informativniislamskičasopis
0

Medinska Povelja

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po dolasku u Medinu sačinio je dokument kojim su uređeni međusobni odnosi stanovnika Medine. Ovaj dokument spominje se u različitim historijskim izvorima, a njegov cilj bilo je preciziranje obaveza i prava svih etničkih i vjerskih skupina koje su živjele u Medini. Savremeni autori nazvali su ovaj dokument Medinskim ustavom ili Medinskom poveljom. U nastavku ću koristiti termin Medinska povelja ili samo Povelja.

●  Prvi koji je Povelju zabilježio u cijelosti je Muhammed b. Ishak, rahmetullahi alejhi, u djelu Sira (umro 150. h.g.), ne navodeći lanac prenosilaca. Od njega su Povelju prenijeli Ibn Kesir i Ibn Sejjidin-Nas, rahmetullahi alejhima.

●  Ibn Ebi Hajseme, rahmetullahi alejhi, u svom djelu Et-Tarih naveo je sadržaj Medinske povelje spominjući lanac prenosilaca. Međutim, čini se da se ovaj tekst nalazi u dijelu Et-Tariha koji je zagubljen jer u onome što je pronađeno od Ibn Ebi Hajsemovog Et-Tariha nema nikakvog spomena o ovom sporazumu.

●  Tekst Povelje, također, navodi i Ebu Ubejd El-Kasim b. Sellam, rahmetullahi alejhi, u knjizi El-Emval, sa drugim lancem prenosilaca od Ibn Šihaba ez-Zuhrija, rahmetullahi alejhi, kao mursel (predaja u kojoj je prekid između tabiina i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem).

●  Povelju je naveo i Ibn Redževejh, rahmetullahi alejhi, u knjizi El-Emval, također putem Ez-Zuhrija. (Vidjeti: Es-Siretun-nebevijjetus-sahiha, dr. Ekrem el-'Umeri)

Brojni savremeni istraživači prihvatili su tekst Povelje kao vjerodostojan te mu posvetili studije i akademske disertacije, dok poznati sirijski historičar prof. dr. Jusuf el-Išš tvrdi da je Povelja izmišljena (mevdu') jer nije navedena u zbirkama vjerodostojnih hadisa. Čini se da je dr. El-Išš iznio ovako strogu ocjenu iz razloga što je mislio da tekst Povelje prenosi jedino Ibn Ishak od Kesira. Međutim, Povelju prenosi Ebu Ubejd el-Kasim b. Sellam od Ez-Zuhrija lancem prenosilaca neovisnim od onog kojeg Ibn Sejidin-Nas pripisuje Ibn Ishaku, i kojeg navodi Ibn Ebi Hajseme.  (Sažetak iz Es-Siretun-nebevijjetus-sahiha, dr. Ekrem el-'Umeri) 

Bitne činjenice 

●  Lanci prenosilaca preko kojih je Povelja prenesena su slabi, ali se ne može reći da je Povelja izmišljena samo zato što se cjelokupni tekst ne nalazi u knjigama fikha niti zbirkama vjerodostojnih hadisa.

●  Dijelovi Povelje preneseni su u poznatim hadiskim zbirkama s posebnim vjerodostojnim lancima prenosilaca i te hadise ulema koristi kao dokaz u fikhu. Neke dijelove Povelje bilježe Buhari i Muslim u svojim Sahihima, te Ahmed u Musnedu, Ebu Davud, Ibn Madže i Tirmizi u svojim Sunenima, Allah im se svima smilovao.

●  Povelja je prihvatljiva kao valjan dokument u izučavanju historije jer historija ne zahtijeva tako stroge kriterije za prihvatanje vjerodostojnosti dokumenta kao što je to slučaj u hadiskoj nauci.

●  Povelja je prenesena brojnim lancima prenosilaca koji jedan drugog pojačavaju, što je dodatni argument u prilog njenog prihvatanja.

