Šejh Abdurrahman es-Sa’di u Unejzi je obnašao dužnost svestrane vjerske ličnosti: bio je učenjak, učitelj, imam, hatib, muftija, vaiz, kadija, i imao je vjersku medresu koju su organizirano pohađali učenici. Ljudima bi predvodio sabah-namaz poslije kojeg bi sjeo da održi ders sve do izlaska sunca. Poslije toga bi išao kući gdje bi ostao dok sunce ne odskoči, a zatim bi se vratio u džamiju gdje bi svoje sinove podučavao fikhu, tefsiru, hadisu, akidi, sintaksi i morfologiji, u organiziranim dersovima, koristeći knjige koje je odabrao za svoje učenike. Ti dersovi bi trajali do podne-namaza, pa bi predvodio podne-namaz, a zatim bi otišao kući da se odmori do ikindije. Nakon toga, otišao bi u džamiju da predvodi ikindiju, a poslije namaza podučavao bi ih nekim fikhskim propisima, što je trajalo nekoliko minuta kako ih ne bi zadržavao da se vrate svojim poslovima. Kada bi zašlo sunce, predvodio bi akšam i sjeo bi da drži predavanje sve do jacije, i tako je radio svaki dan.
Abdurrahman Sa’di bio je poštovan i cijenjen učenjak, koji je u ime Allaha podučavao muslimane njihovoj vjeri, šireći islamsku akidu i propise među njima. Živio je u Unejzi, distriktu u Kasimu na sjeveru Nedžda, gdje je i preselio. Godine 1953., ja i još jedan profesor smo kao učenjaci El-Azhara bili poslani u Saudijsku Arabiju radi podučavanja, a ministarstvom prosvjete, koje se u to vrijeme nalazilo u Mekki naspram El-Mesdžidul-harama, upravljao je šejh Muhammed ibn Mani’, rahimehullah. On je smatrao da bih sa svojim kolegom trebao otputovati u Unejzu, gdje bismo radili kao profesori u srednjoj školi. Otputovali smo u Unejzu i počeli raditi u toj školi koja je imala samo dva odjeljenja prvog razreda. Poslije nepunih mjesec dana, iz državog vrha dobili smo dekret kojim je naloženo naše premještanje na naučne institute kojima upravlja porodica Alu Šejh. Na ovaj način su naučni instituti zadovoljavali svoju potrebu za profesorima. Institut na kojem smo trebali raditi još nije bio otvoren, pa je od nas traženo da objavimo njegovo otvaranje i primimo zahtjeve budućih studenata i odredimo njihov naučni nivo, a zatim da za svakog od njih odredimo studijsku godinu od koje treba početi studij. Sve to je završeno za kratko vrijeme i studiranje na institutu u Unejzi počelo je u mjesecu rebi'us-sani 1373. godine po Hidžri. U to vrijeme do nas je došla vijest da je šejh Abdurrahman es-Sa’di imenovan za nadzornika naučnih poslova na Institutu, sa mjesečnom platom od hiljadu rijala. Međutim, šejh, rahimehullah, poslao je pismo starješinstvu za naučne institute u kojem ih je obavijestio da se on angažirao kao nadzornik u ime Allaha i da ne želi materijalnu naknadu, i starješinstvo je to prihvatilo. Ovakvo djelo proističe samo od učenjaka zahida koji želi Allahovo lice. Tako je počela naša veza sa šejhom Abdurrahmanom es-Sa’dijem, najprije na institutu, a zatim smo se sastajali i u velikoj džamiji El-Mesdžidul-džami’, gdje je on bio šejh, zatim u njegovoj skromnoj kući, čiju je vrijednost povećalo ponašanje njenog vlasnika i njegovo lijepo ophođenje prema ljudima.
Šejh, rahimehullah, dolazio je na institut svakog utorka i imao je običaj skidati nanule ispred ulaza u učionicu, iako u Nedždu nije bio običaj da se nanule skidaju ni pri ulasku u džamiju, čak ni u toku namaza. Međutim, šejh je to radio zbog lijepog odgoja i iz poštovanja prema znanju i znanstvenim kružocima. Kada bi ušao, sjeo bi na kraj učionice kao da je jedan od učenika tog razreda, ponavljajući to više puta u toku semestra i slušajući razne profesore.
