El-Asr - Mjesto i uloga dove u vjeri

Dova ima veliku ulogu i visoko mjesto u islamu i u životu muslimana. Ona predstavlja ibadet, a mi smo stvoreni radi činjenja ibadeta Uzvišenom Allahu. Svaki musliman treba da spozna svoju vjeru, kao i način na koji će ispravno obožavati Allaha, azze ve dželle, tako da On bude zadovoljan tim ibadetom i onim ko ga čini. Na taj način čovjek će biti daleko od toga da ibadet čini na pogrešan način ili da čini ono što predstavlja ibadet bilo kome ili bilo čemu mimo Allaha, azze ve dželle. Važnost ove teme, kao i uloga koju dova ima u životu vjernika i vjernice, jedan je od razloga zbog kojih ćemo u narednih nekoliko brojeva posvetiti više pažnje ovoj tematici, s ciljem da je što bolje upoznamo i shvatimo.

Leksička definicija dove

Dova, ar. ed-du‘au (الدعاء), predstavlja infinitiv glagola de‘a. Harf dal, ajn i elif čine korijen riječi koja znači: naginjanje (pozivanje) neke stvari tebi putem glasa ili govora (nastalog) s tvoje strane. (Mekajisul-luga, natuknica de‘u, 2/279)

Terminološka definicija dove

Islamski učenjaci navode više definicija dove, a mi ćemo ovdje navesti samo neke.

Hattabi, rahimehullahu, kaže: “Pod dovom se podrazumijeva čovjekovo dozivanje Gospodara, azze ve dželle, u kojem Ga moli za brigu o njemu i za pomoć. Njena suština jeste ispoljavanje svoje potrebe i ovisnosti o Njemu, kao i priznavanje da čovjek nema snage niti moći.” (Še’nud-du‘a, 4)

Šejhul-islam Ibn Tejmijja i Ibn Kajjim, Allah im se smilovao, kažu: “Ona predstavlja traženje koristi za onoga koji dovu upućuje ili traženje da se od njega otkloni ono što mu šteti.” (Medžmuul-fetava, 15/10; Bedaiul-fevaid, 3/3)

Abdurrahman Hasan Alu Šejh dovu definira sljedećim riječima: “To je traženje i upućivanje molbe iz želje ili straha, ili zbog oboje.” (El-Kavlul-faslun-nefis, 47)

Postoje i druge definicije, ali su one, manje-više, slične navedenim.

Sve ove definicije posebno se odnose na du‘aul-mes’ele – dovu kojom se nešto traži od Allaha. Međutim, mogu se odnositi i na du‘aul-ibade – dovu čijim se upućivanjem iskazuje obožavanje samo Allaha, samim tim što su one usko povezane, isprepletene i jedna od njih podrazumijeva drugu. (Vidi: Ed-Du‘au ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja, 1/48) Svaka du‘aul-ibade podrazumijeva du‘aul-mes’ele, dok svaka du‘aul-mes’ele u sebi sadrži du‘aul-ibade. (Medžmuul-fetava, 15/11; Bedaiul-fevaid, 3/4)

Međutim, vjerovatno jedna od najobuhvatnijih definicija dove jeste sljedeća: “(Dova predstavlja) čežnju za Uzvišenim Allahom i okretanje Njemu radi ostvarenja onoga što čovjeku koristi ili otklanjanja onoga što mu šteti, (to je) skrušena molitva Njemu u vezi s tim – putem traženja od Njega ili putem skrušenosti, poniznosti, nade, straha i želje.” (Ed-Du‘au ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja, 1/48)

Ova definicija obuhvata obje vrste dove: du‘aul-mes’ele i du‘aul-ibade. Riječi “...putem traženja od Njega”, odnose se na du‘aul-mes’ele, dok se riječi “ili putem skrušenosti, poniznosti, nade, straha i želje”, odnose se na du‘aul-ibade. (Ibid.)

Razlika između dove i zikra

Zikr obuhvata sva čovjekova djela i postupke ukoliko njima namjerava pokornost Allahu Uzvišenom. Pojam zikra je opširniji od pojma dove kojom se nešto traži od Allaha (du‘aul-mes’ele), dok ima identično značenje kao i dova ibadeta (du‘aul-ibade).