●  U prilog prihvatanju Povelje kao vjerodostojnog historijskog dokumenta ide i to što je Zuhri bio veliki poznavalac životopisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

●  Nema sumnje da je Vjerovjesnik sačinio dokument kojim je regulirao odnose između ensarija, muhadžira i židova, bez obzira šta je sam dokument sadržavao, jer to spominju svi važni izvori Poslanikovog životopisa, sallallahu alejhi ve sellem.

●  Stil kojim je pisana Povelja specifičan je za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vrlo je sličan stilu koji je korišten u Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, pismima koja je slao vladarima. (Vidjeti: Sahihus-sire, dr. Ibrahim el-Ali)

Sve navedeno pojačava uvjerenje da je tekst Povelje vjerodostojan, a ne historijski falsifikat. Zbog svega toga Povelju, unatoč slabostima sa stanovišta hadiske nauke, vjerodostojnom smatraju dr. Ekrem ed-Dija' el-Umeri (Es-Siretun-nebevijjetus-sahiha), dr. Ibrahim el-Ali (Sahihus-siretin-nebevijje) i drugi. 

Sadržaj i principi Medinske povelje 

Medinsku Povelju najvjerovatnije čine dva posebna sporazuma. Prvi je sporazum između muhadžira i ensarija, i drugi je sporazum između muslimanske države i nemuslimana, tj. židova, nastanjenih u toj državi. U paragrafe su je razdvojili savremeni autori te stoga ukupan broj paragrafa koji čini kompletnu Medinsku povelju varira od 49 do 70 paragrafa zavisno od viđenja samih autora koji su je pisali u formi paragrafa. Povelja obiluje brojnim ponovljenim tačkama, što bi moglo značiti da nisu svi paragrafi napisani odjednom nego tokom određenog vremenskog razdoblja. Povelju je na 19 tačaka sažeo Mustafa Sibai. On je u svojoj Siri te tačke predstavio u formi postulata na kojima je utemeljena prva, i na kojima se mora temeljiti svaka buduća islamska država. Međutim, promakla mu je važna tačka te sam je dodao pod brojem 20. Dakle, opći principi Medinske povelje i postulati na kojima je tada izgrađena islamska država su:

1.  Jedinstvo islamskog ummeta i odbacivanje podjela po bilo kojoj osnovi.

2.  Jednakost članova ummeta u pravima. 

3.  Ummet se zajednički suprotstavlja nasilju, grijesima i neprijateljstvu.

4.  Uključivanje svih članova zajednice u odlučivanje o budućnosti odnosa sa neprijateljem. U Povelji stoji: ''...sporazum o miru je jedinstven. Mirovni sporazumi odnose se na sve vjernike, uz pravdu i jednakost među njima.“

5.  Islamsko društvo uspostavljeno je na najmodernijim temeljima i na najljepšoj i najčvršćoj uputi.

6.  Borba protiv svih koji podrivaju sistem i bore se protiv države. Pobunjenicima se ne smije pružati potpora.

7.  Pružanje zaštite i sigurnosti nemuslimanima, sugrađanima, koji su se opredijelili za miran suživot. Takvima se ne smije činiti nepravda niti ih napadati.

8.  Nemuslimani imaju pravo na slobodno ispovijedanje svoje vjere i slobodno raspolaganje ličnom imovinom.

9.  Nemuslimani su, poput muslimana, dužni izdvajati materijalni doprinos za državu.

10.  Nemuslimani su dužni uzeti učešće s muslimanima u odbrani zajedničke domovine od bilo kakvih opasnosti.

11.  Zajedničko učešće svih u pružanju materijalne podrške zemlji u toku rata.

12.  Islamska država je dužna pružiti zaštitu od nasilja i nepravde svome građaninu bio musliman ili nemusliman.

13.  Muslimani i nemuslimani ne smiju pružati zaštitu neprijateljima domovine i njihovim pomagačima.

14.  Ako je u interesu ummeta sklapanje mirovnog sporazuma, onda su taj mirovni sporazum dužni prihvatiti i muslimani i nemuslimani.

