informativniislamskičasopis
0

Heroj rata i mira

U bitki na Hendeku jedan od nevjerničkih prvaka po imenu Amr b. Vudd el-Amirijj izađe pred muslimane te ih izazva na dvoboj. ”Ko će sa mnom na dvoboj izaći?”, upita on, ali odmah nije dobio odgovora. ”Ko je smion da se pred svima sa mnom bori?”, upita opet, ali se ni tada niko ne javi. Međutim, Alija, radijallahu anhu, nije se htio pomiriti s tim već smjelo izađe i reče: ”Ja ću se boriti, Allahov Poslaniče!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaza mu: ”Ali to je Amr b. Vudd!”, a on mu odgovori: ”Nema veze, neka je to i Amr b. Vudd!” Alija, radijallahu anhu, mu priđe i dvoboj započe. S jedne strane junak islama, a s druge strane junak kufra. Sablje ”zapjevaše” i prašina se dignu. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, molio je Uzvišenog Allaha da pobjedom počasti Aliju, radijallahu anhu. Kada se prašina razišla, ugledaše Aliju, radijallahu anhu, kako pobjedonosno stoji nad ubijenim Amrom, a u rukama mu sablja sa koje je kapala Amrova krv… 

Danas govorimo o heroju rata i mira. O još jednom iz plejade hrabrih i neustrašivih junaka koji su ostavili neizbrisive tragove na svijetlim stranicama historije islama. Govorimo o junaku koji je svoje junaštvo pokazivao i u bogatstvu i u siromaštvu, i u ratu i u miru. Živio je kao heroj, kao heroj je umro, a kao heroj će, uz Allahovu pomoć, biti i proživljen. Govorimo o ovom neustrašivom vitezu i neprikosnovenom junaku jer mi danas itekako junake trebamo, ali teško da ih pronaći možemo. Tragamo za herojima koji bi se dostojanstveno, hrabro i odlučno nosili sa izazovima i rata i mira, ali takvi kao da više ne postoje i kao da im se trag u potpunosti izgubio. A junak o kome govorimo je vitez koji je hrabro ustao protiv nevjerstva i idolopoklonstva, i koji se neustrašivo borio protiv sljedbenika iskrivljenih vjera i zabludjelih ideologija i svjetlošću svoje vjere gasio tame nepravde i nasilja. O Aliji b. Ebi Talibu, radijallahu anhu, je riječ! Želite li od mene da vam opišem ovog heroja? Pa kojim bih ja to jezikom trebao pričati i kakav govor ili kakve kićene fraze bih trebao upotrijebiti da vam dočaram djelić onoga što je bio Alija, otac Hasanov i Huseinov, radijallahu anhum? Ja jasno očitujem i bez imalo stida priznajem da sam nemoćan opisati ovog junaka i da mu nisam u potpunosti sposoban dati pravo koje zaslužuje. Međutim, dovoljno nam je da ga volimo i za njim žudimo, i da naša srca od radosti i veselja zatrepere kada god se njegovo časno ime spomene i kada se detalji iz njegovog životopisa pred nama iznose.  

