Broj 134

Entuzijazam čovjeku može dati energiju, iskrenost mu može odrediti cilj, a spremnost na žrtvu može ga učiniti izuzetno požrtvovanim, ali nijedna od tih osobina sama po sebi ne odgovara na pitanje šta je Allah u konkretnoj situaciji propisao, šta ima prednost, koja su sredstva dopuštena, kako se usaglašavaju različiti dokazi i kakve će posljedice određeni postupak proizvesti. Zbog toga je imam Buhari u Sahihu naveo čuveni naslov “Poglavlje: Znanje prije govora i djelovanja”, a zatim naveo riječi Uzvišenog iz sure Muhammed, 19: “Znaj da nema boga osim Allaha i traži oprosta za svoj grijeh”. Redoslijed ajeta izrazito je značajan: prvo “znaj”, a zatim dolaze riječi i djelo. Ibn Hadžer prenosi objašnjenje Ibn Munira: “Time je htio kazati da je znanje uvjet ispravnosti govora i djela; oni se bez njega ne uzimaju u obzir. Znanje im prethodi jer ispravlja nijet, a nijet ispravlja djelo.” (Ibn Hadžer el-Askalani, Fethul-Bari, 1/193)

Uzvišeni Allah podario je čovjeku mnogobrojne blagodati, a jedna od najvećih nakon islama jeste blagodat govora. Jezikom čovjek spominje Allaha, uči Njegovu Knjigu, prenosi znanje, izražava ono što nosi u sebi i ostvaruje svoje potrebe u odnosu s drugim ljudima. Ipak, ista blagodat može postati i izvor velikog zla. Jezikom se mogu činiti velika djela pokornosti, ali se njime mogu počiniti i teški prijestupi. Zbog toga jezik nije samo sredstvo govora, nego i emanet za koji će čovjek odgovarati.

Zaista su najbolji, najčišći, najčasniji, kod Allaha najvredniji i na najuzvišenijem položaju skupovi zikra. Oni predstavljaju život za srca, rast imana, čišćenje duše te put ka sreći i uspjehu na dunjaluku i ahiretu. Zbog toga su o njihovoj vrijednosti, odlikama, podsticanju na njihovo posjećivanje i ustrajnosti u tome navedeni mnogobrojni dokazi u Kur’anu i sunnetu, što jasno ukazuje na njihovu veliku važnost, visok položaj i činjenicu da su to najbolji skupovi.

Dova zauzima posebno mjesto u životu vjernika i predstavlja jedan od najuzvišenijih oblika njegovog obraćanja Uzvišenom Allahu. Njome čovjek iskazuje svoju potrebu za Gospodarom, priznaje vlastitu slabost i nemoć te potvrđuje svoje pouzdanje u Allahovu moć, milost i dobrotu. U trenucima blagostanja i teškoće, nade i straha, vjernik se dovom okreće svome Gospodaru, svjestan da jedino On istinski može podariti dobro, otkloniti nevolju, oprostiti grijehe i ispuniti potrebe.

Jedan od upečatljivih kur’anskih načina obraćanja vjernicima jeste izraz: “ako ste vjernici”. Ovim riječima plemeniti Kur’an određene naredbe i zabrane izravno povezuje s imanom, podstičući vjernika da upravo njegova vjera bude pokretač izvršavanja Allahovih naredbi i klonjenja Njegovih zabrana. Tako se, između ostalog, iman povezuje s ostavljanjem kamate, pouzdanjem u Allahovo obećanje, nepodlijeganjem pred šejtanskim zastrašivanjem, oslanjanjem na Allaha i odnosom prema nevjernicima. U nastavku ćemo navesti nekoliko kur’anskih primjera ovakvog obraćanja.

