informativniislamskičasopis
0

Život ti halalim, ali mi čast ostavi

Prebačena je u stan u Homsu gdje je zatekla petnaest drugih djevojaka. Vojnici su ih čuvali, a nadgledala ih je jedna žena koja ih je pripremala kao “poklone” osobama koje nisu poznavale, međutim, većina njih su bili policijski službenici. Kada je uvedena u stan, s nje je rastrgana odjeća, da bi kao i sve ostale djevojke ostala samo u unutrašnjem vešu. Na tom mjestu Nur je prvi put silovana. Nakon toga prebačena je u policijsku stanicu “Palestinski odjel” koji je u sklopu sirijske vojno-obavještajne službe gdje je proživjela sekunde, minute, sate i dane koje je teško opisati, a Nur je rekla samo nešto od toga. Cjelokupni period zarobljeništva u zatvoru, Nur je, kao i sve ostale zatvorenice, provela u unutrašnjem vešu uprkos nesnosnoj hladnoći koja je bila jedan od njihovih neprijatelja. Udarci, mučenja, posebno “elektrošokovima”, i silovanje bilo je nešto uobičajeno. Prvo bi im bile date injekcije koje bi njihova tijela učinila vrelim poput vatre, zatim bi im dali injekcije u vrat koje bi paralizirale svaki njihov otpor prije nego što bi počeli sa silovanjem. Nur je silovana, silovana, silovana… I prestala je brojati… Nekada bi čula da određeni oficir naređuje vojniku da siluje djevojku, a ovaj bi odbijao govoreći: “Ne mogu, i ja imam kćerku, sestru..”, da bi mu bilo rečeno da je to vojna naredba. Brojni su načini mučenja kojima su oficiri i vojnici izlagali Nur, kao i sve ostale silovane djevojke, a ona ih ne želi spominjati, pokrivajući svoje lice na kojem se zrcale neizmjerni bol, tuga i gađenje.

Nur je živjela poput svih ostalih muslimanskih djevojaka u Siriji. Dijelile su ista razmišljanja i ideje i vodile iste bitke. Noćne more nisu proživljavale samo u snovima nego i na javi: noći su bile pravo mučenje, a dani preživljavanje. Jednog dana dok je sa još jednom muslimanskom djevojkom prolazila pored kontrolnog punkta u Babu ed-Dijerbi, dijete od trinaest godina pozvalo ih je u pomoć, da ga spase od policije. Pokušale su ga spasiti i otimajući dijete od njih, govorile su im: “Haram vam bilo”, i tada je jedan oficir naredio da ih uhapse. Tada započinje noć čija se zora nije nazirala. Prebačena je u stan u Homsu gdje je zatekla petnaest drugih djevojaka. Vojnici su ih čuvali, a nadgledala ih je jedna žena koja ih je pripremala kao “poklone” osobama koje nisu poznavale, međutim, većina njih su bili policijski službenici. Kada je uvedena u stan, s nje je rastrgana odjeća, da bi kao i sve ostale djevojke ostala samo u unutrašnjem vešu. Na tom mjestu Nur je prvi put silovana. Nakon toga prebačena je u policijsku stanicu “Palestinski odjel” koji je u sklopu sirijske vojno-obavještajne službe gdje je proživjela sekunde, minute, sate i dane koje je teško opisati, a Nur je rekla samo nešto od toga. Cjelokupni period zarobljeništva u zatvoru, Nur je, kao i sve ostale zatvorenice, provela u unutrašnjem vešu uprkos nesnosnoj hladnoći koja je bila jedan od njihovih neprijatelja. Udarci, mučenja, posebno “elektrošokovima”, i silovanje bilo je nešto uobičajeno. Prvo bi im bile date injekcije koje bi njihova tijela učinila vrelim poput vatre, zatim bi im dali injekcije u vrat koje bi paralizirale svaki njihov otpor prije nego što bi počeli sa silovanjem. Nur je silovana, silovana, silovana… I prestala je brojati… Nekada bi čula da određeni oficir naređuje vojniku da siluje djevojku, a ovaj bi odbijao govoreći: “Ne mogu, i ja imam kćerku, sestru..”, da bi mu bilo rečeno da je to vojna naredba. Brojni su načini mučenja kojima su oficiri i vojnici izlagali Nur, kao i sve ostale silovane djevojke, a ona ih ne želi spominjati, pokrivajući svoje lice na kojem se zrcale neizmjerni bol, tuga i gađenje. Dovoljno je samo navesti da su u svrhe mučenja nedužnih djevojaka koristili pacove i mačke, pa čak i tokom silovanja… (Al-Jazera, 7. 6. 2012. godine)

