Menu

Metode učenjaka u pojašnjenju ''stanja'' prenosioca hadisa

Tema HadisČitanje 14 minuta

Ako se prenosilac, čija je ispravnost prenošenja narušena zbog njegovog griješenja, pokaje i ostavi griješenje i popravi svoje stanje poslije pokajanja, onda se hadisi koje prenosi ''poslije pokajanja'' od njega prihvataju. Ovo je opće pravilo kod grješnika i griješenja, osim ako je griješenje i grijeh ''namjerno izmišljanje hadisa'', stoga se hadisi od takvih ne prihvataju, pa makar se pokajao i ostavio tog grijeha, tj. laganja na Allahovog Poslanika, sallallu alejhi ve sellem. Ovo je mišljenje i stav velikih islamskih učenjaka. Rekao je Ebu Muzafer es-Sem'ani: ''Onaj ko slaže jedan hadis, obavezno je sve hadise koje prenosi isključiti i ne prihvatiti''. (Tedribur-Ravi, str. 220)


U prošlom broju govorili smo o nauci ''el-džerhu vet-ta'dilu'' i njenom značenju, a u ovom broju govorimo o metodama učenjaka prilikom pojašnjenja ''stanja'' prenosioca hadisa. S druge strane, pošto je većina islamskih propisa stigla do nas ''prenošenjem'', učenjaci su posvetili ogromnu pažnju izučavanju prenosioca, tražeći i razdvajajući povjerljive prenosioce, jakog pamćenja, od drugih. Cilj učenjaka bio je spoznati i razdvojiti ispravan hadis od slabog ili apokrifnog, a ne spoznati samog prenosioca i njegovo stanje, dakle govorili su o prenosiocima zbog propisa koje prenose. Zbog svega spomenutog, učenjaci su odredili metode i principe prilikom izučavanja prenosioca hadisa, a to su sljedeće:

● Povjerljivost (pouzdanost) i nepristrasnost; to znači da su spominjali stanje prenosioca onako kakav je on doista bio u stvarnosti, kao što je rekao Muhammed ibn Sirin: ''Učinio si nepravdu bratu ako si spomenuo njegove loše osobine a da pri tome nisi spomenuo njegove dobre i lijepe osobine.'' (Džami' li ahlakir-raviji ve adabis-Sami'i, str. 161) Povjerljivost i nepristrasnost bile su osnovno i temeljno pravilo kod pojašnjenja istine, pa makar bilo i protiv njih samih, a sve to ukazuje na iskrenost u njihovom imanu, čvrstinu i ustrajnost na pravom putu. Šu'be ibnul-Hadžadž prenosio je hadis pa mu je rečeno: ''Sa tobom se u ovom hadisu razilaze.'' ''A ko to?'', upita. Rekoše: ''Sufjan es-Sevri.'' Reče: ''Ostavite ga na miru, Sufjan je boljeg pamćenja od mene.'' (Džami' li ahlakir-raviji ve adabis-Sami'i, str. 110)

● Preciznost u istraživanju prenosioca i njegovoj osudi; izučavanje prenosioca zahtijeva veliku preciznost i ulaganje ogromnog napora prije nego iznesemo osudu (ocjenu) o njemu, tj. da li je pouzdan, povjerljiv ili ne, odnosno da li se njegovi hadisi prihvataju ili ne. Svakako da ćemo ovu preciznost uočiti u djelima o prenosiocima hadisa, gdje se vrlo često spominje, recimo godina u kojoj je – ranije povjerljivi prenosilac i jakog pamćenja – počeo da miješa hadise i lance prenosilaca zbog slabosti pamćenja.

● Pridržavanje etike prilikom ''džerha'' (tj. spominjanja slabosti prenosioca); prilikom iznošenja loših osobina ili donošenja osude o prenosiocu, ulema je strogo vodila računa o tome. Stoga su kratko govorili o prenosiocu da je lažov i da izmišlja hadise..., ne prelazeći preko toga, kako se prema istom nepravda ne bi učinila, a same te riječi su dovoljne da se shvati kako hadis od spomenutog prenosioca nije ispravan. Štaviše, neki učenjaci izbjegavali su upotrijebiti spomenute izraze ili opise za prenosioce pa su govorili da, recimo, ''taj prenosilac nije ispravnog jezika'', misleći da je lažov u prenošenju hadisa.

