informativniislamskičasopis
0

Kome ide nagrada za obavljanje hadža za drugoga?

Pitanje

Kada neko obavlja hadž kao bedel za nekog drugog i za to uzme materijalnu naknadu, da li ima sevap za to djelo? Da li će nagradu za proučene dove i zikrove za vrijeme tavafa, sa’ja, stajanja na Arefatu i sl., imati ta osoba ili onaj za koga obavlja hadž?

Odgovor

Obavljanje hadža za drugog šerijatom je utemeljeno ukoliko onaj za koga se obavlja hadž bude nemoćan da osobno doputuje u Meku i obavi hadžske obrede zbog bolesti i tjelesne smetnje za koju nema nade da će nestati, ili ako se radi o umrloj osobi, uz uvjet da je onaj ko obavlja hadž za njega prethodno obavio hadž za sebe.

Onome ko obavlja hadž za drugog ne smije biti cilj materijalna naknada, jer ibadeti nisu sredstvo kojim se ostvaruje materijalni profit. Preporučuje se da bedel bude bliska rodbina onome za koga obavlja hadž, te da hadž obavi svojom imovinom. To je najpotpunije i takvom bedelu pripada velika nagrada. Ipak, bedel može biti i strana osoba i dozvoljeno joj je da od onoga za koga obavlja hadž ili njegove porodice, uzme novac za putni trošak neophodan za obavljanje hadžskog obreda, a da ne uvjetuje bilo kakvu zaradu, a ako bi mu svojevoljno dali više, dozvoljeno mu je da prihvati. Ovakav bedel ima nagradu za svoj trud, ali nije na stepenu prethodnog, dok bedel koji obavljanjem hadža ima za cilj isključivo ovosvjetsku korist nema nagradu za to svoje djelo.

Govoreći o ovoj temi, Ibn Tejmijja, rahimehullah, kaže: “Žena koja obavlja hadž za umrlog, ako joj je namjera hadž ili da koristi umrlom, ona u tome ima nagradu i sevap. Ako pak nema druge namjere osim da uzme naknadu, ona na budućem svijetu u tome neće imati nikakvog udjela.” (Medžmuul-fetava) Također je rekao: “Učenjaci imaju različita mišljenja u vezi sa čovjekom koji obavlja hadž za drugog sa namjerom da podmiri svoj dug: da li je bolje podmiriti dug na takav način ili se ne upuštati u to? Ispravnije je da je bolje to ostaviti, jer da čovjek obavlja hadž kako bi mu ostalo nešto od novca namijenjenog za obavljanje hadža nije djelo koje su naši prethodnici činili. Štaviše, imam Ahmed je rekao: ‘Ne poznajem ikog da je obavljao hadž na ime nekog drugog za neku naknadu.’ Da je to djelo dobro, oni bi tome hrlili, a stjecanje zarade dobrim djelima nije postupak čestitih. Ovom dužniku bolje je uzeti od zekata koliko mu je potrebno da podmiri svoj dug nego da namjerava obaviti hadž kako bi uzeo novac kojim bi podmirio svoj dug. Nije pohvalno čovjeku da uzme novac kako bi njime obavio hadž za drugog osim u dva slučaja: čovjek koji voli hadž i boravak na svetim mjestima, a nije u stanju, te uzme koliko mu je potrebno da ispuni svoju lijepu namjeru i time obavi za svog brata obavezni hadž; čovjek koji želi da umrlog riješi odgovornosti za hadž, zbog veze među njima dvojicom, zbog opće samilosti među vjernicima i tome slično, te uzme naknadu kako bi njome to obavio.

Sažetak o ovom pitanju jeste da je pohvalno uzeti da bi obavio hadž, a ne obaviti hadž da bi uzeo. Ovo pravilo važi za sve vrste naknade koje se uzimaju nasuprot dobrih djela: ko uzme naknadu da bi mogao stjecati znanje, druge podučavati ili boriti se, to je lijepo... A ko se uposli formom dobrog djela da bi uzeo naknadu, to je dunjalučki posao. Razlika je između onog kojem je vjera cilj, a dunjaluk sredstvo i onoga kome je dunjaluk cilj, a vjera sredstvo. Najvjerovatnije je da ovakav na ahiretu nema nikakvog udjela, kao što se na to ukazuje u brojnim djelima islamskih učenjaka.” (Medžmuul-fetava)

Šejh Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o hadžu za druge, odnosno da li je propisan uopćeno ili posebno za bližnju rodbinu, da li je dozvoljeno uzeti za to naknadu i ako se uzme naknada za hadž na ime drugog da li on za to djelo ima nagradu, pa je odgovorio: “Hadž koji se obavlja na ime drugog nije poseban za rodbinu, nego je dozvoljen za rodbinu i za one koji nisu rod, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usporedio ga je sa dugom, a to ukazuje da je dozvoljen za rodbinu i za one koji nisu rod.

