Vjernik može biti plašljiv i škrtica, a nikako ne može biti lažljivac

O

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan: “Može li vjernik biti kukavica?” “Da”, odgovorio je, pa je upitan: “Može li vjernik biti škrt?” “Da”, odgovorio je, pa je upitan: “Može li vjernik biti lažljivac?” “Ne”, odgovorio je. Hadis bilježi imam Malik u Muvetti i Bejhaki u Šuabul-imanu, sa slabim lancem prenosilaca. (Albani, Daifu Et-Tergibi vet-terhib, br. 1752) Dakle, te riječi se spominju u hadisu, ali je hadis prenesen slabim lancem prenosilaca.

Što se tiče spomenutih osobina, jasno je da su to negativne osobine koje ne priliče vjerniku. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio je Allahu da ga sačuva od škrtosti i kukavičluka: “Allahu, utječem Ti se od brige i tuge, od nemoći, lijenosti, škrtosti, kukavičluka, teškog duga i ljudske nadmoći!” (Buhari, br. 2893) Kroz svoj život, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao je nevjerovatnu hrabrost i plemenitost. Alija, radijallahu anhu, kazao je: “Kada nastupe muke i skupina se sukobi s drugom, štitili smo se Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tako da niko od nas nije bio bliže neprijatelju od njega.” (Ahmed, br. 1346, hadis je sahih po ocjeni Šuajba Arnauta)

Enes, radijallahu anhu, o plemenitosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije se desilo da je neko od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nešto radi islama zatražio a da mu nije dao. Jednom prilikom dođe mu čovjek te mu Poslanik dade stado ovaca koje se nalazilo između dva brda. Ovaj se potom vrati svom narodu i kaza: ‘O, ljudi, prihvatite islam, doista Muhammed poklanja i daje, ne boji se siromaštva!’” (Muslim, br. 2312)

Iskrenost je jedna od osnovnih vrlina vjernika, a laž joj je potpuno suprotna. Svevišnji Allah kaže: “Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.” (El-Gafir, 28) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Doista iskrenost vodi ka dobročinstvu, a doista dobročinstvo vodi u Džennet, a doista čovjek govori istinu sve dok ne bude upisan kao iskren. Doista laž vodi u grijeh, a doista grijeh vodi u Vatru, i doista čovjek govori laž sve dok ne bude upisan kao lažljivac.“ (Buhari, br. 6094, i Muslim, br 2607)

Ipak, postoje stanja kada se lažan govor tolerira, a na to ukazuje predaja od Ummu Kulsum bint Ukbe, radijallahu anha, koja kazuje da je čula Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: “Nije lažljivac onaj ko pomiruje ljude pa lijepo govori i prenosi lijep govor.” Ibn Šihab ez-Zuhri, nadovezujući se na ovu predaju, kaže: “Nisam čuo da se tolerira nešto od onoga što svijet naziva laž osim u tri slučaja: u ratu, kada se nastoji ostvariti pomirenje među ljudima, i u obraćanju muža svojoj supruzi i u obraćanju supruge svom mužu.” (Muslim, br. 2605)

Rat je posebno stanje kada su nužna lukavsta koja ponekad zahtijevaju lažan govor. Dozvola laži u ovom stanju ne podrazumijeva kršenje ugovora.

Laž koja se tolerira s ciljem da se pomire zavađeni jeste laž u kojoj nema nikakve štete, a donosi veliku korist. Kao naprimjer da se jednom od zavađenih kaže kako ga onaj drugi spominje po lijepom i želi se s njim pomiriti.

Laž koja se tolerira u govoru među bračnim drugovima jeste samo ona koja je ponekad nužna da bi se popravilo stanje među njima, a ne uzrokuje nikakvu štetu, kao naprimjer, da muž kaže ženi: “najljepša si na svijetu”, ili: “volim te” i sl., iako se to ne podudara sa stvarnošću.

Predaju koja govori o toleranciji laži u govoru u spomenutim situacijama, skupina učenjaka protumačila je kazavši da se to ne odnosi na stvarnu laž, nego na dvosmislen govor, tako da se u suštini kaže istina, ali na način da slušalac shvati nešto drugo, poput postupka Ebu Bekra, radijallahu anhu, kada je, za vrijeme hidžre, bio upitan o Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je kazao: “Ovaj čovjek mi pokazuje put” (Buhari, br. 3911), a time je mislio na put imana, dok je onaj ko je pitao shvatio da govori o putu kroz pustinju. Allah najbolje zna.