Nur je jedna od 1.500 muslimanskih djevojaka i žena koje su evidentirane kao žrtve silovanja u sirijskim zatvorima od početka sirijske revolucije, iako se strahuje da je njihov broj puno veći, jer neke od silovanih žena i djevojaka, nakon što budu oslobođene iz šiitskih zatvorskih okova, same odlaze u privatne ordinacije gdje vrše pobačaje (iz autorovog razgovora sa dr. Fatimom Šaban, Liban). Stanje ovih žena je kao i stanje svih ostalih dvadeset hiljada muslimanki koje su silovale četničke horde koje, zaboravljene od društva, nastoje izliječiti svoje još uvijek svježe psihičke rane. Njihovo stanje je poput stanja naših silovanih sestara na Kosovu (Human Right Watchs je zabilježio da je tokom rata 1999. godine na Kosovu bilo 96 slučajeva silovanja od kojih je 6 žena ubijeno nakon grupnog silovanja), Iraku (2003. godine zabilježena su 1.053 slučaja silovanja iračkih muslimanki od strane američke okupacijske vojske i paravojnih formacija i ovo predstavlja 1% od sveukupnog broja silovanih muslimanki u zatvorima koje su Amerikanci zadržavali isključivo i samo radi silovanja, kako prenosi Eman – Državni institut za pomoć  ženama u Jordanu), Libiji (8 hiljada muslimanski je silovano od strane vojnika Muamera el-Gadafija za vrijeme libijske revolucije koja je trajala osam mjeseci, kako prenosi almoslim.net), Afganistanu, Čečeniji, Palestini i svakoj drugoj državi gdje se prolijeva muslimanska krv i gdje je udar na čast muslimanke i njeno silovanje postalo sasvim “normalno” ratno sredstvo koje služi za uništavanje i ponižavanje muslimanskog naroda protiv kojeg se vodi rat. Navedene cifre su približne i ne predstavljaju ukupan broj žrtva ni u jednoj od navedenih zemalja jer patrijarhalno odgajane  muslimanke ne mogu i ne žele da se govori o njihovim tegobama i problemima. Tako neke od njih nikada nikome nisu rekle da su seksualno zlostavljane, jer  “silovane osobe, između ostalog, imaju i problem identiteta, problem samopoštovanja, samopouzdanja itd. Na psihološkom planu posljedice su višestruke i one se ne mogu nikada do kraja otkloniti”. (Pshiholog Ibrahim Prohić, Pred licem pravde, 1. 8. 2010.)

Ratno sredstvo ili uništavanje ličnosti?

Rat i ratna dejstva sa sobom nose smrt, ranjavanja, sakaćenja, žalost, rušenja, tugu, bol i nesreću. U njemu se ubija i biva ubijen. U današnjem vremenu, osim spomenutog, postoji i još jedan način ratovanja i poražavanja neprijatelja koji, iako je bio prisutan u ratovima u prošlosti, nikada nije bio zastupljen u ovom broju i obliku. Ratno sredstvo “prisilnog spolnog odnosa nad neprijateljskim ženama –silovanje” postalo je najizrazitije i najbolnije sredstvo u nastojanju da se neprijatelj porazi. Posebno ako se radi o ratovima u državama sa muslimanskom populacijom za koje se zna da je čast njihovih supruga i kćerki nešto najsvetije, jer musliman “bi radije halalio sina nego da mu se obeščasti kćerka, majka, supruga”. (Intervju Bakira Hasečić, 1. 8.2010. god. Predsjednica udruženja “Žena žrtva rata”, jedna od rijetkih koje su glasno progovorile o silovanju koje su četničke horde izvršile nad njom u nekoliko navrata u Višegradu, na tim istim mjestima silovana je i njena starija kćerka.)  Silovanjem se želi pokazati moć, snaga i jačina, a također tu je želja da se muslimani duhovno poraze i ponize i zbog toga se u dosta slučajeva zločin silovanja izvršava pred najužim muškim članovima porodice kako bi im se demonstrirala moć i snaga onog protiv koga se bore i istovremeno dokazala njihova nemoć.

