Menu

Put ka vrhuncu iskrenosti (drugi dio)

Tema AhlakČitanje 10 minuta

U prethodnom broju govorili smo o putevima kojima šejtan dolazi do našeg srca kvareći naše nijete, navodeći nas da upadnemo u rijaluk tokom činjenja nekog od ibadeta i da na taj način umjesto sevapa zaradimo grijeh. Ovoga put navest ćemo još sedam takvih puteva, na koje je uvaženi šejh Selman el-Auda, Allah ga sačuvao, upozorio u serijalu predavanja pod nazivom “Dvadeset puteva rijaluka”.

Javno pokazivanje skromnosti, javni samoprijekor i samogrdnja

Ovo se odnosi na čovjeka koji počne javno ispoljavati skromnost, javno počne koriti samog sebe, počne grditi javno svoju dušu, pa onda počne koristiti svaku priliku da javno iznese svoje nedostatke i mahane, govoreći: “Kakav sam ja siromah, ništa od djela nisam uradio!”, a nijet mu je da se javno pokaže kao skroman.

Tada mu prilazi šejtan i ubjeđuje ga kako se on sačuvao rijaluka, a ustvari ga je šejtan uveo u rijaluk na druga vrata, tj. da pokazuje javno svoju skromnost i da javno kori i grdi sam sebe. Stoga, nemoj sebe grditi pred drugima, isto kao što sebe ne trebaš hvaliti pred drugima.


Koriti druge kako bi im pokazao da se sam sačuvao tih mahana

Takvome šejtan priđe navodeći ga da gleda u tuđe mahane i da ih javno iznosi kako bi drugima pokazao da se on njih sačuvao.

Naprimjer, takav kaže: “Da Allah sačuva, taj i taj nikada ne ustaje na noćni namaz”, ili: “Taj i taj nikada ne posti dobrovoljni post”, ili: “Subhanallah, ovaj nikada nije zavukao ruku u džep da bi udijelio sadaku, iako ima mnogo više imetka od mene”, a ustvari on hoće reći: “Ja nisam kao oni, ja i klanjam noćni, i postim nafile, i udjeljujem sadaku.”

Želja za čuvanjem pozicije u srcima ljudi

Kada neki ljudi čuju za nekoga ko je poznat po dobru i dobrim djelima, tada se u njihovim dušama javlja želja da i oni postanu po dobru i da drugi za njih govore da su dobročinitelji, pa počnu činiti djela radi ljudi, a ne zato što to vjera traži od njih.

Često se desi da takvi održe ders, ili hutbu, ili neki poučan govor, a da to prethodno nisu nijetili uraditi, već su to uradili kada su vidjeli da im to, ako ne urade, može pogoršati predstavu koju su ljudi stekli o njima, ili pođu pred ljudima ukazivati na neku lošu pojavu koja je prisutna u društvu, a da to nisu nijetili iskreno, već kao da žele reći: “Vidite, kao što me znate, ja sam taj koji stalno zabranjuje loše i ukazuje na to.”

Kao što je poznato, djela se vrednuju prema namjerama. Ako je neko nanijetio djela radi Allahovog zadovoljstva, Allah će ga nagraditi, a ako je nanijetio da tim djelom stekne zadovoljstvo ljudi, dobit će “nagradu” prema nijetu.

Indirektno ukazivanje na činjenje ibadeta

Primjer za to jeste da neko kaže: “Subhanallah, kada čovjek puno čita i uči Kur’an, njegov se jezik navikne na Kur’an, pa mu postane lahko da ga uči, posebno na noćnom namazu!”

Njegov stvarni nijet bio je da ljudima na indirektan način kaže kako on to radi, tj. on to prakticira pa sad govori iz iskustva.

Sličan primjer jest i da neko kaže: “Ljudi misle da dobrovoljni post izaziva teškoću, umor i opterećenje. Ali, onaj ko je to probao, zna da u postu nema ni teškoće, ni umora, ni opterećenja.” Njegov je nijet bio da kaže ljudima da je on od onih koji poste dobrovoljni post.

Tako ibadeti iz tajnosti počinju poprimati karakteristike djela koja se čine javno.

Zato učenjaci imaju jednu mudru izreku povodom ovakvih devijacija u nijetu: “Pazite se da ne budete od onih koji su sinoć u gluho doba noći vidjeli zvijezdu padalicu”, tj. nemojte ljudima pričati da ste sinoć, dok su svi spavali, vidjeli zvijezdu padalicu, kako biste im dali do znanja da ste vi u tom vremenu bili budni i klanjali noćni namaz.

Ako su ovakvi imali nijet da tim riječima drugima predstave u tom svjetlu, njihovo je djelo propalo, a ako im nije to nije bio nijet, onda je djelo prestalo biti tajno i nagrada za takvo djelo bude manja, s obzirom na to da je poprimilo karakter javnog djela.

