Menu

Slijeđenje neutemeljenih olakšica i povođenje za greškama učenjaka

Tema AkidaČitanje 21 minut

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom, a salavati i selami našem miljeniku i poslaniku Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i svim plemenitim ashabima.

Zaista se Uzvišeni Allah smilovao ovom ummetu počastivši ih najboljim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je poslao sa uputom i najboljom Knjigom, i najboljim i najpravednijim vjerozakonom. Usavršio im je Svoju plemenitu vjeru, upotpunio blagodati prema vjernicima i zadovoljan je da samo islam bude njihova vjera. U tom smislu, On se obavezao da će sačuvati Kur’an od bilo kakvih izmjena i devijacija: “Mi smo, uistinu, objavili Kur’an i zasta ga Mi čuvamo. (El-Hidžr, 9) Ta božanstvena zaštita Kur’ana, kao što obuhvata čuvanje kur’anskog teksta u izvornom obliku, isto tako obuhvata i čuvanje izvornog značenja tog teksta i ispravnog tumačenja, a to, na koncu, podrazumijeva i čuvanje cjelokupne vjere od iskrivljenja.


Taj emanet čuvanja i zaštite vjere, Allahovim htijenjem i dozvolom, na svojim plećima ponijeli su islamski učenjaci. Radi toga, učenjacima koji slijede istinu pripada poseban stepen u islamu. Oni su predvodnici u ummetu i prvaci među narodom. Putem njih Uzvišeni Allah obnavlja zaboravljeno, oživljava umrle i budi nemarne. Kada god jednih nestane, pojave se drugi, u svakom vremenu i generaciji. Oni potonji prenose od ranijih i tako međusobno dijele nasljedstvo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ahmed b. Hanbel, Allah mu se smilovao i podario mu Džennet, imam ehli-sunneta vel-džemata bez premca, rekao je: “Hvaljen neka je Allah, koji je u svakom vremenu dalekom od poslanstva ostavio učene ljude koji one što skrenuše s Pravog puta pozivaju u uputu, saburaju na njihovom ezijetu, oživljavaju Allahovom Knjigom one čija su srca mrtva i usmjeravaju Allahovim nurom one čije su oči slijepe. Koliko je samo onih što ih Iblis ubi pa ga oživiše, i onih izgubljenih što ih na Pravi put izvedoše; ali, kako je samo lijep njihov utjecaj na ljude, a kako je samo ružno kako se ljudi odnose prema njima!” (Er-Reddu alez-zenadika vel-džehmijje, str. 170)

Međutim, iako Allah čuva Svoju vjeru, brani istinu i pomaže iskrene, ipak je odredio da pored istine i Pravog puta postoje zabluda i stranputica. Mudrost u tome je očigledna. Uzajamne suprotnosti u prirodi pojašnjavaju jedne druge, pa tako, naprimjer, da nema hladnoće, ljudi ne bi znali šta je toplota, da nema tuge, ne bi znali šta je radost itd. U tom smislu, da nema zablude i stranputice, ljudi ne bi znali šta su istina i Pravi put, a Uzvišeni Allah želi da “dobre od nevaljalih odvoji” (El-Enfal, 37).

Uzvišeni Allah ne voli razilaženja i podjele, ali je kaderom odredio da će se ljudi razilaziti: “...oni će se uvijek razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje.” (Hud, 118–119) Ali, kada se desi razilaženje, naredio im je da se vrate i za sud obrate Njemu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En-Nisa, 59) Dužni su da se vrate Allahovoj plemenitoj Knjizi i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dok je živ, a njegovom sunnetu nakon smrti. Ovo je tumačenje ajeta, po konsenzusu islamskih učenjaka. (Vidjeti: Ibn Kajjim, I‘lamul-muvekkiin, 1/39)

Allahove, dželle šanuhu, riječi: “...ako se u nečemu ne slažete”, obuhvataju svaki vid neslaganja i razilaženja u pitanjima vjere, svejedno radilo se o krupnim pitanjima ili manje bitnim. Da u Allahovoj Knjizi i sunnetu Poslanika nema rješenja za sve parnice i razilaženja među vjernicima, onda nam to ne bi Uzvišeni naredio. Nemoguće je i nezamisljivo da nas obaveže vraćanjem na sud Sebi i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i to u svim sporovima, a da tog suda nema ili je nepotpun.

