informativniislamskičasopis
0

Zemlja ne jede tijela vjerovjesnika i šehida

Allahov je odredio da sve što živi mora i da nestane sa ovog dunjaluka. Sve živi do određenog roka, i prolazi, samo ostaje Uzvišeni Allah:

“Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj (lice Gospodara tvog), Veličanstveni i Plemeniti...” (Er-Rahman, 26–27)

“Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.” (El-A’raf, 34)

“Reci: ‘Sam od sebe ne mogu nikakvu štetu otkloniti, a ni neku korist sebi pribaviti; biva onako kako Allah hoće! Svaki narod ima konac, i kad konac njegov dođe – ni za tren ga neće moći ni odložiti ni ubrzati.’” (Junus, 49)

“Kad bi Allah ljude zbog grijeha njihovih kažnjavao, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio, ali On ih do roka određenog ostavlja, i kad rok njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati.” (En-Nahl, 61)

Nestat će i ona Njemu najdraža stvorenja. Tako je On, uzvišen neka je, objavio našem Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da će i on, umrijeti: “Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti, i poslije, na Sudnjem danu, pred Gospodarom svojim ćete se jedan s drugim prepirati.” (Ez-Zumer, 30–31)

U komentaru ovog ajeta: “Mi znamo šta će od njih zemlja oduzeti, u Nas je Knjiga u kojoj se sve čuva” (Kaf, 4), imam Kurtubi u svom tefsiru kaže: “Potvrđeno je da zemlja ne jede tijela vjerovjesnika, evlija (Allahu posebno drage osobe) i šehida. Allah je zabranio zemlji da jede njihova tijela, kao što smo to već pojasnili u knjizi Et-Tezkire.”

U jednom poznatom hadisu koji govori o Sudnjem danu, a koji prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava da će cijelo čovjekovo tijelo istruhnuti, osim repnjače: “Između dva puhanja je četrdeset.” Prisutni upitaše Ebu Hurejru: “Četrdeset dana?” “Odbijam to kazati” , odgovori on. “Četrdeset godina?”, opet ga upitaše. “Odbijam to kazati”, odgovori on. “Četrdeset mjeseci?”, upitaše ga ponovno, a on opet odgovori: “Odbijam to kazati.” Potom nastavi, kazivajući hadis: “Sve će od čovjeka nakon smrti istruhnuti izuzev trtične kosti iz koje će stvorenja ponovno biti sastavljena. Potom će Allah s nebesa spustiti kišu, nakon koje će ljudi nicati kao što niče rastinje.” (Buhari i Muslim).

Znači, cijelo čovjekovo tijelo će istruhnuti osim onog dijela iz kojeg će na Sudnjem danu biti ponovo sastavljen.


Tijela vjerovjesnika

Ovaj hadis je općenit i iz njega se – kako navodi imam Ibn Hadžer u svom djelu Fethul-Bari – izuzimaju vjerovjesnici jer, prema stavu islamskih učenjaka, a na osnovu jednog hadisa, zemlja ne jede tijela vjerovjesnika.

Imam Ebu Davud zabilježio je od Evsa b. Evsa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je vaš najvredniji dan petak, pa što više u njemu donosite salavat na mene. I zaista se vaši salavati meni predočavaju.”

Tada su ashabi rekli: “O Allahov Poslaniče, kako će ti biti predočeni naši salavati kad budeš već istruhnuo (raspadnut)?” On je rekao: “Zaista je Allah zabranio zemlji tijela vjerovjesnika!” (Hadis je sahih. Pogledati Ebu Davudov Sunen, 1043. Autor djela Delilul-falihin, 4/176, Muhammed b. Allan el-Mekki kaže: “Hadis još bilježe i imam Ahmed, Ibn Ebu Asim, Bejheki u više svojih djela, Nesai i Ibn Madža u svojim Sunenima, Taberani u svom Mu’džemu, Ibn Huzejma, Ibn Hibban i Hakim, koji kaže: “Hadis je sahih prema uvjetima Buharije. U verziji koju bilježi imam Nesai navodi se: “Zaista je Allah zabranio zemlji tijela vjerovjesnika!”