● Kratko i sažeto izlaganje prilikom ''ta'dila'' (pohvalog ocjenjivanja prenosioca), a opširnije prilikom ''džerha'' (kritike i negativnog ocjenjivanja prenosioca); zapažamo da ulema prilikom ''ta'dila'', tj. u pohvalnom govoru o prenosiocu hadisa, ocjenjujući njegove hadise ispravnim i prihvatlljivim, nije navodila povode za njihove pohvale, kao što su: ''obavljao je namaz, bio je iskren, bio je pravedan i dr.'', zato što su razlozi i povodi za takvo nešto mnogobrojni i teško ih je sve nabrojati. S druge strane, kada bi kritizirali prenosioca ocjenjujući njegove hadise neprihvatljivim, onda bi naveli razlog za to, pa bi rekli da je bio: ''slabog pamćenja, da je miješao predaje sa lancima prenosilaca, ili čak da je bio lažov, odnosno izmišljao hadise ili pak da je bio novotar''.

● Uvjeti (šartovi) koji treba da su prisutni pri učenjaku koji ocjenjuje prenosioce; učenjacu su posvetili svoj žvot izučavajući prenosioce kako bi razvrstali ispravne hadise od neispravnih, međutim, da bi njihove riječi i ocjene prenosilaca bile primljene i uvažene, morali su ispuniti sljedeće uvjete:

- treba da je učen,

- da je bogobojazan,

- daleko od ''sumnjivih'' stvari,

- da je iskren,

- da nije pristrasan prema nekim prenosiocima,

- i da poznaje razloge ''džerha vet-ta'dila''.

Dakle, onaj koji ne bude imao ove osobine, njegove riječi i govor o prenosiocima se ne prima. (Vidi:''Neš'etu Ulumil-Hadisi Ve Mustalahihi'' str. 161)

● Spoznaja ''ispravnosti'' prenosioca; a to biva na jedan od dva načina:

1)

Njegovom općepoznatom stanju među učenima, kao što su bili: Malik ibn Enes, Sufjan es-Sevri, Šu'be ibnul-Hadžadž, imam Ahmed i drugi. Stoga o ovima i ovakvima se ne raspituje, niti se o njihovoj ''ispravnosti'' istražuje.

2)

''Tezkijom'' ili pohvalom nekoga od strane učenjaka, tj. onoga čija ''ispravnost'' nije općepoznata kao kod spomenutih učenjaka.

Na spomenuta dva načina postiže se spoznaja ''ispravnosti ili neispravnosti'' prenosioca, odnosno opisa prenosioca tj. da li se njegovi hadisi, ili prenošenje hadisa, prihvataju ili ne prihvataju.

● Podudarnost ''džerha'' (kritike) i ''ta'dila'' (pohvale prenosioca); zna se desiti razilaženje učenjaka oko nekog prenosioca, jedni prihvataju njegove hadise govoreći da je ''pouzdan i povjerljiv'', dok drugu ne prihvataju, a razlozi za to su kao recimo; prenosilac koji je bio poznat po razvratništvu (griješenju), a potom se pokajao, ili je bio novotar pa se pokajao i ostavio svoje novotarije, ili je lošeg pamćenja, međutim neke hadise koje prenosi zapisivao je, dok druge nije: hadisi koje je prenosio sa zapisivanjem prihvataju se i ispravni su, a hadisi koje nije zapisivao ne prihvataju se, odnosno slabi su. Mišljenja uleme kad je upitanju podudarnost oko prenosioca, odnosno kome se u tom slučaju daje prednost:

1)

Prednost se daje ''neispravnosti'' prenosioca, makar bila većina onih koji mu priznaju ''ispravnost'', zato što je onaj koji kaže da je prenosilac ''neispravan'' uvidio povod i razlog toga, dok oni koji ga prihvataju nisu uvidjeli taj razlog.

2)

Prednost se daje ''ispravnosti'' prenosioca, ako je većina tog mišljenja i ako ga većina tako ocjenjuje, i ovo mišljenje je slabije od prethodnog, jer ''većina'' ne ukazuje na razlog ''neispravnosti'' prenosioca.