Prema tome, u Allahovoj Knjizi i sunnetu Poslanika imamo rješenja za sve nedoumice. Odgovori na neka pitanja su jasni, vidljivi i dostupni svima, a neka druga pitanja poznaju samo onim koji su više upućeni u nauku i u stanju su izvlačiti propise iz kur’ansko-hadiskih neiscrpnih riznica znanja. Uzvišeni je u tom kontekstu objavio: “A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predvodnicima svojim, saznali bi šta je prava istina oni koji su sposobni za zaključe (izvlače propise, ispituju) među njima. (En-Nisa, 83) Pod “predvodnicima” spomenutim u ajetu misli se na učenjake. (Vidjeti: Taberi, Tefsir, 8/572; Begavi, Tefsir, 2/255; Sujuti, Ed-Durrul-mensur, 2/601) U tom smislu bilježi se i predaja Zejda b. Sabita, radijallahu anhu, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah prosvijetlio lice čovjeku koji čuje od nas neki hadis, pa ga zapamti i drugom prenese, jer možda onaj ko nosi znanje prenese ga drugom ko će ga bolje razumjeti, a možda i neko među onim koji nose znanje ne razumije ga.” (Ebu Davud, br. 3660, Tirmizi, br. 2656, Ibn Madža, br. 230, i dr.) Znači, ljudi se razlikuju u razumijevanju ajeta i hadisa: neki razumiju više, a neki manje, dok neki, pak, razumiju ispravno, a drugi pogrešno.

Pogrešno razumijevanje i tumačenje kur’ansko-hadiskih tekstova jedan je od glavnih razloga skretanja sa Pravog puta mnogih muslimana. Nekada je to pogrešno razumijevanje i tumačenje rezultat neznanja, uz ispravne namjere, a nekada je, uz neznanje, rezultat slijeđenja strasti i loših namjera. Ipak, nekada uopće nije riječ o neznanju, nego samo o lošim namjerama. Radi toga, Uzvišeni Allah zabranio nam je slijeđenje strasti u vjeri, jer nas to odvodi s Pravog puta: “...i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahovog puta.” (Sad, 26)

Osobina pravih, iskrenih i odabranih vjernika jest potpuna pokornost i predanost svim tekstovima Objave, bez izuzetka: “Kada se vjernici Allahu i Poslaniku pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ Oni će uspjeti.” (En-Nur, 51) A oni neiskreni, koji se povode za strastima i čija su srca bolesna, oni se prepoznaju po slijeđenju manje jasnih tekstova kako bi opravdali svoje loše namjere. Uzvišeni o tome kazuje: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. (Alu Imran, 7) Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednog dana proučio ovaj ajet potom joj se obratio rekavši: “Kada budeš vidjela one koji slijede manje jasne ajete, znaj da su to oni koje je Allah spomenuo, pa ih se pripazite!” (Buhari, br. 4547, i Muslim, br. 2665)

Iz navedenog uočavamo da jedna skupina ljudi zaluta radi pogrešnog razumijevanja vjere, a druga radi pogrešnog tumačenja i interpretacije, ili bolje rečeno: jedni skrenu radi neznanja, a drugi radi slijeđenja strasti, a neki, pak, objedine oba zla, što je tama nad tamom, da nas Allah sačuva!

