informativniislamskičasopis
0

Ciljevi ruske vojne intervencije u Siriji

Na osnovu prvih vojnih udara ruskog zrakoplovstva i napada iranskih snaga možemo zaključiti da se rusko-iranska vojna intervencija poklapa sa Asadovom strategijom koja počiva na zadržavanju vojnog prisustva na području koje naziva “korisnom Sirijom”, a to su pokrajine Lattakija i Tartus, dijelovi pokrajina Homs i Hama te glavni grad Damask. Ovo zaključujem na osnovu činjenice da su ruske vojne snage (48 borbenih aviona, 6 tenkova i 35 oklopnih vozila) smještene u zrakoplovnoj bazi Hamimin kod Lattakije i mornaričkoj bazi u Tartusu, i s obzirom na to nisu u stanju izvesti kopnene operacije na područjima udaljenim od tih baza. Pored toga, ograničene ekonomske mogućnosti onemogućavaju Rusiji poduzimanje bilo kakve kopnene operacije širih razmjera na teritoriju udaljenom od njenih granica, naročito zbog međunarodnog pritiska i sankcija međunarodne zajednice kojima je Rusija izložena nakon aneksije Krima, pada cijena nafte, pada vrijednosti rublje i poskupljenja određenih živežnih namirnica za čak 30%.

Ruska avijacija, 3. septembra 2015. godine, započela je prve zračne napade na opozicione ciljeve u Siriji. Meta su im bili skladišta naoružanja i oklopna vozila sirijske opozicije u području pokrajina Halep, Idlib, Hama i Homs.

Operacije se odvijaju prema informacijama koje priprema zejednička operaciona grupa sastavljena od ruskih, iranskih, iračkih (šiijskih) i sirijskih (režimskih) eksperata, sa sjedištem u Bagdadu.

Operacije ruskog ratnog zrakoplovstva započele su nakon opsežnih priprema koje su uključivale opremanje ruske vojne baze u Tartusu nuklearnom podmornicom i flotom ratnih brodova, proširenje zrakoplovne baze Hamimin kod Lattakije. U bazu Hamimin dopremljeno je 48 aviona tipa Suhoj (Su-24, Su-25 i Su-30), borbeni helikopteri, 35 oklopnih borbenih vozila, 6 tenkova T-90, oko 800 pripadnika ruskih specijalnih snaga i 500 pripadnika mornarice. Pored toga, uz bazu je stigao i nepoznat broj šiijskih plaćenika iz Iraka, Pakistana i Afganistana.

Prvi ruski zrakoplovni napadi demantirali su tvrdnje zvaničnika kako im je cilj borba protiv snaga IDIŠ-a, a potvrdili tvrdnje sirijske opozicije da su oni cilj ruske vojne intervencije.

Najvažniji ruski ciljevi u vojnoj intervenciji

Na osnovu ruskih diplomatskih i vojnih aktivnosti prije početka intervencije, možemo zaključiti da su njihovi glavni ciljevi:

● Uspostavljanje novog sigurnosnog sistema u regiji u kojem postoji tijesna saradnja između Rusije, Irana, Iraka (kojim vladaju šiije), Sirije i Izraela. Drugog oktobra 2015. godine, general Sergej Koralenko, ruski vladin ekspert u bagdadskom Informacionom centru u intervjuu za RT kazao je kako je osnovni cilj Centra prikupljanje obavještajnih podataka koji se tiču IDIŠ-a i dostavljanje prikupljenih podataka vlastima Rusije, Irana, Iraka i Sirije. General Koralenko je kazao: “Informacioni centar nije ograničen samo na pružanje podataka četirima zemljama i nadamo se da će i druge zemlje regije izraziti zainteresiranost za saradnju u borbi protiv IDIŠ-a.” Ovim riječima ruski ekspert, očito, aludira, na to da su otvoreni za saradnju sa Izraelom. Ove izjave, kao i gomilanje ruskih snaga u Siriji dolaze uporedo sa sastankom između vrhovnih komandanata ruske i izraelske vojske koji je održan kako bi se utanačila međusobna saradnja dviju strana na različitim vojnim poljima. Prema izvještajima izraelskih medija, ruska strana je prije izvođenja napada tridesetog septembra o ciljevima koje će napasti detaljno obavijestila Izraelce.

