informativniislamskičasopis
0

Značaj Sunneta u šerijatu

Kada čovjek pogleda Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, hadise, prouči ih i o njima razmisli, bit će ubjeđen u njihovu važnost i bitnost u islamu kao dijela neodvojive nauke od naše vjere i Šeri’ata. Svima nam je poznato kolike se rasprave vode oko ove nauke, koliko je posijanih i ubačenih sumnji od strane neprijatelja ove vjere, jer su bolje spoznali bitnost sunneta ili hadisa od mnogih muslimana, zato i nastoje da sruše ovaj drugi temelj (a Kur’an je prvi) naše vjere. Ulažu sve napore da ostvare svoje ciljeve u tome; bilo to ulagajući materijalna sredstva, bilo to ubacivanjem sumnji ili iznošenjem laži i sl. Vidimo, i sami smo svjesni u našem vremenu kolika se kampanja vodi i kolike se laži iznose na našeg Poslanika i Allahovog Miljenika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, samim time da bi muslimanima uništili ovaj drugi temelj njihove vjere. Važnost ove nauke će biti još jasnija čitaocu kada završimo sa ciklusom pisanja na ovu temu (ako Allah da), te da ćemo bolje shvatiti bitnost ove nauke u našoj prelijepoj i jedino ispravnoj vjeri islamu. Prije samog pisanja o hadisu i hadiskim naukama neizbježno je da se pojasne neke stvari kao npr. definicija sunneta, značaj sunneta u Šeri’atu i još neke teme koje se moraju spomenuti prije nego se počne govoriti općenito o ovoj nauci.

 

Značenje i definicija sunneta

Riječ “sunnet” je došla od korijena arapske riječi; senne-jesunnu-sunnetun, dok bi ta riječ u prijevodu u bosanskom jeziku značila: običaj, navika, postupak, metoda, praksa, pravilo, tradicija, zakon, i sl. Stoga je došlo u hadisu Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Onaj ko u islam uvede lijep sunnet (praksu, metodu) imat će njegovu nagradu kao i nagradu onih koji ga budu činili poslije njega, a da im se neće njihova nagrada umanjiti, dok onaj ko u islam uvede ružan (loš) sunnet imat će zato grijeh, kao i grijehe onih koji ga budu poslije njega radili, a da im se neće od njihovih grijeha ništa umanjiti.” (Bilježe ga; Muslim u svom “Sahihu”, Imam Ahmed u “Musnedu”, En-Nesa’i, El-Bejheki, Et-Taberi, ibn Hiban u “Sahihu”). U riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “da onaj ko uvede neki sunnet u islamu” se misli da onaj ko oživi neki od sunneta, koji imaju utemeljene dokaze u našoj vjeri, a koji su se zapostavili u određenom periodu ili kod određnog naroda, dok se nikako ne misli “ko dođe sa nečim novim od sebe u islamu”, jer je to onda bid’at (novotarija), a ne sunnet. Dokaz za ovo što smo naveli jeste događaj u vrijeme hilafeta (vladavine) Omera, radijallahu anhu, kada su ljudi teravih-namaz klanjali pojedinačno ili u manjim grupicama i to u jednoj džamiji, pa im je halifa Omer odredio i postavio jednog imama tj. Ubejja b. Ka’ba, radijallahu anhu, za kojim su svi klanjali. Zatim kada ih je vidio tako okupljene za jednim imamom, rekao je: “Lijep je ovo bid’at (novotarija)!”. (Bilježi ga; Buharija u “Sahihu”, Abdur-Rezak u “Musanafu” i El-Bejheki u “Sunenul-Kubra” ). Omer, radijallahu anhum, je rekao i upotrijebio riječ “novotarija” u jezičkom smislu, jer u osnovi je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, klanjao ashabima teravih-namaz u džem’atu. Stoga to nije novotarija u vjeri, nego ju je halifa Omer nazvao “novotarijom” zato što je bila zapostavljenja i izumrla.

 

Definicija sunneta kod uleme i u šeri’atu

Kada se spominje sunnet u Šeri’atu, misli se na ono što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredio, zabranio ili preporučio da se radi, bilo to riječima, djelima ili odobrenjem i prihvatanjem nekog postupka. Međutim, ponekad primjećujemo razilaženje kod uleme oko definicije sunneta, a to je shodno njihovoj oblasti nauke kojoj su se posvetili i izučavali. Tako sunnet i hadis imaju isto značenje kod učenjaka hadisa (muhadisa), a naročito muhadisa posljednjih generacija. Što znači da je kod njih sunnet sve ono što je zabilježeno od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem; njegov moral, njegove osobine, za njega vezani događaji, njegove riječi i djela, nebitno da li se iz svega spomenutoga iznosio šeri’atski propis ili ne. Stoga je rekao šejhul-islam Ebul-Abbas ibn Tejmije: “Prilikom spominjanja hadisa od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, odmah se shvata ono što se prenosi od njega poslije poslanstva, bilo to njegove riječi, djela ili potvrda odnosno odobrenje, zato što se Poslanikov sunnet potvrđuje i kao dokaz uzima kroz ove tri stvari, pa ako su njegove riječi koje je izgovorio kao (oba)vijest, dužnost nam je u to (po)vjerovati, potvrditi i prihvatiti, a ako je kao propis, bilo u obliku naredbe ili zabrane, dužnost je se pokoriti”. (“Medžmu’ul-fetava” od Ibn Tejmije)

Međutim, fekihi (učenjaci islamskog prava) smatraju sunnetom sve što je došlo i potvrđeno od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a ne spada u farz ili vadžib, odnosno strogu dužnost.

