Ovaj princip i pravilo ne znači da je vrijednost znanja u tome što ono odgađa djelovanje, nego upravo suprotno: znanje čuva energiju djelovanja od pogrešnog smjera. Ibn Kajjim, rahimehullah, kazao je: “Znanje je imam djelovanja i njegov vodič, a djelovanje je njegov sljedbenik i za njim se povodi. Svako djelo koje ne ide iz znanja, slijedeći ga, nije korisno svome počiniocu, nego mu može biti štetno.” Zatim dodaje da se djela prihvataju ili odbijaju upravo prema tome koliko su saglasna sa znanjem, te znanje naziva “mjerilom i kriterijem” kojim se djelo provjerava (Ibn Kajjim el-Dževzijja, Miftahu daris-seade ve menšuru vilajetil-ilmi vel-irade, 1/155–156). Ibn Kajjimova analiza ovog pitanja ide dalje od toga da čovjek “treba nešto naučiti prije nego što nešto uradi”. Njegov koncept znanja podrazumijeva da je znanje ono što djelovanju daje pravac, mjeru i hijerarhiju. Čovjek bez znanja može uložiti veliku energiju u ono što je manje vrijedno, a zanemariti ono što je preče; može vjerovati da vrijednost djela raste s količinom teškoće, iako postoje korisnija i šerijatski vrednija djela koja zahtijevaju manje napora. Ibn Kajjim upravo na to upozorava kada govori da znanje omogućava čovjeku da razlikuje “vrednije od manje vrijednog i pretežnije od slabijeg”, dok onaj ko radi bez znanja može pomisliti da je sama težina djela dokaz njegove vrline (Ibn Kajjim, Miftahu daris-seade, 1/154–155). Zbog toga problem površnosti u vjeri nije samo u tome što čovjek može nešto pogrešno citirati, nego mnogo ozbiljniji problem nastaje kada posjeduje dovoljno informacija da se osjeti sigurnim, ali nedovoljno razumijevanja da vidi granice svojih zaključaka.
Samo dobra namjera nije dovoljna
Jedna od najopasnijih zabluda u vjerskom djelovanju jeste uvjerenje da iskrena namjera na neki način nadoknađuje nedostatak znanja. Islam nikada nije umanjio vrijednost nijeta, “djela se vrednuju prema namjerama”. Ali ispravnost namjere i ispravnost postupka dva su uvjeta koji se ne smiju zamijeniti jedan drugim. Hatib el-Bagdadi prenosi od Dirara b. Amra upozorenje o ljudima koji su napustili znanje i druženje s učenjacima, potpuno se posvetili postu i namazu, a zatim zbog neznanja odstupili od sunneta: “Tako mi Onoga osim Kojega nema boga, nikada niko nije djelovao na osnovu neznanja a da ono što je pokvario nije bilo veće od onoga što je popravio.” (Hatib el-Bagdadi, El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/109) U istom poglavlju od Omera b. Abdulaziza prenosi se: “Ko bude djelovao bez znanja, ono što će pokvariti bit će veće od onoga što će popraviti.” (Hatib el-Bagdadi, El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/109) Čovjek može iskreno željeti braniti sunnet, a nepoznavanjem prirode legitimnog razilaženja napraviti od sporednog pitanja razlog za cijepanje zajednice. Može iskreno željeti pozivati da se čini dobro, ali zanemariti pravilo posljedica i uklanjanjem manje štete otvoriti vrata većoj. Može biti snažno motiviran da pomogne muslimanima, ali nedovoljno poznavati prioritete pa ogromnu energiju potrošiti na pitanje koje ne zaslužuje mjesto koje mu je dao. Ebu Amr b. Nudžejd, rahimehullah, govorio je: “Svako stanje koje nije rezultat znanja, makar izgledalo veliko, više šteti svome nosiocu nego što mu koristi.” (Kušejri, Er-Risaletul-kušejrijja, biografija Ebu Amra b. Nudžejda, str. 119) Intenzitet osjećaja nije dokaz ispravnosti. Snažno duhovno iskustvo ne postaje šerijatski kriterij samo zato što ga čovjek iskreno osjeća, kao što snažan aktivistički zanos nije dokaz da je put kojim je krenuo ispravan. Osjećaj mora biti vođen Objavom, aktivnost znanjem, a dobra namjera fikhom. Ibn Kajjim, rahimehullah, kazao je: “Onaj ko djeluje bez znanja jeste poput putnika koji ide bez vodiča; poznato je da je takvome propast bliža od spasa.” (Ibn Kajjim, Miftahu daris-seade, 1/156) Upravo zato znanje nije luksuz učenjaka, nego zaštita svakog ozbiljnog djelovanja.