Ako se pod pojmom dove misli na du‘aul-mes‘ele, onda između njih (zikra i dove) postoje općenitije i određenije stvari, jer je pojam zikra općenitiji od pojma dove i dova se ne može odvojiti posebno od zikra, dok zikr može predstavljati traženje (molbu), ali i nešto drugo. (Ed-Du‘au ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja, 1/77)

Može se reći da između zikra i dove postoji neraskidiva veza, jer du‘aul-mes’ele predstavlja zikr i hvalu, skrušenost i ovisnost o Allahu, kao što se u zikru nalazi traženje postizanja neke koristi ili otklanjanja neke štete, ali i nada u nagradu kod Allaha i strah od Njegove kazne. (Ibid.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijja i Ibn Kajjim, rahimehumullah, kažu: “Dova predstavlja zikr (spominjanje) Onoga kome se dova upućuje i sadrži molbu i hvaljenje Njega putem Njegovih svojstava i Njegovih imena. Ona predstavlja ne samo zikr nego i nešto više od toga, kao što se zikr naziva dovom zato što sadrži neko traženje (molbu).” (Medžmuul-fetava, 15/19; Bedaiul-fevaid, 3/14–15)

Vrijednost dove

Dova zauzima visoko mjesto u vjeri i na tu činjenicu ukazuju i kur’anski ajeti i hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Da bismo to bolje pojasnili, navest ćemo neke ajete i hadise kao argument.

● Allah nam naređuje da Mu upućujemo dovu i obećava nam da će biti uslišana

Uzvišeni Allah kaže: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!’” (El-Mu’min, 60), “Obožavajte zato Allaha, iskreno Mu ispovijedajući vjeru – pa makar to bilo mrsko nevjernicima” (El-Mu’min, 14), “Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole. I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine” (El-A‘raf, 55–56), “On je Živi, nema boga osim Njega, zato samo Njega obožavajte, iskreno Mu ispovijedajući vjeru…” (El-Mu’min, 65)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Trojica ljudi iz prijašnjih naroda zaputila su se na dalek put, pa ih noć zateče pored jedne pećine, u koju uđoše da bi u njoj prenoćili. Međutim, jedna stijena se zakotrlja i potpuno zatvori ulaz u pećinu. Oni tada jedan drugome rekoše: ‘Jedini način da se spasimo iz ove situacije jeste da zamolimo Allaha da ukloni ovu stijenu zbog naših dobrih djela koja smo učinili.’ Jedan od njih tada reče: ‘Allahu moj, ja sam imao stare i iznemogle roditelje i nikada nisam svoju djecu prije njih nahranio niti napojio, niti svoje robove i sluge. Jednog dana tražio sam bolju pašu svome stadu, pa im nisam došao na vrijeme, te sam ih, nakon što sam im namuzao mlijeka i donio, zatekao da spavaju. Nezgodno mi je bilo da ih probudim, ali i da prije njih nahranim i napojim svoju djecu i robove, pa sam čekao, sa posudom u ruci, i gledao kada će se sami probuditi, i tako ostao sve do zore, a djeca su u neposrednoj mojoj blizini plakala od gladi. Zatim su se probudili i popili svoj dio mlijeka. Allahu moj, ako sam ja to učinio isključivo radi Tebe, a ni radi čega drugog, onda nam odmakni ovu stijenu sa vrata pećine u kojoj se nalazimo!’ Stijena se malo odmaknu, ali ne dovoljno da bi mogli izaći iz nje. Drugi od njih reče: ‘Allahu moj, ja sam imao jednu bližnju rodicu, koju voljeh više od cijeloga svijeta, koju voljeh – kaže se u jednoj drugoj predaji – tako jako kako to samo ljudi vole žene, pa sam je poželio imati, ali ona mi to ne dopusti. Jedne godine zavladala je jaka glad, te mi ona dođe i zatraži pomoć. Ja joj dadoh 120 zlatnika, ali pod uvjetom da mi se dopusti. Ona na to pristade, i kada sam joj se približio, ona zaplaka i reče: ‘Boj se Allaha i ne raskidaj prsten moje nevinosti bespravno!’ Na to sam se ja odmaknuo od nje, iako mi je bila najdraža na svijetu, i ostavio joj zlato koje sam joj bio dao. Allahu moj, ako sam ja to uradio isključivo radi Tebe, spasi nas ove naše nedaće u kojoj se nalazimo! Stijena se ponovo malo pomjeri, ali ne toliko da bi mogli izaći. Treći od njih reče: ‘Allahu moj, ja sam držao najamnike i svima sam odmah zasluženu nagradu plaćao, osim jednom čovjeku koji je pobjegao s posla i otišao prije prijema svoje plaće. Ja sam tu njegovu plaću pošteno uložio, tako da se njegov mal namnožio. Nakon izvjesnog vremena došao mi je i zatražio svoju plaću koja mu je ostala kod mene. Ja sam na to odgovorio: ‘Sve što ispred sebe vidiš od ovog blaga: deva, stoke, ovaca i robova, tvoje je!’ On mi tada reče: ‘Robe Božiji, ne izigravaj se sa mnom!’ ‘Ne izigravam se s tobom’, rekoh mu ja, na što je on uzeo sav taj mal i otjerao ga, a da meni ništa nije ostavio. Allahu moj, ako sam ja to isključivo radi Tebe učinio, spasi nas ove naše nevolje u kojoj se nalazimo!’ Stijena se tada potpuno pomjeri i oni izađoše iz pećine i odoše dalje.” (Jahja b. Šeref en-Nevevi, Rijadus-salihin, VSK za pomoć BiH, Sarajevo, 1998., str. 13–14, hadis br. 12)

