Nada u Allahovu milost
Na tananim grančicama hvatale su se pahulje, koje su u letu prekrivale zemlju. Vjetar ih je nosio lijevo i desno sve dok tako razigrane ne bi sletjele na tanku površinu leda ili na promrzlu zemlju. Amina i Abdullah posmatrali su iz tople sobe kako priroda oblači bijelo ruho. Već danima pada snijeg. Pada kao da nosi veliki teret: napada dan-dva, pa ga onda danima nema. Ali danas, evo, pada bez prekida. Zbog vjetra, snijega i hladnoće djeca se ne mogu vani igrati, ali zato Amina i Abdullah uvijek svoje vrijeme ispunjavaju nečim korisnim. U toploj sobi pored prozora sjedila je Amina i slušala milozvučni glas svog brata koji je učio Kur’an. Tako zamišljena gledala je vani u sav taj bijeli prizor. Nekoliko promrzlih ptica slijetalo je na prozor da pokupe i posljednje mrvice hljeba koje im je ona ostavila. Gledala je u malene, crvene kljunove kako kupe mrvice hljeba boreći se tako za opstanak u ovim hladnim danima. Mehki dječiji glas činio je melodično učenje još ljepšim i prijatnijim za slušanje Abdullahovoj majci i sestri. Abdullah je učio:“U Džehennemu će im ležaj i pokrivači od vatre biti. Eto tako ćemo Mi nevjernike kazniti.“ (Prijevod značenja El-'Araf, 41.)
“Kako su samo strašne slike kojima se opisuje Džehennem“, prekide tišinu Amina, “Ne mogu ni da zamislim kakav je Džehennem. A subhanallah, tako često se u Kur'anu govori o kazni, Džehennemu i njegovim stanovnicima.“
''Ali se isto tako u Kur'anu govori i o Džennetu i njegovim ljepotama. I ima tako puno ajeta koji govore da je Allah Onaj koji prašta i da je milostiv“ , odgovori Abdullah. ''Da… Ali tako je puno ljudi koji griješe, koji ne izvršavaju Allahove naredbe, a i onih koji su nemarni. A Džehennem je dovoljno velik da sve njih primi, ako im Allah ne oprosti“, nastavila je Amina.
Njihova majka slušala je ovaj razgovor i vidjela divnu priliku da svojoj dječici ukaže na neke nove stvari koje trebaju znati. ''Draga moja djeco“, obrati im se majka i sjede između njih dvoje, ''trebate znati da je razlika između grješnika i nevjernika velika“ Djeca su pažljivo slušala šta im majka govori, a ona nastavi: ''Allah je neizmjerno milostiv. Njegova milost je veća od Njegove srdžbe. On je milostiviji prema Svojim robovima nego ja prema vama. Da biste bolje to razumjeli, ispričat ću vam jedan divan hadis našega Poslanika, alejhis-selam. Ispričat ću vam jednu lijepu priču koja je pouka svima nama: Na Dan obračuna doći će čovjek pred Gospodara, pa će njegova djela biti vagana i prevagnut će loša djela. Allah Uzvišeni naredit će melekima da ga vode u Vatru. Taj čovjek će ići prema Vatri stalno se okrećući, pa će ga Allah pozvati da se vrati i upitati ga je li u svojoj knjizi djela našao neko loše djelo koje nije uradio a da su mu ga meleki pripisali. On će odgovoriti da nije. Zatim će ga Allah dragi upitati je li u svojoj knjizi djela naišao na neko dobro djelo koje nije uradio a da su mu ga meleki pripisali. Ovaj čovjek će opet odgovoriti da nije, pa će ga onda Allah Uzvišeni upitati: 'Pa zašto se onda stalno okrećeš, robe Moj?', a on će odgovoriti: 'Moje mišljenje o Tebi nije bilo ovakvo, moj Gospodaru. Ja sam se Tvojoj milosti nadao.' Tada će mu Allah dragi reći da ide u Džennet i da mu je oprošteno. A oprošteno će mu biti zbog lijepog mišljenja o Allahu i nade u Allahovu milost.'' (Ahmed)
''Kako lijep hadis, subhanallah. Hvala Allahu koji nam je poslao Poslanika, alejhis-selam, da nam nejasne stvari objasni'', reče Abdullah. ''Zato se za ovaj hadis kaže da je vrhunac nade u Allahovu milost'', reče majka. Utom se vrata škripnuše i otac uđe u sobu. ''Es-selamu alejkum!“, obrati im se babo. ''Ve alejkumus-selam'', odgovoriše uglas. ''Zaista je ovo velika blagodat. Elhamdulillah, na ovome. Cijela porodica me čeka na okupu da se vratim s posla'', reče otac. Abdullah, Amina i njihova majka se nasmijaše. ''Elhamdulillah“ ,reče Abdullah, ''a ja sam danas spoznao još jednu blagodat. Hvala Allahu Uzvišenom što nam je poslao Poslanika, alejhis-selam, da nam svojim hadisima i sunnetom odgovori na mnoga pitanja.“ ''A ja ću još da dodam, hvala Allahu što nam je dao majku koja je tu da nam pomogne u boljem razumijevanju naše lijepe vjere“, reče Amina.