15.  Individualiziranje krivične odgovornosti. Kazna se izvršava samo nad prijestupnikom.

16.  Zagrantovanost slobode kretanja unutar zemlje i izvan nje.

17.  Nema protekcije u izvršavanju kazne za grješnike i nasilnike.

18.  Međusobni odnosi članova zajednice počivaju na saradnji u bogobojaznosti i činjenju dobra, a ne u grijehu i zločinu.

19. O provođenju ovih principa brinu se dvije sile:

a. duhovna sila. To je iman nacije u Allaha i svijest da Allah sve vidi i da voli one koji ispunjavaju ugovore;

b. materijalna snaga. To je vođstvo, koje je u prvoj islamskoj državi predstavljao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

20. Svi sporovi i nesuglasice rješavaju se u skladu sa Kur'anom i sunnetom. 

Značaj Povelje 

Značaj Povelje ogleda se, prije svega, u njenim zakonodavnim, socijalnim, etičkim i političkim vrijednostima i pravima koje su tom Poveljom utemeljene. Ovdje ću ukazati na neke bitne stavke uz navođenje, u većini slučajeva, paragrafa Povelje koji upućuje na spomenuto:

●  Zakonodavni značaj Medinske povelje ogleda se u sljedećem:

1.  Zaštita obespravljenih. ''Allahovo jamstvo je jedinstveno i najslabiji vjernik je zaštićen. Vjernici su zaštitnici jedni drugima mimo ostalih ljudi. Židovi koji nam budu odani imaju pravo na pomoć protiv neprijatelja, neće im se činiti nepravda niti pomagati protiv njih.''

2.  Odbacivanje protekcije zločinca, bez obzira o kome se radilo. ''Svi su zajedno protiv takvih (tj. protiv prijestupnika, op.a.) makar se radilo o djetetu nekog od njih.''

3.  Zabrana skrivanja i pomaganja zlikovaca. ''Ni jednom vjerniku koji je prihvatio ovaj ugovor, i koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan, nije dozvoljeno pomaganje ili pružanje utočišta zločincu.“

4.  Onaj ko počini nedjelo sam snosi odgovornost, čime je ukinuta kolektivna krivica, koja je nametnuta u pagansko doba, usljed čega je čitava porodica kažnjavana za zločin jednog njihovog člana. ''Počinilac grijeha sam snosi odgovornost za učinjeno.''

5.  Priznavanje specifičnosti plemenima i vjerskim zajednicama. Židovima je prepušteno da postupaju po svojim vjerskim zakonima, a arapskim plemenima koja su primila islam prepušteno je da u skladu sa svojom tradicijom koja nije oprečna šerijatu rješavaju neka važna pitanja poput otkupa svojih zarobljenih članova.

6.  Temeljni okvir u kojem funkcionira islamska država i na kome se temelje svi propisi je Kur'an i sunnet. ''Ako se oko nečega raziđete, obratite se Allahu i Muhammedu.“

●  Socijalne i etičke vrijednosti. Povelja je promovirala temeljne socijalne i etičke vrijednosti, od kojih su:

1. Briga za svoje siromašne članove. ''Onome vjerniku koji je prezadužen ili ima mnogo čeljadi vjernici će pomoći u plaćanju krvarine i otkupa za zarobljenog.''

2.  Aktivno angažiranje zajednice u sprečavanju svih vrsta nasilja, poroka, zala i grijeha. ''Vjernici su jedna ruka protiv onog ko učini zločin ili im htjedne učiniti nasilje, ili počini grijeh, ili širi neprijateljstvo i nered među vjernicima.''

3.  Međuljudski odnosi počivaju na principima saradnje u bogobojaznosti i činjenju dobra. ''Njihovi odnosi trebaju počivati na međusobnom savjetovanju i dobročinstvu, a ne na nevaljalštinama.''

●  Politički značaj i prava. Povelja je utemeljila značajna politička prava koja mogu uživati kako muslimani tako i nemuslimani. Značajno je istaći da je prema slovu Povelje:

1.  Ummet postao zasebna politička zajednica. U Povelji stoji: ''...oni su jedan ummet mimo ostalih ljudi.“

2.  Potvrđena je sloboda ispovijedanja vjere. ''Židovi slobodno ispovijedaju svoju vjeru, a i vjernici slobodno ispovijedaju svoju vjeru.“

3.  Potvrđena sloboda raspolaganja imetkom. ''Židovi podmiruju svoje troškove, a muslimani svoje.“

4.  Potvrđena sloboda kretanja. ''Ko želi napustiti Medinu, slobodan je, a ko ostane, siguran je, osim onaj ko nasilje i grijeh učini“.

