Menu

Put ka vrhuncu iskrenosti

Tema AhlakČitanje 14 minuta

Učenjaci ehli-sunneta vel-džemata navode dva uvjeta, koja moraju biti ispunjena, da bi djelo bilo primljeno kod Allaha, dželle šanuhu, a to su iskrenost u djelu i ispravnost djela, tj. da bude u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

U tumačenju drugog ajeta sure El-Mulk: “...da bi iskušao koji će od vas bolje postupati”, Fudajl b. Ijjad, rahimehullahu teala, rekao je: “Tj. ko će u svojim postupcima biti iskren i čiji će postupci biti ispravni. Pa ako djelo bude iskreno i neispravno, neće biti primljeno, a ako bude ispravno a neiskreno, neće biti primljeno sve dok ne bude iskreno i u isto vrijeme ispravno.” (Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 18/250)


Ibn Kesir u svome Tefsiru, u komentaru posljednjeg ajeta sure El-Kehf: “Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!”, kaže: “Allahove riječi: ‘...neka čini dobra djela’, znače: djela koja su u skladu sa Allahovim šerijatom, a riječi: ‘neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga’, znače da tim djelom želi samo Allahovo zadovoljstvo.”

Svaki iskreni vjernik prije svakog ibadeta nastoji da očisti svoj nijet i uglavnom iskreni vjernici postignu čistoću nijeta (iskrenosti) i sa čistim nijetom započnu ibadet. Međutim, potrebno je napomenuti da i u nastavku činjenja djela treba voditi računa o nijetu, jer mnogi se zavaraju time što misle da se nijet ne može pokvariti u toku činjenja samog djela, ako je prethodno to djelo započeto sa čistom namjerom.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na činjenicu da se nijjet može pokvariti u toku samog ibadeta, iako je taj isti ibadet započet čistim nijjetom.

Ebu Seid, radijallahu anhu, kazuje: “Jednom prilikom kada smo se prisjećali Dedžala, među nas je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je upitao: ‘Hoćete li da vas obavijestim čega se za vas više plašim od Dedžala?’ Mi smo odgovorili: ‘Da!’, pa je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Skrivenog širka, koji se ogleda u tome da čovjek ustane da klanja, pa onda uljepša svoj namaz kada primijeti da ga neko gleda.’” (Hadis bilježe imam Ahmed u Musnedu i Ibn Madža, a šejh Albani u djelu Sahihu Tergib ve terhib kaže da je hadis sahih)

Ovaj skriveni širk, koji se spominje u hadisu i na koji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava vjernike, u šerijatskoj se terminologiji još naziva rijaluk, kao što se navodi u drugom hadisu: “Najstrašnije od svega što se bojim za vas jeste mali širk.” Ashabi upitaše: “A šta je to mali širk, o Allahov Poslaniče?”, a on odgovori: “Rijaluk.” (Hadis bilježe Ahmed i Ibn Hiban, a hadis je ispravan, prema uvjetima Muslima)

Zbog toga su svi islamski učenjaci, počevši od ashaba, tabiina i svih ostalih do dana današnjeg, upozoravali na opasnost rijaluka.

Ovaj je tekst rezultat napora jednog od današnjih učenjaka ehli-sunneta da, kada je riječ o postizanju iskrenosti u djelima, svojim savjetima upozori ummet i ukaže na najčešće puteve kojima danas šejtan uspijeva ući u srca Allahovih robova i pokvariti njihove nijete.

Uvaženi šejh Selman el-Auda, Allah ga sačuvao, naveo je dvadeset puteva kojima šejtan najčešće prilazi vjernicima sa ciljem da pokvari iskrenost njihovih nijeta u ibadetima. Ovih je puteva, kako kaže šejh Selman, mnogo više, ali se zadržao samo na onim najbitnijim.

Bespotrebno javno pokazivanje djela

Kad god čovjek sjedne sa nekim u društvu, uglavnom počne govoriti o svojim djelima: “Uradio sam to i to...”, “Dao sam sadaku u tolikom i tolikom iznosu...”, “Ja navečer ne mogu klanjati noćni namaz duže od dva sata jer se umorim, a ne mogu ni da postim nafilu više od svakog ponedjeljka i četvrtka”. Isto tako postoje osobe koje ciljano čine neki ibadet kako bi ih drugi vidjeli i pohvalili zbog toga. Osnova kod ibadeta jeste da ga čovjek sakrije što je više moguće, jer je to bliže iskrenosti, a dalje od rijaluka. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O ljudi, klanjajte kod kuće, jer najbolji čovjekov namaz jeste onaj koji se klanja kod kuće, osim farz-namaza.” (Buhari i Muslim)

Sunnet je da se nafila-namazi klanjaju u kući u tajnosti, jer se na taj način šejtanu zatvaraju vrata i ujedno se kuća ne pretvara u mezarje u kojem se ne klanja. Na taj način se i ukućanima praktično daje primjer za obavljanje namaza. Ovo ne važi za namaze kod kojih je osnova da se klanjaju u džematu, kao što su pet dnevnih namaza, teravih-namaz, namaz prilikom pomračenja Sunca itd.

