoriteta, zagovaranje posvećenosti ahiretu i zapostavljanje dunjaluka. U tom smislu, vrijedno je podsjetiti se riječi rahmetli Huseina Đoze koji je izvanredno opisao razloge skretanja muslimana s puta nauke i učenja: “Nema sreće na ahiretu bez sreće na dunjaluku, i obratno. Sreća na ahiretu zarađuje se, prema islamskom učenju, putem brige o drugom. Koliko za drugog, za društvo žrtvujemo i učinimo, toliko ćemo dobra naći i na ahiretu. Koliko zla suzbijemo na dunjaluku, toliko ćemo dobra naći na ahiretu. Ono što mi danas radimo i ono na čemu smo, nema ništa zajedničkog sa pravim islamom, nego je, naprotiv, u najjačoj oprečnosti sa njegovim učenjem. Zar propovijedanje nerada, letargije, učenje da su vjera i nauka dva nepomirljiva neprijatelja i da je neznanje temelj ibadeta, apstinencija od svakog javnog djelovanja, povlačenje sa svih polja ljudske djelatnosti, možemo nazvati islamom i zar to ne treba izmijeniti? Zbilja je islam u velikoj potrebi za čišćenjem. Ljudi i pojedine frakcije koji su islam uzimali samo kao sredstvo za postignuće svojih ličnih ciljeva unijeli su u njega bezbroj čudnih stvari i htjeli od te Božanske mudrosti napraviti “hiljadu i jednu noć”. Derviški redovi, a naročito onaj ekstremno-mistički pravac među njima sa svojim budističkim gledanjem na život i zagovaranjem nirvane, zamalo što ljudsku misao ne upraviše stazom koja ne harmonira sa naukom islama. Zahvaljujući silnoj snazi njegovih uzvišenih načela, a ne njegovim sljedbenicima, svi ti negativni i razorno djelujući elementi nisu mogli od njega načiniti ono što su načinili od kršćanstva i drugih religija. No, to ipak ne znači da nisu u njegovu čistu nauku ubacili trunja, koje treba čistiti.” (Husein Đozo, Sabrana djela, 1. tom)

Islam nas uči da budemo originalni, posebni, jedinstveni. Puko kopiranje tuđeg obrazovnog sistema može dovesti do otuđenja odgajanika od vlastite kulture i religije, a ima li većeg gubitka od tog? U tom smislu rahmetli Đozo ukazivao je na odvajanje Bošnjaka od učenja, knjige i nauke. Tako on navodi da je jednom prilikom navratio kod prijatelja, uglednog bega koji je imao luksuznu kuću, skupocjen namještaj i razne suvenire, ali nigdje niti jedne knjige. Husein ef. Đozo upita domaćina ima li biblioteku ili barem nekoliko knjiga, a ovaj mu odgovori: “Neka biblioteke osnivaju i knjige kupuju učeni ljudi. Meni je važno da obezbijedim djeci uvjete za udoban i bezbrižan život.” (Latić Džemaludin, “Husein-ef. Đozo kao islamski modernist”, objavljeno u: Život  i  djelo  Husein-ef. Đoze – Zbornik radova sa naučnog simpozija,  str. 143)

Ovim susretom i odgovorom Husein ef. Đozo razočaran je i navodi primjer iz vremena kada su živjeli age i begovi. Oni su imali velika imanja, a njihovi sinovi, izuzev pojedinaca, nisu pohađali škole. Mislilo se da je imetak najveća snaga, sigurnost i zaštita. Kada je provedena agrarna reforma i imetak oduzet agama i begovima, njihovi neobrazovani sinovi postali su sirotinja i sluge drugima. Druženje s prijateljem Đozo završava riječima: “Knjige su najljepši ukras stana, one su najveća vrijednost. Nauka, znanje i prosvjeta najsigurnije su bogatstvo jednog naroda i najmoćnije oružje u zaštiti slobode i dostojanstva i pojedinaca i naroda.”(Ibid., str. 145)

Husein ef. Đozo pita se: “Zašto su muslimani uspostavili razliku između ‘kitaba’ i knjige?” U svijesti mnogih muslimana časni položaj vjerskih knjiga nije prenesen na savremenu knjigu. Došlo je do određene konfrontacije i podjele nauke na vjersku i svjetovnu. Što bi značilo, vjerske nauke su u kitabima, a svjetovne u knjigama. Tu su začeci propadanja značaja knjige u očima muslimanskih masa. Bilo je prilično kobno što nova savremena knjiga nije odmah prihvaćena kao kitab, kao izvor naučnih saznanja i potreba. Izostala je svijest koja je na kraju dovela do slabosti čitavog naroda.