Kao što postoje ljudi koji pogrešno razumijevaju i tumače kur’ansko-hadiske tekstove, isto tako postoje i ljudi koji pogrešno razumijevaju i tumače riječi učenjaka. Svima je poznato da se islamski učenjaci razilaze u mnogim pitanjima u vjeri. Razlozi tih razilaženja mnogobrojni su, a povodi raznoliki. U osnovi, pravi učenjak svoja mišljenja zasniva na dokazima, ali svaki čovjek sklon je pogrešci. Nekada učenjak iznese stav koji je pogrešan i u suprotnosti sa Kur’anom i sunetom, ali mu nije bio cilj svjesno kontrirati istini. Zna se desiti da zasnuje mišljenje na ajetu koji je derogiran, a on ne zna da je derogiran, ili na hadisu koji je nevjerodostojan, a on misli da je prihvatljiv, ili kaže mišljenje koje je suprotno konsenzusu učenjaka, ali do njega taj konsenzus nije došao i sl. Često imamo situaciju da dva ili više učenjaka prihvataju isti dokaz, iako su im mišljenja različita, tj. jedan ga razumijeva suprotno razumijevanju drugog. Prema tome, nekada nije riječ o raznolikosti dokaza, nego o različitom shvatanju i tumačenju istog teksta. (Vidjeti detaljnije: Ibn Tejmijja, Ref'ul-melam anil-eimmetil-ealam)

Međutim, bitno je napomenuti da sva razilaženja nisu na istom stepenu. Postoje dozvoljena (utemeljena) razilaženja i zabranjena (neutemeljena) razilaženja.

Kada je riječ o dozvoljenim (utemeljenim) razilaženjima, to je svako razilaženje zasnovano na validnim dokazima, tj. kada svaka skupina dokazuje dokazima koji se mogu uzeti u obzir i razmatranje. Primjer za to jeste razilaženje učenjaka u mnogim pitanjima fikhske prirode, kao naprimjer, da li dodirivanje žene kvari abdest muškarcu, da li jacijsko vrijeme traje do sabaha ili do polovine noći, da li hidžama kvari post ili ne, i slično tome. Ispravan odnos prema ovakvom vidu razilaženja ogleda se u uvažavanju svih mišljenja i učenjaka koji ih zastupaju, ali to ne znači da imamo pravo slobodnog i proizvoljnog izbora, nego smo dužni, iskreno, ulagati trud da dođemo do stava koji je ispravniji i bliži istini, svako shodno stanju i mogućnosti. Takvo razilaženje je, na jedan način, vid milosti, i bilo je prisutno još od vremena ashaba, radijallahu anhum, te treba biti popraćeno sa mnogo širokogrudnosti i razumijevanja. Dozvoljeno je da oni koji se razilaze u ovakvim pitanjima vode naučne rasprave uz edeb, znanje i uvažavanje, te da jedni drugima preporučuju slijeđenje preferirajućeg mišljenja.

Druga vrsta razilaženja jest zabranjeno (neutemeljeno) razilaženje, koje podrazumijeva situacije kada neki učenjak iznese mišljenje koje nije zasnovano na prihvatljivim i validnim dokazima, a ujedno se suprotstavlja jasnim i nedvosmislenim dokazima, ili, pak, radi određenih okolnosti zasnuje mišljenje bez dokaza. Takvi su stavovi odbačeni, neprihvatljivi, iznimni i zabranjeno ih je uzimati u obzir. U ovakvim situacijama obaveza je slijediti istinu, ne gledajući ko je zastupa, a ko joj se suprotstavlja. Učenjacima koji su pogriješili u određenim pitanjima čuvamo njihovo mjesto i stepen koji im pripada, ali njihova pogrešna mišljenja kategorički odbacujemo.

U tom pogledu, ovdje se želimo dotaći jedne skupine sljedbenika strasti koja je zalutala i skrenula sa puta istine. Riječ je o onima koji koriste razilaženja islamskih učenjaka kako bi opravdali svoje strasti i loše namjere. Takvi, želeći da sebi olakšaju propise u kojima Allah nije dao olakšice, iskorištavaju razilaženja učenjaka kao opravdanja i izgovore za svoju pogrešnu interpretaciju islama. Oni slijede mišljenja koja su za njih olakšavajuća, bez obzira da li su ispravna ili pogrešna. Njima nije cilj slijediti dokaze i istinu, nego “kopaju” po mišljenjima učenjaka ne bi li našli stavove koji odgovoraju njihovim strastima. Znači, nije riječ o slijeđenju i uvažavanju učenjaka, nego o zaklanjanju i skrivanju iza učenjaka, a sve to kako njihovi bolesni ciljevi ne bi jasno došli do izražaja i kako ne bili osramoćeni pred narodom.

