Zašto baš ja?

Allah Uzvišeni dao je da živimo u kući nedaća i iskušenja: "Mi ćemo vas, sigurno, u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: 'Mi smo, doista, Allahovi i Njemu ćemo se, sigurno, vratiti.' To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom putu" (El-Bekara, 155--157). A to je opet iz Njegove potpune i savršene mudrosti, da bi svako pokazao svoju iskrenost, ispravnost i ustrajnost na Putu istine: "Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji će od vas bolja djela imati; On je Silni, Oprostitelj grijeha" (El-Mulk, 2). Allah je El-Hakim, Mudri, Njegova volja neodvojiva je od Njegove savršene mudrosti i upravo proizlazi iz nje. Svi Njegovi postupci, radnje i djela proizlaze iz Njegove savršene, potpune i apsolutne mudrosti. Zato je iz Svoje mudrosti poslao Svoga najboljeg roba, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem da dostavi Njegovu vjeru, pojasni je i bude svima uzor. Uzvišeni kaže: "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu" (El-Ahzab, 21). A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je sva moguća iskušenja i zadesile su ga mnoge nedaće, da bismo mi slijedili najbolju uputu na živim primjerima, u njima našli utjehu, razumijevanje, ispravnost, da bismo se ugledali na Allahovog Poslanika i da bi nam on bio uzor u svemu.

Amina je imala jednu posebnu prijateljicu. Nije išla s njom u školu, nije sjedila s njom u istoj klupi, a nije čak znala ni govoriti, ali Amina je ipak dobro razumjela njen jezik – tiho mjaukanje, nježne poglede, mahanje repom i ono posebno predenja kojim je pokazivala da je sretna. Zvala se Flekica i bila je mala, umiljata maca bijele dlake prošarane sivim i crnim flekama, zbog kojih je i dobila svoje neobično ime. Flekica je najviše voljela jutra, jer je tada znala da će uskoro ugledati Aminu. Svakog jutra, čim bi Amina otvorila vrata kuće, Flekica bi već sjedila ispred njih, strpljivo čekajući doručak. Čim bi ugledala Aminu, veselo bi se oglasila: “Mjau! Mjau!”, a Amina bi se nasmijala i, kao da je upravo očekivala taj pozdrav, rekla: “Flekice, opet si gladna?” Flekica bi tada podigla glavu i pogledala je svojim krupnim očima, kao da je razumjela svaku riječ. Amina bi joj donijela hranu i vodu, a nakon doručka, Flekica bi se popela Amini u krilo i zadovoljno prela. Tako bi njih dvije provodile neko vrijeme zajedno, dok bi je Amina nježno milovala po leđima i pričala joj o svemu što joj se tog dana događalo. Ipak, Flekica je imala još jednu posebnu osobinu koju je Amina naročito voljela. Kao da je mogla osjetiti kada je njena prijateljica tužna, kada bi Amina došla iz škole neraspoložena, Flekica bi joj prišla, počela kružiti oko nje i svojim mekanim repom dodirivati joj nogu, a zatim bi se sklupčala pored nje i ostala tako sve dok Amina ne bi postala bolje raspoložena. Tada je Amina imala osjećaj kao da joj Flekica govori: “Ne brini. Tu sam.” Zbog toga je Amina svoju macu voljela više nego što je mogla riječima objasniti.