Kao drugi važan faktor, možemo istaći veliki utjecaj kolonizatora, neprijatelja islama, koji do današnjeg dana kroje obrazovnu politiku u nekim dijelovima islamskog svijeta. Ciljano radeći na tome da muslimane udalje od vjere i napretka, u periodu svoje vladavine formirali su obrazovnu politiku koja se fokusirala na učenju i memorisanju nepotrebnih materijala, a zapostavljala praktičnu djelatnost. Nažalost, obrazovni sistem se u arapskom svijetu nije do danas promijenio, te možemo reći da je jedan od faktora slabosti nauke kod muslimana i veoma loš i zastarjeli obrazovni sistem, i opće siromaštvo u kojem se nalaze mnoge islamske zemlje. Islamski svijet je poprište mnogih ratnih sukoba, koji iscrpljuju ionako siromašne prirodne i ekonomske resurse, tako da i to treba uzeti u obzir pri poređenju sa SAD-om ili drugim zapadnim zemljama.

Treći faktor o kojem trebamo govoriti jeste kriza islamskog braka, porodice i odgoja koji direktno utječu na slabost nauke među muslimanima. Naime, snaga islamskog ummeta usko je povezana s važnošću i položajem obrazovanja među muslimanima. U tom smislu treba posmatrati imperativ našeg Stvoritelja: “Uči, čitaj, u ime tvoga Gospodara!”, jer ovaj ajet u sebi sadrži i temelj insana kao vjernika i islamskog društva kao zajednice. Zbog toga islam naglašava važnost porodice. Osim adekvatnog odgoja, djeca trebaju imati obrazovanje kako bi naučili neophodne vještine i kako bi bili u stanju dati doprinos svojoj zajednici. Dobro opremljene škole i univerziteti sa adekvatnim uvjetima za istraživanje neophodni su za uspjeh zajednice. Ukoliko to ne postoji, ostaju samo prepreke.

U tom smislu, odgovor na neka pitanja možemo naći ukoliko razmislimo o načinu kako je islam prije 1400 godina promijenio stanje ummeta nabolje!

Kako je islam promijenio stanje Arapa prije Objave

Kada je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, počeo sa misijom islama, arapsko je društvo bilo u veoma nepovoljnom socioekonomskom i političkom okruženju. Ključne karakteristike društva bile su bratoubilački ratovi, teška klima, te veliko siromaštvo kombinovano sa podjelom prihoda i bogatstva. Obrazovanje je bilo na izuzetno niskom nivou tako da nije postojao nijedan znak koji bi ukazao na mogući razvoj u budućnosti. Arapsko društvo nije posjedovalo intelektualne niti materijalne resurse koje su posjedovale njihove komšije, Sasanidska i Perzijska imperija. Iako iscrpljene dugim i destruktivnim ratovima, ove su imperije i dalje bile naučno, ekonomski i vojno moćnije. Uporedimo to stanje s današnjim stanjem ummeta, i vidjet ćemo koliko su slični.

Nameće se pitanje: Šta je to što je dovelo do promjene u beduinskom društvu do te mjere da ne samo da je nadvladalo svoja ograničenja, već je donijelo i revolucionarne promjene u društvima koja su bila pod utjecajem islamske vlasti? Mnogi zapadni znanstvenici, poput Hitija, Hodgsona, Becka i Louisa, tvrdili su da je islam odigrao ulogu pokretačkog mehanizma u usponu muslimanskih društava. Međutim, u svjetlu današnje zaostalosti muslimana, trebamo se zapitati kako je islam uspio izvršiti revolucionarne promjene u društvu?

Odgovor leži u tome što je islam aktivirao sve faktora razvoja u pozitivnom smjeru. Islam je dao maksimalnu pažnju ljudskom faktoru koji predstavlja primarnu snagu uspona i pada svakog društva. Islam je promijenio ljude, uzdigao ih moralno i materijalno, učinio ih boljim i reformisao sve faktore koji su utjecali na stanje društva. Revolucionarni svjetonazor promijenio je pogled ljudi na život unošenjem smisla u ljudski život. Islam ih je učinio jednakim kao namjesnicima Stvoritelja univerzuma. Islam im je donio dignitet, jednakost, samopoštovanje bez obzira na spol, rasu, bogatstvo ili poziciju. Islam je donio svetost života, imovine, časti i dao posebno mjesto znanju, naglašavajući njegovu važnost u prvim ajetima Objave.

Žena je dobila mjesto dostojno poštovanja i tretirana je kao sestra (ne kao rob muškarcu), a muškarcu je naređeno da s njom lijepo postupa. Islam je donio adekvatan odgoj djece, što je jedan od važnih ciljeva šerijata, kako bi osigurao generacije koje će efikasno ponijeti temelje razvoja. Donio je i balansirani stav između materijalnog i duhovnog života, naglašavajući da su oba od suštinske važnosti za razvoj i blagostanje društva. Na taj način, zanatlija, trgovac, poljoprivrednik, dobili su veći nivo respekta u zajednici. Islam je plemensku lojalnost zamijenio lojalnošću Allahu, proširio horizonte pojedinca sa personalnog na ummetski nivo gdje svi ispovijedaju istu vjeru i po kojoj su svi braća. Kur’an posebno naglašava princip pomaganja ugroženog i uzdizanja slabog i ugnjetavanog.