Spremnost na žrtvovanje 

Primio je islam kao dječak nakon čega ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prigrlio i iz silne ljubavi prema njemu u srce svoje ga smjestio. Darovao mu je sve što je posjedovao, a što se darovati moglo. Podario mu je znanje o vjeri i bio uzrok da krene putem istine i spasa. Oženio ga je svojom plemenitom kćerkom Fatimom, radijallahu anha, prepustio mu čast da se hrabro bori za dobrobit islama i muslimana, hvalio ga je pred drugima i spominjao njegove plemenite osobine, čuvao njegovu čast i ugled i bio u njegovom društvu sve do trenutka kada je on, sallallahu alejhi ve sellem, preselio na bolji svijet. Svoju smjelost, odvažnost i spremnost da se žrtvuje na Allahovom putu, pokazao je nebrojeno mnogo puta. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odlučio da Allahovom voljom učini hidžru i zaputi se ka Medini, Alija, radijallahu anhu, bio je taj koga je on zadužio da Mekkelijama vrati njihove vrijedne stvari koje su povjeravali Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, na čuvanje jer su u njega imali bezgranično povjerenje i zvali ga El-Emin tj. povjerljivi, a nakon Objave proglasili su ga lašcem. Alija, radijallahu anhu, ostao je na Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, postelji spremno i neustrašivo očekujući mušrike koji su došli isukanih sablji, željni krvi i zločina. Međutim, Alija, radijallahu anhu, dočekao ih je bez ikakvog straha ili bojazni, i u sebi nikakvu zebnju nije osjećao. A kako i bi, kad je on jedan od istinskih heroja koji su svojim herojstvom zadužili čitav ummet. Nakon ovoga, i Alija, radijallahu anhu, ubrzo je učinio hidžru i pridružio se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u Medini časnoj. U njegovom životopisu svako će pronaći nešto za sebe. Njegov život je lekcija iz koje ponos i snagu crpe potlačeni i ugnjetavani, a skromnost i asketizam siromašni i potrebni. On svojim svijetlim primjerom briše suze tužnih i žalosnih, i umanjuje bolove onih patnjama izloženih. Njegova priča je duga, a iz nje svaki musliman može uzeti pouku.  

Veliko odlikovanje 

Nakon što je stigao u Medinu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odlikovao ga je velikom nagradom. ”Dvorac velik i krasan možda? Ili položaj, imetak ili nešto od ovosvjetskih dobara”, pomislit ćete. Nikako! Njegova veličanstvena nagrada koja mu je darovana, bile su Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi kojima je posvjedočio i pred svim nadolazećim generacijama ummeta potvrdio da Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu, voli Allaha i Njegovog Poslanika, i da Allah voli i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aliju ibn Ebi Taliba, radijallahu anhu! A šta je bio razlog ovako visokog položaja i ovako velike i veličanstvene nagrade? Poslušajmo: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao je židove Hajbera pod opsadom u čijim zidinama su se oni dobro utvrdili. Ovo je narod koji je kroz historiju Allahove poslanike i vjerovjesnike ubijao, koji je riječi Uzvišenog Stvoritelja svjesno izokretao i Njegov vjerozakonik namjerno mijenjao, i narod koji je iskrene monoteiste proganjao, protjerivao i ubijao. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao ih je pod opsadom i pokušao da oslobodi Hajber, ali mu jedno vrijeme to nije polazilo za rukom. Poslao je Ebu Bekra, radijallahu anhu, pa nije uspio, a ubrzo zatim i Omera, radijallahu anhu, ali ni on nije uspio, pa se narod uskomešao i zabrinuo. Noć koju su probdjeli učinila im se jako duga i sumorna. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustade oko pola noći  i reče: ”Sutra ću zastavu dati u ruke čovjeka koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, a i njega Allah voli i Njegov Poslanik! Allah će na njegovim rukama dati pobjedu!” Ljudi zanoćiše u razgovoru i ćaskanju o tome ko će biti taj kome će Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dati zastavu i ko će uz Allahovu pomoć biti uzrok velike pobjede. Kada su osvanuli, ljudi pohrliše Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da vide kome će pripasti ta čast i kome će biti uručena zastava, što je svako od njih u potaji priželjkivao. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita: ”Gdje je Alija b. Ebi Talib?”, a ljudi rekoše: ”Žali se na bol u očima, o Allahov Poslaniče.” On reče: ”Dovedite ga!”, pa je došao. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojom pljuvačkom protrlja njegove oči i prouči dovu, a on odmah ozdravi kao da ga nikada ništa nije ni boljelo. Alija, radijallahu anhu, uze zastavu koju mu dade Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i upita: ”O Allahov Poslaniče, hoću li se protiv njih boriti sve dok ne postanu poput nas?”, a on mu odgovori: ”Kreni polahko sve dok ne stigneš na njihov teritorij. Onda ih pozovi u islam i obavijesti ih čime ih je Allah obavezao i šta moraju činiti, jer tako mi Allaha, da Allah tebe učini uzrokom upute samo jednog jedinog čovjeka, to ti je bolje od toga da posjeduješ crvene (najskupocjenije) deve.”’ (Buhari, 4/207.) Alija, radijallahu anhu, zaputi se ka ovom narodu, te ih podno zidina njihovog utvrđenog grada stade pozivati u Istinu i pravdu: ”O ljudi, čujte i razumni budite… probudite se iz zablude širka i ustanite…. pripazite i oprezni budite…”, ali razumnog odgovora nije našao, niti se njegovom pozivu iko odazvao. Kako ćeš slijepom nešto pokazati i kako će gluhi tvoje riječi čuti? Oni bijahu slijepi i gluhi, i ništa od onog što im je kazano nisu prihvatili. Kada je Alija, radijallahu anhu, uvidio da je svaki vid razgovora s njima nemoguć i da rasprava i iznošenje argumenata neće uroditi plodom,  odluči se za drugo rješenje te na dvoboj pozva njihovog viteza po imenu Merhab el-Jehudijj. Junaci se sučeliše i borba započe. Dvoboj nije trajao dugo a završio se trijumfalnom pobjedom Alije, radijallahu anhu, nakon čega su muslimani na čelu sa Alijom, radijallahu anhu, uz Allahovu pomoć, i zauzeli Hajber, upravo onako kako je to obećao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Sutra ću zastavu dati u ruke čovjeku koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, a i njega Allah voli i Njegov Poslanik. Allah će na njegovim rukama dati pobjedu!” 

