Vjernik treba stalno imati na umu da je jezik stvoren da se koristi u dobru: za zikr, učenje Kur’ana, pozivanje na Allahov put, istinu, savjet i koristan govor. Njegova upotreba u laži, ogovaranju, prenošenju tuđih riječi, bestidnom govoru i drugim zabranjenim stvarima predstavlja zloupotrebu blagodati koju je Allah dao. Suštinu odnosa prema jeziku sažima hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: *“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.” * (El-Buhari, br. 6018; Muslim, br. 47)
Svaka riječ ima svoju težinu
Čovjek često izgovori riječ, zatim je zaboravi i nastavi dalje, ali ona time ne prestaje postojati. Kur’an podsjeća: “On ne izgovori nijednu riječ a da uz njega nije čuvar spreman da je zabilježi.” (Kaf, 18) Ta svijest mijenja odnos prema govoru. Riječ može biti razlog nagrade i uzdizanja, ali može biti i razlog propasti. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je da čovjek može izgovoriti riječ kojom je Allah zadovoljan, ne pridajući joj veliki značaj, pa ga Allah zbog nje uzdigne, kao što može izgovoriti riječ koja izaziva Allahovu srdžbu i zbog nje pasti u Džehennem. (El-Buhari, br. 6478; Muslim, br. 2988)
Zato su učenjaci posebno upozoravali na nepromišljen govor. Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Govor je tvoj zarobljenik. Kada izađe iz tvojih usta, ti postaješ njegov zarobljenik.” (El-Dževabul-kafi, str. 281) Dok riječ nije izgovorena, čovjek njome upravlja; kada je izgovori, ona može proizvesti posljedice koje više ne može vratiti. Upravo zbog toga vjernik treba razmišljati prije nego što progovori, a ne tek nakon što riječ već ostavi trag.
Jezik pokazuje stanje srca
Briga o jeziku nije odvojena od ostatka čovjekove vjere. Naprotiv, govor često pokazuje ono što se nalazi u srcu. Prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da kada čovjek osvane, njegovi organi obraćaju se jeziku i poručuju mu da se boji Allaha u pogledu njih, jer ako je on ispravan, i oni će biti ispravni, a ako on skrene, skrenut će i oni. (Et-Tirmizi, br. 2407)
U drugom hadisu stoji: “Vjerovanje čovjeka neće biti ispravno sve dok njegovo srce ne bude ispravno, a njegovo srce neće biti ispravno sve dok njegov jezik ne bude ispravan.” (Ahmed, br. 13048) Ove riječi pokazuju da čuvanje jezika nije samo pitanje lijepog ponašanja. Ono je povezano s ispravnošću srca, imana i drugih djela. Zbog toga su dobri prethodnici po čovjekovu govoru često prepoznavali stanje njegovih ostalih djela. Onaj ko ozbiljno pazi šta govori obično je pažljiv i u drugim obavezama, dok pokvaren govor često otkriva dublji nemar.
Opasnost “žetve jezika”
Bolesti jezika posebno su opasne zato što ih čovjek često potcjenjuje. Može se čuvati velikih i očiglednih grijeha, a istovremeno ne paziti na riječi kojima vrijeđa, ogovara, ponižava ili nepravedno govori o drugima. Ibnul-Kajjim je ukazao na ovu neobičnost: čovjeku može biti lahko da se čuva mnogih zabranjenih djela, a teško da se sačuva vlastitog jezika. (El-Dževabul-kafi, str. 187)
Jedan od najsnažnijih hadisa o ovoj temi jeste hadis Muaza b. Džebela, radijallahu anhu. Nakon što mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio o islamu, namazu i vratima dobra, uhvatio se za jezik i rekao: “Zadrži ovo!” Kada je Muaz upitao hoćemo li odgovarati i za ono što govorimo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je da ljude na njihova lica u Vatru baca upravo ono što su njihovi jezici požnjeli. (Et-Tirmizi, br. 2616; Ibn Madža, br. 3973)
“Žetva jezika” jesu posljedice onoga što čovjek sije riječima. Ko sije dobro, istinu, zikr, savjet i pomirenje među ljudima, može požnjeti nagradu i počast. Ko sije laž, ogovaranje, uvredu i nepravdu, može požnjeti kajanje. Ponekad jedna riječ nanese štetu koju čovjek godinama ne uspije ispraviti. Muslim bilježi predaju o čovjeku koji je rekao: “Tako mi Allaha, Allah neće oprostiti tom i tom čovjeku”, pa mu je Allah poručio da je drugome oprostio, a njegova djela poništio. (Muslim, br. 2621) To pokazuje koliko opasna može biti riječ izgovorena bez pažnje i mjere.
Kako čuvati jezik
Najjednostavnije praktično pravilo već je dato u hadisu: govoriti dobro ili šutjeti. Imam Šafija, rahimehullah, rekao je da čovjek, kada želi nešto kazati, prvo treba razmisliti. Ako jasno vidi korist, neka govori; ako posumnja, neka se suzdrži sve dok mu korist ne postane jasna. (En-Nevevi, El-Ezkar, str. 284) To nije poziv da čovjek prestane govoriti, nego da njegov govor postane svjestan, odmjeren i koristan.
