informativniislamskičasopis
0

Razlozi napada na Ibn Tejmijju

U sedmom hidžretskom vijeku, nakon što je dugo vremena bila potisnuta od strane različitih novotarskih akida u koje su zapali i obični muslimani i učenjaci, akida dobrih prethodnika ponovo je obasjala islamski ummet.

U to vrijeme islamski je ummet bio duboko podijeljen na različite devijantne pravce, poput ilmul-kelama, filozofije, kulta obožavanja kabura, vahdeti-vudžuda, na razne šiijsko-rafidijske grupacije, batinijske sekte. O mezhepskoj pristranosti i taklidu – slijepom slijeđenju, da i ne govorimo.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja rodio se i odrastao u takvom ambijentu. Također, u vrijeme Ibn Tejmijje islamski ummet još se nije bio oporavio od udara Tatara i krstaša.


Šejhul-islam Ibn Tejmijja (661.–728. h. g. / 1263.–1328.) bio je velikan u punom značenju te riječi. Odlikovao se iznimnom inteligencijom i izvanrednom sposobnošću pamćenja. Odrastao je u Damasku koji je, uz Kairo, u to vrijeme bio centar islamskog pregalaštva. Bio je odličan poznavalac islamskih nauka i posjedovao ogromno znanje u različitim naučnim disciplinama, od arapskog jezika, usuli-fikha, fikha, tefsira, hadiskih nauka, do ilmul-kelama i filozofije. Iznad svega, bio je čestit, pobožan, plemenite duše i lijepih manira. Jedna od osobina koja ga je krasila jeste iznimna hrabrost i spremnost da kaže istinu ne plašeći se posljedica za sebe.

Veliki islamski učenjak Ibn Hadžer el-Askalani ovako je opisao Ibn Tejmijju: “S minbera bi govorio poput vještog mufesira koji odlično poznaje fikh i hadis. Tokom jednog sata kazao bi toliko toga o Kur’anu, sunnetu, arapskom jeziku i razumijevanju, koliko niko drugi nije mogao kazati ni u nekoliko predavanja, kao da su sve te nauke postavljene pred njegove oči pa može uzeti koju hoće, a zanemariti koju hoće...“ (Ibn Hadžer el-Askalani, Ed-Durerul-kamine)

Ibn Hadžer u svom djelu Ed-Durerul-kamine prenosi da je Džemaluddin es-Surremerri (jedan od velikih hanbelijskih učenjaka rođen u Iraku 696. h. g. / 1297. godine, živio i umro u Damasku 776. h. g. / 1374. godine), kazao: “Od čudesnih stvari koje su se zaista desile ljudima u našem vremenu jeste da je Ibn Tejmijja imao sposobnost da pročita knjigu i da mu se njen sadržaj tako ureže u pamćenje da bi u svojim djelima citirao dijelove knjige tačno onako kako je pisalo u njoj.” (Ed-Durerul-kamine

Kada je Behauddin es-Subki (719.–774. h. g.), veliki kadija u svoje vrijeme, čuo nekog čovjeka da ružno govori o Ibn Tejmijji i omalovažava ga, rekao mu je: “Tako mi Allaha, znaj da Ibn Tejmijju može mrziti samo neznalica ili sljedbenik zablude, jer neznalica govori (o Ibn Tejmijji) bez znanja, a sljedbenik zablude ne može od svojih strasti da prihvati istinu nakon što mu je postala jasna.” (Eš-Šehadetuz-zekijje fis-senai ala Ibn Tejmijja)

Ibn Dekik el-Id rekao je: “Nakon što sam se susreo sa Ibn Tejmijjom, zaključio sam da je to čovjek pred čijim su očima sve nauke, pa može uzeti koju hoće, a zanemariti koju hoće.” (Eš-Šehadetuz-zekijje fis-senai ala Ibn Tejmijja)

Ibn Tejmijja je odlučio da u vremenu prepunom vjerskih devijacija poziva svoje savremenike da se vrate na čisti izvor, da odbace devijacije i prihvate akidu dobrih prethodnika i njihovo shvatanje vjere. Zbog toga je trpio mnoga iskušenja, ali je sve strpljivo i smjerno podnosio, ne popuštajući i ne posustajući u svojoj namjeri da iznosi istinu i opovrgava različite devijacije u vjeri.

Ibn Tejmijja je alim koji s punim pravom zaslužuje da bude spona koja spaja kasnije generacije muslimana sa dobrim prethodnicima. I, zaista, nije pretjerao onaj koji je kazao da su rijeke znanja dobrih prethodnika svoje ušće našle u šejhul-islamu da bi, potom, od njega bile kanalisane i odvođene na sve strane da se iz njih napajaju potonje generacije ummeta. 

Svako ko je čitao njegova djela u kojima pobija devijacije i zablude različitih sekti i ideologija, svjestan je da je šejhul-islam Ibn Tejmijja posjedovao obilno znanje iz različitih oblasti.

