Menu

Put ka vrhuncu iskrenosti (treći dio)

Tema AhlakČitanje 14 minuta

Neiskrenost i rijaluk prezrena su svojstva i Uzvišeni Allah razotkrit će takve ljude na dunjaluku i pokazati šta se zapravo krilo u njihovom srcu, a na to se ukazuje u hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko bude tražio zadovoljstvo ljudi u Allahovoj srdžbi, takvog će stići Allahova srdžba, a i srdžba ljudi” (Ibn Hibban, Sahih, koji kaže da je hadis vjerodostojan);

Ko bude radio djela da bi se za njega čulo, Allah će podariti da se za njega čuje (po lošem), a ko bude činio djela da bi ga drugi vidjeli, Allah će podariti da ga ljudi vide (po lošem).” (Buhari)

U komentaru ovog hadisa, Ibn Hadžer navodi riječi Hatabija koji je rekao: “Ko učini djelo koje nije iskreno u ime Allaha, dželle šanuhu, sigurno će Allah ljudima pokazati tajnu koju krije u srcu.”

Ovo je treći i posljednji dio serijala “Put ka vrhuncu iskrenosti”, a koji je obrada audio predavanja šejha Selmana el-Aude, Allah ga sačuvao, o opasnosti neiskrenosti u nijetu i o putevima kojima šejtan ulazi u ljudska srca sa ciljem da iskvari njihove iskrene nijete.


Javno plakanje u namazu

Nekad šejtan priđe ljudima i namami ih da zaplaču u namazu u džematu, kako bi bili što skrušeniji u namazu. Želja za plakanjem u namazu bude veća što je džemat veći. Ovo se posebno dešava na teravih-namazu kada imam uči kunut-dovu, ili se uče ajeti sa obećanjima o Džennetu, ili o prijetnjama džehenemskom patnjom. Tada se u safovima često može čuti glasno jecanje i plakanje, pa čak i vriskanje.

Preuveličavanje nekih dobrih djela

Nekada u očima pojedinih ljudi neko dobro djelo izgleda veće nego što ono ustvari jeste, a ponekad to djelo uopće ne bude u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti u skladu sa šerijatom.

Takav je slučaj danas sa razmišljanjem nekih mladića o pitanju džihada. Nema sumnje da je džihad veliko dobro djelo, kao što kaže Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: “U Džennetu ima stotinu deredža koje je Allah pripremio borcima na Svom putu. Između svake deredže je razdaljina kao razdaljina između nebesa i Zemlje” (Buhari); “...a vrhunac (vjere) je džihad.” (Tirmizi i Hakim, hadis je vjerodostojan)

Allah, dželle šanuhu, u Kur’anu spominje džihad kao jedno od najvrednijih dobrih djela: “Zar smatrate da je onaj koji hodočasnike vodom napaja i koji vodi brigu o Časnome hramu ravan onome koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje i koji se na Allahovom putu bori? Nisu oni jednaki pred Allahom. A Allah neće ukazati na Pravi put onima koji sami sebi nepravdu čine” (Et-Tevba, 19); “U većoj su časti kod Allaha oni koji vjeruju i koji se iseljavaju i koji se bore na Allahovom putu zalažući imetke svoje i živote svoje; oni će postići što žele. Gospodar njihov šalje im radosne vijesti da će im milostiv i blagonaklon biti i da će ih u džennetske bašče uvesti, u kojima će neprekidno uživati, vječno i zauvijek će u njima boraviti. Uistinu, u Allaha je nagrada velika.” (Et-Tevba, 20–22)

Dakle, džihad su velika vrata za ulazak u Džennet. Ali, istovremeno džihad ima svoja pravila, propise, razloge, koje treba naučiti svaki mudžahid, kako bi znao na koji se način ispravno boriti na Allahovom putu: gdje se boriti, kada i pod čijom zastavom.

Jedno od tih pravila jeste da mudžahid mora voditi prvo džihad sa svojim nijetom. Koliko je onih koji su učestvovali u Bitki na Sifinu (bitka koja se odigrala između muslimana, 37. h. g.), i koji su poginuli, a samo Allah zna njihove nijete. Ebu Musa, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj koji se bori da Allahova riječ bude gornja, taj je na Allahovom putu.” (Buhari i Muslim)

Jedan se čovjek borio u džihadu zajedno sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa kada je poginuo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “On je u Vatri”, i to samo zbog jednog ogrtača koji je ukrao iz ratnog plijena. (Buhari)

Drugi čovjek, koji je bio munafik, također se borio u redovima sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je bio ranjen i njegov bol postao jak, uzeo je sablju naslonio se na nju svojim stomakom sve dok mu nije izašla na leđima, i tako je izvršio samoubistvo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio nas je o obojici rekavši da su stanovnici Vatre. Dakle, za odlazak u džihad uvjetuje se čist nijet, poznavanje propisa i dozvola roditelja.