Ulema usulul-fikha (usulijun) smatraju sunnetom sve što je došlo od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, izuzev Kur’ana, bilio to njegov (tj. Poslanikov) govor, djelo ili potvrda, a što odgovara da bude i da se prihvati kao dokaz u šeri’atu.

Najšira i najobuhvatnija definicija sunneta je kod uleme hadisa (muhadisa), jer smatraju sunnetom sve što je došlo od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: riječi, djela ili potvrđivanje (odobravanje), bilo to prije poslanstva odnosno prije silaska i početka objave ili poslije, i bilo to da se može izvući šeri’atski dokaz iz toga ili ne.

Primjer sunneta u Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječima su njegovi hadisi, koje je izgovorio u različitim situacijama i okolnostima kao npr.: “Doista se djela cijene prema namjerama (nijetima) i svakome pripada ono što je nanijetio (naumio)…”. (Buharija i Muslim) Ili drugi primjer su Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: “Od lijepog čovjekovog islama jeste ostavljanje onoga što ga se ne tiče”, ili riječi: „Nema štete niti se čini šteta” i sl.

Što se tiče Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, djela, to su djela koja su nam prenijeli ashabi kao što je: način Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, abdesta, način i primjer njegova namaza, hadždža i dr.

Dok primjer Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, potvrđivanja ili odobravanja jeste u domenu onoga što se desilo i došlo od ashaba (njegovih drugova), bez obzira da li su to njihove riječi ili djela, pa im je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, to njihovo djelo riječima potvrdio ili odobrio, bilo to šutnjom i nekorenjem, ili potvrdom riječima i pohvalom samog toga čina. Stoga se smatra za ono što je došlo od ashaba, a Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, to odobrio i potvrdio, da je u stvari time došlo kao propis od samog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Recimo kao primjer od toga je; događaj koji bilježi Ebu Davud i Nesa’i od Ebu Seida El-Hudrija, radijallahu ‘anhu, da su izašla dva čovjeka na putovanje, a nisu imali vode kada ih je zadesio namaz, pa su uzeli tejemum i klanjali, ali su potom u vremenu (namaza) našli na vodu, pa je jedan uzeo abdest i ponovio namaz, a drugi nije. Poslije toga su došli do Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i spomenuli mu događaj, pa je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao za onoga koji nije obnovio namaz: “Pogodio si sunnet!”, dok je drugom rekao: “Tebi pripadaju dvije nagrade!”. Od toga kao primjer jeste i Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, potvrđivanje i odobrenje za idžtihad ashaba oko ikindije namaza u pohodu na Beni Kurejzu, kada im je rekao: “Neka niko ne klanja osim u Beni Kurejzi!”. Na osnovu ovih Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi jedni su shvatili ovu zabranu onako kako je u stvarnosti i došla, pa su odgodili namaz sve do zalaska Sunca, i rekli su: “Nećemo klanjati sve dok ne stignemo do Beni Kurejze!”. Međutim, druga skupina je u Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječima svatila podsticaj na brzinu i žurbu, stoga su namaz obavili u njegovo vrijeme. Ovo je stiglo do Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pa je objema skupinama odobrio njihov postupak i nijednu nije ukorio. Također, primjer istoga je i Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, odobrenje da se Abesinci igraju u mesdžidu kopljima i nije ih za to ukorio ili im prigovorio.

 

Sunnet i djelo ashaba

Uz dodatak već spomenutim značenjima sunneta, nekada ulema (učenjaci) naziva sunnetom i djela Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ashaba, odnosno njihov propis, bez obzira bilo to u Kur’anu ili je došlo od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Evo nekoliko jasnijih primjera za ovo:

  • Kazna za konzumiranje alkohola u vrijeme Omera, radijallahu ‘anhum. Kada je vidio da se taj čin raširio u njegovo vrijeme i da kazna od četrdeset udarca nije bila dovoljna ljudima da se opamete i da ostave alkohol, sakupio je ashabe i pitao ih za mišljenje, pa je rekao Alija, radijallahu ‘anhu: “Mišljenja sam da ga (tj. onoga koji pije alkohol) bičuješ sa osamdeset udaraca!”, dok je Abdurahman b. Avf, radijallahu ‘anhu, rekao: “Mislim da odrediš kaznu kao najmanju u Allahovoj knjizi, tj. osamdeset udaraca!”, pa je tako Omer odredio i svojim podanicima naredio da se alkoholičari bičuju sa osamdeset udaraca bičem.
  • Sabiranje Kur’ana u jedanu cjelinu, odnosno mushaf, u vrijeme Ebu Bekra i Omera, radijallahu ‘anhuma. Kada su se pobojali da se Kur’an ne zagubi stoga što je bio razdijeljen na dijelove i kod različitih ljudi.
  • Naređenje ljudima da klanjaju jednim kiraetom u vrijeme Osmana, radijallahu ‘anhum, kada su se desila razilaženja oko kiraeta itd.