Nestanak učenjaka nije samo gubitak ljudi, nego gubitak orijentira
Pitanje učenjaka u islamu nije pitanje društvenog prestiža jedne profesije. Njihova važnost proizlazi iz činjenice da se preko njih čuva razumijevanje Objave, prenosi metodologija i iskustvo i sprečava da svaka generacija iznova počinje od nule. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nestanak znanja vezao upravo za nestanak njegovih nosilaca: *“Allah neće uzeti znanje tako što će ga istrgnuti iz ljudi, nego će znanje uzimati smrću učenjaka, sve dok ne ostavi nijednog učenjaka. Tada će ljudi uzeti neznalice za predvodnike; pitat će ih, a oni će davati fetve bez znanja, pa će zalutati i druge u zabludu odvesti.” * (Buhari, Es-Sahih, br. 100; Muslim, Es-Sahih, br. 2673) Društvena potreba za autoritetom ne nestaje kada nestanu istinski autoriteti. Prazno mjesto se popunjava. Ako zajednica izgubi vezu sa ulemom ili naučnu sposobnost da razlikuje učenjaka od čovjeka koji samo zauzima javni prostor, neće prestati tražiti odgovore. Samo će ih početi tražiti kod pogrešnih ljudi. Hadis ne završava riječima da su neznalice same zalutale: *“Zalutali su i druge odveli u zabludu.” * Neznanje koje ostane privatno ograničeno je na svoga nosioca; neznanje koje dobije vjerski autoritet multiplicira se kroz cijelu zajednicu.
Prve generacije su zato smrt učenjaka razumijevale kao gubitak koji ne može biti procijenjen samo brojem preminulih ljudi. Hasan el-Basri, rahimehullah, prenosi riječi prethodnika: “Smrt učenjaka jeste pukotina u islamu koju ništa ne može zatvoriti dok se smjenjuju noć i dan.” (Darimi, Es-Sunen, br. 333)
Kada je Seid b. Džubejr, rahimehullah, upitan koji je znak propasti ljudi, odgovorio je: “Kada nestanu njihovi učenjaci.” (Ebu Nuajm el-Asbehani, Hil’jetul-evlija, 4/276)
Ovdje se ne radi samo o nestanku pojedinačnih fetvi. Sa učenjakom odlazi desetljećima građena sposobnost razlikovanja, poznavanje presedana, iskustvo u razumijevanju ljudi i okolnosti, sjećanje jedne naučne tradicije i, često, sposobnost da se novo pitanje ne procjenjuje izolirano nego u mreži šerijatskih principa. Ibn Kajjim, rahimehullah, potrebu ljudi za znanjem uporedio je sa potrebom zemlje za kišom: “Potreba ljudi za znanjem jeste poput njihove potrebe za kišom, pa čak i veća; kada izgube znanje, oni su poput zemlje koja je izgubila kišu.” (Ibn Kajjim, Miftahu daris-seade, 1/145–149) Na drugom mjestu isto djelo opisuje znanje kao život i svjetlo, a neznanje kao smrt i tamu, jer svjetlo omogućava čovjeku da vidi “stvarnu prirodu stvari i njihove stepene” (Ibn Kajjim, Miftahu daris-seade, 1/145–149). To posljednje naročito je važno, učenost nije samo sposobnost razlikovanja ispravnog od pogrešnog, nego i sposobnost razlikovanja stepena stvari. Upravo tu površnost najčešće griješi.
