sabur

Amina je imala jednu posebnu prijateljicu. Nije išla s njom u školu, nije sjedila s njom u istoj klupi, a nije čak znala ni govoriti, ali Amina je ipak dobro razumjela njen jezik – tiho mjaukanje, nježne poglede, mahanje repom i ono posebno predenja kojim je pokazivala da je sretna. Zvala se Flekica i bila je mala, umiljata maca bijele dlake prošarane sivim i crnim flekama, zbog kojih je i dobila svoje neobično ime. Flekica je najviše voljela jutra, jer je tada znala da će uskoro ugledati Aminu. Svakog jutra, čim bi Amina otvorila vrata kuće, Flekica bi već sjedila ispred njih, strpljivo čekajući doručak. Čim bi ugledala Aminu, veselo bi se oglasila: “Mjau! Mjau!”, a Amina bi se nasmijala i, kao da je upravo očekivala taj pozdrav, rekla: “Flekice, opet si gladna?” Flekica bi tada podigla glavu i pogledala je svojim krupnim očima, kao da je razumjela svaku riječ. Amina bi joj donijela hranu i vodu, a nakon doručka, Flekica bi se popela Amini u krilo i zadovoljno prela. Tako bi njih dvije provodile neko vrijeme zajedno, dok bi je Amina nježno milovala po leđima i pričala joj o svemu što joj se tog dana događalo. Ipak, Flekica je imala još jednu posebnu osobinu koju je Amina naročito voljela. Kao da je mogla osjetiti kada je njena prijateljica tužna, kada bi Amina došla iz škole neraspoložena, Flekica bi joj prišla, počela kružiti oko nje i svojim mekanim repom dodirivati joj nogu, a zatim bi se sklupčala pored nje i ostala tako sve dok Amina ne bi postala bolje raspoložena. Tada je Amina imala osjećaj kao da joj Flekica govori: “Ne brini. Tu sam.” Zbog toga je Amina svoju macu voljela više nego što je mogla riječima objasniti.

Nekada se čovjeku, pod teretom iskušenja, nedaće, nevolja, naročito kada potraju, bujica razmišljanja i propitivanja donese i pitanja: Zašto sam ja iskušan? Zašto bi uopće iko bio iskušan? Zašto uopće iskušenje postoji? Čemu sve to?

Na ovakva i slična pitanja ne može se jednostavno odgovoriti, nego je potrebno dublje promišljanje i shvatanje, koje katkad nedostaje osobi pred čijim očima horizont promijeni boju i prekrije se teškim crnim oblacima koje zrake sunca teško da mogu probiti. Upravo radi toga kucamo na vrata učenjaka imama Ibn Kajjima, jednog od najbriljantnijih muslimanskih umova koji su istraživali dubine ljudske duše i čovjekovog srca.

Sabur, odnosno strpljenje, jedna je od najdubljih i najuzvišenijih osobina vjernika. Strpljenje nije puko izdržavanje teškoće, već duhovna snaga, mirna sigurnost i dostojanstveno prihvatanje Allahove odredbe. Sabur oplemenjuje život jer uči čovjeka kako da ostane pribran kad ga pogađa bol, kako da šuti kad bi najradije vikao, i kako da ostane uspravan kad mu sve izmakne pod nogama. Vjernik ne vidi sabur kao pasivnost, već kao aktivnu, smirenu predanost Allahu.

Ebu Malik Haris el-Eš'ari, radijallahu anhu, pripovijeda da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Čistoća (tjelesna i moralna) polovica je imana, zahvala Allahu (elhamdulillahi) puni vjerniku vagu njegovih dobrih djela, veličanje Allaha (subhanallahi) puni sve između nebesa i Zemlje, namaz je nur (svjetlost), sadaka je dokaz (vjere), sabur je sjaj, a Kur′an je dokaz za tebe ili protiv tebe. Svaki čovjek, kada osvane, svoju dušu prodaje, pa je otkupi od (kazne) ili je upropasti." (Muslim)

Vrlo slikovit primjer za blagost, savladavanje srdžbe i oprost nalazimo u poznatom kazivanju o jednom robu koji je često griješio prema svome vlasniku, pa ga je on zbog toga htio kazniti bičevanjem. Našavši se u toj naizgled bezizlaznoj situaciji i želeći izbjeći kaznu, rob, u trenutku kada je vlasnik podigao ruku da mu zada prvi udarac, dosjetljivo reče: “...koji srdžbu savlađuju”, a na to vlasnik reče: “Savladao sam srdžbu”, a rob odmah dobaci: “...i ljudima praštaju”, a vlasnik reče: “Oprostio sam ti”, ali se rob ne zaustavi na tome, nego reče: “...a Allah voli one koji dobra djela čine”, na što vlasnik uzvrati: “Idi, slobodan si, puštam te u ime Allaha!” Ugled na dunjaluku neće uživati osim onaj koji je strpljiv, blag, i koji ne žuri sa osvetom, onaj koji je čedan, skroman, a kod koga se nađu sve ove osobine, on je na velikom stepenu morala. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Na Sudnjem danu meni će od vas biti najbliži onaj koji ima najljepši moral.” (Bilježi Tirmizi, hadis je hasen)

Ubrzo sam otišla na svoje prvo vjersko predavanje. Došla sam do prostorija u kojima se održavalo predavanje, ali od stida nisam mogla da uđem unutra, već sam sjela na stepenice. Naišla je jedna sestra i ja sam tada htjela da pobjegnem, jer sam je poznavala. Ali pošto nisam mogla pobjeći, ona mi je prišla i rekla mi: “Daj uđi, hladno je tu!” Ona mene tada nije prepoznala ili nije željela pokazati da me poznaje. Rekla mi je: “Ti si nova sestra, dobro nam došla!” Zatim me je zagrlila tako jako, da se još uvijek sjećam tog zagrljaja. Ta sestra je jedna od onih koje sam u srednjoj školi ismijavala zbog hidžaba. Allahu, prva koju sam upoznala i koja me je ovako toplo prigrlila bila je ona!