Na institutu nije bilo drugih profesora iz Egipta, osim mene i mog kolege, a ostali profesori bili su šejhovi sinovi koje je on podučio u svojoj džamiji do tog stepena da su dobili njegovu dozvolu da podučavaju predmete koje su naučili pred njim. Od njih su Hamed el-Bessam, Sulejman el-Bessam, Abdullah el-Berbekan i Muhammed ibn Usejmin.
Nakon izvjesnog vremena od našeg dolaska u Unejzu, počeli smo se osjećati usamljeno i na nas je negativno utjecala hladnokrvnost nekih ljudi u ophođenju sa drugima, koji nisu odgovarali na selam, ni na bolji ni na isti način. Nekada bi se dešavalo da dođe neko od beduina (pustinjaka) dok smo u namazu, a možda nije ni od stanovnika Unejze, pa bi stao pored jednog od nas i začuđeno gledao u nas, a zatim bi svojim štapom povukao liniju u pijesku koja ga razdvaja od onoga od nas pored kojeg je stao, a zatim bi glasno rekao: ''E'uzubillah'', a zatim donio tekbir za namaz. Moj kolega me je upitao: ''Zašto ovi izgovaraju e'uzubilu?'', a ja sam odgovorio: ''Možda misle da nismo iz muslimanskog mjesta'', i ostalo nam je da otklonimo ovo pogrešno ponašanje, kako bi stvari došle na svoje mjesto i njihovo se ponašanje popravilo. Kolega mi je rekao: ''Ali kako je to moguće, mi smo profesori na institutu čiji učenici možda pričaju o nama sa svojom rodbinom?“ Rekoh: ''Mislim da bi bilo dobro da između akšama i jacije ljudima držimo dersove iz tefsira, hadisa i fikha u džamiji u kojoj klanjamo, čime ćemo izvršiti našu obavezu i otkloniti nedoumicu kod ljudi.“ Izložili smo našu zamisao šejhu Abdurrahmanu es-Sa’diju i to mu se puno svidjelo, te nas je ohrabrio i posavjetovao nas da ne osjećamo tegobu u prsima, jer su sabur, tolerancija i nastojanje da se ljudima dostavi Allahova poslanica u svim prilikama sastavni dijelovi ahlaka učenjaka. Tako smo započeli podučavanje u džamiji Es-Suvejti, između akšama i jacije. Broj prisutnih se iz dana u dan povećavao, sve dok nisu mogli stati u džamiji iako je bila veoma prostrana. Poslije dvije sedmice, desilo se nešto što je raširilo naša prsa i zbog čega smo osjetili prisnost i ljubav. Naime, došao nam je jedan starac i pokazao nam dvije sedžade prostrte iza imama, te je rekao: ''Ovdje ćete vi klanjati, jer vi posjedujete znanje i vrline, a na nama je da počastimo učene.'' Ovaj gest je imao veoma lijep i pozitivan efekat i zbog njega smo osjetili čistinu srca ovih ljudi, a na taj način otklonjene su i prepreke koje su imale negativan utjecaj, a koje su ustvari bili samo gestovi nekih neznalica koji ne odražavaju opće stanje i ponašanje ljudi.