● Slabljenje opozicionih snaga na područjima koja je Asad nedavno izgubio. Na sastanku između ruskog predsjednika i izraelskog premijera održanom 21. septembra 2015., Putin je izraelskom premijeru potvrdio da ruska avijacija neće izvoditi operacije na jugu Sirije, da neće dozvoliti Hezbollahu prevoženje naoružanja kroz jugozapadni dio Sirije, a da će svoje poteze koordinirati sa Tel Avivom. Putin je, tom prilikom, naglasio kako ruska intervencija u Siriji ima za cilj odbranu sirijskog režima i jačanje njegovih borbenih sposobnosti, zatim pružanje podrške Iranu da odigra pozitivnu ulogu u regiji nakon sporazuma o nuklearnom programu i borbu protiv ekstremista. Putin je ukazao na to kako nakon ostvarenja ovih ciljeva planira rukovoditi provođenjem prijelaznog perioda koji se sastoji od uspostavljanje prekida vatre, formiranja prijelazne vlade sastavljene od predstavnika opozicije i režima, kontroliranja lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Putin je izraelskoj delegaciji kazao kako je za provođenje navedenog plana neophodno osnažiti postojeći režim i omogućiti mu da rukovodi procesom prijelazne uprave. Izraelski mediji, pozivajući se na izvore iz Mosada, tvrde kako je na sastanku između vojnih zvaničnika Rusije i Izraela, izraelska strana obaviještena da Rusi planiraju pružiti zračnu podršku šiijskim plaćenicima, koji će se uskoro pridružiti Hezbollahu i režimskim snagama u vojnoj ofanzivi na područja koja su izgubili u pokrajinama Hami i Homsu.

● Pripremanje situacije u kojoj će političke promjene predvoditi režim. Uporedo s vojnom intervencijom, ruske vlasti intenziviraju diplomatske aktivnosti u nastojanju da nametnu svoje političko rješenje u Siriji. Ruski zvaničnici govore o prijelaznoj vladi sastavljenoj od režimskih ljudi i “umjerene” opozicije koja bi provela lokalne, opće i predsjedničke izbore. Rusko političko rješenje za Siriju temelji se na ideji iranskog režima koju je predstavio iranski ministar vanjskih poslova Zarif. Iranski plan predviđa potpuno odbacivanje Ženeve 1 i 2, te pristupanje pregovorima između Irana s jedne strane i zemalja članica Zaljevske saradnje sa druge strane. Početku pregovora prethodio bi prekid vatre i obustava pružanja vojne pomoći opozicionim snagama, a iranski uvjet je da se prijelazni period odvija pod vođstvom predsjednika Asada.

● Revitaliziranje ruske vojne industrije i širenje utjecaja kroz razvoj nuklearnog programa arapskih zemalja. Rusija se sve više nameće kao respektabilan svjetski igrač na političkom, vojnom i ekonomskom polju. U prošlosti je Rusija bila glavni snabdjevač naoružanjem brojnih arapskih zemalja i ruske vlasti sada žele da se vrate na to profitabilno tržište. Rusija vodi aktivne pregovore sa Saudijskom Arabijom, Emiratima, Kuvajtom i Jordanom o razvoju njihovog programa nuklearne energije za miroljubive svrhe. U februaru ove godine Rusija je sa egipatskim predsjednikom Sisijem potpisala sporazum o gradnji nekoliko nuklearnih reaktora u Egiptu, a u junu sa Saudijskom Arabijom o izgradnji šesnaest nuklearnih reaktora na njenom području. Rusko ministarstvo odbrane u procesu je pregovora sa zaljevskim zemljama o unapređenju mornaričkih snaga, zrakoplovne odbrane, te razvoju bespilotnih letjelica, radarskih sistema oklopnih vozila. Sve ovo iziskuje od Rusije snažno prisustvo njenih snaga u morskim vodama Mediterana.

