Na mnogim mjestima u Kur'anu i sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje se na važnost lijepog odnosa i brige prema ljudima, ne samo u pogledu kulture ponašanja, nego i iskazivanja poštovanja.
"Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu robujete i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: 'Uh!' -- i ne zabranjuj im (ono što ne voliš da čine), i obraćaj im se riječima poštovanja punim." (El-Isra, 23)
"Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer -- lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi -- a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili." (Ibrahim, 24--25)
"Oni su bili nadahnuti da govore lijepe riječi..." (El-Hadždž, 24)
"Plastično" je simbolični naziv za nešto vještačko i neživo. Takav vid funkcionisanja društva je neprirodan i na duže staze mogao bi uzrokovati ozbiljnije posljedice u međuljudskim odnosima.
Čovjek je emotivno biće i zbog toga islam vodi brigu o osjećanjima, ili onome što se danas naziva emocionalna inteligencija. Da bi se to izgradilo i usadilo na ispravan način u čovjekov karakter, potrebno je da se od malih nogu razvija taj segment ljudskog bića. Islam je vjera koja brine i štiti slabije. Materijalizam je uspostavio sistem jačeg, odnosno, ako si jak, opstaješ i ostaješ u igri, a ako si slab, onda te udalje i zanemare, u velikoj većini slučajeva.
"Onaj ko uzme u zaštitu jetima, u Džennetu će biti sa mnom rame uz rame", pa je Poslanik podigao je ruku i sastavio srednji prst i kažiprst. (Muslim)
"Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi -- doista jedu ono što će ih u Vatru odvesti i oni će u ognju gorjeti." (En-Nisa, 10)
"Siromasi će ući u Džennet četrdeset godina prije bogataša. O Aiša! Voli siromahe i nastoj da ih približiš sebi. Čini tako, pa da i Uzvišeni Allah na Sudnjem danu tebe približi Sebi." (Tirmizi i Bejheki)
I još je mnogo dokaza koji govore o zaštiti slabijih kategorija ljudi.
Ovo napominjemo zbog ogromne potrebe ljudske zajednice da se vodi briga o slabijima. I naravno, prioritet u tome imaju oni najbliži. Svijest o svemu tome gradi se u porodici, i kroz porodične odnose i jake rodbinske veze dijete, a potom omladina uči prirodnu hijerarhijsku strukturu, a zatim i izgradnju međuljudskih odnosa sa drugima. Danas je primjetno da mnogi očekuju od nekoga drugog da to uradi i da usadi u svijest omladine. Međutim, činjenično stanje je da se danas nauka ogleda u velikom broju informacija, a vrlo se malo truda ulaže u moralnu izgradnju pojedinca. Ustvari, u ovom vremenu ljudi se od malih nogu uče da rade na ostvarivanju ličnih interesa, koji su oličeni u izgradnji karijere. Danas je sve više izražen hladan, bez nekih posebnih emocija, odnos prema drugim ljudima. Danas je senzacija kada ljudi vide nekoga u nevolji pa to snimaju, a rijetki se odluče da se uključe i pomognu. Odnosi nalikuju na odnos prema alatkama, uređajima ili nečemu sličnom. Teži se ka komercijalizaciji svega, pa i lijepog ponašanja, osmijeha i uljudnosti. Dok prodaje nešto, prodavac je ljubazan, nasmijan i pun strpljenja, ali kada skine svoju uniformu prodavca, na ulici ne osjeća potrebu da se nasmije, bude ljubazan i slično.
Na to možemo još dodati ciljeve kojima teži islam, i osobine koje islam želi da ugradi u osobu. Sve to je jedan proces i veoma složna radnja. Jedan dio mogu da odrade sami roditelji, a koliki je procenat njihovog uspjeha zavisi od njihovih sposobnosti i vještina. Da bi taj procenat bio veći ili da bi se povisio, roditelji moraju da konstantno uče. Prvi korak ka pozitivnim promjenama jeste da naučimo kada da to ispravno uradimo. Iz toga još jednom vidimo važnost prvih objavljenih ajeta:
"Uči, čitaj, u ime Gospodara tvoga, Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna." (El-Alek, 1--5)
Kur'an od nas traži da jedino tražimo povećanje znanja: "I reci, Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi..." (Taha, 14)
Drugi dio ovog procesa, odgajanja mladih i formiranja njihovih zdravih ličnosti, jesu aktivnosti na nivou zajednice, društva ili džemata, tj. ono za šta je potrebno učešće struke: uleme, pedagoga, psihologa i dr. Na taj način radimo na buđenju svijesti, dobijamo prave smjernice i omasovljavamo sam proces, tako da od pojedinaca dobijamo mase učesnika, što nam daje više rezultata i više pojedinačnih iskustava, u čemu leži raznolikost koja može biti od neprocjenjive koristi, gledano sa empirijskog dijela procesa.
A za sve to potrebne su nam institucije koje će kroz projekte okupljati i stručne osobe, ali i one koji će biti konzumenti tih aktivnosti. Najbolja i najdugoročnija rješenja su kada to u svoje ruke uzmu sistemi, odnosno države ili izrazito jake institucije, kao što je to slučaj kod naše Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koja ima jaku infrastukturu, materijalna sredstva, povjerenje i podršku u masama, mogućnost da okupi stručnjake i lidersku poziciju da to uspostavi. Svemu tome mogu da doprinesu i nevladine organizacije koje okupljaju određene grupe ljudi. Tako se daje mogućnost drugima, odnosno onima koji nisu direktno uključeni u državne institucije, ili neke druge veće i utjecajnije, da daju svoj doprinos, makar i u manjem obliku.
Ovdje nije pitanje da li se želimo baviti spomenutim stvarima, nego upozorenje da, ukoliko ne uradimo što je na nama i što je u našoj mogućnosti, bojati se da bismo mogli platiti visoku cijenu. Šta nam znače diplome i titule, ako je svijest o Gospodaru izgubljena?! Zar da gledamo kako pored nas odrastaju djeca, koja će nam sutra okrenuti leđa i čijeg ćemo društva biti željni onda kada nam budu najpotrebnija?!
Ali najbitnije u svemu tome jeste emanet odgoja djece, kojim nas je naš Gospodar zadužio i za koji ćemo polagati račun na Sudnjem danu.