informativniislamskičasopis
0

Liban, igračka u rukama velikih sila

U ovom broju donosimo vam tekst o Libanu, maloj državi na Bliskom istoku. Dijelovi Libana spadaju u blagoslovljenu regiju poznatu pod imenom Šam. Ovim tekstom čitaocu želimo u sažetom obliku dati neke najbitnije informacije o ovoj zemlji. 

Demografska slika

Liban ili Libanon poznat je po tradicionalnoj različitosti vjerske pripadnosti stanovništva. Religije koje su prisutne na ovom području generalno se dijele na hrišćanstvo, sa velikim brojem crkvenih ogranaka, i islam, čiji se sljedbenici mahom dijele na sunijsku i šiijsku frakciju. Druzi su, također, u značajnom broju prisutni u stanovništvu Libana, a u zapadnoj literaturi se, barem kad je u pitanju ova zemlja, klasificiraju kao muslimani. Stanovništvo današnjeg Libana više je od 50% muslimansko, što nije bio slučaj u bližoj prošlosti kad je apsolutna većina stanovništva pripadala jednoj od hrišćanskih crkvi. Autori se, skoro isključivo, slažu da se udio hrišćana u stanovništvu Libana tokom druge polovine 19. stoljeća kretao između 60% do 65%. … Od 1970. godina u literaturi se sve učestalije pojavljuju podaci u kojima se udio muslimanskih skupina u stanovništvu predstavlja kao natpolovično većinsko. Kalkulacije koje su izvedene iz listi glasača za parlamentarne izbore 1995. godine jasno ukazuju na to da je među njima udio osoba koje se mogu klasificirati kao muslimani, iznosio 60,5%. Od 2.014.213 registrovanih osoba sa pravom glasa 556.668, odnosno 27,64% bili su šiije, odnosno 27,14% bili su sunije, a 114.828, odnosno 5,7% bili su druzi. Do 2009. godine broj osoba koje su registrovane kao osobe sa pravom glasa, popeo se na 3.108.787 od čega je na muslimane otpadalo 59,49%, odnosno 1.849.343 osoba. Udio glasača koji su registrovani kao šiije iznosio je 26,88%, kao sunije 26,01%, kao druzi 5,75% i kao alevije 0,85%. Stanovništvo Libana se 2011. godine procjenjuje na oko 4.150.000 osoba. Udio muslimanskih skupina zajedno sa druzima, vjerovatno, iznosi nešto preko 60%. Interesantno je napomenuti da pored nabrojanih islamskih grupacija u Libanu postoji i skupina od nekoliko ismailijskih šiija. (Svjetski almanah demografske istorije muslimana

Što se tiče sekte druzi, koji se, kao i nusajrije (alevije), pripisuju šiijama, općepoznato je da druzi smatraju da se Allah utjelovio u sve, pa tako i u Aliju, radijallahu anhu, kojem su pripisali božanske osobine, također neke šerijatske naredbe oko kojih se muslimani ne razilaze oni negiraju, kao što su namaz, post i hadž. Inače svoja ubjeđenja izbjegavaju govoriti ostalim ljudima i nikog ne primaju u svoju sektu. O ovoj zabludjeloj sekti može se mnogo napisati, ali ovdje nemamo prostora za to. Bitno je znati da su oni sa svojim ubjeđenjem kao i nusajrije i neke druge sekte izašli iz okvira islama.

O njima je Ibn Tejmijja, rahimehullah, rekao: “Druzi i nusajrije su nevjernici, i u pogledu toga su muslimani saglasni i oko toga nema razilaženja, nije dozvoljeno ženiti se njihovim ženama niti jesti meso životinja koje oni zakolju…” (Medžmuul-fetava)

Povijest

Današnje područje Libana bilo je davno pod vlasti Rimljana. U petom stoljeću u planinsko područje Libana doselio je svećenik Maron, po njemu su dobili ime njegovi sljedbenici maroniti. Danas je Maronitska crkva uveliko zastupljena u Libanu. Ova struja katoličkih maronita igrala je veliku ulogu u povijesti Libana.