Islam štiti čast muslimanke

Nema sumnje da je čin silovanja jedan gnusan zločin koji se dešava i u ratu i u mirnodopskim uvjetima. Podaci koji nam govore o silovanju žena u zemljama nezahvaćenim ratnim dejstvima također su zastrašujući i bolni i ukazuju na poremećenost današnjeg savremenog društva i zajednica. U medicinskim enciklopedijama silovanje se definira kao “svako prisiljavanje na spolni odnos ili s njim izjednačenu spolnu radnju,  upotrebom sile ili samo prijetnje. Žrtve silovanja najčešće su žene, ali to  mogu biti i muškarci, homoseksualci i heteroseksualci, te djeca”.  Posljedice  silovanja su mnogostruke, manifestiraju se na cjelokupno zdravlje žrtve. Iako je stavljen akcenat na liječenje fizičkih posljedica, medicinski stručnjaci su složni da je neophodno psihičko liječenje žrtve jer su one mnogo dublje i bolnije od fizičkih i kod većine žrtava te posljedice ostaju trajno. Ljudski zakoni su odredili kaznu za silovatelja, ako ih uhvate i kazne, a mi kao muslimanke želimo da se upoznamo sa islamskim stavom i propisima o silovanju, kaznom za počinioca i svim onim što je posljedica čina silovanja.

Šerijatska definicija i propis silovanja

Definicija silovanja u fikhu ne razlikuje se puno od definicije u medicinskim enciklopedijama, odnosno i u islamu se “prisilni spolni odnos” naziva silovanje. Međutim, kada muž prisili svoju suprugu na spolni odnos, to se ne smatra nasiljem i nepravdom prema njoj, jer je to njegovo pravo, a supruzi nije dozvoljeno da ga odbije osim sa šerijatski opravdanim razlogom. S obzirom na to, u islamu se pod silovanjem striktno podrazumijeva “prisilni zabranjeni spolni odnos, odnosno prisila na blud i homoseksualizam”. Ovdje treba naglasiti da se ovo “dvoje razlikuje u tome što je kod bluda prisutan obostrani pristanak, dok toga kod silovanja nema”. (Dr. Šejh Alij el-Maliki)

Nema sumnje da je blud zabranjen u islamu i da je jedan od velikih grijeha, kao što je o tome rekao Allah, tebareke ve te‘ala: “…i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onome svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati” (Prijevod značenja El-Furkan, 68-69).

“Blud sa sobom nosi mnoge negativne ne samo šerijatske već i dunjalučke posljedice. Spomenuti ajet ukazuje da je i silovanje zabranjeno i to jačom zabranom od bluda, zbog toga što prilikom silovanja dolazi do zabranjnog spolnog odnosa uz prijetnju i silu.” (Hanij el-Džubejr, Igtisab ahkam vel-asar) Osoba koja je prisiljena na spolni odnos nije grješna kod Allaha, tebareke ve te`ala: “A zašto da ne jedete ono pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji.” (Prijevod značenja El-En‘am, 119) Od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, rekao: “Mom ummetu oproštene su (nehotične) greške, zaborav i ono na šta su prisiljeni.” (Nesai, hadis je sahih. Albani, Irvaul-galil, 7/340) Također se prenosi da je u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neka žena bila prisiljena na spolni odnos, pa nad njom nije izvršena kazna. (Tirmizi, 1453, Ibn Madže, 2598, Irvaul-galil, 7/341)