Uloga učenjaka nije da odgovara na sve, nego da zna granice odgovora
Možda se jedna od najvećih razlika između klasične kulture znanja i savremene kulture instant-komentara vidi u odnosu prema riječima “ne znam”. Ukba b. Muslim, radijallahu anhu, prenosi: “Proveo sam sa Ibn Omerom trideset četiri mjeseca. Kada bi mu bilo postavljeno pitanje, često bi odgovorio: ‘Ne znam.’” Zatim je rekao: “Znate li šta ovi žele? Žele da preko naših leđa odu u Džehennem.” (Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlih, 2/841) Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, rekao je: “Onaj ko odgovara na svako pitanje koje mu se postavi doista je lud.” (Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlih, 2/843) Ovdje “ne znam” nije nedostatak znanja u pejorativnom (negativnom) smislu, nego njegova moralna granica. Učenjak zna da između dvije vrste neznanja postoji ogromna razlika: ne znati i priznati da ne znaš ostavlja vrata znanju otvorenim; ne znati i vjerovati da znaš zatvara ih.
Imam Malik, rahimehullah, nije svoju reputaciju gradio time što nikada nije odbio odgovor. Naprotiv, rekao je: “Nisam davao fetve sve dok sedamdeset učenjaka nije posvjedočilo da sam za to sposoban.” (Hatib el-Bagdadi, El-Fekihu vel-mutefekkih, 2/325; Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 6/316) Još je značajnije njegovo drugo svjedočenje: “Nisam davao fetve sve dok nisam pitao one koji su znaniji od mene: smatraju li me sposobnim za to, pa sam upitao Rebiju i Jahju b. Seida, pa su mi to dopustili.” Kada je upitan šta bi učinio da su ga odvratili, odgovorio je: “Odustao bih; čovjek ne treba sam sebe smatrati sposobnim za nešto dok ne pita onoga ko je znaniji od njega.” (Bejheki, El-Medhal ilas-Sunenil-kubra, br. 825; Hatib el-Bagdadi, El-Fekihu vel-mutefekkih, 2/326) Učenjak se ne proizvodi samoproglašenjem. Nije dovoljno da se čovjek osjeća spremnim, da zna lijepo govoriti ili da ga publika smatra učenim. Postoji tradicija učenja, provjera od onih koji znaju više, sposobnost razumijevanja metodologije i dovoljno dug period u kojem čovjek sam saznaje koliko je složeno govoriti u ime vjere. Zanimljivo je Malikovo svjedočenje o ljudima od kojih nije uzimao znanje. On je kazivao da je u Poslanikovoj džamiji zatekao sedamdeset ljudi koji su prenosili: “Taj i taj prenosi da je Allahov Poslanik rekao…”, ali da “ni od jednoga od njih nisam ništa uzeo, iako bi svaki od njih, da mu se povjeri državna blagajna, bio pouzdan, jer nisu bili ljudi ove struke. A kada nam je došao Ibn Šihab ez-Zuhri, tiskali smo se pred njegovim vratima”. (Ibn Abdulberr, Et-Temhid, 1/61; također u istom djelu u poglavlju o Maliku)
Ovo je jedno od najznačajnijih svjedočenja za razumijevanje uloge učenjaka. Pobožnost, čestitost i povjerenje nisu isto što i stručnost. Čovjek može biti toliko pošten da mu se može povjeriti javna blagajna, a ipak ne biti osoba od koje se uzima hadis ili fikh. Malik time ne umanjuje njihov iman; samo odbija miješanje dvije različite kategorije. To načelo ima ogromnu važnost i danas. Dobar govornik nije nužno fakih. Hafiz Kur’ana nije samim hifzom postao mufesir. Imam koji dobro predvodi namaz ne mora zbog toga biti stručnjak za složena finansijska pitanja. Velika pobožnost ne daje čovjeku automatski kompetenciju iz medicine, ekonomije ili međunarodnog prava. Ozbiljna muslimanska zajednica upravo znanjem uči kome se koje pitanje vraća.