Kao dokaz navodi se i hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vidio sam sebe u Hidžru (ograđeni prostor kraj Kabe) dok me Kurejševići pitaju o mom Noćnom putovanju (Isra) i pitali su me da im opišem Bejtul-makdis, a ja nisam zapamtio kako izgleda, pa sam se zabrinuo kao nikad do tada. Tada mi je Allah predočio Bejtul-makdis te me nisu pitali ni o čemu a da ih nisam obavijestio. I vidio sam sebe među skupinom vjerovjesnika, kad ono Musa stoji i klanja, kovrdžave je kose i širokih pleća kao da je od muškaraca plemena Šenue. I vidio sam Isaa, sina Merjemina, kako i on stoji i klanja. Njemu najsličniji od ljudi je Urva b. Mesud Sekafi. A Ibrahim, i on stajaše i klanjaše. Njemu najsličniji od ljudi je ovaj vaš drug – misleći na sebe. Nastupilo je vrijeme namaza i ja sam ih predvodio kao imam. I kada sam završio sa namazom, neko reče: ‘O Muhammede, ovo je Malik, čuvar Vatre, pa mu nazovi selam!’, i ja sam se okrenuo prema njemu a on mi prvi nazva selam.” (Muslim)

Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U noći kada sam uzdignut prošao sam pored Musaa, a on je stajao i klanjao u svom kaburu.” (Muslim)

Enes, radijallahu anhu, prenio je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vjerovjesnici su živi, klanjaju u svojim kaburovima.” (Ovaj hadis zabilježili su Ebu Ja’la u svom Musnedu, Bezzar u svom Musnedu, 256, Temam Razi u El-Fevaid, Ibn Asakir u Tarihu Dimišk, Ibn Adijj u El-Kamil i Bejheki u Hajatul-enbija. Šejh Albani ocijenio sahihom ga je u djelu Es-silsile es-sahiha.) Nakon što je pojasnio vjerodostojnost ovog hadisa, šejh Albani, rahimehullah, kaže: “Znaj da život koji vjerovjesnicima, alejhimus-salatu ves-selam, potvrđuje ovaj hadis jeste berzahski život, a ne ovodunjalučki život, te je obaveza vjerovati u to bez navođenja primjera kao i pokušaja navođenja kakvoće tog života i poistovjećivanja sa onim što nam je poznato od ovodunjalučkog života...” (Es-Silsile es-sahiha)

Tijela šehida

Uz tijela vjerovjesnika, među učenjacima ima onih koji smatraju da i tijela šehida zemlja ne jede. Među njima su imam Ibn Abdulberr i imam Kurtubi koji za svoje mišljenje kao dokaz navode ajet: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati. (Alu Imran, 169–170)

Imam Kurtubi spominje još i mujezine koji izvršavaju taj ibadet. U svom djelu Et-Tezkire navodi jednu slabu predaju da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Mujezin koji to radi besplatno je kao ubijeni koji je umazan svojom krvlju. Ako umre, neće se ucrvati u svom kaburu.” (Ovu predaju bilježe imam Taberani u svom Mu’džemu i imam Hejsemi. U njenom lancu je Jahja el-Bukka kojeg imam Ahmed, Ebu Zura, Ebu Hatim i Ebu Davud smatraju slabim. Neki ga, kao Jahja b. Seid i Muhammed b. Sa’d, smatraju pouzdanim. U svom djelu Fejdul-Kadir imam Munavi ga je ocijenio slabim a, također, i šejh Albani u Es-Silsile ed-daifa izrazom “veoma slab” (daif džidden).