Islamski vjerozakon – šerijat, univerzalan je za svako mjesto i vrijeme, tako da svaka naša silovana sestra u Siriji, Bosni i svim ostalim dijelovima svijeta nije grješna pred Allahom, subhanehu  ve te`ala, i društvu u kojem živi, ljudima koji je poznaju, njenoj bližnjoj rodbini ili njenom suprugu nije dozvoljeno da je okrivljuju, osuđuju ili tretiraju na bilo koji drugi negativan način, osim onako kako su i prije. Ukazat će joj svaku čast, kao i prije, pomoći će joj da savlada iskušenje kojem je izložena i dat će joj potporu sve dok se ne izliječi.

Šta se smatra prisilom

Nema razilaženja u tome da se u slučaju stvarne prisile na spolni odnos žena ne smatra grješnom, jer ona u ovom stanju, kada izostane njen pristanak na odnos, nije šerijatski mukelefa (obavezna). (Mustesfa, Gazali, Muhtesaru Šerhi Revdul-Murbi`a)

Islamski pravnici su naveli uvjete pod kojima se ostvaruje prisila:

●  Da prisilu izvrši onaj ko ima vlast ili ko je jači.

●  Izricanjem prijetnji kada kod žrtve prevlada, prema procjeni, mišljenje da će napasnik ostvariti svoje prijetnje ili u slučaju nemogućnosti odupiranja nasilniku.

●  Da nasilnik prijeti sredstvima i oruđem kojim se može ugroziti žrtvin život. (Bidajetul-mudžtehid, 2/61, Kešful-kina`a, 5/235)

Moramo naglasiti da se islamski pravnici također slažu da se stepen prisile razlikuje od osobe do osobe i da nešto što neka osoba ne može podnijeti, druga to podnosi, tako da je prisila “navođenje osobe da bez svoje volje i zadovoljstva nešto uradi ili ne uradi, u toj mjeri da kada prisila ne bi bila prisutna, ne bi to ni učinila”.  (Mu`džem lugatil-fukaha, 85)

Kazna za silovatelja

U Kur`anu nije došao izričiti kur`anski tekst koji govori o kazni za silovatelja. Neki pravnici su rekli da je to kazna za onoga ko počini blud, dok su drugi rekli da se onaj ko nasilu otme ženu smatra jednim od onih koji se bore protiv Allaha i koji čine nered na Zemlji, i on je obuhvaćen Allahovim riječima: “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika.” (Prijevod značenja El-Maide, 33). Ovaj stav zauzelo je i Vijeće velikih učenjaka (Hej`etu kibar `ulema) u Saudijskoj Arabiji i donijelo odluku u kojoj stoji: “Zlodjela otimanja i silovanja i povređivanje muslimanskih svetinja javno i putem oholosti predstavlja jedan od načina ratovanja i činjenja nereda na Zemlji koja zaslužuju kaznu koju je Allah, subhanehu ve te`ala, spomenuo u ajetu u suri El-Maide, svejedno da li se time atakovalo na ljudski život, imetak ili čast i nema razlike u tome da li se to dogodilo u gradovima, selima ili pustinjama”. (Hej`etu Kibari `ulema, 11. 11. 1401. h.)

S obzirom da su naše sestre tokom rata u Siriji, Bosni i drugim zemljama silovane pod prijetnjom ubistva, u tom slučaju nad njihovim mučiteljima se sprovodi kazna spomenuta u ajetu, dok se za silovanja koja se dogode u miru određuje kazna koja je šerijatom predviđena za blud. (islamiqa.info) Sirija nastavlja svoje bitke. Hladne noći zamijenilo je proljeće. Koliko smo im pomogli? Ako ne možemo materijalo, onda im pomozimo barem dovom. Allahu moj, pomozi našoj braći i sestrama u Siriji!

8. Maj 2013 | Ummu Muaz Smajlović, prof. | Ummet danas | 54

Komentari: Nema komentara

Komentirajte