Ženidba sa Fatimom, radijallahu anha 

Alija, radijallahu anhu, silno je želio da u njegovom potomstvu bude direktnih Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, potomaka te se odluči da zaprosi Fatimu, radijallahu anha, kćerku i miljenicu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jednu od predvodnica i prvakinja svih žena. Alija, radijallahu anhu, stade ispred Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, želeći s njim o tome da razgovara, ali nije mogao prozboriti niti jedne jedine riječi. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmiješi se shvatajući njegov cilj i namjeru, te mu reče: ”Zar Fatimu za suprugu želiš?”, a on odgovori: ”Želim, Allahov Poslaniče.” ”A imaš li mehr?”, upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iako je vrlo dobro znao da on nema ni zlatnika ni srebrenjaka, ni dvorca ni imanja, ali je imao nešto mnogo vrednije od svega toga, a to je kruna imana i iskrenog vjerovanja koja je blještala na njegovoj glavi i koja je svjedočila da je on čovjek koji voli Allaha i Njegovog Poslanika i da njega Allah voli i Njegov Poslanik. Alija, radijallahu anhu, reče: ”Allahov Poslaniče, ja nemam ništa da joj kao mehr poklonim”, a on ga upita: ”A gdje je tvoj ratni štit?” (Ebu Davud, br. 2125; Nesai, 6/129, Ahmed, 1/80.) Alija, radijallahu anhu, odgovori: ”Ali, Allahov Poslaniče, taj štit ne vrijedi koliko dva srebrenjaka!” Ipak, on ga donese i preda ga Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nakon čega mu on dozvoli da se oženi Fatimom, radijallahu anha, koja mu kasnije rodi Hasana i Huseina, dvojicu prvaka svih džennetskih mladića.  

