“Upravo sam razgovarala s vašim babom. U pravu si, on ne može doći prije akšama. Ali vi imate taman još petnaestak minuta da se spremite i da se spustite niz ulicu, dolje gdje nailazi autobus. Požurite! Ako budete dovoljno brzi da stignete dolje prije autobusa, stići ćete kod djeda i nene prije mraka. A ja ću obavijestiti djeda da dolazite autobusom, te vas on može sačekati na stanici”, završi Abdullahova i Aminina majka. Sva sretna, djeca potrčaše da pokupe nešto stvari koje su im potrebne te se žurno uputiše niz ulicu ka autobuskoj stanici. Amina je, u kišnoj kabanici i čizmama, s kišobranom u ruci, skakutala iz bare u baru, a Abdullah je zastajkivao i ljutito je upozoravao da će, ako ne požuri, zakasniti na autobus. Kad ugleda još putnika koji čekaju na stanici, Abdullah odahnu, a kad se nekoliko minuta kasnije udobno smjestiše i kad autobus krenu, Abdullah se zadovoljno obrati Amini: “Hvala Allahu pa smo stigli na vrijeme. Djed i nena će se, znam, puno obradovati kad nas vide. A i obećao sam da ću pomoći djedu da složimo drva koja je spremio za zimu, i drago mi je što, elhamdulillah, mogu da ispunim dato obećanje.” Amina je zamišljeno šarala prstom po prozoru i pratila kišne kapi koje su se slivale niz prozorsko staklo, a Abdullah nastavi: “Ja ne volim jesen! Sve je tako sivo, tmurno i tužno. Ne volim ni ovu kišu! Dosadna je! Danima ne prestaje da pada, te se zbog nje ne mogu igrati vani.” “Ja baš volim jesen. Uopće nije siva. Vidi, sve je tako šareno, crveno, zeleno, žuto i smeđe. Kao kad slikar pomiješa boje. Volim i kišu. Kiša je Allahova blagodat. Uživam dok preskačem barice i dok slušam kako kišne kapi udaraju po krovu”, veselo odgovori Amina.
Kad stigoše do kraja asfaltiranog puta i kad autobus stade, Amina ugleda djeda kako ih čeka ispod velikog crnog kišobrana. I Abdullah i Amina poletješe mu u zagrljaj. Nakon što se izgrliše i izljubiše, krenuše pješice niz blatnjavi seoski put koji je vodio do kuće. “Baš mi je drago što ste došli. I nena se obradovala. Eto ostala je da ispeče vruć hljeb za vas i da pristavi čaj. Nazebli ste po ovoj kiši”, govorio je djed. “Nismo nazebli, djede. Ja baš uživam kad šetam po ovoj kiši”, branila se Amina. “Jesen je baš lijepo godišnje doba. Nakupit ću lišća u raznim bojama, i ponijet ću žirove i kestenje da pokažem drugaricama.”
“Amina je sve vrijeme u autobusu pričala kako voli jesen, kako je lijepa, kako uživa u kiši. A ja ne volim kišu i jesen!”, mrzovoljno dodade Abdullah.
“Djede, kiša je Allahova blagodat, je li tako?”, znatiželjno upita Amina.
“Naravno, dijete moje. Kiša je velika blagodat za sva živa bića na Zemlji. U časnome Kur’anu u suri Junus kaže se da nam Allah daje kišu, koja se miješa sa zemljom i tu ostaje neko vrijeme. Tad počnu rasti biljke, sve se zazeleni pa i dođu plodovi kojima se ljudi i životinje koriste. Eto, vaša nena i ja ovog smo ljeta ubrali puno voća i povrća, hvala Allahu, te smo i cijelu zimnicu spremili iz našeg vrta. A u drugom ajetu u suri El-Kehf Allah nam navodi to bilje kao dokaz prolaznosti na ovom svijetu. Kiša koja pada natapa bilje koje postaje suho i vjetrovi ga raznesu, te nas Allah upozorava da je sve na ovom svijetu prolazno. To nikako ne smijemo zaboraviti. A nakon zime dragi Allah ponovo nam dadne da nam Sunce obasja Zemlju, te nam spusti kišu, da u život vrati zemlju nakon njenog zimskog mrtvila”, objasni im djed.
Uz večeru su svi zajedno razgovarali o poslovima koji se trebaju obaviti. Djed i Abdullah trebaju još obrati voće koje je ostalo neobrano i složiti drva koja je djed spremio za zimu. A Amina i nena trebaju pokupiti bundeve s njive i napraviti sok i džem od voća koje Abdullah i djed donesu. Ovakvim vikendima raduju se i djed i nena jer će se družiti sa svojim unucima, a raduju se i Abdullah i Amina. Uz djeda i nenu uvijek nešto novo nauče.