Veza između nas i ljudi se učvrstila, pa su nas počeli pozivati na kahvu, na simpatični nedždanski način: ''Trebali bi otići na kahvu, profesore.'' Ova druženja, koja su se održavala poslije jacije, postala su česta, a domaćinu koji bi nas pozvao vodio nas je naš sekretar sa instituta, Abdullah, stanovnik Unejze. Svake noći prisustvovali smo druženjima na koja bi domaćin pozvao preko dvadeset gostiju, želeći da nam tako iskaže maksimalno lijepu dobrodošlicu. Zatim bi se pokrenuo razgovor o raznim pitanjima vezanim za vjeru, ahlak i običaje ljudi, i sijelo bi postalo poput simpozija znanja, edeba, korisnog razgovora i izražavanja ljubavi i bratstva, onako kako to Allah voli da čine Njegovi robovi vjernici. S vremena na vrijeme posjećivali smo šejha Sa’dija i organizirano smo išli kod njega petkom, nekoliko sati prije džume, sjedeći sa njim, poslije čega bismo zajedno otišli na džumu kada bi se približilo vrijeme. Jednom prilikom sam mu rekao: ''Plemeniti šejhu, zašto ne koristimo mikrofon na hutbama, jer većina ljudi ne čuje tvoj glas, niti se mogu okoristiti savjetima i propisima koje im govoriš.'' Šejh se nasmijao, a imao je blag i lijep osmijeh u kojem se odražavalo zadovoljstvo i radost, a zatim je rekao: ''Mikrofon još uvijek nije došao u džamije u Nedždu i ne bih volio da budem prvi koji će ga koristiti.“ Rekoh: ''Zar ti nisi šejh na kojeg se ljudi ugledaju? Ako ti ne učiniš ono što smatraš korisnim, ko će onda? Zar u njegovom korištenju nije dobro, koje se ogleda u širenju vjerskih principa i adaba, i zar preko zvučnika mnogo veći broj ljudi neće moći čuti hutbu? Čak će i žene u kućama blizu džamije moći da slušaju hutbu preko zvučnika, pa da time hajr pređe granice džamije. Ko uvede lijep običaj, imat će nagradu za njega i nagradu onoga ko radi po tome do Sudnjeg dana. Takav će biti izložen neznanju neznalica i kritici kritičara, i o njemu će ljudi svašta pričati, uznemiravajući ga i osuđujući ono na što nisu navikli, ali će on zbog toga imati veliku nagradu. Zatim, ako ti ne budeš koristio mikrofon za džumansku hutbu, niko se drugi neće se to usuditi, i ljudi će reći: ’Da je u tome bilo hajra, pretekao bi nas šejh Sa’di’, čime nesvjesno sprečavaš njegovu upotrebu u budućnosti.'' Šejh se osmjehivao i pomno slušao moje riječi, razmišljajući o tome. Zatim je smireno pomjerii glavu lijevo-desno i rekao: ''Mašallah, i drugi su mi o tome govorili, ali mi Allah ranije nije raširio prsa za to kao sada, i obećavam ti da će u džamiji biti zvučnik na sljedećoj džumi, inšallah.“ Šejh je ispunio svoje obećanje i naredio da se donese mikrofon sa tri zvučnika, koji će raditi pomoću baterije, jer u Unejzi ljudi još uvijek nisu znali za struju. Ljudi su se obradovali i govorili su bez problema kako mogu čuti hutbu. Nastojao sam da čujem što više njihovih mišljenja i nisam zapazio da se iko suprotstavio uvođenju razglasa u džamiju. Naprotiv, ljudima se to svidjelo i bili su srećni, pa sam otišao šejhovoj kući da mu prenesem oduševljenje i radost ljudi, ali i on je mene dočekao sa lijepom viješću. Naime, obavijestio me da je šejh Abdullah es-Sulejman ovu džumu klanjao u džamiji Unejze i da mu se svidjelo što se u džamiji koristi mikrofon. On se zatim sastao sa šejhom i obavijestio ga da je kupio agregat koji će napajati pedeset sijalica za osvjetljenje džamije i preko kojeg će raditi mikrofon. Rekao sam: ''Hvala Allahu, to je Njegova blagodat koju daje kome On hoće, a doista je Allah neizmjerno dobar.''
Svestran vjerski autoritet i iskreni zahid
Šejh Abdurrahman es-Sa’di u Unejzi je obnašao dužnost svestrane vjerske ličnosti: bio je učenjak, učitelj, imam, hatib, muftija, vaiz, kadija, i imao je vjersku medresu koju su organizirano pohađali učenici. Ljudima bi predvodio sabah-namaz poslije kojeg bi sjeo da održi ders sve do izlaska sunca. Poslije toga bi išao kući gdje bi ostao dok sunce ne odskoči, a zatim bi se vratio u džamiju gdje bi svoje sinove podučavao fikhu, tefsiru, hadisu, akidi, sintaksi i morfologiji, u organiziranim dersovima, koristeći knjige koje je odabrao za svoje učenike. Ti dersovi bi trajali do podne-namaza, pa bi predvodio podne-namaz, a zatim bi otišao kući da se odmori do ikindije. Nakon toga, otišao bi u džamiju da predvodi ikindiju, a poslije namaza podučavao bi ih nekim fikhskim propisima, što je trajalo nekoliko minuta kako ih ne bi zadržavao da se vrate svojim poslovima. Kada bi zašlo sunce, predvodio bi akšam i sjeo bi da drži predavanje sve do jacije, i tako je radio svaki dan. Šejhovi učenici koje je podučavao u džamiji preuzeli su posao podučavanja u školama i institutima koje je država otvorila u njihovom gradu, a šejh je lično pisao diplomu u kojoj bi stajalo da je dotični učio te i te nauke, iz tih i tih knjiga, i da je kompetentan da podučava te predmete za početnički, pripremni ili srednji nivo. Država je usvajala šejhove diplome za koje je iskustvo pokazalo da uistinu prikazuju činjenično stanje.