Iz bitke u bitku, iz pobjede u pobjedu 

Kada je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, otišao u bitku na Tebuku, ostavio je Aliju, radijallahu anhu, da rukovodi Medinom i o njoj vodi brigu jer je bio hrabar i izuzetno sposoban da se snađe u svim situacijama. Znao je vrlo dobro da niko kao on ne zna čuvati čast i ponos muslimana niti ih iko poput njega umije štititi od zla i nepravde. Munafici u tome vidješe dobru priliku za svoje spletke te odoše Aliji, radijallahu anhu, i rekoše mu: ”O Alija, ti si zasigurno Allahovom Poslaniku dosadan i naporan pa te zbog toga nije poveo sa sobom u bitku.” Alija, radijallahu anhu, užurbano se zaputi ka Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i sustignu ga nedaleko od Medine te ga obavijesti o tome šta ljudi pričaju. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmija se i reče: ”O Alija, da li si zadovoljan da ti meni budeš ono što je Harun bio Musau, alejhis-selam, jedino što poslije mene nema poslanika?” (Muslim, 4/2404, s tim da se kod Muslima ne spominje priča o munaficima. Predaju u kojoj se spominju munafici bilježi Taberani i drugi. Vidjeti: Medžemuz-zevaid, 9/114.) Ovo je još jedna veličanstvena odlika i radosna vijest u pogledu Alije, radijallahu anhu. Alija, radijallahu anhu, bio je Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, ”rezerva” za svaku bitku i za svaki dvoboj. Na Bedru, prije nastupanja same borbe, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je neustrašive muslimanske vitezove i prvake kako bi se u dvobojima sučelili sa nevjerničkim prvacima i vitezovima, te povika: ”Gdje je Alija b. Ebi Talib?” ”Evo me, Allahov Poslaniče.”, spremno se odazva Alija, radijallahu anhu. On izađe i započe borbu sa svojim suparnikom Velidom b. Utbetom i ubi ga. Nakon toga, on smjelo uđe u bitku u kojoj se hrabro borio i u kojoj je ubio veliki broj Allahovih neprijatelja. Sličan scenarij ponovio se i u bitki na Hendeku, kada se ujedinjeni saveznici sakupiše s ciljem da zauzmu Medinu i konačno unište islam i muslimane. Okružili su Medinu i držali je pod opsadom. Ujedinili su se svi muslimanski neprijatelji i bili odlučni u svojoj namjeri. Jedan od nevjerničkih prvaka po imenu Amr b. Vudd el-Amirijj izađe pred muslimane te ih izazva na dvoboj. ”Ko će sa mnom na dvoboj izaći?”, upita on, ali odmah nije dobio odgovora. ”Ko je smion da se pred svima sa mnom bori?”, upita opet, ali se ni tada niko ne javi. Međutim, Alija, radijallahu anhu, nije se htio pomiriti s tim već smjelo izađe i reče: ”Ja ću se boriti, Allahov Poslaniče!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaza mu: ”Ali to je Amr b. Vudd!”, a on mu odgovori: ”Nema veze, neka je to i Amr b. Vudd!” Alija, radijallahu anhu, mu priđe i dvoboj započe. S jedne strane junak islama, a s druge strane junak kufra. Sablje ”zapjevaše” i prašina se dignu. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, molio je Uzvišenog Allaha da pobjedom počasti Aliju, radijallahu anhu. Kada se prašina razišla, ugledaše Aliju, radijallahu anhu, kako pobjedonosno stoji nad ubijenim Amrom, a u rukama mu sablja sa koje je kapala Amrova krv. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče Allahu ekber, a i muslimani za njim usrdno Allaha tekbirima veličaše.  