Prema onima koji se povode za greškama i olakšavajućim mišljenjima pojedinih učenjaka nećemo imati tolerancije niti razumijevanja, nego ćemo ih kritizirati i savjetovati da se okane tih grešaka. Musliman je dužan slijediti istinu i dokaz kada mu se predoči, a ne povoditi se za neutemeljenim mišljenjima i olakšicama. Imam Šafija, rahimehullah, ističe: “Svi muslimani su složni da onome kome se predoči (tj. spozna) sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije dozvoljeno da ga ostavi radi nečijeg govora.” (Ibn Kajjim, I‘lamul-muvekkiin, 2/361)

Islamski učenjaci postigli su konsenzus o tome da je zabranjeno povoditi se za greškama i mišljenjima učenjaka tragajući za olakšicama i popustljivim stavovima. (Vidjeti: Ibn Hazm, Meratibul-idžmaa, str. 175, Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlih, 2/927, Ibn Salah, Edebul-mufti vel-mustefti, str. 125, Ibn Hamdan, Sifetul-fetva, str. 41, Ibn Kajjim, I‘lamul-muvekkiin, 4/162)

Zejd b. Hudajr, rahimehullah, kazuje: “Upitao me je Omer b. Hattab, radijallahu anhu: ‘Da li znaš kako se ruši islam?’, a ja sam odgovorio: ‘Ne znam!’, na što on reče: ‘Ruše ga pogreška učenjaka, licemjer koji raspravlja dokazujući Kur’anom i vladavina vladara koji druge odvode u zabludu!’” (Darimi, br. 220)

Sulejman et-Tejmi, rahimehullah, u tom smislu kaže: “Ako bi postupao po olakšicama i greškama svih učenjaka, tako bi sakupio sve zlo pri sebi.” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 3/32)

Imam Ebu Amr el-Evzai, rahimehullah, ističe: “Onaj ko prihvati iznimna mišljenja učenjaka, napustit će islam.” (Bejheki, Es-Sunenul-kubra, 10/356)

Ibrahim b. Edhem, rahimehullah, kazao je: “Ako budeš učio iznimna (odbačena) mišljenja uleme, naučit ćeš puno zla.” (Hatib el-Bagdadi, El-Džamiu li ahlakir-ravi, 2/159)

Abdurrahman b. Mehdi, rahimehullah, rekao je: “Ne može biti imam (predvodnik drugima u vjeri) onaj ko prihvata netačno znanje.” (Ibn Abdulberr, Et-Temhid, 1/64)

Imam Jahja b. Seid el-Kattan, rahimehullah, tvrdi: “Kad bi čovjek radio po svim olakšicama: po mišljenju nekih učenjaka Kufe o alkoholu, po mišljenju nekih učenjaka Medine o muzici, po mišljenju nekih učenjaka Meke o mut‘a braku – bio bi fasik – veliki grješnik.” (Abdullah b. Ahmed, El-Mesail, str. 449)

Imam Usman b. Seid ed-Darimi, rahimehullah, kaže: “Onaj ko želi napustiti istinu, traga za napuštenim mišljenjima učenjaka i hvata se za njihove greške.” (Er-Reddu alel-džehmijja, str. 124)

Imam Ebu Džafer et-Tahavi, rahimehullah, navodeći prepoznatljive osobine sljedbenika ehli-sunneta vel-džemata, ističe: “...i klonimo se iznimnih i pogrešnih mišljenja.” (El-Akidetu-Tahavijja, str. 70)