Uzeti od velikih učenjaka prije nego što odu
Ako Allah znanje uzima smrću učenjaka, tada postaje razumljiva velika žurba prethodnika da iskoriste njihovo prisustvo dok su živi. Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, govorio je: “Držite se znanja prije nego što bude uzeto, a njegovo uzimanje jeste odlazak njegovih nosilaca.” (Darimi, Es-Sunen, br. 145; Bejheki, El-Medhal ilas-Sunenil-kubra, 1/350)
Ebu Derda, radijallahu anhu, kaže: “Učite prije nego što znanje bude uzdignuto; učenjak i učenik zajedno su u nagradi.” (Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlih, 1/141)
Urve b. Zubejr, radijallahu anhu, kao mladić je intenzivno koristio blizinu svoje tetke Aiše, radijallahu anha. Kasnije je govorio: “Četiri godine prije Aišine smrti govorio sam sebi: kada bi danas umrla, ne bih žalio ni za jednim hadisom kod nje a da ga nisam usvojio.” Zatim opisuje kako bi, kada bi čuo da neki ashab prenosi hadis, odlazio do njega i čekao pred njegovim vratima sve dok ne izađe kako bi ga pitao (Zehebi, Sijeru a’lamin-nubela, 4/425). Knjige ostaju, ali učenjak prenosi i ono što nije lahko zapisati, način postavljanja pitanja, osjećaj gdje treba zastati, razliku između teorijskog propisa i njegove konkretne primjene, odnos prema ljudima, znanje o tome koje pitanje je zaista važno i koje samo izgleda važno. Zato digitalna dostupnost miliona knjiga ne umanjuje vrijednost živog učenjaka. Može čak povećati potrebu za njim, jer što čovjek ima više sadržaja, više mu treba sposobnosti da razlikuje njegove nivoe i pravilno ga organizira.
Onaj ko istinski nosi znanje mora zauvijek ostati učenik
Drugi problem površnosti jeste prerano osjećanje dovršenosti. Čovjek može naučiti dovoljno da razumije koliko drugi ne znaju, a još uvijek ne naučiti dovoljno da razumije koliko sam ne zna. Zato se od Ibn Ebu Gassana, rahimehullah, prenosi: “Ostat ćeš učenjak sve dok budeš učenik; kada pomisliš da više nemaš potrebu učiti, postao si neznalica.” (Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlih, 1/408)
Ibn Mubarek, kada je upitan do kada će tražiti znanje, odgovorio je: “Do smrti, ako Allah da; možda riječ koja će mi koristiti još nije zapisana kod mene.” (Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlih)
Jahja b. Ebu Kesir rekao je: “Znanje se ne može postići tjelesnom ugodnošću.” Ovu njegovu izreku imam Muslim unio je čak u svoj Sahih (Muslim, Es-Sahih, Kitabul-mesadžid, Bab evkatis-salavatil-hams, nakon hadisa br. 612 prema numeraciji Abdulbakija).
Ove riječi nose i metodološku i odgojnu poruku. Ozbiljno znanje zahtijeva dugotrajnost. Treba čitati ono što nije lahko, vraćati se istom pitanju, učiti jezik struke, primati korekciju i izdržati fazu u kojoj čovjek još uvijek nije osoba koju drugi pitaju, nego osoba koja mnogo pita. Savremena kultura javnog prostora taj prirodni redoslijed može preokrenuti, čovjek dobije publiku prije nego što dobije dubinu, pa njegov javni identitet počne zavisiti od toga da stalno ima mišljenje. Tada se razvoj znanja usporava upravo zbog potrebe da se održava slika onoga koji već zna. Pravi tražitelj znanja nema taj luksuz. On mora biti spreman da nova znanja koriguju stara mišljenja.
Znanje čiji je cilj samo govor može povećati oholost
Islam, međutim, ne štiti čovjeka samo od neznanja. Štiti ga i od bolesti samoga znanja. Informacija nije automatski uputa. Znanje koje ne mijenja namjeru i karakter može postati sredstvo vrlo sofisticirane oholosti. Malik b. Dinar, rahimehullah, rekao je: “Ko traži znanje radi djelovanja, Allah će mu dati razumijevanje; a ko traži znanje radi nečeg drugog, znanje će mu samo povećavati oholost.” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 2/378–379)
Sufjan b. Ujejna, rahimehullah, govorio je da učenjak nije samo čovjek koji zna šta je dobro, a šta loše, nego “onaj koji zna dobro pa ga slijedi, i zna zlo pa ga izbjegava” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 7/274).
Ovdje se otvara jedno od najvažnijih pitanja za tražitelja znanja: šta moje znanje radi sa mnom? Ako je naučio mnogo o ihlasu, da li više provjerava vlastitu namjeru? Ako je proučio razilaženja učenjaka, da li je postao pravedniji prema onome ko zastupa drugo priznato mišljenje? Ako je izučavao ahlak, jesu li ljudi koji žive s njim prvi osjetili posljedice tog znanja? Ako poznaje opasnost govora bez znanja, govori li manje kategorički o pitanjima za koja nema sigurnost? U protivnom, znanje može postati samo materijal kojim ego gradi sofisticiraniji identitet.