Doskora se naša omladina borila na Allahovom putu u Afganistanu, nakon toga u Bosni i Hercegovini, pa ih je Allah, dželle šanuhu, obradovao velikim pobjedama. I nema sumnje da će džihad trajati do Sudnjega dana, prema mnogobrojnim hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ali, mora se znati da je za džihad potrebna dozvola roditelja, a neki mladići, nažalost, odlaze u džihad bez dozvole.

Ibn Mesud, radijallahu anhu, kazuje: “Upitao sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Koje je djelo najdraže Allahu?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Namaz obavljen u njegovo pravo vrijeme.’ Zatim sam upitao: ‘A koje onda?’ ‘Dobročinstvo prema roditeljima’, odgovori on. ‘A koje poslije njega?’ Poslanik reče: ‘Džihad na Allahovom putu.’” (Bilježi Buhari i Muslim)

Ovdje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao prednost dobročinstvu prema roditeljima nad džihadom na Allahovom putu.

Jedan čovjek iz Jemena došao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Došao sam kako bih zajedno s tobom učestvovao u borbi na Allahovom putu, a kod kuće sam ostavio uplakane roditelje.” Tada mu Poslanik sallallahu alejhi ve sellem reče: “Vrati im se i razveseli ih kao što si ih rasplakao.” (Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madža, hadis je vjerodostojan)

Dok je Omer radijallahu anhu, bio halifa, poslao je jednog mladića da se bori zajedno sa ostalim muslimanskim vojnicima. Nakon toga, došao je njegov otac da se žali Omeru, radijallahu anhu, a njegova priča rasplakala je Omera. Tada Omer, radijallahu anhu, posla po toga mladića i on se vrati iz džihada, te ostade uz oca sve dok ovaj nije umro.

Nekim mladićima priđe šejtan pa ostave roditelje, odu u džihad bez njihove dozvole, što je u suprotnosti sa šerijatom, pravdajući se da će ako ispune obavezu džihada nadoknaditi obavezu koju su imali prema roditeljima, a koju su iznevjerili,

Ili ubijede sami sebe da je obaveza džihada u datom trenutku farz ajn (obaveza svakog pojedinca), a to je pitanje koje trebaju rješavati najučeniji. Ali, oni ubijede sebe da, ako u tom trenutku ne odu u džihad, bit će od onih koji se nisu odazvali ovoj obavezi, a to je za njih velika sramota.

Zna se desiti da oni koji su bili u džihadu pričaju priče i keramete koje su vidjeli, a ima i onih koji preuveličavaju ove priče, a neki čak i izmišljaju kako su bili ranjavani (samo kako bi bili što veći u očima ljudi). Ovakve ćemo podsjetiti pričom vezanom za imama u znanju i mudžahida na Allahovom putu, Abdullaha b. Mubareka, rahmetullahi alejhi.

On je jednom prilikom učestvovao u bitki protiv Bizantinaca zajedno sa muslimanskom vojskom. Prije bitke izašao je jedan od Bizantinaca između dvije vojske i pozva na dvoboj. Izađe mu na mejdan jedan od muslimana, ali ga Bizantinac ubi, a nakon njega i još dvojicu muslimanskih vojnika. Tada mu na dvoboj izađe jedan od muslimana, savlada ovog Bizantinca i ubi ga. Kada se vraćao u safove, ovaj muslimanski vojnik pokri lice rukavom kako mu se ne bi vidjelo lice. Tada mu priđe čovjek po imenu Ebu Omer, podiže rukav sa lica ovog vojnika i ugleda Abdullaha b. Mubareka. Tada mu Ibn Mubarek reče: “O Ebu Omere, strašno je ovo što si učinio.” Dakle, Ibn Mubarek je sakrio svoje lice, jer je htio sakriti lice junaka koji je ovim djelom želio lice Gospodara svjetova.

Ovo je praktičan primjer koji kazuje o tome kako je moguće truditi se da se sakrije dobro djelo, da se sa njime na izlazi u javnost i primjer o tome da je moguće napraviti spoj između dobrih djela, kao što su džihad, znanje, razumijevanje vjere itd.

Pretjerana žestina prilikom odvraćanja od zla

Neki vjernici, kada govore o grješnicima i pokvarenjacima, oduže govor o tome, pa ulaze bespotrebno u detalje i počnu nepotrebno žestoko i grubo govoriti o tome.

Ustvari, oni tim postupkom žele reći: “Ja sam veoma ljubomoran kada su u pitanju grijesi i veoma sam ljut kada se treba biti ljut radi Allaha, Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernika.”