Svi ovi navedeni primjeri, a i drugi koje nismo naveli, upućuju na nazivanje djela ili propisa ashaba sunnetom, a povrh svega toga i hadis Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je rekao: “Na vama je da se držite moga sunneta, kao i sunneta upućenih halifa (nasljednika), držite se njega (sunneta) i zagrizite ga očnjacima”. (Bilježi ga; Et-Tirmizi, ibn Madže, Imam Ahmed, i drugi, dok je šejh Albani ocjenio ovaj hadis vjerodostojnim. Vidi “Silsiletus-Sahiiha” i “Sahihut- Tergibi vet- Terhibi”)

 

Sunnet i novotarija

Novotarija u jezičkom značenju jeste; svaka nova stvar. Korijen ove riječi u arapskom jeziku jeste bede’a a to znači: pronaći, izumiti, stvoriti ali na način i oblik koji nije bio ranije, ili koji nije postojao ranije. Novotarijom, u Šeri’atu, naziva se sve ono što su ljudi izmislili i uveli u vjeru, a nije došlo od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih ashaba (drugova), zašto imamo potporu u Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječima kada je rekao: “Onaj ko dođe sa novotarijom (izmisli novotariju) u ovoj našoj stvari (vjeri) a nije od nje, ona mu se odbija (tj. to djelo mu se ne prima)”. (Bilježi ga Buharija, Muslim, Ebu Davud i ibn Madže)

Treba napomenuti da ćemo mi u ovom ciklusu pisanja i na ovu temu govoriti o sunnetu tj. njegovom značenju kod muhadisa, odnosno njihove većine (džumhura), jer i neki od muhadisa prave razliku između hadisa i sunneta, smatrajući hadisom sve ono što se prenosi od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a smatrajući sunnetom ono što se činilo kao propis i što je došlo od prve generacije, odnosno ashaba. Međutim, to je mišljenje kod nekih od muhadisa, jer kod prve generacije djelo kao propis jeste u stvari sunnet. Već smo govorili o tome i spomenuli primjere i dokaze, a dokaz za to su riječi Alije b. Ebi Taliba, radijallahu ‘anhu, kada je rekao Abdullahu b. Dža’feru, radijallahu ‘anhu, koji je bičevao čovjeka alkoholičara sa četrdeset udaraca: “Dosta je, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je bičevao četrdeset udaraca, Ebu Bekr takođe četrdeset udaraca, dok je Omer je upotpunio sa osamdeset udaraca, a sve je sunnet”. (‘Musned’ imama Ahmeda)

Pišući na ovu temu pokušat ćemo, uz Allahovu pomoć, obraditi sljedeće teme: značaj i mjesto Sunneta u Šeri’atu, hadisul-kudsij (njegova definicija, razlika između njega i Kur’ana), značaj Sunneta spram Kur’ana, hadis u vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, (uvod, Poslanikova, sallallahu ‘alejhi ve sellem, metoda kod podučavanja ashaba, način na koji su ashabi uzimali znanje od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, širenje hadisa u vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, hadis u vrijeme ashaba (čuvanje Sunneta i povođenje za Poslanikom sallallahu ‘alejhi ve sellem od strane ashaba i tabi’ina), širenje hadisa u vrijeme ashaba (putovanja ashaba u potrazi za hadisom), pisanje hadisa (pisanje kod arapa prije islama, pisanje u vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i sprva islama, predaje od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o zabrani a potom odobrenju zapisivanja hadisa, zapisivanje hadisa u vrijeme ashaba, zapisivanje u vrijeme tabi’ina, posvećivanje pažnje od strane države zapisivanju hadisa, prvi koji su napisali ili sabrali hadise u djela ili knjige, šta je zabilježeno, sabrano i zapisano od hadisa sprva islama, hadiske nauke (uzimanje tj. učenje a potom prenošenje hadisa, poznavanju istorije prenosioca, “džerh i ta’dil”, “garibul-hadis”, derogirani hadisi), vrste hadisa (sahih, hasen, daif…), ashabi (definicija ashaba, njihovi stepeni, po čemu se raspoznaju ashabi, njihov broj, znanje ashaba, po smrti posljednji ashab, tabe’ini), lažni (mevdu’u) hadis (njegova definicija, njegov početak, razlozi njegove pojave, njegov propis, kako ga raspoznati, najbitnija djela na ovu temu), adabi prenošenja i traženja hadisa, nazivi (nadimci, imena) muhadisa. Molim Uzvišenog da nam omogući i podari uspjeha u našim namjerama, a da se čitalac okoristi od svega napisanog i spomenutog kako bi bar djelimično imao uvod i prestavu o ovoj vrlo bitnoj nauci.

31. Januar 2008 | Nermin Smajlović, prof. | Hadis | 22

Komentari: Nema komentara

Komentirajte