Dr. Muhammed Halil Hasan Herras, poznati učenjak Al-Azhara, govoreći o Ibn Tejmijjinoj knjizi Minhadžus-sunna u kojoj je pobijao devijacije šiija-isnaašerija i kaderija, kazao je: “To je iznimno vrijedno naučno djelo koje se odlikuje brojnim naučnim valorizacijama, koje, opet, svjedoče da je autor posjedovao obilno znanje. A način na koji u toj knjizi iznosi argumentaciju i polemizira svjedoči da je bio genijalan debatant.” Herras, također, kaže: “Ibn Tejmijja je, također, vrlo dobro poznavao kršćanstvo i učenja različitih kršćanskih sekti, te je napisao opsežno djelo u kojem argumentirano pojašnjava neispravnost kršćanskih učenja.” (Herras, Ibn Tejmijje es-selefi)

Šejhul-islam Ibn Tejmijja bio je svjestan situacije u kojoj se nalazi i znao je koja je njegova dužnost. Bez imalo pretjerivanja, možemo kazati da u njegovom vremenu nije postojala neka sekta i zabluda a da nije ukazao na nju i iznio argumente kojima pobija njihove zablude, bilo da je tome posvetio čitavu knjigu, ili da se na njih osvrnuo u sklopu nekog od svojih djela, ili fetvom. To, svakako, potvrđuje da je bio dobar poznavalac učenja raznih sekti.

Svojim likom i djelom Ibn Tejmijja je postao simbol ispravnog poimanja vjere i čiste akide, u skladu sa razumijevanjem dobrih prethodnika. On je uzor, prosvjetitelj i pokretač preporoda u vremenu stagnacije ummeta koju je uzrokovala raširenost devijantnih shvatanja.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja bio je jedan od obnovitelja vjere i do dana današnjeg je simbol zastupnika akide i pravca dobrih prethodnika. Nije, stoga, čudno da ga napada svaki sljedbenik nevjerstva ili sekte, jer rušenje Ibn Tejmijje znači rušenje akide selefa. Stoga ćeš vidjeti da su najgrlatiji zagovornici obračuna s Ibn Tejmijjom ili tzv. modernisti, zagovornici nekakvog liberalnog islama i reinterpretacije vjerskih tekstova u cilju njihovog usklađivanja sa zapadnjačkim željama, ili sljedbenici sekti i vjerskih novotarija, poput šiija, ekstremnih sufija i sličnih.

Protiv Ibn Tejmijje se već duže vrijeme vodi podla kampanja i podmeće mu se da je teoretičar ekstremizma, netolerancije i tekfirenja neistomišljenika. Za zločine raznih devijantnih skupina u našem vremenenu infamno se okrivljuje Ibn Tejmijja, iako je ovaj plemeniti velikan ummeta u svom vremenu bio jedan od najudaljenijih ljudi od ekstremizma, fanatizma, tekfira i netolerancije. Sam Ibn Tejmijja o tome kaže: “Onaj ko je sjedio sa mnom zna da sam jedan od onih ljudi koji su veoma oprezni u proglašavanju pojedinca nevjernikom, velikim grješnikom ili Božijim neposlušnikom, i jedino to prihvatam kada se protiv nekoga uspostavi poslanički dokaz koji je nepobitan, a iz čijeg poricanja proizlazi da je onaj koji to poriče nevjernik ili veliki grješnik ili neposlušnik. Ja kategorički zastupam da je pripadnicima ovog ummeta oprošteno ono što urade greškom, a to obuhvata greške u riječima i u postupcima.” (Medžmuu fetava šejhil-islam Ibn Tejmijja)

Jedan od divnih primjera njegove tolerancije prema pripadnicima drugih vjera lojalnim islamskoj državi i njegove upornosti u njihovoj zaštiti jeste njegovo insistiranje, tokom pregovora sa Tatarima u vezi sa oslobađanjem zarobljenika, da pored oslobađanja muslimana oslobode i kršćane i židove, štićenike islamske države, koje su bili zarobili sa muslimanima. Ibn Tejmijja o tome piše sljedeće: “Svi kršćani dobro znaju da sam pregovarao sa Tatarima o oslobađanju zarobljenika i svima je poznato da sam, kada su Gazan i Kutlušah pristali i kada je Mevlaj odlučio da pusti zarobljene muslimane, odbivši da pusti zarobljene kršćane iz Kudsa, rekao da mora pustiti sve židove i kršćane, štićenike islamske države, koje je zarobio, jer su oni naši štićenici i nećemo dozvoliti da kod njih ostane ijedan zarobljenik, bilo da je naše vjere ili da je naš štićenik. Tako smo bili uzrok oslobađanja velikog broja kršćana. To je naše djelo i čin dobročinstva, a nagrada je od Allaha.” (Medžmuul-fetava)

Što se tiče onoga što je Ibn Tejmijja navodio u svojim djelima u vezi sa propisima otpadništva, kažnjavanja počinilaca teških zločina i izvršavanja preciziranih kazni (hudud), on je u najvećem dijelu time samo prenosio stavove ranijih islamskih učenjaka, poput četverice imama mezheba i drugih velikih učenjaka, kao što su Evzai, Sufjan es-Sevri, Lejs b. Sa’d i drugi.

Nažalost, njegovi neprijatelji ne vole proučavati izvore i tragati za istinom, i nikako da nauče da Allah pomaže Svoju vjeru i da im je uzaludno nastojanje da diskreditiraju ovog velikog učenjaka ummeta, unište njegova djela i izbrišu ono čemu je pozivao. To su još prije željeli njegovi neprijatelji, koji su bili njegovi savremenici, pa je, zahvaljujući njihovim podlostima i spletkama, umro zatočen u damaščanskoj kuli. Ali, Allah je dao da se zatre njihov trag, a Ibn Tejmijjino djelo ostalo je da živi i ne prestaje biti inspiracija generacijama muslimana željnih da slijede istinu i da se napajaju sa čistog izvora vjere.

 

Autor: Velid Mulhim

Preveo i uredio: Abdullah Nasup

26. Novembar 2017 | Abdullah Nasup | 81

Komentari: Nema komentara

Komentirajte