Amina je imala jednu posebnu prijateljicu. Nije išla s njom u školu, nije sjedila s njom u istoj klupi, a nije čak znala ni govoriti, ali Amina je ipak dobro razumjela njen jezik – tiho mjaukanje, nježne poglede, mahanje repom i ono posebno predenja kojim je pokazivala da je sretna. Zvala se Flekica i bila je mala, umiljata maca bijele dlake prošarane sivim i crnim flekama, zbog kojih je i dobila svoje neobično ime. Flekica je najviše voljela jutra, jer je tada znala da će uskoro ugledati Aminu. Svakog jutra, čim bi Amina otvorila vrata kuće, Flekica bi već sjedila ispred njih, strpljivo čekajući doručak. Čim bi ugledala Aminu, veselo bi se oglasila: “Mjau! Mjau!”, a Amina bi se nasmijala i, kao da je upravo očekivala taj pozdrav, rekla: “Flekice, opet si gladna?” Flekica bi tada podigla glavu i pogledala je svojim krupnim očima, kao da je razumjela svaku riječ. Amina bi joj donijela hranu i vodu, a nakon doručka, Flekica bi se popela Amini u krilo i zadovoljno prela. Tako bi njih dvije provodile neko vrijeme zajedno, dok bi je Amina nježno milovala po leđima i pričala joj o svemu što joj se tog dana događalo. Ipak, Flekica je imala još jednu posebnu osobinu koju je Amina naročito voljela. Kao da je mogla osjetiti kada je njena prijateljica tužna, kada bi Amina došla iz škole neraspoložena, Flekica bi joj prišla, počela kružiti oko nje i svojim mekanim repom dodirivati joj nogu, a zatim bi se sklupčala pored nje i ostala tako sve dok Amina ne bi postala bolje raspoložena. Tada je Amina imala osjećaj kao da joj Flekica govori: “Ne brini. Tu sam.” Zbog toga je Amina svoju macu voljela više nego što je mogla riječima objasniti.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: *“Nije bogatstvo u mnoštvu imetka, nego je istinsko bogatstvo – bogatstvo duše.” * (Buhari, br. 6446; Muslim, br. 1051)

Ovaj hadis ne govori samo o čovjekovom odnosu prema imetku; on postavlja dublje mjerilo čovjekovog bogatstva: ono se ne određuje količinom onoga što posjeduje, nego stanjem njegove duše. Čovjekova vrijednost ne mjeri se materijalnim bogatstvom, nego onim što nosi u sebi: moralnim vrijednostima, časnim stavovima i spremnošću da daje drugima, a prije svega, njegovom bogobojaznošću.

Uzvišeni Allah kaže: “On, doista, ne voli one koji se ohole.” (En-Nahl, 23)

“Oni koji iz oholosti neće da Mi ibadet čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” (El-Mu’min, 60)

Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ko od vas vidi da se čini neko loše djelo, neka ga spriječi rukom, ako ne može, neka to uradi riječima, a ako ni to ne može, neka ga onda osudi srcem, a to je najslabiji vid imana.” (Muslim, 49)

Brak je jedna od najvažnijih odluka koju čovjek donosi u životu. Odabir osobe s kojom ćemo dijeliti život, graditi porodicu i odgajati potomstvo nije pitanje kojem se treba pristupati olahko, niti odluka koju treba donositi samo na osnovu emocija i trenutnih osjećaja.

Islam nas uči da i ovom važnom životnom pitanju pristupimo odgovorno, oslanjajući se na Allaha, ali istovremeno poduzimajući sve što je do nas kako bismo napravili ispravan izbor. Pogrešan odabir može ostaviti posljedice koje će se osjećati godinama, dok dobar i promišljen izbor, uz Allahovu pomoć i bereket, može biti uzrok smiraja, sreće i dobra na oba svijeta.

Kada se govori o snazi jedne zajednice, najlakše je govoriti o onome što se vidi. Prije svega o institucijama koje je osnovala, objektima koje je izgradila, sredstvima kojima raspolaže, projektima koje vodi i broju ljudi koje može okupiti. Sve su to legitimni i potrebni pokazatelji organiziranosti i sposobnosti. Islam nije vjera povlačenja iz života, niti čovjeka odgaja da bude pasivni posmatrač historije. Naprotiv, od muslimana se traži da koristi ljudima, da uređuje prostor u kojem živi, da stječe znanje, razvija sposobnosti, stvara, gradi i ostavlja iza sebe trag dobra. Ali, poslanički metod pred tu vanjsku izgradnju postavlja jedan dublji uslov, a to je da prije izgradnje onoga što čovjek treba nositi mora biti izgrađen čovjek koji će to nositi.

Ljeto nam je bilo dugo i toplo. Vrelina i sparina bile su dio svakodnevnice. Snalazili smo se i nadmudrivali toplinu svaki dan. Unatoč mišljenju da se ljeti jede manje kalorična hrana i da se lakše skidaju kilogrami, ipak mnogi su dobili i koji kilogram više. To je stoga što mnogi od nas, ako ne i velika većina, sjede u udobnom hladu domova vještački dobivenom i toplina spolja nema utjecaja na naš metabolizam i način ishrane. Štaviše, mnogi posežu za hranom i više nego inače. Ako se tome doda koji sladoled, desert, manjak kretanja zbog toplinskih udara, imamo fin recept za dobijanje na kilaži. Mnogi su priznali da su u takvim prilikama zapravo malo više razmišljali o hrani i stalno bili u potrazi za novim zalogajem i gastro zadovoljstvom. Ako spadate u ovu grupu, onda ste iskusili svojevrstan fenomen koji se naziva “food noise”.

