Menu

Pokuđenost raspravljanja

Tema AhlakČitanje 9 minuta

Dovoljna nam je činjenica da su rasprave bile uzrokom stradanja naroda prije nas, tako da ih se treba uveliko kloniti. Ebu Umama kaže: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Nijedan narod nije zalutao nakon upute na kojoj su bili osim raspravama’, zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio ovaj ajet: ‘A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svađalački’ (Ez-Zuhruf, 58).” (Bilježe Ibn Madža, Ahmed i Bejheki, a šejh Albani ocijenio ga je hasenom) Kada su se u vrijeme Mu’tezila na arapski jezik uveliko počele prevoditi filozofske knjige koje su pune neutemeljenih rasprava, došlo je do mnogih podjela, pojave frakcija, zlostavljanja učenjaka sunneta i slabljenja ummeta, što je rezultiralo zauzimanjem velikih prostora islamskog svijeta od strane Tatara, mnogim krvoprolićima i padom Bagdada, prijestolnice hilafeta. Stanje današnjeg muslimanskog svijeta nije daleko od toga. U našem slučaju kada se počela potcjenjivati ulema i daije, kada su počele rasprave i prepiranja, vidjeli smo kako su se srca podijelila, a rad za ovu vjeru znatno se smanjio.


U zadnje vrijeme primjetno su se proširile neutemeljene rasprave u vjeri, što je pokuđeno i veoma štetno. To se kod mnogih dešava kao posljedica nedovoljnog islamskog znanja i želje za isticanjem i pokazivanjem drugima da se nešto zna. Rasprave u vjeri često vode u pristrasnost svom stavu i mišljenju i pored iznesenih jasnih dokaza, kao i slijeđenje prohtjeva, a može biti uzrokom oholosti kada se odbacuje istina i potcjenjuju drugi, što je otvorena stranputica i skretanje sa Pravog puta. Rasprave su većinom zasnovane na pokušaju dokazivanja drugima da smo mi u pravu, a samim tim isključuju se dokazi i realno razumsko rasuđivanje. Štete koje proizlaze iz raspravljanja velike su i mnogobrojne, a samo neke od njih su da često rasprave prelaze u svađu i prepirku, što odvodi od njihove svrhe, njima se udaljuju srca jedna od drugih, djela se smanjuju, a iman slabi, njima se odvraća od traženja korisnog znanja i gubi dragocjeno vrijeme, njima se razjedinjuje ummet i zabavlja od prioriteta i obaveza. Što se tiče naučnih rasprava koje se vode među islamskim učenjacima i koje su zasnovane na utemeljenim dokazima, primijetit ćemo da su bile plodonosne i korisne jer su kroz njih dolazili do šerijatskih zaključaka, ne potcjenjujući niti omalovažavajući jedni druge, s tim da učenjake ne smatramo nepogrešivima. Oni koji imaju neke nejasnoće u vjeri dužni su pitati učene i naučiti sa izvora, a ne raspravljati o onome o čemu nemaju pouzdanog znanja. Kaže Uzvišeni Allah: “Pitajte učene ako vi ne znate.” (El-Enbija, 7, i En-Nahl, 43)

Najgori vid rasprava jeste onaj u kojima se govori o Allahu i Njegovim imenima i svojstvima kao i o Njegovim ajetima bez izvornog pouzdanog znanja i kada se odbacuje jasna istina. Kaže Uzvišeni Allah: “One koji o Allahovim znamenjima raspravljaju iako im nikakav dokaz nije došao pa izazivaju još veću Allahovu mržnju i mržnju vjernika, tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog.” (El-Mu’min, 35) I kaže Uzvišeni: “Oni koji o Allahovim znamenjima raspravljaju iako im nikakav dokaz nije došao u srcima njihovim je samo oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog, zato moli od Allaha zaštitu, jer On uistinu sve čuje i sve vidi.” (El-Mu’min, 56)