Od Ismaila b. Ishaka el-Kadija, rahimehullah, navodi se da je rekao: “Jednom prilikom ušao sam kod Mutedida (halife) pa mi je dodao neku knjigu. Prelistao sam je i vidio da su u njoj sakupljene olakšice na osnovu grešaka učenjaka i dokazi kojima su dokazivali. Rekao sam mu: ‘O vođo pravovjernih, autor ove knjige je zindik (heretik)!’, a on upita: ‘Pa zar ti hadisi nisu vjerodostojni?’ Rekao sam: ‘Hadisi su onakvi kao što su preneseni, ali onaj ko je dozvolio vino nije dozvolio mut‘a-brak, a onaj ko je dozvolio mut‘a-brak nije dozvolio muziku i vino. Ne postoji nijedan učenjak a da nema grešaka. Onaj ko sakupi greške učenjaka i radi po njima, izgubit će vjeru.’ Nakon toga Mutedid je naredio da se knjiga spali.” (Bejheki, Es-Sunenul-kubra, 10/356)

Imam Ibn Hazm el-Endelusi, rahimehullah, tvrdi: “Učenjaci su jednoglasni u tome da je povođenje za olakšavajućim tumačenjima – bez vraćanja Kur’anu i sunnetu – veliki grijeh i zabranjeno.” (Meratibul-idžmaa, str. 175)

Hafiz Ibn Salah, rahimehullah, kaže: “Onaj ko bude tragao za razilaženjima učenjaka, pa birao mišljenja koja su mu lakša, on je postao – ili samo što nije postao – zindik (heretik).” (Ibn Salah, Fetava, 2/500)

Imam Ibn Kajjim, rahimehullah, tvrdi: “Nije dozvoljeno raditi djela i izdavati fetve o Allahovoj vjeri po nahođenju i proizvoljnom izboru radi ostvarenja ličnih interesa. Onaj ko tako postupa traga za mišljenjem koje se podudara s njegovim interesima ili interesima onih kojima se želi dodvoriti, pa radi po njemu i sudi po njemu. A, ako bi se radilo o njegovom neprijatelju, presudio bi suprotno tome. To je jedan od najtežih prijestupa i jedan od najvećih grijeha.” (I‘lamul-muvekkiin, 4/162)

Hafiz Šemsuddin ez-Zehebi, rahimehullah, rekao je: “Onaj ko bude tragao za olakšicama u mezhebima i greškama mudžtehida, njegova vjera bit će tanka.” (Sijeru a‘lamin-nubela, 8/90)

Dragi brate i sestro, znajte da olakšice imaju svoje mjesto u vjeri. Uzvišeni je Allah rekao: Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate. (El-Bekara, 185) Ibn Omera, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista Allah voli da se slijede Njegove olakšice isto kao što prezire da Mu se čine grijesi. (Ahmed, br. 5866)

Ovom ummetu propisane su razne vrste olakšica. Onaj ko razmisli o cjelokupnom šerijatu, kako je propisan i zasnovan, lahko može uočiti principe olakšavanja. Navest ćemo nekoliko primjera: umjesto pedeset namaza koji su nam prvenstveno bili propisani, olakšano nam je i propisano samo pet namaza. Onaj ko nije u stanju klanjati stojeći, može klanjati sjedeći, a onaj ko nije u stanju sjedeći, može klanjati ležeći. Osobi koja ne posjeduje vodu za uzimanje abdesta, propisano je uzimanje tejemmuma zemljom. Putniku je propisano spajanje i kraćenje namaza. Post je naređen samo mjesec dana u godini, i to osobama koje nisu na putovanju i nisu bolesne, a onaj ko ima opravdanje, napostit će isti broj dana kada bude mogao. Hadž je propisan jednom u životu onome ko ima materijalnu i fizičku sposobnost. Zekat su dužni izdvajati samo bogati, a opet je riječ o veoma malom iznosu. Onaj ko je prinuđen, nije mu zabranjeno da jede svinjsko meso i pije alkohol, kako bi preživio itd. Prema tome, olakšica u vjeri, hvala Allahu, ima puno i sve su zasnovane na potpunoj pravdi i mudrosti. Ali, oni o kojima ovdje govorimo nisu se zadovoljili propisanim olakšicama. Takvi traže olakšice koje više nalikuju dokidanju vjerskih propisa i napuštanju vjere. Znajte da taj način i takav pristup greškama učenjaka vodi muslimane u pogrešnom smjeru. Takvo nešto suprotno je osnovama i temeljima šerijata koji zabranjuje slijeđenje strasti u vjeri. Prihvatanje neutemeljenih stavova, kao izgovor da u primjeni mnogih propisa ima širine, dovest će muslimane do toga da uopće ne poštuju šerijatske propise, a na koncu, ne daj Bože, vodi i do napuštanja vjere u potpunosti. Navedeni pristup greškama učenjaka otvara vrata raznim din-dušmanima da se poigravaju sa svetim izvorima i ciljevima šerijata, te da ga prikazuju kontradiktornim, nedefiniranim i nesavršenim.