U sedmom stoljeću islam je stigao na ova područja preko islamskih osvajanja. Kršćani su sve više odlazili u planinska područja, dok su mnogi autohtoni stanovnici Libana prihvatali islam. Muavija, radijallahu anhu, bio je namjesnik u Šamu i u njegov je vilajet spadao i Liban. On se više koncentrisao na priobalska područja nego na planine u kojim je kretanje otežano i gdje se ljudi mogu lakše dobro zaštititi u utvrdama. Sa tih planina kršćani su redovno izvodili napade i pravili zasjede.

Muavija, radijallahu anhu, pokrenuo je pohod na Kipar preko mora upravo iz Libana. Ljudi u Libanu već su imali mnogo iskustva u brodogradnji i moreplovstvu.

Sredinom osmog stoljeća Abasijska dinastija bila je na čelu hilafeta i ona je smatrala Liban svojom teritorijom. Mnogi stanovnici iz planina dizali su pobune, najpoznatija je bila 759. godine. Na kraju desetog stoljeća princ iz Sura proglasio je nezavisnost i počeo koristiti kovanicu sa svojim imenom, ali ta je vlast ubrzo ukinuta.

Ni Liban nije ostao miran u krstaškim pohodima. Krstaši su se okrenuli prema Libanu nakon što su zauzeli Jerusalem. Tripoli je pao 1109., a Bejrut i Sidon 1110. Sur se držao do 1124. nakon duge opsade. Krstaši su ovim područjem vladali oko 200 godina. Krstaši, Mongoli i snage mamelučke vlasti borile su se za prevlast u ovoj regiji, ali na kraju su Mameluci u trinaestom stoljeću izašli kao pobjednici. Mamelučka islamska dinastija vladala je Egiptom više od dvije stotine godina, vladali su Sirijom i dijelovima Libana. U momentu kad su Mameluci bili zauzeti borbama protiv Krstaša i Mongola, šiije i druzi digli su pobunu protiv Mameluka koji su inače bili sunije. Za vreme mamelučke vlasti Bejrut je postao centar trgovine između Bliskog istoka i Evrope. Intelektualni život u Libanu je cvjetao, a blagostanje se nastavilo tokom ovog perioda mamelučke vladavine.

U vrijeme osmanlijske vlasti u Libanu je centralna vlast hilafeta postavljala namjesnika. Stepen autonomije se mijenjao s vremena na vrijeme. Fahruddin II bio je druz koji je pokušao da Liban otcijepi od Osmanlijskog hilafeta. Digao je veliku vojsku koja je priredila veliki problem namjesniku Damaska Mustafi Paši, u Bitki za Andžar 1623. Fahruddin II zauzeo je neke teritorije, ali je ipak poslije toga poražen i pogubljen u Istanbulu 1635. godine.

Nakon kolapsa Osmanlijskog hilafeta i u jeku Prvog svjetskog rata, u septembru 1918. Francuzi su došli u Bejrut, a 1920. Ujedinjene nacije dale su Francuskoj mandat u Libanu. Godine 1926. Ustav Libana je uređen po modelu u Francuskoj, u tom ustavu govori se o parlamentu, predsjedniku i kabinetu. Predsjednika bira parlament, a parlament bira narod. Tokom i nakon završetka Drugog svjetskog rata, Libanci su tražili od Francuza da prekinu mandat. Francuzi nisu samo tako udovoljili ovom zahtjevu, bili su zatvorili neke čelnike, ali su se pod pritiskom ipak povukli.

Nakon nezavisnosti, od sredine četrdesetih do kraja šezdesetih godina ekonomija je napredovala u Libanu. Nakon prvog rata između Arapa i okupatora u Palestini, veliki broj Palestinaca izbjeglica doselio je u Liban, procjenjuje se brojka od 150.000 osoba. Džemal Abdunnasir imao je planove da Liban pripoji Egipatsko-sirijskoj uniji, ali to Libanci nisu prihvatali i do tog pripajanja nije došlo. Naklonost Sirije i Egipta proizišla je iz toga što su režimi u ove dvije države imali istu ideologiju Ba’s pokreta koji je imao jake elemente nacionalizma, komunizma i sekularizma. U Šestodnevnom ratu 1967. između nekih arapskih zemalja i okupatora u Palestini, Liban je zadržao neutralnu ulogu. U ovom ratu novi val izbjeglica Palestinaca došao je u Liban. Palestinci su se organizovali i naoružali, sa libanonske teritorije nekad su izvodili napade na okupatorske snage. Ovo su neke političke snage u Libanu podržavale imajući simpatije prema Palestincima.