Isti je slučaj i sa sadakom. Uzvišeni Allah kaže: “Lijepo je kada javno dajete milostinju, ali je za vas bolje da je dajete siromasima kad niko ne vidi...” (El-Bekara, 271)

Dakle, sadaka je ibadet koji se treba obavljati tajno. Međutim, javno se može davati u slučaju da je čovjek siguran da neće podleći rijaluku, ili ako zna da će javno udjeljivanje sadake potaći druge ljude da i oni udijele sadaku, ili ako će time rastužiti neprijatelje islama, ili ako želi oživiti zapostavljeni sunnet, a ako nema ovih razloga, onda se javno udjeljivanje sadake suprotstavlja propisima.

Jednom prilikom neki je čovjek klanjao pored imama Esmaija, rahimehullahu teala, pa je uljepšao svoj namaz i oduljio rukū i sedždu. Kada je završio namaz, imam Esmai reče mu: “Mašallah, kako si lijepo klanjao!”, a ovaj čovjek na to reče: “Kad bi samo znao da danas još i postim.”

Sličan je slučaj sa ljudima koji udijele novac za izgradnju džamija, a zatim traže da se njihova imena stave u novine, da se javno vidi kako su oni dobrotvori, oni koji puno udjeljuju u dobrotvorne svrhe i sl.

Lažno preuveličavanje djela

Takvi ljudi često govore da su učinili neka djela koja nikako nisu učinili ili su učinili, ali ne u mjeri u kojoj to predstavljaju. U razgovoru s drugima sebe predstavljaju kao poznate ličnosti ili kao osobe koje su zbog svoje vjere pretrpjele velika iskušenja i mučenja.

Kada se obraćaju onima koji ih dobro ne poznaju, kažu, naprimjer: “Ja sam bio vrlo rječiti govornik, ležao sam i u zatvoru zbog islama u toj i toj zemlji...”, a većina onoga što kaže za sebe predstavlja laž. Čovjek koji lažno preuveličava svoja djela gori je od onoga koji javno čini dobra djela, jer je ovaj drugi ponio je dva harama: rijaluk i laž.

Ovakve osobe često nikada nisu prisustvovale predavanjima učenih ljudi, niti su ih poselamili na putu, niti su se rukovali sa učenjacima, niti su ikada učenjaka poljubili u čelo, ali se ljudima predstavljaju kao oni koji su učili kod određenih učenjaka i kod njih stekli određeni nivo islamskog znanja, a neki se čak hvale kako su bili jedni od šejhovih najboljih učenika, kojima je taj šejh davao prednost u odnosu na ostale učenike.

Šejh Selman el-Auda, hafizehullahu teala, navodi primjer čovjeka koji se predstavljao kao onaj koji je naučio Kur’an napamet, na sedam kiraeta, i da je to znanje stekao pred velikim učenjacima, ali kad je trebalo da pokaže svoje znanje, on je jedva čitao Kur’an gledajući u harfove, a kamoli da ga je znao napamet i to još na sedam kiraeta.

Uljepšavanje ibadeta kada vidimo da nas neko posmatra

Čovjek počne da klanja sa iskrenim nijetom, u ime Allaha, dželle šanuhu, ili udijeli sadaku u ime Allaha, dželle šanuhu, ili zikri u ime Allaha, dželle šanuhu, i onda primijeti da ga ljudi vide i posmatraju i tada poveća činjenje tog ibadeta, pa odulji namazom, udijeli još više nego što je nanijetio u početku ili pojača intenzitet zikra.

U tom slučaju vjernik treba da odagna od sebe rijaluk na način kojim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio Ebu Bekra, radijallahu anhu, rekavši mu: “Gospodaru moj, utječem Ti se od toga da Ti svjesno učinim bilo kakav širk i tražim ti oprosta od onoga što nesvjesno i u neznanju učinim.” (Buhari, Edebul-mufred, a Albani ga ocjenjuje kao sahih)

Ako čovjek poveća činjenje nekog ibadeta kada primijeti da ga ljudi posmatraju, tada će, ako je taj ibadet sastavljen iz dijelova, biti nagrađen za taj dio za koji je imao iskren nijet, a za drugi dio ibadeta, kada je nijet počeo da prelazi u rijaluk, bit će kažnjen.