Samouzdizanje

Čovjek nauči nekoliko poglavlja iz neke islamske oblasti, pročita nekoliko knjiga, nauči napamet nekoliko ajeta i hadisa, i onda gdje god vidi malo veću skupinu ljudi on se nameće da im drži predavanja, pa čak počne citirati govor učenjaka, a usput nauči napamet i neke izraze koje ne koristi niko drugi osim uleme, poput: “Ja mislim da treba ovako uraditi”, ili: “Kod mene preovladava ovo mišljenje”, i tome slično, a nijet mu je ustvari da bude kod ljudi priznat kao učeni, što on ustvari nije.

Pravog učenjaka ne zanima da li će ga ljudi uzdizati, ili kuditi, njemu je stalo da on kaže istinu. Pravi se učenjak nikada ne nameće sam ljudima, već ljudi sami njemu dolaze.

Klevetanje učenjaka uz dovu da im Allah, dželle šanuhu, oprosti

Neke muslimane šejtan prevari do te mjere da počnu klevetati učenjake i neprimjereno odgovarati na njihove stavove. Njihov pravi nijet ustvari nije da se dođe do istine, već žele postati poznati među ljudima i da ljudi počnu pričati za njih: “Ovaj je odgovorio velikim učenjacima”, ili: “Ovaj je prekinuo učenjaka i odgovorio mu uz dokaz.”

Uz klevetanje uleme, takvi često javno dove za njih, kako bi navodno pokazali da se oni brinu za ulemu, da nisu od onih koji se udaljavaju od uleme i stalno ih neopravdano kritiziraju.

U javnosti takvi nastupaju na sljedeći način: “Rekao je taj i taj (misleći na učenjaka), molim Allaha, dželle šanuhu, da oprosti i njemu i nama, tako i tako (spominjući ga u negativnom kontekstu).” I odmah nakon što spomenu svaku negativnost vezanu za tog učenjaka, na kraju obavezno žele “oprati” jezik od gibeta pa kažu: “Najbolje da ga ostavimo, da ne gibetimo čovjeka”, ili: “Molimo Allaha da pokrije i njegove i naše mahane.”

Ovakvi u stvarnosti žele i da ogovaraju, a i da otkrivaju sramote učenjaka, ali rade to na perfidan i skriven način, koji mogu otkriti samo učeniji vjernici.

Javno isticanje želje za stjecanjem islamskog znanja

Neki budu iskušani time da pođu putem traženja islamskog znanja i specijalizacije u toj oblasti, a nijet im bude da postanu poznate muftije, ili pisci čije će se knjige proširiti na sve strane, ili daije oko kojih će se ljudi okupljati. Muslimov bilježi hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo trojicu ljudi koji će biti prvih bačeni u Vatru, a među njima je i onaj koji je stjecao islamsko znanje sa nijetom da ljudi kažu: “Ovaj je učen.”

Kada se ovakvim ljudimakoji su zbog svoga znanja dostigli određeni prestiž, postavi neko pitanje na koje oni ne znaju odgovor, plaše se da kažu da ne znaju iz straha da ne izgube ugled koji imaju kod ljudi.

Zato neki učenjaci, kada se popnu na minber i budu upitani o nečemu, odgovaraju sa: “Ne znam”.

Desi se da im se tada prigovori od prisutnih džematlija na način da minber nije mjesto za one koji ne znaju, već za učenjake koji znaju, ali učenjaci tada znaju odgovoriti: “Uspio sam se na minber shodno svome znanju. A kada bih se uspinjao negdje shodno svome neznanju, onda bih dospio do nebeskih granica.”

Oni koji misle da je velika mahana za učenog čovjeka da kaže da ne zna, nalikuju na učenjaka kojeg je neka žena jednom upitala za utopljenu kokoš. Taj je učenjak bio dobar poznavatelj hadisa, ali je fikh slabo poznavao. Žena ga je upitala za propis o kokoši koja je upala u bunar i utopila se, a ovaj učenjak nije znao odgovor, a nije htio reći da ne zna, već je počeo da okoliša i da ženi postavlja pitanja o tome kako je kokoš pala u bunar, pa kada je žena rekla da ne zna, on ju je upitao zašto nije prekrila bunar nečim da kokoš ne bi mogla upasti.

Tada prisutni vidješe da ovaj izbjegava odgovor, pa jedan od njih povika: “Ako je voda u bunaru promijenila jedno od svojstava, onda je voda nečista, a ako nije, onda je čista” (tj. neko iz mase dao je odgovor koji nema veze sa pitanjem).

Lažna skrušenost u namazu

Šejtan ponekad priđe čovjeku koji klanja i donese mu vesvesu kako nije dovoljno smiren u namazu. Tada se čovjek počne truditi da svoj namaz što više uljepša, pa počne pretjerivati sa nekim radnjama u namazu, naprimjer, ruke počne vezati na mjestu skoro do vrata misleći da je namaz, što su ruke više vezane, bolji i ispravniji, što nema nikakve veze sa sunnetom. Trudi se da glavu drži precizno u milimetar. Njegov trud da uljepša svoj namaz sa takvim pretjerivanjem i skrušenošću u namazu polahko ga vode u rijaluk, a da to i ne primijeti.

(Tekst je napisan na osnovu serijala predavanja uvaženog šejha Selmana el-Aude pod nazivom “Dvadeset puteva rijaluka”)

Nastavit će se, inšallah...