Ako uzme novac, a time ima za cilj prisustvovanje odabranim svetim mjestima, druženje sa svojom braćom hadžijama i sudjelovanje u dobru, on, ako Bog da, postupa lijepo i pripada mu nagrada. Međutim, ako ne namjerava ništa drugo osim dunjaluka, pa on i nema ništa drugo osim dunjaluka, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Djela se vrednuju prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što namjerava.’” (Medžmuul-fetava)

Kada čovjek obavlja hadž za drugog, nagrada za obrede hadža, kao što su tavaf, sa’j, stajanje na Arefatu, boravak na Muzdelifi i drugo pripada onome za koga se hadž obavlja. Što se tiče namaza i dove, nagrada za njih pripada onome ko obavlja hadž, osim dva rekata nakon tavafa, koji prate hadžske obrede, jer su dio hadžskih obreda. Poželjno je da bedel dovi za onoga za koga obavlja hadž, a nadati se da onaj za koga se obavlja hadž također ima nagradu namaza i dove, jer on je tome uzrok.

Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullah, o tome je rekao: “Onaj ko obavlja hadž za drugog, čini da hadž i sve što se za njega veže pripadne drugom. Što se dove tiče, ona pripada njemu samom, međutim, ljepše je da u dovi spomene i onoga za koga obavlja hadž ili umru, tako da kaže: ‘Allahu, oprosti onome za koga je ovaj hadž, ili za koga je ova umra, oprosti njemu i meni i smiluj nam se.’ Tako dovi na način da obuhvati sebe i onoga ko mu je dao novac da njime obavi hadž. Što se tiče ostalih obreda hadža, poput tavafa, sa’ja, stajanja na Arefatu, noćenja na Muzdelifi, bacanja kamenčića, noćenja na Mini i oproštajnog tavafa, sve to je onome za koga obavlja hadž, i njemu ništa od toga ne pripada. (El-Likauš-šehri)

Islamski učenjaci imaju različita mišljenja o onome ko obavlja hadž za drugog: da li i njemu pripada nagrada hadža tako da se vrati kao na dan kada ga majka rodila – bez grijeha, ili ta nagrada pripada samo onome za koga je hadž obavljen? Nema sumnje da se ovo razilaženje odnosi isključivo na onoga ko obavlja hadž za drugog sa lijepim nijetom i nije mu cilj materijalna zarada. Iz prethodno navedenih riječi učenjaka može se razumjeti da takav ima nagradu, ali ipak nije poput nagrade onoga ko obavlja hadž za sebe. Na pitanje o onome ko obavlja hadž za drugog i za to uzme naknadu da li ima nagradu kod Allaha ili ne, Stalna komisija za fetve odgovorila je: “Ko obavi hadž ili umru za drugog uz naknadu ili bez nje, nagrada za hadž i umru pripada onome za koga su obavljeni, a nadati se da i on sam ima veliku nagradu, prema svojoj iskrenosti i želji za činjenjem dobra. Svako ko dođe u Sveti hram i na tom mjestu obavlja mnogo nafila-namaza i drugih ibadeta, nadati se da je postigao veliko dobro, ako je to djelo činio iskreno radi Allaha.” (Fetaval-ledžnetid-daima)

Neki učenjaci smatraju da onaj ko obavlja hadž za drugog ima potpun hadž kao i onaj za koga ga obavlja, pozivajući se na uopćeno značenje hadisa: “Ko obavi hadž, u ime Allaha, i ne bude (u vrijeme hadža) spolno općio sa suprugom, i ne bude griješio, vratit će se (svome domu bez grijeha) kao na dan kada ga je njegova majka rodila.” (Buhari) Isto tako, onaj ko ukaže na kakvo dobro ima nagradu poput onog ko to dobro učini, kao što je vjerodostojno preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Muslim) Ako se samim ukazivanjem na dobro djelo postiže nagrada dobrog djela, još je preče da onaj ko je faktično učinio djelo uzme potpunu nagradu, a Allahova dobrota je neizmjerna i On daje kome hoće bez računa. (Fetava šejh Muhammed b. Salih el-Munedžid) Svevišnji Allah najbolje zna!

26. October 2016 | 74

Komentari: Nema komentara

Komentirajte