Ebu Derda, radijallahu anhu, nije se najviše bojao da će na Sudnjem danu biti upitan koliko je znao, nego: “Naučio si i spoznao si, pa kako si postupao prema onome što si naučio i spoznao?” (Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlih, 1/698)
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, zato sažima odnos teorije i prakse riječima: “Učite, učite! A kada naučite, radite!” (Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlih, 1/705)
Sufjan es-Sevri, rahimehullah, kaže: “Nisam čuo hadis od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da makar jednom nisam prema njemu postupio.” (Zehebi, Sijeru a’lamin-nubela, 7/242) Imam Ahmed je o vlastitom odnosu prema hadisima ostavio vrlo sličnu poruku, nije zapisivao hadis a da nije težio da prema njemu postupi (Zehebi, Sijeru a’lamin-nubela, 11/296).
Nije cilj ovih predaja da se složeni šerijatski tekstovi primjenjuju bez fikha; upravo suprotno, govori se o generaciji kojoj znanje nije predstavljalo kolekciju zanimljivih informacija. Svaka naučena istina postavljala je pitanje njihovom životu.
Od znanja do da’ve: nije dovoljno znati šta je tačno
Poseban nivo učenosti potreban je onda kada se znanje prenosi drugima. Čovjek tada više ne odgovara samo za vlastito razumijevanje, nego i za ono što njegova riječ proizvodi kod ljudi. Nije, naime, svaka tačna informacija prikladna u svakom trenutku, na svakom mjestu i pred svakom publikom. Da’va ima svoj fikh kao što ga imaju ibadeti. Postoji red prioriteta, uzrast i stanje onoga kome se govori, procjena njegove sposobnosti da razumije, razlikovanje javnog i individualnog savjeta i sposobnost da se procijeni hoće li određeni način govora vrata dobra otvoriti ili zatvoriti. Zbog toga je metod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio spoj istine i mudrosti. Allah kaže: “Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom” (En-Nahl, 125). Mudrost ovdje ne znači ublažavanje istine do njenog nestanka, nego postavljanje ispravne stvari na odgovarajuće mjesto. Razlika između površnog govornika i ozbiljnog učenjaka često se upravo tu vidi. Površan čovjek zna rečenicu. Učenjak razumije njenu težinu, kontekst, kome je upućena i kakve posljedice može imati.
Zamjena znanja raspravama
Jedna od bolesti koja može zahvatiti i ljude znanja jeste da se učenje postepeno pretvori u raspravljanje, a traganje za istinom u traganje za pobjedom. Evzai, rahimehullah, rekao je: “Kada Allah nekom narodu želi zlo, otvori im vrata rasprave, a uskrati im djelovanje.” (Hatib el-Bagdadi, Iktidaul-ilmi el-amel, str. 122)
Ovo nikako ne znači da treba ostaviti argumentiranu naučnu raspravu. Bez nje ne bi nastali veliki dijelovi fikha, usula i hadiskih nauka. Ona osuđuje stanje u kojem rasprava prestaje biti sredstvo spoznaje i postane način samopotvrđivanja. Postoji velika razlika između pitanja: “Šta je istina?” i pitanja: “Kako ću dokazati da sam ja u pravu?” U prvom slučaju čovjek može biti zadovoljan kada mu istina dođe preko sagovornika. U drugom, sagovornikov dokaz postaje prijetnja njegovom položaju. U prvom slučaju promjena mišljenja predstavlja uspjeh jer je čovjek stigao bliže istini; u drugom je doživljava kao poraz. Tada znanje prestaje smanjivati ego i počinje ga hraniti. I upravo tada rasprava o vjeri može postati jedan od najsnažnijih izvora međumuslimanskog neprijateljstva.