Pročitaj sljedeći
Povezano
Aminina potraga za Flekicom
Amina je imala jednu posebnu prijateljicu. Nije išla s njom u školu, nije sjedila s njom u istoj klupi, a nije čak znala ni govoriti, ali Amina je ipak dobro razumjela njen jezik – tiho mjaukanje, nježne poglede, mahanje repom i ono posebno predenja kojim je pokazivala da je sretna. Zvala se Flekica i bila je mala, umiljata maca bijele dlake prošarane sivim i crnim flekama, zbog kojih je i dobila svoje neobično ime. Flekica je najviše voljela jutra, jer je tada znala da će uskoro ugledati Aminu. Svakog jutra, čim bi Amina otvorila vrata kuće, Flekica bi već sjedila ispred njih, strpljivo čekajući doručak. Čim bi ugledala Aminu, veselo bi se oglasila: “Mjau! Mjau!”, a Amina bi se nasmijala i, kao da je upravo očekivala taj pozdrav, rekla: “Flekice, opet si gladna?” Flekica bi tada podigla glavu i pogledala je svojim krupnim očima, kao da je razumjela svaku riječ. Amina bi joj donijela hranu i vodu, a nakon doručka, Flekica bi se popela Amini u krilo i zadovoljno prela. Tako bi njih dvije provodile neko vrijeme zajedno, dok bi je Amina nježno milovala po leđima i pričala joj o svemu što joj se tog dana događalo. Ipak, Flekica je imala još jednu posebnu osobinu koju je Amina naročito voljela. Kao da je mogla osjetiti kada je njena prijateljica tužna, kada bi Amina došla iz škole neraspoložena, Flekica bi joj prišla, počela kružiti oko nje i svojim mekanim repom dodirivati joj nogu, a zatim bi se sklupčala pored nje i ostala tako sve dok Amina ne bi postala bolje raspoložena. Tada je Amina imala osjećaj kao da joj Flekica govori: “Ne brini. Tu sam.” Zbog toga je Amina svoju macu voljela više nego što je mogla riječima objasniti.
Rahmet kao temelj roditeljstva: Izvor sigurne privrženosti i emocionalnog razvoja djeteta
Potpunost odgojnog procesa ne počinje striktnim pravilima, tehnikama discipline ili formalnim obrazovnim ciljevima. Prvi, najvažniji i nezaobilazni temelj na kojem počiva cjelokupan razvoj ljudskog bića jeste rahmet – milost. Ono što je ključno jeste unutrašnje stanje roditeljskog srca i odnos odrastanja, bliskosti i povjerenja koje gradimo sa djetetom — jer upravo je taj odnos primarni kanal i most putem kojeg djetetu prenosimo naše najvažnije životne vrijednosti. To potvrđuju kako sami islamski principi odgoja, tako i savremena psihologija razvoja.