Dok je hladni vjetar nosio opalo lišće i nagomilavao sive oblake iznad grada, Abdullah je nepomično gledao u krupne kišne kapi koje su udarale u prozorsko staklo. Kiša pada već cijeli dan. Amina se razočarano obrati bratu: “Još uvijek pada tako jako. Mislim da danas neće ni prestati. Trebamo nazvati djeda i nenu i reći im da nas ne očekuju, jer zbog kiše danas ne možemo otići.” Abdullah se pobuni: “Ali moramo otići. Obećali smo im. A i trebamo im pomoći. Znaš još koliko posla treba da se uradi prije nego što još više zahladni.” U sobu uđe majka. “Dođite djeco, pristavila sam čaj. Znam da vam topla šolja čaja i kolači uvijek gode, pogotovo u ovim kišovitim jesenjim danima.” Abdullah nevoljno odmahnu rukom. Vidjevši kako su djeca tužna, majka nastavi: “Vidim da ste razočarani što vam je kiša pokvarila plan te ne možete biciklima otići kod djeda i nene. Ali ova kiša ne treba da vas žalosti. Ovo je pravo vrijeme za nove avanture. Pa nije bicikl jedino prijevozno sredstvo kojim možete otići”, tajanstveno se smješkala majka. Abdullah zbunjeno pogleda Aminu: “Ne znam na šta misliš. Babo je sve do akšama na poslu. A i kad dođe, bit će preumoran da nas dvoje vodi kod djeda.”
Kad stigoše do kraja asfaltiranog puta i kad autobus stade, Amina ugleda djeda kako ih čeka ispod velikog crnog kišobrana. I Abdullah i Amina poletješe mu u zagrljaj. Nakon što se izgrliše i izljubiše, krenuše pješice niz blatnjavi seoski put koji je vodio do kuće. “Baš mi je drago što ste došli. I nena se obradovala. Eto ostala je da ispeče vruć hljeb za vas i da pristavi čaj. Nazebli ste po ovoj kiši”, govorio je djed. “Nismo nazebli, djede. Ja baš uživam kad šetam po ovoj kiši”, branila se Amina. “Jesen je baš lijepo godišnje doba. Nakupit ću lišća u raznim bojama, i ponijet ću žirove i kestenje da pokažem drugaricama.”
“Amina je sve vrijeme u autobusu pričala kako voli jesen, kako je lijepa, kako uživa u kiši. A ja ne volim kišu i jesen!”, mrzovoljno dodade Abdullah.
“Djede, kiša je Allahova blagodat, je li tako?”, znatiželjno upita Amina.
“Naravno, dijete moje. Kiša je velika blagodat za sva živa bića na Zemlji. U časnome Kur’anu u suri Junus kaže se da nam Allah daje kišu, koja se miješa sa zemljom i tu ostaje neko vrijeme. Tad počnu rasti biljke, sve se zazeleni pa i dođu plodovi kojima se ljudi i životinje koriste. Eto, vaša nena i ja ovog smo ljeta ubrali puno voća i povrća, hvala Allahu, te smo i cijelu zimnicu spremili iz našeg vrta. A u drugom ajetu u suri El-Kehf Allah nam navodi to bilje kao dokaz prolaznosti na ovom svijetu. Kiša koja pada natapa bilje koje postaje suho i vjetrovi ga raznesu, te nas Allah upozorava da je sve na ovom svijetu prolazno. To nikako ne smijemo zaboraviti. A nakon zime dragi Allah ponovo nam dadne da nam Sunce obasja Zemlju, te nam spusti kišu, da u život vrati zemlju nakon njenog zimskog mrtvila”, objasni im djed.
Uz večeru su svi zajedno razgovarali o poslovima koji se trebaju obaviti. Djed i Abdullah trebaju još obrati voće koje je ostalo neobrano i složiti drva koja je djed spremio za zimu. A Amina i nena trebaju pokupiti bundeve s njive i napraviti sok i džem od voća koje Abdullah i djed donesu. Ovakvim vikendima raduju se i djed i nena jer će se družiti sa svojim unucima, a raduju se i Abdullah i Amina. Uz djeda i nenu uvijek nešto novo nauče.