5.  Pravo na domovinu. Islamska država je podjednako domovina svih njenih građana bez obzira na vjersku pripadnost. ''Židovi plemena Beni Auf čine zajednicu s vjernicima.'' 

Pouke, poruke i propisi 

●  Prva islamska država bila je uređena na temeljima ustava i zakona. To pokazuje da islamsko društvo, kao i svako drugo uspješno društvo, funkcionira na principima reda i zakona. Anarhiji nema mjesta ni u jednom segmentu muslimanskog života.

●  Arapi su prije islama bili razjedinjeni, često su međusobno ratovali iz najbanalnijih razloga. Medinskom poveljom muslimani su učinjeni jednom nacijom – ummetom. To je izbrisalo plemenske, rasne i klasne razlike među njima i ujedinilo zavađena arapska plemena. Muslimanske nacije su ostavile islam i danas ponovo žive razjedinjeno, razapeti između različitih ideja koje im se nude kao opcije napretka i jedinstva. Jedinstva, a ni napretka, međutim, ni na vidiku. Svakom muslimanu mora biti jasno da ummet ponovo neće ujediniti ni zajednički nacionalni nazivnik ni zajednička valuta, nego samo i jedino čvrsto hvatanje za Allahovo uže. To je najčvršća veza, to je veza koja ne puca.

●  Muslimani nude mir, razumijevanje i poštivanje vjerskih i kulturnih posebnosti, kao osnovu na kojoj će graditi svoje odnose sa nemuslimanima. S druge strane, muslimanima se danas u sve više evropskih država poručuje kako narodi tih država ne mogu prihvatiti u svom društvu osobu koja pokriva lice, ili koja poštuje šerijat. Negdje je smetnja minaret, a negdje i Kur'an. Oni poručuju muslimanima: ako hoćete živjeti s nama, odbacite svoju vjeru, kulturu i moral. Kolike li razlike između takvog i islamskog koncepta suživota i tolerancije!

●  Najistaknutiji principi koje promovira islamska država su: istina, pravda, potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznsti, činjenje dobra drugim ljudima i zaštita zajednice od zlikovaca. Muslimani ne čine zlo nemuslimanima, svojim sugrađanima, ne šikaniraju ih na vjerskoj osnovi, ne uskraćuju im njihova prava.

●  Država uspostavljena na ovakvim temeljima u svakom vremenu je primjer pravde i prosperiteta. Stoga je neshvatljivo zašto se mnogi ljudi zgražaju pri pozivu na primjenu Allahovog šerijata, a svima je jasno da se primjenom islamskih propisa ostvaruje slijeđenje istine, pravda i jednakost, ekonomska stabilnost i socijalna pravda.

●  Tekst Povelje ne može se uzimati kao dokaz u šerijatskim propisima, osim onih dijelova koji su preneseni vjerodostojnim putevima u hadiskim zbirkama a za koje je utvrđeno da nisu derogirani.

●  Medinska povelja ukazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio vrstan državnik i politički vođa. Uspio je iskorijeniti plemensku pristrasnost i podjele, uspostavio je državu na temelju pravde, uvažio je specifičnosti manjinske vjerske skupine prihvatajući, uz to, njene članove kao punopravne članove društva bez šikaniranja, stalnim zahtjevima za asimilacijom i prihvatanjem islamskih vrijednosti. Prava je šteta što su židovi umjesto uživanja u datim pravima izabrali put izdaje i saradnje sa neprijateljima islamske države, koja je bila i njihova domovina, što je na kraju bio uzrok njihovog protjerivanja iz Medine. 

15. Novembar 2010 | Abdullah Nasup | Sira | 39

Komentari: Nema komentara

Komentirajte