Takav je primjer sa udjeljivanjem sadake: sve ono što je čovjek podijelio prije rijaluka, za to može očekivati nagradu od Allaha, dželle šanuhu, a dio sadake koji je udijelio zato što je vidio da ga ljudi posmatraju, neće biti primljen i za to će imati grijeh kod Allaha, dželle šanuhu.

Ako pak ibadet nije sastavljen iz dijelova, već je jedna cjelina, pa se rijaluk počeo javljati tokom ibadeta, kakav je, naprimjer, namaz, takav ibadet neće biti primljen, makar njegov početak bio sa iskrenim nijetom. Za takav ibadet neće čovjek imati nagradu, već samo grijeh kod Allaha, dželle šanuhu.

Ostavljanje činjenja nekog od ibadeta zbog straha od rijaluka

Neki se ljudi plaše rijaluka i taj strah polahko se povećava sve dok ne dostigne stepen vesvesa – šejtanovog došaptavanja, kada u potpunosti ostave činjenje nekog ibadeta zbog tog (neopravdanog) straha od rijaluka. Takav nalikuje na onoga koji se plaši smrti, a na kraju ga smrt ipak stigne.

Prava iskrenost jeste stalna svijest da nas Allah, dželle šanuhu, motri i prekidanje bilo kakve veze nijeta sa stvorenjima, tako da se nijedan ibadet ne čini radi stvorenja, niti se ostavlja radi stvorenja.

Tako, naprimjer, čovjek ima nijet da porani u džamiju (kako bi dobio nagradu za klanjanje u prvom safu u džematu) i onda, kada primijeti da ga ljudi vide, iz straha od rijaluka počne dolaziti u džamiju nakon ezana. Isti je slučaj i sa vjernikom koji uzme čitati Kur’an: kada vidi da ga ljudi gledaju, slušaju ili upute za njega dovu, on ostavi čitanje Kur’ana. Ili ako neko ostavi posao hatiba, vjeroučitelja ili daije samo zbog straha od rijaluka, čini veliku grešku.

Vjernik ne smije ostavljati činjenje dobrih djela zbog ljudi, isto kao što ne smije činiti dobra djela zbog ljudi. Također, česta pojava, posebno kod ljudi koji nisu redovni u nekom ibadetu, jeste da, nakon učinjenog ibadeta, pomisle da su učinili nešto veliko, nešto što će promijeniti stanje ummeta, pa se onda počnu diviti sami sebi. Razlog za to jeste što se taj ibadet ne čini često i što se taj vjernik nije privikao na taj ibadet. S druge strane, vjernik koji redovno, recimo, obavlja namaz u džematu, ne vidi u tome rijaluk, za razliku od onoga koji obavi namaz u džematu prvi put pa se uplaši od rijaluka, a kada se privikne na redovno činjenje tog ibadeta, primijetit će da će strah od rijaluka nestati.

Takav je slučaj sa svim vrstama ibadeta. Ukoliko ih čovjek čini redovno, onda iz njegovog srca nestane strah od toga da će se u njemu pojaviti rijaluk (skriveni širk).

Neki ljudi ostavljaju činjenje dobrih djela odmah nakon što ih neko od ljudi pohvali za njih, ne znajući pri tome da je pohvala koju neko primi na dunjaluku od ljudi za neko dobro djelo u stvari radosna vijest za njega, kao što to kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji bilježi imam Muslim u svome Sahihu.

Skrivanje ibadeta sa skrivenom željom da ljudi saznaju za taj ibadet

Postoje ljudi koji kriju svoj ibadet, ali imaju jaku želju u srcu da ljudi saznaju da su oni to uradili i skrivenim metodama rade na tome da ljudi saznaju za njihov ibadet, kao naprimjer, čovjek zikri u sebi, ali izgovara neke riječi povišenim tonom, želeći time da ljudima skrene pažnju na to da on u tom trenutku zikri, kako bi ljudi rekli: “Mašallah, ovaj je pravi pobožnjak, njemu se jezik ne suši od stalnog spominjanja Allaha, dželle šanuhu”, ili kada neko posti dobrovoljni post, a jedva čeka da mu neko ponudi nešto od jela, kako bi odbio rekavši: “Ja danas postim!” Na prvi pogled djeluje kao da ovi ljudi nastoje da sakriju svoje ibadete, a u stvarnosti u njihovom srcu postoji jaka želja da ljudi saznaju za to.

Međutim, djela se vrednuju prema nijetima i svako će dobiti nagradu za djelo shodno nijetu u svom srcu.

 

(Tekst je napisan na osnovu serijala predavanja uvaženog šejha Selmana el-Aude pod nazivom “Dvadeset puteva rijaluka”)

 

Nastavit će se, inšallah...