Zatim, vjerodostojne predaje koje potvrđuju kako su tijela šehida nađena svježim nakon dosta godina od njihove pogibije. Jedna od tih jeste i ona koju prenosi Džabir, radijalahu anhu, koji kazuje: “Kada je bila Bitka na Uhudu, otac me pozvao u neko doba noći i rekao: ‘Ja sam uvjeren da ću poginuti među prvim ashabima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Ja iza sebe ne ostavljam ništa dragocjenije od tebe, izuzev Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Dužan sam, pa isplati dug, a svojim sestrama (bilo ih je devet) stalno preporučuj dobro!’ Kada je svanulo, on je zaista bio među prvim poginulim i sa njim je u grob zakopan još jedan. Meni se, međutim, nije sviđalo da ga ostavim tako, pa sam ga poslije šest mjeseci izvadio, kad on skoro isti kao i onog dana kada sam ga stavio, izuzev nešto malo na jednom uhu.” (Buhari)

U predaji koju bilježi imama Ebu Davud navodi se i ovo: “I ništa od njega nisam našao ružnim osim nekoliko dlaka koje su, u njegovoj bradi, bile prema zemlji.” (Ebu Davud)

Imam Ibn Hadžer, rahimehullah, u komentaru ovog hadisa spominje da imam Hakim navodi predaju da je Džabirov otac sanjao Mubeššira b. Abdulmunzira – koji je poginuo kao šehid na Bedru – kako mu je rekao: “Ti ćeš nam ovih dana doći.” On je to ispričao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on reče: “Ovo je šehadet (pogibija kao šehid).” (Pogledati: Fethul-Bari bi šerh sahihul-Buhari)

Imam Kurtubi u svom djelu Et-Tezkire fi ahvalil-meuta ve umuril-ahire naslovio je jedno poglavlje “Zemlja ne jede tijela vjerovjesnika, a ni šehida, i oni su živi” i na samom početku naveo prethodno spomenuti ajet iz sure Alu Imran.

Nakon toga on navodi nekoliko predaja koje potvrđuju kako su tijela šehida nađena svježa i neistruhla, i to nakon više godina od njihove pogibije. Tako su – prema predaji koju bilježi imam Malik – tijela šehida Uhuda dvojice ashaba, ensarija Amra b. Džemuha i Abdullaha b. Amra, radijallahu anhuma, iz plemena Seleme, nađena svježa i nimalo se nisu izmijenila nakon što im je vodena bujica odnijela kaburove. Tako su izgledali kao da su juče pokopani. Njih dvojica bili su pokopani u istom kaburu. Jedan od njih bio je ranjen pa je stavio svoju ruku na ranu i tako je pokopan. Kada su pokušali da mu odvoje ruku od rane i opruže je, ruka bi se ponovo vratila na mjesto gdje je i bila. Između godine u kojoj se odigrala Bitka na Uhudu i ovog događaja prošlo je četrdeset šest godina.

Imam Kurtubi kaže da je tako bilo i sa šehidima prijašnjih naroda kao i sa vjerovjesnicima. Tu je naveo i primjer koji spominje imam Tirmizi u svom Sunenu kada navodi događaj o vlasnicima rovova koji su iskopani po naređenju vladara nevjernika kako bi u njih potpalili vatre i bacali žive vjernike u njih. Naime, vladar je pripremao jednog dječaka da mu bude sihirbaz (vračar) i savjetnik. Brigu da to postane preuzeo je jedan ostarjeli vračar, ali je dječak to zanijekao i povjerovao je u Allaha. Vladar – nakon što mu je ponudio da napusti vjeru i ovaj to odbio – naredio je svojim dželatima da ga ubiju. Nakon nekoliko pokušaja, prvo bacanjem sa vrha planine, a onda pokušajem bacanjem u more, nisu uspjeli da ga ubiju. Prvi put planina se potresla i svi su, osim dječaka, popadali sa nje, a drugi put more se pokrenulo i svi su se, osim dječaka, utopili.