Znanje gradi pravo jedinstvo muslimana
Veza između znanja i jedinstva muslimana nije u tome što će znanje ukinuti svako razilaženje. Takav cilj nije moguć ni historijski ni islamski. Ashabi su se razilazili u pojedinim pitanjima, tabiini također, a iz velikog naučnog naslijeđa ummeta izrasli su različiti priznati pravni mezhebi. Problem, prema tome, nije samo postojanje razlike, nego nesposobnost da se zna kakva je razlika pred nama i šta iz nje smijemo zaključiti o drugom muslimanu. Ozbiljno znanje uspostavlja hijerarhiju pitanja. Nije isto pitanje temelja vjere i pitanje u kojem postoji vjerodostojan idžtihad. Nije isto kategorički tekst i vjerovatni dokaz. Nije isto konsenzus i stav većine. Nije isto pogreška i novotarija, kao što nije svaka novotarija na istom nivou. Bez tog razlikovanja svaki čovjek vrlo lahko ono što je njemu važno pretvori u ono što je u vjeri najvažnije. Ibn Tejmijja, rahimehullah, kazao je: “Razilaženja u propisima ima toliko da se ne mogu pobrojati. Kada bi se svaki put kada se dvojica muslimana raziđu u nečemu međusobno napustili, među muslimanima ne bi ostalo ni zaštite ni bratstva. Ebu Bekr i Omer, dvojica prvaka muslimana, razilazili su se u pitanjima, a obojica su željeli samo dobro.” (Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 24/173) Čuvanje bratstva ne znači ukidanje argumentacije niti obavezu da sva mišljenja proglasimo jednako jakim. Ebu Bekr i Omer nisu morali prestati imati različite procjene da bi ostali braća. Njihova veza nije počivala na potpunoj identičnosti mišljenja, nego na zajedničkom temelju i čistoti cilja.
Imam Šatibi, rahimehullah, govoreći o ovoj razlici, naglašava da su se ashabi razilazili u brojnim pravnim pitanjima “a ipak su među njima ostali ljubav, međusobno savjetovanje i bratstvo islama”. Zatim postavlja snažan kriterij: “Svako pitanje u kojem su se ljudi razišli, a to razilaženje među njima nije proizvelo neprijateljstvo, mržnju i raskol, znamo da pripada pitanjima islama; a kada razilaženje proizvede neprijateljstvo, međusobno udaljavanje i prekidanje veza, to ukazuje na prodor strasti.” (Šatibi, El-I’tisam, dio o razilaženju, strastima i nastanku sekti) Kada različito mišljenje postane opravdanje za ponižavanje, demonizaciju i raskid svih veza, tada uz naučno pitanje treba ispitati i ono što se dogodilo srcima.
Tu se posebno vidi koliko znanje doprinosi jedinstvu. Površan čovjek poznaje samo vlastiti zaključak, pa mu svako drugo mišljenje izgleda kao odstupanje. Učen čovjek poznaje i puteve kojima su priznati učenjaci došli do drugih zaključaka. To ne mora promijeniti njegovo mišljenje o najjačem dokazu, ali mijenja njegov odnos prema nosiocu drugog stava. Može reći: “Smatram da je ovo mišljenje slabije”, bez riječi: “Njegov nosilac ne slijedi sunnet.” Može reći: “Ovdje je učinjena greška”, a da ne presudi čovjekovoj namjeri. Može snažno braniti dokaz, a da ne pretvori raspravu u lični sukob. Upravo je to fikh razilaženja.
Površnost izjednačava stvari koje šerijat nije izjednačio
Jedan od razloga zbog kojih neznanje cijepa muslimane jeste njegova nesposobnost razlikovanja nivoa. Čovjek pročita jedan dokaz, ali ne zna postoje li drugi tekstovi koji ga ograničavaju. Poznaje jedan stav, ali ne zna da je u pitanju stoljećima priznato razilaženje. Čuje da je nešto “suprotno sunnetu”, ali ne zna da izraz u datom kontekstu može značiti samo da učenjak smatra drugi stav dokazno jačim. Kada nestanu ove naučne nijanse, svaka stvar postaje apsolutna. Sporedno pitanje pretvara se u test pripadnosti. Fikhska preferencija postaje granica lojalnosti. Metodološka razlika postaje moralna optužba. A zatim se ljudi čude zbog čega povećanje vjerskog sadržaja nije proizvelo i povećanje jedinstva. Razlog je jednostavan – količina informacija nije isto što i fikh. Fikh je sposobnost da se svakoj stvari odredi mjesto. Ibn Kajjim, rahimehullah, upravo zato kaže da znanje čovjeku otkriva “stepene stvari” i omogućava mu da razlikuje vrednije od manje vrijednog (Ibn Kajjim, Miftahu daris-seade, 1/145–155). Kada ta sposobnost nestane, nije teško da zajednica mjesecima troši ogromnu energiju na pitanje koje bi učenjak smjestio u nekoliko rečenica, dok ozbiljni problemi akaida, ibadeta, porodice, ekonomije, odgoja i međuljudskih prava ostaju bez dovoljno pažnje.