U vrijeme žetve, šejhu, rahimehullah, dolazili su plodovi palmi i vrtova koje su ljudi uvakufili za njegovu džamiju i on bi sve ovo sakupljao u džamiji, a zatim dijelio siromasima, ne okusivši i ne uzimajući za sebe nijednu datulu. Pitao sam jednog od njemu bliskih sinova: ''Kako šejh zadovoljava svakodnevne životne potrebe?“, pa mi je rekao da ima dvojicu sinova koji se bave trgovinom u Rijadu, i šalju mu ono što mu je potrebno, i da nema drugih izvora prihoda. Rekoh: ''Subhanallah, najbolja čovjekova hrana jeste ona koju zaradi vlastitim radom i zalaganjem, a njegovo dijete je njegov plod.'' Ovakav je život učenjaka: zadovoljni su malim, sustežu se od onoga što prelazi osnovne potrebe i trude se da iskreno izvrše svoju obavezu.
Šejhova briga o stanju muslimana u Egiptu
Dani su prolazili, i krajem 1956. godine počela su trostruka neprijateljska dejstva protiv Egipta, odnosno Francuska, Engleska i Izrael izvršile su napad na Egipat, a svaka od ovih država imala je svoje povode. Francuska je htjela da kazni Egipat zbog pomaganja alžirske revolucije, pri čemu je krijumčareno oružje za alžirske revolucionare. Egipatski parobrod je pao u ruke Francuza, a na njemu je bilo oružje za alžirske revolucionare koje trebaju koristiti protiv francuske okupacije, zbog čega je Francuska napala Egipat. Engleska je napala zbog svog udjela u Sueckom kanalu koji je Egipat ukinuo i vratio Suecki kanal egipatskom narodu koji je taj kanal prokopao svojim rukama i svojom krvlju. Uz to, Engleska je imala aspiracije za ponovnim preuzimanjem uprave u Egiptu, i to nakon dvije godine od protjerivanja engleske vojske iz Egipta. Izrael je iskoristio želju Engleske i Francuske, dviju velikih država, da napadne Egipat i proširi svoju teritoriju i zada udarac islamsko-arapskim snagama na egipatskoj teritoriji.
Šejh Sa’di je bio upoznat sa ovim činjeničnim stanjem i održao je džumansku hutbu na ovu temu, a ljudi su ponizno dovili Allahu da sačuva islamske snage i pomogne muslimane, a odbije nevjernike. Allah je uslišao njihove dove, pa je šejh sljedeće džume održao hutbu u kojoj je obradovao ljude i podsjetio ih na Allahove riječi: ''Allah je nevjernike pune srdžbe odbio – nisu nimalo uspjeli – i vjernike je Allah borbe poštedio – Allah je, uistinu, moćan i silan.'' (El-Ahzab, 25.) Šejh je puno brinuo o stanju muslimana u svijetu, gdje god da se nalaze, i njegovi članci u novinama i časopisima u Saudijskoj Arabiji i van nje odišu tom brigom. Često nas je pitao o vijestima iz Egipta i stanju tamošnjih muslimana, kao i naporima egipatskih učenjaka u primjeni sunneta i uklanjanju novotarija, uz toplu dovu i veliku nadu da će Allah popraviti stanje muslimana. Uz ove velike napore, puno je pisao i autor je kompletnog tefsira Kur’ana ''Minhatul-latifil-mennan fi tefsiril-Kur’an'', zatim knjige o džumanskim hutbama, poslanice iz akide, napisao je pitanja i odgovore o nekim islamskim temama, i dozvolio je besplatno štampanje svih svojih knjiga. Njegove knjige su dobrovoljno štampali njegovi simpatizeri i i besplatno ih dijelili učenjacima i studentima.