Govor se može posmatrati kroz četiri vrste. Prva je govor koji je čista šteta i njega treba ostaviti. Druga je govor u kojem ima i koristi i štete; i njega treba izbjegavati kada šteta preteže ili se od nje nije moguće sačuvati. Treća je govor u kojem nema ni koristi ni štete; on je suvišan i troši vrijeme. Preostaje govor koji donosi jasnu korist. Čak i tada čovjek treba paziti na nijet, način i trenutak, jer se i u koristan govor mogu umiješati samohvala, pretvaranje ili želja za isticanjem.
Vrijednost čuvanja jezika
Čuvanje jezika ne predstavlja samo zaštitu od grijeha, to je i znak ispravnosti čovjekova islama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povezao je iman s korisnim govorom ili šutnjom, a najboljim muslimanom nazvao je onoga * “od čijeg su jezika i ruke sigurni drugi muslimani” * (El-Buhari, br. 10; Muslim, br. 40). Time se pokazuje da čovjekova pobožnost nije potpuna ako njegovi ibadeti ne prate sigurnost i lijep odnos prema ljudima. Neko može mnogo govoriti o dobru, ali pravo mjerilo njegove vjere jeste koliko su drugi sačuvani od njegove uvrede, ogovaranja, poniženja i nepravde.
Suzdržavanje jezika od zla samo po sebi može biti dobro djelo. U hadisu Ebu Musaa el-Eš’arija, radijallahu anhu, navodi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: * “Svaki musliman dužan je udijeliti sadaku.” * Upitali su: “Šta ako ništa nema?”, a on je odgovorio: “Neka radi svojim rukama, koristi sebi i udjeljuje sadaku.” Upitali su: “Šta ako to ne može?”, a Poslanik je odgovorio: “Neka pomogne nevoljniku koji je u potrebi.” Upitali su: “Šta ako ni to ne može?”, pa je odgovorio: *“Neka poziva da se čini dobro.” * Upitali su: “Šta ako ni to ne učini?”, a on je odgovorio: *“Neka se suzdrži od zla, jer je i to sadaka.” * (El-Buhari, br. 1445; Muslim, br. 1008) To daje posebno značenje šutnji: ona nije praznina kada njome čovjek sprečava grijeh. Nekada je neizgovorena uvreda dobro djelo, neprenesena ružna vijest zaštita časti drugoga, a prešućena beskorisna rasprava zaštita vlastitog srca i vremena.
Zbog toga je šerijat pohvalio šutnju onda kada u govoru nema dobra. Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko šuti, spašen je.” (Et-Tirmizi, br. 2501) Međutim, cilj nije da čovjek šuti pred istinom, savjetom ili potrebnim dobrom, nego da nauči razlikovati govor koji koristi od govora koji mu može naškoditi. Istinska vrijednost nije u samoj količini šutnje ili govora, već u tome da jezik bude podređen onome čime je Allah zadovoljan.
Posebno snažan podsticaj na čuvanje jezika jeste hadis: “Ko mi zajamči ono što je između njegovih vilica i ono što je između njegovih nogu, ja mu jamčim Džennet.” (El-Buhari, br. 6474) Ovaj hadis pokazuje koliko je čuvanje jezika veliko djelo. Ono traži stalnu budnost, jer je govor brz, navika je jaka, a posljedice riječi mogu biti dalekosežne. Zato se čuvanje jezika ne postiže jednom odlukom, nego svakodnevnim odgojem i svođenjem računa sa samim sobom.
Poslanikov primjer i zaključak
Najljepši primjer brige o jeziku jeste Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. U predajama se opisuje da je dugo šutio i nije govorio bez potrebe. Njegov govor bio je jasan, sadržajan i odmjeren, bez suvišnosti i nedorečenosti. Nije tragao za tuđim nedostacima niti je ljude korio bez potrebe, nego je govorio ono za šta se nadao nagradi. Takav primjer pokazuje da vrijednost govora nije u njegovoj količini, nego u njegovoj istinitosti, koristi i lijepom načinu.
Briga o jeziku zato je svakodnevni oblik bogobojaznosti. Čovjek ne može vratiti svaku izgovorenu riječ, ali može naučiti da je ne izgovori prije nego što je odmjeri. Može se navikavati da prije govora zastane i zapita se: Je li ovo istina? Je li potrebno? Ima li u tome dobra? Hoće li nekoga nepravedno povrijediti? Hoću li biti zadovoljan da ovu riječ pronađem zapisanu u svojoj knjizi na Sudnjem danu?
Ko tako odgaja svoj jezik, ne čuva samo svoje riječi. On čuva svoje srce, vjeru, dobra djela i odnose s ljudima. A ko jeziku dopusti da govori bez kontrole, može jednom riječju srušiti ono što je dugo gradio. Zato je jedna od najvećih mudrosti vjernika da zna kada treba govoriti, šta treba reći i kada je šutnja vrednija od riječi.
Uzvišenog Allaha molim da nas pomogne u čuvanju naših jezika.