3)

Ako se desi podudarnost i nije moguće prevagnuti u mišljenju detaljno ispitujući stanje prenosioca, onda se u tom slučaju ne postupa po hadisima koje takav prenosi ili se ne prihvataju, sve dok ne dokažemo njihovo prihvatanje ili odbijanje.

Prvo mišljenje je najjače, i njega se drže raniji učenjaci hadisa kao i oni koji su došli poslije njih.

● Kritika suparnika; ulema je saglasna oko toga da se kritike prenosioca hadisa jednih naspram drugih, odnosno onih koji su živjeli u istom vremenskom periodu ne prihvataju, a sve to zbog bogobojaznosti, pravednosti i čuvanja nepravde prema nekome.

● Da li prenošenje pouzdanog prenosioca od nekoga znači njegovu ''ispravnost'', tj. ''ispravnost'' toga od koga prenosi? Ulema oko ovog pitanja ima tri mišljenja:

1)

Uzimanje ''pouzdanog i ispravnog'' prenosioca hadisa od nekog (nepoznatog) ne znači niti ukazuje na ''ispravnost'' od koga je uzeo, i ovo je mišljenje većine učenjaka hadisa.

2)

Uzimanje ''ispravnog prenosioca'' hadisa od nekoga (nepoznatog) ukazuje na ''ispravnost'' onoga od koga je uzeo hadis, jer da je znao njegovu ''neispravnost'', on bi je naveo.

3)

Ako je običaj da ''ispravan prenosilac'' ne prenosi hadise osim od ''ispravnog i pouzdanog'' prenosioca, ukazuje da uzimanje hadisa od takvih znači njihovu ''ispravnost'', a ako mu nije taj postupak običaj, onda ne ukazuje na spomenuto. Ovo je izabrano mišljenje kod islamskih pravnika, i kod nekih imama u hadiskim naukama.

● Prenošenje hadisa od nepoznatog, (tj. od onoga čije ime nije spomenuto); ako ''ispravan prenosilac'' prenosi hadis od prenosioca ne navodeći njegovo ime, to prenošenje hadisa ne znači ''ispravnost'' onoga od koga uzima taj hadis. Međutim, ako navede riječima koje ukazuju na njegovu ''ispravnost'' kao što su: obavijestio me je onaj kome vjerujem, ko je pouzdan, s kim sam zadovoljan, u tom slučaju ulema ima dva mišljenja oko toga da li je ''ispravno'' od koga je uzet hadis:

1)

Izražavanje ''ispravnosti'' prenosioca na ovaj način nije dovoljno bez spominjanja i navođenja imena onoga od koga se prenosi hadis, jer ako je kod njega pouzdan, možda kod drugoga nije.

2)

Drugo mišljenje uleme je da prihvataju na ovaj način ''ispravnost'' prenosioca, odnosno ako onaj koji od njega uzima hadis i prenosi, navede da je ''pouzdan i ispravan'' ne spominjući njegovo ime. Međutim, prvo mišljenje je ispravno, i na njemu je većina islamskih učenjaka u hadiskim naukama.

● Prenošenje hadisa od novotara; ulema se razišla oko pitanja prenošenja hadisa od novotara, onih koji su u vjeri došli sa novim stvarima, a koje nisu bile u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili koje nisu navedene od Allahovog Poslanika, niti od ashaba, radijallahu anhum. Možemo rezimirati razilaženje po ovom pitanju u sljedećim tačkama:

1)

Neki učenjaci uopće ne prihvataju prenošenje hadisa od novotara, bez obzira na vrstu njegove novotarije (da li ga izvodi iz vjere ili ne), kao što se bilježi da je ovo mišljenje imama Malika.

2)

Druga skupina uleme smatra da se prenošenje hadisa od novotara prihvata, ali pod uvjetima, pa su pogledali u vrste novotarija i vidjeli su da neke od njih izvode novotara iz islama, a neke ne izvode:

- Onaj koga novotarija izvede iz islama i vjere, njegovo prenošenje hadisa se ne prihvata kod većine islamskih učenjaka.