Perspektive i očekivani epilog ruske vojne intervencije u Siriji

Na osnovu prvih vojnih udara ruskog zrakoplovstva i napada iranskih snaga možemo zaključiti da se rusko-iranska vojna intervencija poklapa sa Asadovom strategijom koja počiva na zadržavanju vojnog prisustva na području koje naziva “korisnom Sirijom”, a to su pokrajine Lattakija i Tartus, dijelovi pokrajina Homs i Hama te glavni grad Damask. Ovo zaključujem na osnovu činjenice da su ruske vojne snage (48 borbenih aviona, 6 tenkova i 35 oklopnih vozila) smještene u zrakoplovnoj bazi Hamimin kod Lattakije i mornaričkoj bazi u Tartusu, i s obzirom na to nisu u stanju izvesti kopnene operacije na područjima udaljenim od tih baza.

Pored toga, ograničene ekonomske mogućnosti onemogućavaju Rusiji poduzimanje bilo kakve kopnene operacije širih razmjera na teritoriju udaljenom od njenih granica, naročito zbog međunarodnog pritiska i sankcija međunarodne zajednice kojima je Rusija izložena nakon aneksije Krima, pada cijena nafte, pada vrijednosti rublje i poskupljenja određenih živežnih namirnica za čak 30%.

Treba istaći da ruska vojna intervencija u Siriji nije ni prva ni najznačajnija ruska pomoć Asadovom režimu. U proteklim godinama Asadovom je režimu isporučeno: sofisticirani sistem protuzračne odbrane, borbeni helikopteri, avioni Suhoj i Mig, tenkovi, oklopna vozila, artiljerijsko naoružanje i velike količine streljiva, a ruski obavještajci su pomagali Asadu u prikupljanju podataka o kretanju i položajima opozicionih snaga, te su usmjeravali napade njegovih snaga na opoziciju, ali sve to nije zaustavilo napredovanje opozicionih snaga i nije donijelo prevagu Asadu.

Prema upućenim izvorima, krah Asadove vojske koja je potrošila oko 90% artiljerijskog streljiva koje je posjedovala prije rata, te kontinuirani porazi koji su teritorij pod kontrolom Asada sveli na 18%, jedan su od glavnih razloga ruske vojne intervencije, jer Asad sa trenutnim snagama nije stanju povratiti izgubljene teritorije, a i zadržavanje onoga što trenutno kontrolira postalo je neizvjesno. Rusija ga, dakle, želi spasiti od potpunog poraza.

Dosadašnje guranje šiijskih plaćenika iz različitih zemalja u odbranu Asadovog režima nije urodilo plodom, pa se ni od najnovijeg gomilanja sektaških snaga ne očekuje da će napraviti značajan preokret. Neki analitičari ističu da su posljednje rusko-iranske aktivnosti pokušaj da se zaustavi uzaludno iransko rasipanje novca u cilju održavanja Asada na vlasti. Iran je do sada potrošio oko 40 milijardi dolara da bi održao Asada na vlasti, dok veliki dio iranskog stanovništva živi ispod granice siromaštva.

Hezbollah je, također, veoma iscrpljen. U sirijskom ratu poginulo je preko 1800 pripadnika Hezbollaha, a više od 3.000 je ranjeno. Brojni porazi natjerali su Hezbollah da na nekoliko ratišta sa opozicionim snagama potpiše sporazum o prekidu vatre. Ovo je još jedna činjenica zbog koje sam uvjeren da će rusko-iranska vojna intervencija imati ograničeno dejstvo i skroman rezultat, jer Asadova strana ne raspolaže kopnenim snagama na koje se može osloniti u operacijama širih razmjera. Osim toga, Rusi su svjesni da je nerealno očekivati potpuni poraz opozicionih snaga koje raspolažu desetinama hiljada prekaljenih boraca sposobnih da se prilagode promjeni strategije Asadovih snaga, što su do sada pokazali u više navrata. Zato smatram da se cilj ruske vojne intervencije ograničava na uspostavljanje ravnoteže između Asadovih i opozicionih snaga na području koje je Asad nedavno izgubio

(Izvor: almoslim.net)

 

Autor: dr. Bešir Zejnulabidin (sirijski intelektualac)

Preveo i uredio: Abdullah Nasup

9. Novembar 2015 | Abdullah Nasup | Ummet danas | 69

Komentari: Nema komentara

Komentirajte