Godine 1970. došlo je do sukoba između PLO-a (Palestinska oslobodilačka organizacija) i jordanske vojske. Ishod ovog sukoba bio je takav da je PLO protjeran iz Jordana. Mnogi civili i naoružane skupine došli su u Liban. Sirija se nalazila u ekonomskoj krizi, bila je komunistički nastrojena a Liban je bio opredijeljen za slobodno tržište. Diktator u Siriji, Hafiz Asad, 1973. jasno je dao do znanja da bi rado pripojio Liban Siriji, smatrajući da su Liban i Sirija jedna država i jedan narod kojima vladaju dvije vlade. Mnoge političke partije u Libanu u ovom zakuhavanju postale su oružane snage, dok je libanska vojska sve više slabila i gubila kontrolu. Godine 1975. došlo je do nekih manjih sukoba između kršćana i Palestinaca. Oružani sukobi proširili su se na druga mjesta. Godine 1976. sirijska vojska ušla je u Liban na sjeveru u regiji Akkar. Sirijski predsjednik Hafiz Asad kasnije je izjavio da je poslao vojsku u Liban bez ičije dozvole. Arapska liga poslala je mirovne snage u Liban, ali te su snage bile prisiljene da napuste Liban. Sirijske trupe radile su na tome da ušutkaju one koji su se podigli protiv ove invazije, neke prominentne osobe su ubijene. Palestinske oružane skupine izvodile su napade na sjeverni Izrael. Izraelske snage su u svom stilu uzvraćale udarima koji su pretežno bili usmjereni na civile. U martu 1978. Izrael je izvršio invaziju na južni Liban. Snage UN-a su potom raspoređene u južnom Libanu kako bi se tenzije smanjile, a izraelske snage donekle su se povukle. Sirijska vojska je zauzimala regiju po regiju i neke dijelove Bejruta. Regije koje nisu bile pod sirijskom kontrolom bile su bombardovane, a prosirijske oružane skupine počinile su neke zločine protiv civila. Do kraja osamdesetih Liban je bio uništen zbog neprestanih borbi, a PLO je zauzeo većinu Bejruta, dok su napadi na sjeverne regije okupirane Palestine nastavljeni.

U junu 1982. izraelske snage došle su do Bejruta, međunarodne snage iz zapadnih zemalja bile su raspoređene u Bejrutu nakon međunarodnog posredovanja. Dogovor je sadržavao da se PLO, sirijske i izraelske snage povuku iz Bejruta. Hiljade naoružanih Palestinaca deportovano je iz Libana, a sirijske i izraelske trupe povlačile su se iz Bejruta. U septembru 1982. izvršen je atentat na libanskog izabranog predsjednika Bašira Džemaila, što je poremetilo mirovni dogovor. U narednoj godini, prosirijske šiijske naoružane grupe izvršile su samoubilačke napade na barake mirovnih snaga iz SAD-a i Francuske, u tim napadima poginulo je oko 300 vojnika. U prvom i drugom napadu kamioni su ušli u bazu i detonirana je ogromnu količinu eksploziva koja je bila u kamionu, eksploziv je detonirao vozač svakog kamiona ubivši tako sebe i veliki broj ostalih. Istrage su pokazale da je ovaj napad izvršio šiijski Hezbollah.

Ovo je veoma bitna informacija ako pogledamo današnje stanje u nekim zemljama, šiijski Hezbollah je izvodio ovakve napade mnogo prije pojavljivanja nekih zločinačkih organizacija poput IDIŠ-a. Međunarodne snage su tako napustile Liban, a sirijske trupe napredovale su prema Bejrutu i izvele nekoliko napada u pokušaju da zauzmu zgradu Ministarstva odbrane i Predsjedničku palatu. Godine 1985. izraelske snage su se većinom povukle iz Libana, zadržavajaći neke trupe na graničnom pojasu. Sirijske trupe nastavile su sa nasiljem nad Libancima, političke protivnike zatvarali su i mučili i nekad ubijali.

