informativniislamskičasopis
0

Povjereni emanet

Prohladni dani, u kojima je često sipila sitna kiša dok je hladan vjetar raznosio zadnje uvehlo lišće sa ogoljenih grana, nagovijestiše dolazak jeseni. Nedugo poslije školskih časova padne akšam i zato Abdullah odmah poslije zadnjeg časa otrči do igrališta da sa svojim drugovima malo igra fudbala. Tako su se i danas dogovorili da se odmah poslije časova nađu na obližnjem igralištu. U školi je bio lijep dan. Učiteljica je pričala o posljednjim pripremama za ekskurziju, na koju će ići svi iz Abdullahovog odjeljenja. Učiteljica je odabrala Abdullaha za blagajnika, pa je on već danima unaprijed pravio spisak učenika i vodio računa o uplatama. Abdullah je vrlo marljiv i odgovoran đak, te ga je i učiteljica s razlogom odabrala za blagajnika.

Nakon završene nastave, Abdullah se s drugarima uputi ka igralištu. Igrali su utakmicu s dječacima iz drugog odjeljenja. Kao i obično, utakmica je bila interesantna i napeta, svako se trudio da što bolje odigra. Akšamski ezan označi kraj utakmice. Iako se utakmica završila neriješenim rezultatom, svi su bili zadovoljni jer su igrali fer igru. Abdullah brzo pokupi svoje stvari i zajedno sa drugovima uputi se kući komentarišući utakmicu i propuštene šanse za bolji rezultat. Čim stiže kući, uze abdest i klanja akšam-namaz. Obično nakon obavljenog namaza Adbullah ode pomagati majci u kuhinji te zajedno čekaju da babo dođe s posla, da zajedno večeraju. Majka i Amina već su bile u kuhinji kad začuše Abdullaha kako zalupi vrata svoje sobe. Otrčao je do hodnika i vidno uznemiren počeo preturati po džepovima svoje jakne.

 “Šta je bilo?! Šta tražiš?”, upita ga sestra Amina. Abdullah nije ništa odgovarao. Samo je nastavio preturati po džepovima.

“Je li sve uredu, Abdullah?”, zbunjeno ga upita majka.

“Izgubio sam kovertu s uplatama za ekskurziju”, uznemireno odgovori Abdullah. Vidno uznemiren, bio je na ivici suza. Pregledao je sve džepove, ali koverte nigdje nije bilo.

“Nema je. Pregledao sam sve džepove”, uzdahnu Abdullah.

“Samo polahko, smiri se”, pokušavala je da ga umiri majka. “Pokušaj da se sjetiš kad si posljednji put držao novac u rukama i gdje si ga onda stavio. Da nije u tvojoj torbi?”

 “Ne, nije. Već sa pregledao torbu. Znam sigurno da sam novac stavio u kovertu, a kovertu u džep, s lijeve strane. I znam da sam džep ponovo zatvorio. Ali koverta više nije tu”, razočarano reče Abdullah i poče plakati.

“Smiri se, dijete moje drago. Mi ćemo ti pomoći u potrazi. Daj da pogledam još jednom u sve džepove. A ti donesi torbu”, predloži majka.

“Možda ti je negdje usput ispala. Ili ti je možda koverta ispala na igralištu, dok ste igrali fudbal. Hajde da pogledamo!”, predloži Amina. Brzo otrča i iz ladice izvadi lampu.

Kad se uvjeriše da koverta s novcem nije ni u jakni ni u torbi, Abdullah i Amina uputiše se napolje. Vraćali su se putem kojim je Abdullah ošao iz škole. Opalo lišće prekrivalo je staze i trotoare, ali su Abdullah i Amina svaku gomilu prevrtali i lampom osvjetljivali u nadi da će naći kovertu s novcem. Prešli su cijeli put od kuće do škole i ništa nisu našli. Svratili su i do igrališta, ali bez uspjeha. Razočarani se uputiše kući. Sve vrijeme dok je tragao za kovertom Abdullahu se u glavi vrtjela jedna misao: Neko je kovertu našao prije mene i uzeo. Ako nema novca, nema ni ekskurzije. A kako će učiteljici i drugarima reći da nema ekskurzije, a toliko su se svi spremali i radovali?!

“Ne sekiraj se, Abdullah. Molim Allaha da nam pomogne da nađemo rješenje za ovaj problem”, tješila ga je sestra Amina.

Na vratima ih je čekala majka. “Majko!”, plačući potrča Abdullah majci u zagrljaj. “Nismo ništa našli.”

“Polahko, dijete moje, sve je uredu. Uđite, već je kasno. Zabrinula sam se za vas”, smirivala ih je majka.

U sobi ih dočekaše otac i Abdullahov drug Zejd. “Selam alejkum! Zejde, otkud ti?”, začuđeno upita Abdullah.

“Ve alejkumus-selam, Abdullah. Na igralištu smo zamijenili jakne. Toliko su slične da nisam ni primijetio dok nisam stigao kući. Evo, vidi!”, pokazivao je Zejd.

Abdullah zgrabi jaknu i odmah otvori džep da provjeri je li novac još tu. “Tu je!”, uskliknu Abdullah i izvadi kovertu iz džepa. “Elhamdulillah, nisam iznevjerio povjerenje koji mi je učiteljica dala. Hvala ti što si mi vratio jaknu, Zejde!”, sav sretan grlio je Abdullah Zejda.

Otac, majka i Amina su se smješkali, a Zejd je gledao zbunjeno jer mu ništa nije bilo jasno. O čemu priča Abdullah? Zejd je samo došao da vrati Abdullahovu jaknu koju je greškom bio uzeo.

Uz večeru, Abdullah objasni ocu i Zejdu šta se sve dogodilo i zbog čega je on tako bio zabrinut i uplakan.

“Drago mi je zbog tebe što si našao novac koji, ustvari, nisi bio ni izgubio”, smiješio se otac. “Učiteljica te zasigurno s razlogom odabrala da budeš blagajnik. Ti si odgovoran i povjerljiv, baš onakav kakav i treba da bude onaj kome je povjeren neki emanet.”

26. November 2017 | Edis Vejselović | Dječiji kutak | 81

Komentari: Nema komentara

Komentirajte