● Dova je ibadet

Od Nu’mana b. Bešira, radijallahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dova je ibadet”, a zatim je proučio: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Me obožavaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.’” (El-Mu’min, 60) (Tirmizi, Ebu Davud i Ibn Madža. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u djelu Sahihut-Tirmizi, 1/138, hadis br. 3407)

● Allah voli one koji Njega mole, a srdi se na one koji zapostavljaju dovu

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah se srdi na onoga koji od Njega ne traži (koji Ga ne moli).” (Tirmizi, Ibn Madža i Ahmed. Albani ga je ocijenio dobrim (hasen) u djelu Sahihut-Tirmizi, 3/138, hadis br. 2686)

● Dova je jedna od karakteristika dobrih ljudi, obilježje iskrenih i opskrba vjernika

Uzvišeni kaže: “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim pre-ma Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El-Kehf, 28) Uzvišeni Allah, pojašnjavajući ovo veličanstveno obilježje i ono što je pripremio onima koji ga budu imali, kaže: “Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju. I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.” (Es-Sedžda, 16–17)

● Dova je bila obilježje vjerovjesnika i poslanika

Nuh, alejhis-selam, upućivao je dovu svome Gospodaru da mu pomogne protiv njegovog naroda koji ga je u laž utjerivao. Tako Allah, subhanehu ve te‘ala, kaže: “Prije njih Nuhov narod nije vjerovao i roba Našeg je u laž utjerivao, govoreći: ‘Luđak!’ – i Nuh je onemogućen bio. I on je Gospodara svoga zamolio: ‘Ja sam pobijeđen, pa Ti pomozi!’” (El-Kamer, 9–10) Zekerijja, alejhis-selam, upućivao je dovu svome Gospodaru da mu podari potomka: “Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao. Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš njime zadovoljan.” (Merjem, 4–6) Ibrahim, alejhis-selam, također je skrušeno upućivao Allahu dovu da mu podari potomka, pa mu je Allah u starosti darovao potomke. Ibrahim, alejhis-selam, bio je zahvalan Uzvišenom Allahu na tome. Uzvišeni Allah tako navodi njegove riječi u Kur’anu: “Hvala Allahu koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj uistinu uslišava molbe. Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!” (Ibrahim, 39–41) Pečat vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo je molio Allaha i dove Mu upućivao. U jednom od hadisa navodi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, najčešće molio Allaha riječima: “Allahumme rabbena atina fid-dunja haseneten ve fil-ahireti haseneten vekina azaben-nar! – O Allahu, Gospodaru naš, podari nam na ovome svijetu dobro i na ahiretu dobro i sačuvaj nas patnje u Džehennemu!” (Muttefekun alejhi) Brojni su primjeri i hadisi koji ukazuju na to da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, često upućivao Allahu dovu.

● Dova je nešto najplemenitije kod Uzvišenog Allaha

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahu nema ništa plemenitije od dove.” (Tirmizi, 5/455, br. 3370; Ibn Madža, 2/1258, br. 3829. Albani ga je ocijenio kao hasen)

● Plodovi dove su zagarantovani, uz Allahovu dozvolu, pa kada onaj koji upućuje dovu ispuni uvjete potrebne za primanje dove, postići će mnogo dobro i neizostavno će postići velik udio u plodovima upućivanja dove

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: ‘Nema nikoga ko uputi dovu, a da mu Allah neće dati to što traži ili od njega otkloniti zlo za šta moli – sve dok u dovi ne bude tražio nešto što je grijeh ili što predstavlja prekidanje rodbinskih veza.’” (Ahmed, 3/18; Tirmizi, 5/462, br. 3381. Albani ga je ocijenio kao hasen u djelu Sahihut-Tirmizi, 3/140, br. 2692) Prenosi se od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema muslimana koji uputi dovu, kojom se ne traži grijeh niti prekidanje rodbinskih veza, a da mu Allah neće dati jedno od troje: ili će mu uslišati njegovu dovu, ili će mu nagradu za nju ostaviti na ahiretu, ili će od njega otkloniti neko zlo, veliko poput onoga za šta moli.” Tada Ebu Seid reče: “Onda ćemo mi puno učiti dovu.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “A Allah će davati najviše.” (Ahmed, 3/18; Tirmizi, 5/566, br. 3573. Albani ga je ocijenio kao hasen u djelu Sahihut-Tirmizi, 3/140, br. 181)