- Onaj koga novotarija ne izvodi iz islama, ima dva slučaja: naprimjer, ako smatra laž dozvoljenom kako bi pomogao svoj mezheb ili novotariju, njegovi se hadisi, niti prenošenje hadisa, ne prihvataju. A, ako smatra laž zabranjenom, neki su mišljenja da je od takvih prenošenje hadisa dozvoljeno, bez obzira da li je od onih koji pozivaju u svoju novotariju i šire je među drugima ili ne, dok su drugi mišljenja da se prenošenje hadisa od takvog prihvata pod uvjetom da nije od onih koji pozivaju u svoju novotariju i šire je. A ako poziva i širi svoju novotariju, onda se prenošenje hadisa ne prihvata, i ovo je stajalište većine učenjaka islamskih nauka. (Neš'etu ulumil-hadisi ve mustalahihi, str. 46)

● Hadisi pokajnika od griješenja; ako se prenosilac, čija je ispravnost prenošenja narušena zbog njegovog griješenja, pokaje i ostavi griješenje i popravi svoje stanje poslije pokajanja, onda se hadisi koje prenosi ''poslije pokajanja'' od njega prihvataju. Ovo je opće pravilo kod grješnika i griješenja, osim ako je griješenje i grijeh ''namjerno izmišljanje hadisa'', stoga se hadisi od takvih ne prihvataju, pa makar se pokajao i ostavio tog grijeha, tj. laganja na Allahovog Poslanika, sallallu alejhi ve sellem. Ovo je mišljenje i stav velikih islamskih učenjaka. Rekao je Ebu Muzafer es-Sem'ani: ''Onaj ko slaže jedan hadis, obavezno je sve hadise koje prenosi isključiti i ne prihvatiti''. (Tedribur-Ravi, str. 220) Strogost učenjaka po ovom pitnju je zbog njihove brige da se sunnet očuva od iskrivljenja u njegovom prenošenju, kao i da se ukori onaj ko laže i time zaštiti od iznošenja laži na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zato što je iznošenje laži na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selllem, opća šteta i velika smutnja koja može utjecati i na izmjenu nekih od islamskih propisa ili uvođenjem propisa u islam koji nisu od njega. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prijeti svakome ko slaže na njega u riječima: ''Onaj ko namjerno slaže na mene, neka sebi pripremi mjesto u Vatri.'' (Sahih Buharija, 1/33, br. 107, a bilježe ga i drugi) Zbog ovog hadisa učenjaci smatraju da je nevjernik onaj ko izmišlja lažne hadise, dok drugi obavezuju da se takav ubija. (Vidi: Ihtisaru ulumil-hadisi, str. 113)

Najpoznatija pisana djela nauke ''džerh vet-ta'dil''

Zapisivanje prvih djela ove nauke vraća se na kraj drugog hidžretskog vijeka, kada se zapisivanje raširilo u različitim podnebljima islamske države. Tada se javljaju mnoga različita djela u raznolikim islamskim naukama. Ta prva djela ove nauke bila su samo osnova ogromnim djelima koja će se pojaviti kasnije. Djela u ovoj nauci razlikuju se po veličini od ''manjih'' djela – koja sadrže nekoliko stotina prenosilaca – do ''većih'' djela koja obrađuju i do deset, ili dvadeset hiljada prenosilaca. Isto tako metode autora ovih djela se razlikuju: neki su svoja djela posvetili samo ''slabim i lažljivim'' prenosiocima, drugi su svoja djela posvetili samo ''pouzdanim i povjerljivim'', dok su neki u svojim djelima obrađivali sve vrste prenosilaca, redajući ih po redoslijedu arapskih slova. Najstarija djela koja su stigla do nas su: ''Ma'rifetur-Ridžali'' čiji je autor Jahja ibn Me'in, ''Ed-Dua'fa'' od Muhammeda ibn Ismaila el-Buharije (194. h. – 256. h.). Potom slijede djela kao što su: ''El-Džerhu vet-ta'dilu'' autora Abdur-Rahmana ibn Ebi Hatima Er-Razija (240. h. – 327. h.), ''Es-Sikat'' od Ebu Hatima ibn Hibana el-Bistija (preselio 354. h.), ''Mizanul-I'tidali'' od imama Šemsuddina Muhammeda ibn Ahmeda ez-Zehebija (673. h. – 748. h.) koji sadrži 11.053 obrađena prenosioca, ''Lisanul-Mizani'' čiji je autor Hafiz Šihabud-Din Ahmed ibn Alijj, poznatiji kao Ibn Hadžer el-Askalani (773. h. – 852. h.), u kojem je oko 14.343 obrađenih prenosilaca, a djelo je u šest tomova.