Učenjak je čuvar ravnoteže, a ne samo proizvođač odgovora
Uloga učenjaka stoga nije samo da nakon pojave problema izda odgovor. Njegova važnija funkcija jeste da zajednici čuva mjeru. On može ljudima objasniti da je pitanje koje ih gotovo cijepa staro pitanje idžtihada i da se oko njega ne smije uništavati bratstvo. U drugoj situaciji može ih upozoriti da ono što se predstavlja kao bezazlena razlika zapravo zadire u jasan princip vjere. Može razdvojiti glasinu od činjenice, emociju od dokaza, prolazni interes od šerijatskog cilja. Zato društvo koje marginalizira svoje ozbiljne učenjake ne ostaje neutralno. Prostor vjerskog tumačenja zauzet će neko drugi. Hadis o uzimanju učenjaka upravo na to upozorava: kada više nema učenih, ljudi *“uzimaju neznalice za predvodnike” * (Buhari, br. 100; Muslim, br. 2673). Nije, dakle, dovoljno da učenjaci postoje u bibliotekama i biografijama. Zajednica mora imati živu vezu sa njima, a učenjaci moraju osjećati obavezu da ljudima prenesu znanje jasno, odgovorno i pravovremeno.
Jedna od posljedica ozbiljnog razumijevanja znanja jeste i svijest da nisu svi izvori jednaki. Muhammed b. Sirin, rahimehullah, ostavio je znamenitu rečenicu: “Doista je ovo znanje vjera, pa gledajte od koga uzimate svoju vjeru.” (Muslim, Es-Sahih, Mukaddima, 1/14; Darimi, Es-Sunen, br. 424)
Ovaj princip danas dobija poseban značaj. U digitalnom prostoru algoritam ne razlikuje alima od dobrog govornika. Broj pregleda ne provjerava sened. Popularnost ne potvrđuje kompetenciju. Format kratkog videa čak prirodno favorizira kategoričnost, jednostavnost i snažne formulacije, dok ozbiljno znanje često zahtijeva kontekst, ogradu, razlikovanje i ponekad odgovor: “Ovo pitanje ne može se riješiti u jednoj rečenici.” Zato musliman ne može potpuno prepustiti izbor izvora tome ko mu se više sviđa ili čiji mu odgovor više odgovara. Malikovo svjedočenje o sedamdeset veoma čestitih ljudi od kojih nije uzimao hadis upravo je lekcija da dobar čovjek i stručan čovjek nisu sinonimi (Ibn Abdulberr, Et-Temhid, 1/61)
A postoji i suprotna opasnost: birati učenjaka samo zato što njegovo mišljenje odgovara našoj želji. Tada se učenjak više ne slijedi kao vodič prema propisu, nego se koristi kao potvrda odluke koju smo već donijeli. Takav odnos prema znanju ne gradi fikh, nego samo sofisticiraniji oblik slijeđenja strasti.
Znanje i odgoj su neodvojivi
Prve generacije nisu vjerovale da se znanje može potpuno odvojiti od načina na koji se uči. Zato su uz sadržaj prenosile i edeb. Imam Zuhri, rahimehullah, rekao je: “Kada bismo bili sa učenjakom, ono što bismo naučili iz njegovog ponašanja bilo nam je draže od mnogog znanja koje bismo od njega preuzeli.” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 3/362) Učenik kod učitelja ne sluša samo odgovor, on gleda kako učen čovjek dolazi do odgovora, gleda da li zastane, da li pita, da li koriguje sebe, kako govori o svom protivniku, kako reagira kada se ispostavi da nije u pravu, da li mu znanje povećava smirenost ili nervozu, da li mu povećava bogobojaznost ili potrebu da bude dominantan. Zato je i edeb prema učenjaku imao posebno mjesto. Kada je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, uzeo uzdu jahalice Zejda b. Sabita, radijallahu anhu, pa mu Zejd rekao da to ne radi, Ibn Abbas mu je odgovorio: “Ovako se mi odnosimo prema našim učenjacima i starijima.” (Hakim, El-Mustedrek, 3/478) Poštovanje učenjaka ne znači nepogrešivost učenjaka. Upravo ozbiljan islamski odnos uspijeva držati obje stvari zajedno, znanje ima autoritet, ali konačni dokaz pripada Allahu i Njegovom Poslaniku; učenjak se poštuje, ali ne obožava; od njega se uči, ali se ne pretvara u mjerilo istine iznad Objave.