Svevišnji Allah opisan je atributima potpunosti i savršenstva, Njemu pripadaju lijepa imena, svemoćan je i niko Mu nije ravan.

Način na koji Kur’an opisuje Svevišnjeg Boga jedinstven je i unikatan, potpuno različit od svih percepcija Boga koje su postojale u vremenu objave, a da bismo jasnije uočili tu razliku, ukazat ćemo na percepciju Boga u Starom i Novom zavjetu i usporediti je sa onom kur’anskom.

Ebu Ejjub el-Ensari, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada odete obaviti prirodnu potrebu, nemojte se prilikom obavljanja velike niti male nužde okretati licem prema kibli, nego se okrenite prema istoku ili zapadu.” Rekao je Ebu Ejjub, radijallahu anhu: “Kada smo došli u Šam, zatekli smo nužnike koji su bili izgrađeni tako da su bili okrenuti prema kibli, pa bismo se mi okretali ustranu od nje i tražili oprost od Allaha.” (Buhari, 144; Muslim, 264)

Izraz “slab” često se koristi za osobe čije je materijalno ili fizičko stanje slabo. Žene, siročad, bolesni, starije osobe, siromašni, potlačeni, djeca općenito, a posebno djevojčice, udovice i siromašni spadaju među slabe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio je brigu o pravima slabih. Naredio nam je da im pomažemo, brinemo se o njihovim potrebama i da se zauzimamo za njih. Narod koji se ne zauzme za slabe i ne ispunjava njihova prava, nije dostojan pomoći Svemogućeg Allaha i Njegovog čišćenja od grijeha.

Potpunost odgojnog procesa ne počinje striktnim pravilima, tehnikama discipline ili formalnim obrazovnim ciljevima. Prvi, najvažniji i nezaobilazni temelj na kojem počiva cjelokupan razvoj ljudskog bića jeste rahmet – milost. Ono što je ključno jeste unutrašnje stanje roditeljskog srca i odnos odrastanja, bliskosti i povjerenja koje gradimo sa djetetom — jer upravo je taj odnos primarni kanal i most putem kojeg djetetu prenosimo naše najvažnije životne vrijednosti. To potvrđuju kako sami islamski principi odgoja, tako i savremena psihologija razvoja.

Savremeni način života prepun je izazova, posebno za vjernike. S raznih strana nameću se obrasci ponašanja i življenja koje je nekada vrlo teško, a često i gotovo nemoguće pomiriti s islamskim svjetonazorom. Pred mladima su posebna iskušenja: očekuje se instant uspjeh, svi bi da budu zvijezde, uspješni pod bilo koju cijenu, a mnogi put za ostvarenje svojih snova vide u influenserskom djelovanju. Naravno, sve to podrazumijeva uspješnost u materijalnom smislu i što lagodniji život. Na ispitu su i roditelji i djeca.

Reci: “Zar da se, pored Allaha, klanjamo onima koji nam ne mogu nikakvu korist pribaviti ni neku štetu otkloniti pa da budemo vraćeni stopama našim – a Allah nas je već uputio – i da budemo kao onaj koga su na Zemlji šejtani zaveli pa ništa ne zna, a koga drugovi njegovi zovu na Pravi put: ‘Hodi nama!’” Reci: “Allahov put je – jedini Pravi put, i nama je naređeno da se Gospodaru svjetova predamo.” (El-En’am, 71)

U životu istinskog i predanog vjernika često naiđu trenuci koji mu duboko potresu dušu. Jedan od tih trenutaka jeste i preispitivanje vlastite duše, posebno onda kada je nedovoljno predana cilju koji joj je Uzvišeni Stvoritelj postavio. A to je jedan, ako ne i najvažniji projekat na kojem će vjernik raditi ulažući cijeli svoj trud, a koji se s pravom može nazvati životnim projektom.

Nekada se čovjeku, pod teretom iskušenja, nedaće, nevolja, naročito kada potraju, bujica razmišljanja i propitivanja donese i pitanja: Zašto sam ja iskušan? Zašto bi uopće iko bio iskušan? Zašto uopće iskušenje postoji? Čemu sve to?

Na ovakva i slična pitanja ne može se jednostavno odgovoriti, nego je potrebno dublje promišljanje i shvatanje, koje katkad nedostaje osobi pred čijim očima horizont promijeni boju i prekrije se teškim crnim oblacima koje zrake sunca teško da mogu probiti. Upravo radi toga kucamo na vrata učenjaka imama Ibn Kajjima, jednog od najbriljantnijih muslimanskih umova koji su istraživali dubine ljudske duše i čovjekovog srca.