Nemarnost u pogledu izgleda

Nekada šejtan zavede čovjeka tako što mu prikaže pohvalnim da hoda neuredne kose, neuredne odjeće, želeći time da pokaže drugima kako je skroman i bez ikakve želje za dunjalučkim ljepotama.

Praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pokazuje da čovjek treba voditi računa o urednosti i lijepom izgledu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio je računa o svojoj kosi, češljao je i mirisao je, kao što se navodi u hadisu koji bilježi Ebu Davud: “Ko bude imao kosu, neka o njoj vodi brigu.” (Hadis je vjerodostojan)

A onaj ko misli da ne treba voditi računa o svom izgledu i da je to znak zuhda i skromnosti, taj je ušao na vrata koja mu je šejtan otvorio.

Štaviše onaj ko želi druge pozivati u islam mora voditi računa o tome da se lijepo obuče, da lijepo izgleda, da vodi računa o kosi, da lijepo miriše.... i da koristi u tom pravcu sva sredstva koja mu neće oduzimati puno vremena, niti će ga obmanuti pa da bude zaokupiran samo time.

Upadljivo obaranje pogleda

Kada čovjek vidi nešto u što je, prema šerijatu, zabranjeno gledati, pa naglo okrene glavu ustranu ili je spusti, kako bi, prema svom mišljenju, što efikasnije sklonio svoj pogled, iako je to mogao učiniti i bez naglih pokreta glave, da niko ne primijeti, time svima javno pokazuje kako on obara pogled, ali često padne na šejtanove podvale, pa u tajnosti kada ga “niko” ne vidi gleda u ono što je Allah zabranio.  Rekao je Uzvišeni: “On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.” (El-Mu’min, 19)

Međutim, ovo može prerasti u još veći problem, ako ga šejtan prevari i ubijedi u to da je on munafik zbog toga, pa on počne ostavljati dobra djela.

Recimo da neki mladić, koji je neoženjen, a koji je ustrajan u ibadetima, poput dobročinstva roditeljima, učenja Kur’ana, podučavanja drugih, potajno čini grijeh gledanja u haram i tada ga šejtan počne ubjeđivati da je munafik, jer se ljudima predstavlja s jednim licem, a u tajnosti čini harame. I pođe govoriti sebi: “Kakav si ti vjernik, ljudima se predstavljaš kao hairli insan, a kada si sam, onda činiš ovakve grijehe. Da znaju ljudi šta radiš, pljunuli bi ti u lice.” I on, umjesto da ostavi gledanje u haram, tada, ubijeđen da je munafik, počne ostavljati dobra djela, poput namaza u džematu, druženja sa učenima, podučavanje drugih itd. Takvog šejtan neće ostaviti sve dok u potpunosti ne ostavi dobra djela. A Uzvišeni kaže: “I obavljaj molitvu početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju loša. To je pouka za one koji pouku žele.” (Hud, 114)

Uobraženo odvajanje od ljudi

Ovo se odnosi na onoga koji se izoluje i udalji od ljudi, izbjegavajući ih samo zato što misli da je bolji od njih. Ne bi bilo problema u tome da čovjek voli da se drži podalje od ostalih smatrajući da će tako druge ljude sačuvati svoga zla i da im neće moći činiti nasilje.

Imam Ahmed je pred kraj svoga života volio da bude što manje sa ljudima, nije izlazio među ljude, osim malo. Kada mu je rečeno: “Kažu za tebe, Ahmede, da si se udaljio od i izolirao od ljudi”, on je odgovorio: “Ko sam ja pa da se ja izolujem od ljudi. Ne, već su se ljudi udaljili i odvojili od mene.”

Zavaravanje povremenim ibadetima

Čovjek ponekad pomisli da nakon nekog ibadeta nema potrebe da ga više obavlja. Nekad skupine muslimana prisustvuju nekim ibadetima, kao što je namaz u džematu tokom ramazana, ili teravih-namaz, pa u ramazanu znaju zaplakati u namazu, a onda pomisle da im je to dovoljno za njihov iman. Takvima šejtan priđe sa pričom kako im, nakon njihovog napornog ibadeta u jednom dijelu godine, ništa ne može nauditi, niti poništiti njihova djela. Takve šejtan hrabri da ostanu samo na privremenim ibadetima, isto kao što hrabri grješnike na činjenje grijeha.

Molimo Uzvišenog Allaha, Njegovim lijepim imenima i savršenim svojstvima, da nam podari iskrenost u riječima i djelima, u tajnosti i na javi. Gospodaru naš, očisti naša srca, naša tijela i djela od rijaluka! Amin!