Poslije ovog drugog neuspjelog pokušaja dječak se vratio i, kad je ušao vladaru, vladar ga je upitao: “Šta je sa tvojim društvom?” On je odgovorio: “Uzvišeni Allah me od njih spasio.” Zatim je dječak rekao vladaru: “Ti me ne možeš ubiti dok ne uradiš što ti budem naredio. Ako uradiš što ti naredim, ubit ćeš me, a ako ne, nećeš me moći ubiti!” “A šta to trebam uraditim?”, upitao je. Dječak je rekao: “Skupi sav narod na jednom platou (mjestu), zatim me razapni na jedno stablo, a onda uzmi strijelu iz mog tobolca i reci: ‘U ime Allaha, Gospodara ovog dječaka!’ Ako to uradiš, ubit ćeš me.” Tako je i uradio. Uzeo je strijelu, stavio je u luk, nategao i rekao: ‘U ime Allaha, Gospodara ovog dječaka’, a zatim je odapeo strijelu. Strijela je dječaka pogodila pravo u slijepoočnicu. Dječak je na mjesto gdje ga je pogodila strijela stavio ruku i umro. Tada je svijet povikao: ‘Mi vjerujemo u Gospodara ovog dječaka!’ Vladaru su tada rekli: ‘Tako nam Allaha, zadesilo te baš ono čega si se bojao, sav je svijet povjerovao!’”

Kada je narod ovo vidio, povjerovao je u Allaha, “Gospodara ovog dječaka”, što je vladara zulumćara razbijesnilo i on je odlučio da ih kazni tako što će ih baciti u rovove napunjene vatrom (ashabul-uhdud – vlasnici rovova). (Bilježi imam Muslim u svom Sahihu)

Imam Tirmizi kaže da je za vrijeme vladavine Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, tijelo ovog dječaka bilo iskopano, a na njegovoj sljepoočnici bila je njegova ruka onako kako ju je stavio onda kad su ga pogodili strijelom i ubili ga.

Uz sve to, možemo konstatovati da nema vjerodostojnih predaja koje, općenito, ukazuju na to da zemlja ne jede tijela šehida, ali da se kroz povijest dešavalo da muslimani nakon više godina od smrti šehida naiđu na njihova tijela svježa kao na dan kada su poginuli, to se ne može negirati.

I za kraj, jedna zanimljiva opaska (teorija) imama Ibn Kajjima, rahimehullah, u vezi sa pitanjem nerastvaranja tijela vjerovjesnika nakon njihove smrti.

Nakon što u svom djelu Medaridžus-salikin pojašnjava stepene života – kojih je nabrojao deset – kod sedmog stepena za koji kaže da je “stepen života morala (ahlaka) i pohvalnih svojstava, koja su garant temeljitog života onome ko je opisan njima, on spominje razlike između lijepog i ružnog morala, te dodaje: “I što je taj ahlak kod njegova posjednika potpuniji, to mu je život jači i potpuniji. Zato je ahlak stida, kako jezički tako i suštinski, izveden iz života te najpotpunijeg života jesu oni ljudi koji su najpotpunijeg stida. A manjkavost stida čovjeka je zbog manjkavosti njegova života jer duša (ruh), kada umre, ne osjeća odvratnosti koje joj izazivaju boli te ih se ne stidi. A kada joj je život zdrav i ispravan, ona to osjeti te ga se stidi.

Isto tako, sva druga plemenita svojstva morala i pohvalne vrline proizlaze iz snage života i njegove suprotnosti kroz manjkavost života.

Život hrabrog potpuniji je od života kukavice, život darežljivog potpuniji je od života škrtice i život razumnog potpuniji je od života glupana.

Shodno tome, vjerovjesnici, salevatullahi ve selamuhu alejhim, bili su ljudi najpotpunijeg života toliko da snaga njihova života sprečava zemlju da rastvori njihova tijela. Oni su bili najpotpuniji ljudi u ovom ahlaku, pa onda najprimjerniji i najprimjerniji od svojih sljedbenika.

A pogledaj u život onog koji je prezren, krivokletnik, klevetnik koji tuđe riječi prenosi, škrtac, surov, nasilnik, veliki grješnik, i u život onog koji je plemenit, hrabar, dobročinitelj, pravedan, čedan i dobar, pa ćeš naći prvog kao mrtvaca u odnosu na drugog. Divan li je onaj koji je rekao:

‘Čovjek nema dobra u životu kada se računa od otpatka uživanja.’” (Medaridžus-salikin) A Uzvišeni Allah najbolje zna!

22. Septembar 2017 | Halil Makić, prof. | 80

Komentari: Nema komentara

Komentirajte