Rasprava o Kur’anu posebno je pokuđena jer se radi o Allahovom svetom govoru. One koji se raspravljaju o Kur’anu rasprava može dovesti do sumnje u pogledu manje jasnih ajeta, što vodi na krivi put. Kaže Abdullah b. Amr: “Poranio sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jednog jutra, te je čuo glasove dvojice ljudi koji su se razišli oko jednog ajeta, pa je izašao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, među nas, a srdžba mu se vidjela na licu pa reče: ‘Propali su oni koji su bili prije vas tako što su se razilazili u Knjizi.’” (Muslim, 6947) Prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Rasprava o Kur’anu je kufr.” (Ebu Davud, a šejh Albani ocijenio ga je kao hasen sahih), a u Musnedu Imama Ahmeda navodi se da je ove riječi izgovorio tri puta sa dodatkom: “Ono što poznajete iz njega, po tome radite, a ono što ne poznajete, obratite se onome koji poznaje.” (Šejh Šuajb Arnaut, Džamiul-usul, kaže da je sahih po kriterijima Buharija i Muslima) Raspravu o Kur’anu neki su protumačili da se odnosi na nijekanje onoga što čovjek ne poznaje od kiraeta koji su ispravni, što čovjeka može odvesti u nevjerovanje, neki spominju da se odnosi na rasprave o ajetima koji govore o kaderu i njemu sličnim, kako su to radili oni koji ga žele zanijekati ili drugačije protumačiti.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izbjegavao je rasprave i po tome je bio poznat u svome društvu. Spominje Saib: “Došao sam Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa su me počeli hvaliti, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ja bolje znam od vas’”, to jeste njega, “a ja rekoh: ‘Istinu si rekao, ti si mi namjesto oca i majke, bio si mi ortak i divan li si ortak bio, nisi se suprotstavljao niti si raspravljao.” (Ebu Davud, sahih po ocjeni šejha Albanija) Ako prilikom poziva u Allahovu vjeru, dođe do rasprave, onda to može biti samo na najljepši način, kao što kaže Uzvišeni Allah: “Na put svoga Gospodara pozivaj mudro i lijepim savjetom i s njima na najljepši način raspravljaj.” (En-Nahl, 125)

Prilikom učenja i podučavanja nema raspravljanja jer to umanjuje vrijednost znanja koje se kazuje. Rekao je Ishak b. Isa: “Govorio je imam Malik: ‘Rasprava i diskusija u nauci gase svjetlo znanja u srcu čovjeka.’”

Kazuje Rebi‘ b. Sulejman: “Čuo sam Šafiju kako govori: ‘Rasprava u nauci čini da srce otvrdne i iza sebe ostavlja netrpeljivost.’” (Šu‘abul-iman, 6/354)

Hejsem b. Džemil kazuje: “Rekao sam Maliku: ‘O Ebu Abdullah, čovjek koji poznaje sunnete, da li raspravlja o njima?’ On odgovori: ‘Ne, već obavijesti o sunnetu, pa ako bude prihvaćeno, dobro i jeste, a ako ne, onda šuti.’”

Naši uzoriti prethodnici izbjegavali su govoriti o onome što se nije desilo kako se ne bi bavili nečim bez potrebe. Rekao je Mejmuni: “Čuo sam Ebu Abdullaha tj. imama Ahmeda kada bude pitan o nečemu da govori: ‘Je li se desio taj slučaj, već ste njime iskušani?!’” (Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 93)

Ibn Sirin je govorio: “Ja ostavljam raspravu, a ja je najbolje među vama poznajem. U komentaru riječi Uzvišenog: ‘A oni u čijim srcima je nastranost’, navodi se da znači da vole raspravu.”

Rekao je imam Evzai: “Rasprava i prepirka u vjeri je nešto novo što prije nije postojalo.” (El-Intisari liashabil-hadis, 1/16)

Dovoljna nam je činjenica da su rasprave bile uzrokom stradanja naroda prije nas, tako da ih se treba uveliko kloniti. Ebu Umama kaže: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Nijedan narod nije zalutao nakon upute na kojoj su bili osim raspravama’, zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio ovaj ajet: ‘A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svađalački’ (Ez-Zuhruf, 58).” (Bilježe Ibn Madža, Ahmed i Bejheki, a šejh Albani ocijenio ga je hasenom) 

Kada su se u vrijeme Mu’tezila na arapski jezik uveliko počele prevoditi filozofske knjige koje su pune neutemeljenih rasprava, došlo je do mnogih podjela, pojave frakcija, zlostavljanja učenjaka sunneta i slabljenja ummeta, što je rezultiralo zauzimanjem velikih prostora islamskog svijeta od strane Tatara, mnogim krvoprolićima i padom Bagdada, prijestolnice hilafeta. Stanje današnjeg muslimanskog svijeta nije daleko od toga. U našem slučaju kada se počela potcjenjivati ulema i daije, kada su počele rasprave i prepiranja, vidjeli smo kako su se srca podijelila, a rad za ovu vjeru znatno se smanjio.

Da nas Uzvišeni Allah sačuva neutemeljenog raspravljanja koje vodi na stranputicu i da nam podari korisno znanje i rad po njemu u ime Njega, Uzvišenog! Amin!