Skromnost  

Imam Buhari u svome Sahihu bilježi da je Alija, radijallahu anhu, rekao: ”Ahiret nam u susret dolazi, a dunjaluk nepovratno odlazi, pa zato budite sinovi ahireta i ne budite sinovi svijeta ovoga. Danas se čine djela za koja račun ne polažemo, a sutra će biti obračun bez mogućnosti da učinimo ijedno djelo.” (Buhari, 7/171.) Bio je skroman i oskudnog imovnog stanja. Halifa je bio pet godina i sve te godine bio je izložen raznim vrstama borbe i dvoboja, bilo onih u ratu ili onih u miru. Borio se protiv haridžija, nepravednika, velikih grješnika i nevjernika svih vrsta. Njegovo srce bilo je izbrazdano emotivnim ranama, a njegovo tijelo izranjavano raznim vrstama svakojakog oružja. Ni čast mu nisu na miru ostavili. Licemjeri i pokvarenjaci su svojim jezicima smutnju sijali. Kako već rekosmo, pet godina Alija je bio islamski vladar, ali u tih pet godina nikada se nije zasitio niti je ikada u potpunosti svoju glad utolio. Jednoga dana došavši kući upita porodicu da mu iznesu šta za jelo, a oni rekoše da u kući nema ničega. On izađe iz kuće noseći sablju koju mu je poklonio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a koja se zvala Zul-fikar te stojeći pred stanovnicima Iraka reče: ”Sramite se, stanovnici Iraka, Allah vas kaznio! Ja i moja porodica umiremo od gladi. Ovo je Poslanikova sablja koja ga još uvijek štiti od nevolja i poniženja.  Hoće li je ko kupiti od mene za hranu koja je dostatna za jedan dan?!” Nije imao šta jesti, a znao je otići u prepunu državnu riznicu koja je obilovala svakojakim vrstama hrane i imetka te u jednom danu sve iz nje potrebnima podijeliti a da za sebe ne zadrži ništa. Nakon toga bi klanjao dva rekata i Allahu se obratio riječima: ”Gospodaru moj, Ti znaš da sebi nisam ostavio ni zlatnika ni srebrenjaka ni zrno pšenice, ni datulu pa čak niti  grožđicu jednu.” 

Obećani kraj 

Alija, radijallahu anhu, se razbolio pa su mu neki ashabi savjetovali da se iz Iraka vrati u Medinu i da tamo dočeka smrt, a on im odgovori: ”Ja neću umrijeti od ove bolesti od koje bolujem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obećao mi je da neću umrijeti sve dok se moja brada ne okrvavi odavde dovde (pokazavši od solufa na sljepoočnicama do kraja svoje brade).” (Hejsemi u Medžmeuz-zevaid, 9/140, za ovu predaju kaže: Bilježe je Bezzar i Ahmed, a ljudi u lancu prenosilaca su pouzdani.) Tako se Allahovom voljom i desilo. Ustao je rano jednog jutra da po običaju na namaz probudi muslimane pa je nakon toga ušao u džamiju. U džamiji je vidio pokvarenjaka Abdurrahmana b. Muldžima kako spava na stomaku pa ga je gurnuo nogama i rekao mu: ”Ne spavaj na stomaku jer tako spavaju stanovnici Vatre!” Alija, radijallahu anhu, donio je tekbir želeći da klanja dva rekata namaza, a ovaj odvratni pokvarenjak i Allahov neprijatelj jurnu na njega svojom sabljom pa ga udari s njom po sljepoočnici, a krv obilno poteče. Alija, radijallahu anhu prošapta: ”Allah je najveći, Allahu pripada svaki početak i svaki kraj”, te pade licem na tle, a njegova se brada natopi krvlju. U tom napadu bio je teško ranjen od čijih posljedica je i umro. Ovo su samo mrvice i djelići iz života ovog časnog i plemenitog ashaba, junaka i rata i mira na koga se svi trebamo ugledati i njegovim stopama krenuti. Danas nam je to potrebno više nego ikada, zato Uzvišenog Allaha molimo da našim srcima omili sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da budemo od onih koji vole Aliju, radijallahu anhu, ali i sve ostale ashabe koji su nam svojim svijetlim primjerima pokazali na koji način i kako se treba žrtvovati na Allahovom putu i kako se postiže uspjeh na oba svijeta.    

Iz knjige hutbi ”El-Misku vel-anber fi hutabil-minber”,  dr. Aid el-Karni

6. Maj 2010 | Amir Durmić, prof. | Velikani ummeta | 36

Komentari: Nema komentara

Komentirajte