Godine 1988. sirijske trupe i njihovi saveznici radili su na sprečavanju izbora novog libanskog predsjednika kako bi libanske autoritete skroz paralizirali. Tadašnji predsjednik Libana prije isteka svog mandata iskoristio je ustavnu ovlast i imenovao je tadašnjeg komandanta libanonskih snaga generala Mišela Auna za premijera privremene vlade. Sirijci su se opirali libanskoj vladi i granatirali su neka civilna područja. Premijer je u međuvremenu stekao nešto popularnosti sa određenim potezima. Vlada je pokrenula rat protiv sirijskih trupa tražeći od njih da napuste Liban. Sirijske trupe vršile su pritisak na utjecajne Libance u regijama koje su držale pod kontrolom da se protive vladi. Sirijske trupe također su izvršile atentat na sunijskog muftiju Libana Hasana Halida jer je on odbio da podrži Sirijce u borbi.

U mjesecu avgustu 1990. godine Irak je izvršio invaziju u Kuvajt, što je privuklo međunarodnu pažnju. Saudija koja ima najveće rezerve nafte također se osjećala ugroženom potezima Iraka. Sirijski režim obećao je da neće sarađivati sa Irakom, ali da zauzvrat želi da kontrolira Liban. U oktobru 1990. sirijske trupe izvele su zračne i kopnene napade i zauzeli su Predsjedničku palatu i zgradu Ministarstva odbrane poražavajući ostatke libanonske armije. Sirijski režim je postavio vladu i predsjednika u Libanu i počeo je sa progonom političkih protivnika. 

Sirijska okupacija

Taifski sporazum koji je dogovoren pod pokroviteljstvom Arapske lige značio je u praksi da se ide u smjeru političkih reformi i razoružavanju svih milicija. Na drugoj strani, ovim sporazumom sirijska okupacija je bila tolerirana i taj sporazum je značio samo djelimično povlačenje sirijskih trupa. Vlada koja je postavljena od sirijskog režima protjerala je premijera i tolerirala okupaciju. Vojna i politička prisutnost Sirije je ojačana, 90% Libana bilo je pod sirijskom kontrolom.

Sirija je razoružala većinu libanskih milicija osim Hezbollaha, Amal i nekih palestinskih oružanih skupina. Libanska vojska nije mogla da vrši neke veće aktivnosti, nego se bavila pretežno internom bezbjednosti. Marionetska vlada Libana koristila je ustav da se ponovo biraju prosirijski predsjednici. Također, ta vlada napravila je sporazume sa Sirijom koji su omogućili Siriji da koristi prirodne resurse i prednosti slobodnog tržišta u Libanu, dok je u Siriji bio potpuno drugačiji ekonomski sistem.

Libansko društvo pokrenulo je mirnu revoluciju protiv ove okupacije tražeći da se sprovede rezolucija 520 i da sirijske trupe napuste Liban.

Oko 90% biračkog tijela bojkotovalo je parlamentarne izbore, što je rezultiralo marionetskim parlamentom 1992. Sirijske političke snage odgovorile su na ovo odbijanje okupacije tako što su odlučili sprovesti neke mjere da se promijeni etnička i religijska demografija Libana. Marionetska vlada bila je primorana da da državljanstvo oko pola miliona osoba, Sirijaca i Palestinaca i da tako imaju pravo na glasanje. To je bilo oko 20% od ukupnog stanovništva Libana. Ovaj potez je najviši sud u Libanu poništio. U međuvremenu, sirijske trupe u Libanu su čuvale veliki broj Sirijaca koji su tu radili ilegalno.

Tokom devedesetih, Sirija je držala oko 90% teritorije pod okupacijom, a ostalih 10% je kontrolirao Hezbollah koji je bio dobio nešto na popularnosti zbog pružanja otpora izraelskoj okupaciji na jugu Libana. U maju 2000. izraelske snage povukle su se iz južnog Libana u okviru UN rezolucije 425. Pripadnici Hezbollaha odbili su da se razoružaju i uključe u civilne procese, i zbog ovog su izgubili većinu popularnosti. Područja koja su izraelske snage napustile, Hezbollah je zauzeo, dok je sirijska vojska spriječila libansku vojsku da tu rasporedi svoje trupe. Pod sve većim regionalnim i internacionalnim pritiscima, Sirija je obećavala da će povući svoje trupe. Sirijski Ba’s režim pokušavao je da prouzrokuje konflikte između raznih strana u Libanu. Neke radikalne skupine Palestinaca koje su uživale protekciju Sirije nastojale su i dalje da kontroliraju neke izbjegličke kampove, dok libanske snage bezbjednosti nisu bile u stanju da ih stave pod svoju kontrolu.