Obaveza je stati na put takvim poigravanjima s vjerom. U današnje vrijeme često se susrećemo sa takvim primjerima. Sjetimo se onih koji dozvoljavaju slušanje muzike, činjenje novotarija, miješanje muškaraca i žena, da žena predvodi muškarce u namazu, da žena bude vladar ili sudija, da je dozvoljen mut‘a-brak, da su dozvoljene neke vrste kamate, da je dozvoljen svaki vid osiguranja, davanje prednosti općoj koristi nad kur’ansko-hadiskim tekstovima, da je dozvoljeno praviti i klesati kipove, da nema razlike u nasljednom pravu između muškaraca i žena itd. Za sve te stavove oni su potkrepu našli u greškama nekih učenjaka iza kojih se skrivaju, iako na drugoj strani imamo jasne dokaze koji to zabranjuju. (Vidjeti: dr. Ahmed Sejr el-Mubareki, El-Kavluš-šazz ve eseruhu fil-fetva, str. 103–129; Abdullatif et-Tuvejdžeri, Tetebbuur-ruhasi bejneš-šer‘i vel-vakii, str. 45–68; dr. Salih eš-Šemrani, Israluš-šuvaz ala men tetebbeaš-ševaz, str. 151–209)

Pored ove zablude, na suprotnoj strani imamo jednu drugu krajnost. To su oni koji uzimaju otežavajuće stavove, iako su neutemeljeni i suprotni dokazima, pa na osnovu njih opravdavaju svoja pretjerivanja i zastranjivanja. Takav pristup nije ništa manje koban, pogrešan i štetan po vjeru od prvog. Dužni smo u svemu tome slijediti istinu, dokaze i utemeljena mišljenja, bez obzira da li to bilo otežavajuće za nas ili olakšavajuće, i bez obzira ko ih zastupao i slijedio.

I za kraj, navest ćemo poučan događaj koji nam pripovjeda imam Maziri, rahimehullah, koji kaže: “Sjećam se, dok sam bio mladić, pred dane punoljetstva, sjedio sam pred svojim učiteljem i imamom. Bio je to prvi dan ramazana, ali ljudi ga (greškom) nisu zapostili. Ja sam mu tada rekao: ‘Neću napostiti ovaj dan radeći po mišljenju nekih sljedbenika imama Malika – po odbačenoj predaji!’ Učitelj me tada uhvati za uho i reče: ‘Ako ćeš tako učiti znanje, nemoj ga učiti! Budeš li išao putićima, pored glavnog puta, doći ćeš do cilja poput zindika (heretika)!’” (dr. Ahmed Sejr el-Mubareki, El-Kavluš-šazz ve eseruhu fil-fetva, str. 85–86)

Molim Allaha da poduči muslimane njihovoj vjeri, da ih izvede iz tmina na svjetlo, da ojača vjeru u njihovim srcima i da pomogne našu potlačenu braću u Siriji, Palestini, Iraku, Afganistanu, Čečeniji, Burmi i svim drugim mjestima! Amin!