Preseljenje na ahiret
U mjesecu rebi'us-sani 1376. godine po Hidžri, šejh je preselio na ahiret, neka je Allahova milost na njega. Zajedno sa ostalim ljudima ponio sam njegov tabut, a svima je bila poznata moja čvrsta veza sa njim, pa su mi omogućavali da nosim, govoreći: ''On te je volio.'' Ne mogu naći ljepše riječi kojima bih opisao ovog šejha, njegovu borbu i stepen među učenjacima, od riječi starice koja je sjedila pored puta kojim je prolazila dženaza i koja je u trenutku prolaska šejhove dženaze rekla: ''Zvijezda koja zađe...“
Allah se smilovao šejhu Abdurrahmanu es-Sa’diju, neka njegov lijepi život stavi na vagu njegovih dobrih djela i podari nam njemu slične, koji će biti zahidi na dunjaluku i koji će raditi u ime Allaha. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Požurite sa činjenjem dobrih djela prije nego što se pojave smutnje poput mrkle noći, u kojima će čovjek osvanuti kao vjernik, a omrknuti kao nevjernik, i omrknuti kao vjernik, a osvanuti kao nevjernik; prodavat će svoju vjeru za dunjalučke ukrase.“ (Hadis bilježi Muslim)
(Izvor: Časopis Islamskog univerziteta u Medini, br. 44.)
Pripremio: Ersan Grahovac, prof.
Dodatak
Šejh Abdurrahman es-Sa’di Ebu Abdullah, Abdurrahman ibn Nasir ibn Abdullah ibn Nasir Alu Sa’di, iz plemena Temim, rođen je u Unejzi u Kasimu, 12. muharrema 1307. godine po Hidžri. Ostao je bez roditelja u sedmoj godini života, pa je odrastao kao jetim. Međutim, imao je lijep odgoj, i od malih nogu privlačio pažnju je svojom inteligencijom i velikom ljubavlju prema nauci. Naučio je i usavršio Kur’an do jedanaeste godine, a zatim se posvetio učenju pred učenjacima svog kraja, kao i onima koji bi sa strane dolazili u Unejzu. Puno se trudio i bio je veoma vrijedan u traženju znanja, tako da je puno naučio iz svake nauke, a kada je napunio dvadeset tri godine, počeo je podučavati, tako da je istovremeno učio i podučavao. Sve svoje vrijeme provodio je u učenju i podučavanju, tako da je 1350. godine postao glavni znanstveni izvor u Unejzi.
Šejhovi
Neki od šejhova pred kojima je Abdurrahman es-Sa’di učio su:
● Šejh Ibrahim ibn Hamed ibn Džasir, pred kojim je učio hadis;
● Šejh Muhammed ibn Abdul-Kerim eš-Šibl, pred kojim je učio fikh, gramatiku arapskog jezika i druge znanosti;
● Šejh Salih ibn Osman el-Kadi, kadija Unejze, pred kojim je učio tevhid, tefsir, fikh, usuli-fikh i nauke vezane za arapski jezik. Šejh Sa’di je najviše provodio vremena sa njim, i uz njega je bio sve do smrti šejha.
● Šejh Ali en-Nasir Ebu Vadi, od kojeg je uzeo idžazu sa el-kutubus-sitte, šest temeljnih hadiskih zbirki, kao i drugih.
● Šejh Muhammed eš-Šenkiti, kada je došao u Unejzu radi podučavanja, i pred njim je šejh Sa’di učio tefsir, hadis i razne oblasti arapskog jezika.
Učenici
● Najpoznatiji učenici šejha Es-Sa’dija su:
● Muhammed ibn Salih el-Usejmin,
● Abdullah ibn Abdul-Aziz el-Akil,
● Zuhejr eš-Šaviš,
● Muhammed Usman el-Kadi,
● Muhammed ibn Sulejman el-Bessam,
● kao i mnogi drugi koji su kasnije postali veliki i poznati učenjaci.
Njegova djela
Nedavno su sva šejhova djela valorizirana i štampana pod pokroviteljstvom humanitarne organizacije princeze El-Anud, u 26 tomova, u kojima je sakupljeno 80 njegovih djela, što manjih poslanica, što opširnijih djela. Prvi tom predstavlja uvod, drugi i treći obrađuju tefsir, četvrti i peti hadis, šesti akidu, sedmi usuli-fikh i kava’id fikhijje (fikhska pravila), od osmog do dvadesetog toma je fikh, dvadeseti i dvadeset prvi razne znanosti, dvadeset treći tom su hutbe, dvadeset četvrti tom su fetve, dvadeset peti poslanice, i dvadeset šesti tom govori o ahlaku i književnosti.