U avgustu 2001. godine došlo je do inicijative pomirenja između nekih kršćanskih grupacija i druza, ovo je sirijski režim smatrao prijetnjom. Došlo je do demonstracija, a marionetska vlada je pohapsila veliki broj ljudi od kojih su mnogi godinama završili u zatvoru. Internacionalni pritisci su rasli, a Sirija je obećavala da će početi povlačiti trupe, međutim, to je samo bilo razvlačenje vremena. Libanski lobi u dijaspori sve je bolje uspijevao da stavi libansku krizu na dnevni red u utjecajnim državama i na taj način vršen je pritisak da se sirijske trupe povuku. Početkom američke agresije na Irak, međunarodni pritisak i na Asada je rastao da se povuče. U Vijeću sigurnosti razgovaralo se o ovoj situaciji gdje se Sirija i dalje drži na tlu Libana i miješa se u interne poslove, a ne razoružava milicije poput Hezbollaha i nekih palestinskih milicija, dok politički protivnici okupacije bivaju zatvarani, mučeni i ubijani. U 2005. postojala je veoma velika opozicija koja se opirala prosirijskoj marionetskoj vladi, sve etničke i religijske strane unutar Libana zajedno su se protivile sirijskoj okupaciji, čak i Rafik Hariri, prominetni sunijski lider, koji je prvo jedno vrijeme bio podržavao vladu. Hezbollah i neke palestinske milicije protivili su se implementiranju rezolucija UN-a zbog straha da će izgubiti svoju vojnu i političku snagu.

Revolucija 2005. godine

Sirija je nastavila da proganja utjecajne ljude koji su se odupirali okupaciji. Bivši premijer Rafik Hariri ubijen je u atentatu u Bejrutu 14. februara 2005. godine. U tom napadu autobombom ubijeno je i šesnaest drugih ljudi. Opozicija se okupila nakon tog atentata i te noći optužila je sirijski režim u Damasku. Zatražila je da se sirijske trupe povuku, da dođu međunarodne snage protekcije i zatražila je da prosirijski režim da ostavku. 18. februara 2005. opozicija je pokrenula mirne proteste za oslobođenje Libana. Narod se masovno odazvao i protesti su jačali sve dok 28. februara 2005. godine prosirijski režim nije dao ostavku.

5. marta 2005. sirijski predsjednik Asad izjavio je da će se trupe povući bez spominjanja datuma povlačenja. Prvo su se počele povlačiti iz Bejruta i sjevernog Libana. Demonstracije su nastavljene, na vrhu broj demonstranata je dostigao milion.

Krajem marta većina trupa je bila napustila Liban, a obavještajni centri su raspušteni. Krajem aprila sirijske trupe su u potpunosti napustile Liban nakon trideset godina okupacije.

Mir u Libanu je i dalje krhak. Hezbollah i dalje nije razoružan i nastoji da bude država u državi. Hezbollah jednostavno radi šta hoće i ne izgleda da mora polagati račun bilo kojoj političkoj ili vojnoj moći u Libanu. Rat u Siriji koji je počeo 2011. uveliko se odražava na sigurnosnu situaciju u Libanu odakle mnogi pripadnici šiijskog Hezbollaha idu u pohode u kojima većinom stradaju sunijski civili. Mnogi su zaboravili veoma brzo kakvu je ulogu Sirija imala zajedno sa Hezbollahom u destabilizaciji Libana i cijele regije decenijama. Unatoč dugoj okupaciji od Sirije, Liban je primio ogroman broj izbjeglica iz Sirije od 2011. do danas.

Molimo Allaha da sačuva Liban od svakog zla i popravi stanje u toj zemlji i svim ostalim zemljama, i neka su salavat i selam na Allahovog Poslanika i njegovu časnu porodicu i ashabe!

16. Mart 2017 | Hasan Stranjac, prof. | Islamski atlas | 77

Komentari: Nema komentara

Komentirajte