El-Asr - Abdullahova ljutnja

U Abdullahovoj mahali snijeg se topio i otvarao šarena vrata proljeća. Cvjetići mirišu, trava se zeleni, ptičice na granama već smišljaju novu melodiju, a sunčevi zraci mame ljude vani da uređuju vrtove i bašte. Ipak, u Abdullahovoj mahali danas dominira dječija igra i smijeh. Sunčevi zraci izmamili su i Abdullaha i njegove drugove vani, pa su se dječaci, vidno raspoloženi, okupili da igraju fudbal. Došli su i dječaci iz susjedne mahale i bilo ih je dovoljno da naprave dva tima i da prijateljskom utakmicom otvore novu sezonu igre. Već odmah na početku protivnički tim uspio je dati gol i tako staviti do znanja Abdullahu i njegovim drugarima da nisu nimalo laki protivnici. Utakmica je tekla u sportskom ambijentu, fer i korektno, i kako se bližio kraj, igra je bila sve uzbudljivija. S velikim naporom Abdullahov tim uspio je da izjednači rezultat i kako je igra odmicala, dječaci su sve odlučnije željeli pobjedu. Ostale su još samo dvije minute igre, a rezultat je i dalje bio neriješen. Abdullahov tim je imao loptu, a on je već imao strategiju kako da u posljednjoj minuti daju gol prednosti i ostvare pobjedu. Njegovi saigrači podržali su ga i dobrom timskom igrom s lakoćom stigoše do protivničkog gola. Abdullah dodade Zejdu loptu tik ispred gola, ali je protivnički golman na trenutak bio spretniji i on odbaci loptu prema centru terena do svojih saigrača koji u kontraakciji postigoše pobjednički gol.

Vidno razočaran porazom i Zejdovom nespretnošću, Abdullah je bijesno mrmljao: "Zbog tebe smo izgubili, smotanko jedan! Ti više nećeš igrati u mom timu!", pa pokupi svoje stvari i bez pozdrava se uputi kući. U svoj toj ljutnji Abdullah i ne primijeti da već stiže do kuće kad ga otac u avliji dočeka s pitanjem: "Zar si već gotov s igrom?"

"Ne želim više da se igram!", odmahnu Abdullah glavom i požuri u kuću.

Vidjevši kako se Abdullah brzo vratio kući i kako je uznemiren, Abdullahov otac naslućivao je da se nešto ružno desilo. "Hm.. hajde, presvuci se i odmori malo. I uzmi abdest, pa dođi da mi nešto pomogneš", dodade otac.

Nakon kratkog vremena Abdullah dođe u avliju i sjede na klupu pored oca. Ljutnja ga je već bila prošla, pa je mirnim glasom ispričao ocu kako su dobro igrali i kako su bili na korak do pobjede, samo eto da je Zejd dobro slušao instrukcije koje mu je Abdullah davao, mogli su u posljednjoj minuti doći do pobjede. "Ali on uvijek tako. Neće da uradi kako se dogovorimo i uvijek misli da sam umije bolje da odigra. Zbog njega smo izgubili", ponovo se uzrujao Abdullah.

Čini mi se da si baš ljut na njega", dodade otac.

"Itekako!", uzviknu Abdullah. "I rekao sam mu da više neću igrati s njim u timu."

"A tako... a je li i on ljut na tebe?", upita otac.

Abdullah se na trenutak zamisli pa reče zbunjeno: "Hm... ne znam zašto bi se on ljutio na mene?! Nisam ja kriv što smo izgubili nego on."

"Pa, eto, samo pitam. Ne znam...", reče otac. "Ljutnja je emocija koja se javlja kod svakog insana i uopšte nije strašno ako se naljutimo. Samo moramo paziti: ako ne znamo kako da se u ljutnji ponašamo, onda možemo doći u situaciju da nešto kažemo ili uradimo zbog čega ćemo se kasnije kajati."

Abdullah je šutke slušao šta otac govori. "Odmah sam primijetio da si ljut. Zato sam ti i predložio da se odmoriš i uzmeš abdest. Znaš, ljutnja dolazi od šejtana, a šejtan je stvoren od vatre. A vatra se gasi vodom. Zato sam ti rekao da uzmeš abdest i time pobijediš šejtana. Naš uzor u svemu je poslanik Muhammed, alejhis-selam, a on nas upravo uči da ljutnja dolazi od šejtana. Poslanik, alejhis-selam, i preporučio nam je da, kada osjetimo ljutnju, prvo kod Allaha Uzvišenog zatražimo zaštitu od prokletog šejtana, a zatim, ako smo i dalje ljuti, a stojimo -- da sjednemo, a ako sjedimo -- da legnemo. Tako ćemo, promjenom našeg fizičkog stanja, suzbiti ljutnju. Naš Poslanik, alejhis-selam, uči nas da nije jak onaj čovjek koji je fizički snažan i ima jake mišiće, već da je jak onaj koji u srdžbi uspije da se obuzda. A to je, vidiš i sam, jako teško. Jer, u ljutnji insan ne može da se kontroliše i može riječima da povrijedi nekog. Čak se u jednoj predaji navodi da je Poslanik, alejhis-selam, savjetovao jednog čovjeka, koji se po prirodi brzo ljutio, da, kada osjeti ljutnju ili bijes, napuni usta vodom, ali da je ne proguta sve dok ne osjeti da ga je ljutnja prošla. Jer, znaš, ljutnja bude i prođe. Ali ostaju naše izgovorene riječi kojima povrijedimo druge."

Abdullah je šutke slušao šta mu otac govori. Bilo mu je iskreno žao što se naljutio na svog druga. A, još više mu je bilo žao što je u ljutnji nazvao Zejda smotankom. Čak se i zabrinuo hoće li mu njegov drug halaliti za izgovorenu uvredu.

Abdullahovo razmišljanje prekide zvuk kapije koju neko pokušava da otvori. U tom trenutku Abdullah začu poznati glas svog druga koji mu naziva selam. On poskoči sav sretan kad ugleda Zejda kako mu se približava. "To si ti, Zejde! Evo upravo pričamo o tebi", uzviknu Abdullah i potrča u susret drugu.

"Vidio sam kako si se razočarao i kako si ljutito napustio teren. Znam koliko ti znači pobjeda, eto ja sam kriv što smo izgubili. Mislio sam da sa svoje pozicije mogu bolje da dam gol... ali pogriješio sam u procjeni. I nisam te poslušao. Hoćeš li mi, molim te, halaliti?"

"Ja tebi da halalim?!", začuđeno uzviknu Abdullah. "Ne, ne! Ja molim tebe da mi halališ za ono što sam u ljutnji izgovorio. Znaš da ne mislim tako. Danas sam naučio važnu lekciju. Molim dragog Allaha da nas pomogne u kontrolisanju ljutnje i da nas sačuva od prokletog šejtana koji nas na ljutnju tjera. Amin!"

Zejdu nije bilo potpuno jasno za šta Abdullah traži halala, jer on nije ništa ni čuo da je Abdullah govorio, samo ga je vidio kako bijesno odlazi. Ali, svejedno, halalio je, zagrlio je svog druga i prošaputao: "Allahumme amin", na njegovu dovu.