● Dova čovjeka čuva od oholosti

Uzvišeni Allah kaže: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Me obožavaju – ući će, sigurno, u Džehennem, poniženi.’” (El-Mu’min, 60)

Podsticanje na upućivanje dove

Allah, azze ve dželle, podstiče Svoje robove da Mu upućuju dovu i obećava im da će se na nju odazvati, da će je uslišati. Uzvišeni Allah kaže: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravom putu” (El-Bekara, 186), “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Me obožavaju – ući će, sigurno, u Džehennem, poniženi.’” (El-Mu’min, 60)

Allah, azze ve dželle, Svojim je robovima naredio da Mu čine dovu, podstakao ih na nju i upozorio ih da je ne ostavljaju. Također je pojasnio da je ostavljanje činjenja dove iz oholosti jedan od uzroka ulaska u Džehennem. Pored toga, Uzvišeni Allah ukazuje na to, kao što je ranije spomenuto, da je dova jedna od odlika vjernika, pa kaže: “Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju. I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.” (Es-Sedžda, 16–17)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Mome ummetu su date tri stvari koje nisu date nikom osim Allahovim vjerovjesnicima:

● Kada bi Allah poslao vjerovjesnika, rekao bi mu: ‘Pozovi me, Ja ću ti se odazvati’, a mom je ummetu rekao: ‘Pozovite me, Ja ću vam se odazvati.’

● Kada bi Allah poslao vjerovjesnika, rekao bi mu: ‘U vjeri ti ništa teško nisam propisao’, a mom je ummetu rekao: ‘I u vjeri vam nije ništa teško propisao.’

● Kada bi Allah poslao vjerovjesnika, učinio bi ga svjedokom protiv svoga naroda, a moj je ummet učinio svjedokom protiv ljudi.” (Tirmizi i Hakim u djelu Nevadirul-usul)

Zabrana ostavljanja dove

Uzvišeni Allah Svojim robovima naređuje da upućuju dovu i ukazuje na to da će oni koji iz oholosti neće da čine dovu ući u Džehennem. (Tashihud-du‘ai, str. 239) Uzvišeni kaže: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Me obožavaju – ući će, sigurno, u Džehennem, poniženi.’” (El-Mu’min, 60)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava nam da će dova biti primljena ukoliko čovjek bude strpljiv i ne bude požurivao u vezi s onim što traži. Tako Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Bit će primljena dova nekome od vas sve dok ne počne požurivati i govoriti: ‘Molio sam, ali mi dova nije uslišana.’” (Buhari, br. 6340 i 1342; Muslim, br. 2735 i 1186)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjeku će se primati dova sve dok u dovi ne bude molio za nešto što je grijeh ili što predstavlja prekidanje rodbinskih veza i sve dok ne počne požurivati.” Neko upita: “O Allahov Poslaniče, a kako se to požuruje?” On odgovori: “Tako da kaže: ‘Upućivao sam dovu i upućivao sam dovu, pa sam vidio da mi se ne uslišava’, te se tada razočara i ostavi upućivanje dove.” (Ovo je druga predaja koju bilježi Muslima, Sahihu Muslim, br. 1186)

Mnogi ljudi upućuju dovu Allahu kada su u teškoj situaciji, a zapostavljaju dovu kada su u blagostanju. Uzvišeni Allah kaže: “Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila” (Junus, 12), “Kad čovjeka nevolja snađe, Gospodaru svome se moli, Njemu se obraća, a onda, pošto mu Allah milost Svoju daruje, zaboravi Onoga kome se prije molio, i druge Njemu jednakim smatra, da bi s puta Njegova na stranputicu odvodio...” (Ez-Zumer, 8), “Kada čovjeku milost Našu darujemo, postaje nezahvalan i uzoholi se, a kada ga nevolja dotakne, onda se dugo moli.” (El-Fussilet, 51)

Sve ovo predstavlja ponašanje koje je suprotno uputi vjerovjesnika, neka je na njih Allahov mir i blagoslov, jer za njih Uzvišeni Allah kaže: “...Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.“ (El-Enbija, 90)

Nastavit će se...