Naravno, islam to nije ostvario eliminirajući bogate i moćne ili uništavanjem privatne svojine i slobodne trgovine. Islam je u tome uspio obezbjeđujući pravdu, društvenu solidarnost i blagostanje za sve, nudeći moralne vrijednosti na osnovu kojih je pojedinac bio svjestan svoje odgovornosti prema komšijama i sugrađanima. Sve to doprinijelo je da ljudi budu privrženi islamskim učenjima. Islam je, iznad svega navedenog, ponudio efikasnu vlast kako bi obezbijedio dominaciju ne samo prava već i pravde i socioekonomskog rasta. Islam je zagarantovao slobodu svakom pojedincu i spriječio korupciju, proizvoljnost i despotizam. Uspostavljen je pravni sistem, a razlog uspjeha političkog i pravnog sistema bila je moralna revolucija koju je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, izveo. Ljudi koji su bili na odgovornim pozicijama nisu bili samo kompetentni, već i moralno odgojeni i nekorumpirani. Imajući u vidu navedeno, zapadni autori kažu da su svi faktori, koji su omogućili Evropi da uspije, bili prisutni u islamu mnogo ranije.

Kur’ansko-sunnetska perspektiva zaostalosti muslimana

Za svoje stanje muslimani uzroke trebaju tražiti u Kur’anu i sunnetu. Prema Kur’anu i sunnetu, najvažniji faktor uspona ili pada jeste sam čovjek. Kur’an jasno podvlači da “Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni” (Er-Ra‘d, 11)  i da se “nered pojavljuje na zemlji zbog onoga što ljudi rade na zemlji” (Er-Rum, 41).

Ljudi su mehanizam napretka i, kako Kur’an naglašava, ljudi imaju samo ono za čim žude i “čovjekovo je samo ono što sam uradi”. (En-Nedžm, 39) Shodno tome, njihov uspon i pad mogu racionalno biti objašnjeni, analizirajući svoje motivacije, napore, karaktere i potencijale. U tom kontekstu Arnold Toynbee ističe istu ideju: “Civilizacije umiru od samoubistva, a ne od ubistva.”

Iako Kur’an naglašava ulogu ljudi u njihovom vlastitom razvoju, veliki naglasak stavljen je na društvenu pravdu: “Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima Knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.” (El-Hadid, 25) “O, vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (El-Maida, 8)

Ukoliko nema pravde, nema ni razvoja ni napretka. Nepravda, svojim negativnim dejstvom, djeluje kao najjači otrov po razvoj, utječući na ljudsku motivaciju, kao i na socioekonomsko i političko okruženje. Čak i ukoliko se desi da država, uprkos nepravdi koja u društvu postoji, bude napredna, takav napredak i razvoj ne mogu biti dugoročnog karaktera. Zapitajmo se o stanju pravednosti u današnjem islamskom svijetu, pa ćemo dobiti i odgovor na pitanje zašto su muslimani nazadovali, a zapadnjaci napredovali.

Nijedno društvo ne može razviti ili održati svoj razvoj ukoliko su moralne vrijednosti tog naroda slabe i ukoliko je socijalna solidarnost među njima slaba. Kur’an potcrtava da uspjeh pripada samo onima koji su usvojili pravednost: “Postići će šta želi onaj koji se očisti.” (El-A‘la, 87)  Razumije se da, ukoliko moralni razvoj nije upotpunjen sa ekonomskim razvojem, nemoguće je proširiti naučnu i tehnološku bazu društva i ubrzati njegov razvoj.

Ne postoji društvo koje samostalno može uspjeti da razvije sveobuhvatnu bazu znanja i tehnologije, i zato društvo treba koristiti naučne i tehničke uspjehe sa drugih mjesta. Naravno, jedno društvo neće biti u stanju ni to uraditi ukoliko nije tolerantno na drugačija mišljenja, ukoliko ne podstiče inovacije, ukoliko nije voljno da otkloni sopstvenu slabost analizirajući njegove uzroke, prihvatajući određene mjere koje mogu pomoći, i ukoliko nije spremno prihvatiti korisne ideje iz drugih kultura i civilizacija. Stjecanje korisnog znanja i tehnologije i mogućnost da se unaprijede dalje na način da odgovaraju okolnostima i ciljevima društva, treba biti jedan od ključnih ideala svakog društva. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bodrio je ashabe na stjecanje znanja jer je znanje izgubljena stvar vjernika – gdje god je nađe, uzme je. Bez ovakvog odnosa prema stjecanju znanja nijedno društvo ne može naći podsticaj i impuls za napredak koji mu je potreban.

Moralna i pravna odgovornost države jeste da podstiče društvene vrijednosti i osigura pravdu. Osim toga, vlast je obavezna da ljudima obezbijedi infrastrukturu i pogodnosti koje su potrebne ljudima da obave svoje zadatke efikasno. Dobra vlast preduvjet je za razvoj, dok korumpirana i nekompetentna vlast može biti prepreka naučnom i svakom drugom razvoju.

14. Juli 2014 | Nedim Botić, prof | Islam i nauka | 61

Komentari: Nema komentara

Komentirajte