Povratak temeljima znanja
Muslimanskoj zajednici zato danas nije potrebno samo više predavanja, više knjiga i veća količina dostupnog vjerskog sadržaja. Potrebno je vratiti ozbiljan odnos prema znanju. Potrebna je kultura u kojoj čovjek razumije da “ne znam” može biti učeniji odgovor od samouvjerene pretpostavke; u kojoj se neće očekivati da svaki imam, hafiz, daija ili profesor odgovara na svaku oblast; u kojoj stručnost ponovo ima težinu, a popularnost joj nije zamjena. Potrebni su mladi ljudi koji će iskoristiti živu ulemu prije nego što njihovo znanje ode s njima, prisjećajući se riječi Ebu Derdaa, radijallahu anhu: “Učite prije nego što znanje bude uzdignuto.” (Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlih, 1/141) Potrebni su tražitelji znanja koji će ostati učenici i kada postanu učitelji, imajući pred sobom riječi Ibn Ebu Gassana: “Ostat ćeš učenjak sve dok budeš učenik; kada pomisliš da više nemaš potrebu učiti, postao si neznalica.” (Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlih, 1/408) Potrebni su učenjaci koji će imati Malikovu odgovornost prema fetvi, Ibn Omerovu sposobnost da kaže “ne znam”, i svijest da njihova riječ može istovremeno spasiti ljude od zbunjenosti ili ih, ako je neodgovorna, dodatno zbuniti. Potrebni su aktivisti koji će razumjeti da energija bez fikha nije uvijek prednost i da je ponekad znak najveće odgovornosti upravo zastati, pitati i provjeriti prije nego što se krene. I potrebna je zajednica koja će naučiti da ozbiljna učenost ne proizvodi nužno manje razlika u mišljenjima, ali proizvodi manje nepravde zbog tih razlika. To je možda jedna od najvažnijih veza između znanja i jedinstva muslimana. Neznanje od svakog pitanja pravi konačnu bitku, jer ne poznaje njegovu stvarnu mjeru. Znanje zna gdje vrijedi insistirati, gdje treba imati širinu, kada treba govoriti i kada treba šutjeti, kada se drugome suprotstaviti i kada njegovo priznato razilaženje zaštititi od nepravedne osude. Zato je znanje prije govora i djelovanja više od pedagoškog pravila. Ono je jedan od temeljnih uvjeta zdrave da’ve, odgovornog vjerskog autoriteta i očuvanja zajednice. Kada znanje bude potisnuto, praznina ne ostaje prazna: popunjavaju je površnost, emocija, samouvjerenost i ljudi koji možda imaju odgovore prije nego što su imali vremena izgraditi sposobnost da razumiju pitanja. Riječi Ibn Kajjima, rahimehullah, najpreciznije sažimaju cijelu temu: “Znanje je imam djelovanja i njegov vodič, a djelovanje je njegov sljedbenik i za njim se povodi.” (Ibn Kajjim, Miftahu daris-seade, 1/155) A kada se ovom principu dodaju riječi Muhammeda b. Sirina, rahimehullah: “Doista je ovo znanje vjera, pa gledajte od koga uzimate svoju vjeru” (Muslim, Mukaddimetus-Sahih, 1/14), dobija se okvir koji je potreban i učenjaku i učeniku, i daiji i aktivisti, i pojedincu i instituciji: prije nego što govorimo u ime vjere, moramo znati; prije nego što djelujemo, moramo razumjeti; a što je veća posljedica naše riječi i našeg djelovanja, veća mora biti i odgovornost prema znanju.
