Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, koji je poslao Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s uputom i vjerom istine da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan svjedok! Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.
Uzvišeni Allah dao je iz Svoje mudrosti da ashabi, najbolja generacija, budu izloženi svim vidovima kušnji i nedaća, da bi oni koji dolaze poslije njih uzeli iz toga pouku i nauk za sebe. Kur’ansko-hadiski tekstovi, koje smo spomenuli u prošlim brojevima, ukazuju na to da su se određene fitne – smutnje neminovno morale desiti, čak i u vrijeme najboljih ljudi, da se vidi do čega mogu dovesti male grupe maloumnika i neznalica.
U prošlom broju vidjeli smo kako su početni prigovori i razlozi nezadovoljstva prerasli iz zahtjeva za smjenu nekih namjesnika, za pravednijom raspodjelom imetka, u zahtjev za smjenom halife Osmana, radijallahu anhu. Koristili su se pri tome svim vidovima prevare i obmane. Došli su u Medinu pretvarajući se da su pošli na hadž, pokušali su zavaditi ashabe, krivotvorili su njihova pisma. Kad sve to nije dalo efekat koji su očekivali, navodno su vratili se u svoje krajeve, nisu otišli ni na hadž, da bi ponovo se vratili u Medinu, odlučni da se neće vratiti dok ne završe sa Osmanom. Opkolili su kuću Osmana, nisu mu na kraju dali da izlazi na namaz, zabranili su hranu i vodu Osmanu, vrijeđali i njega i druge ashabe. Doveli su postepeno stvari na ivicu propasti i izazvali najgoru moguću fitnu.
Nova faza smutnje
Osman, radijallahu anhu, poslao je Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma, kao svoga zamjenika da predvodi muslimane na hadžu. Ibn Abbas smatrao je da je preče da ostane uz Osmana i da ga brani, da je to bolje od hadža za njega u tome momentu. Osman, radijallahu anhu, nije želio da se zbog njega prolijeva krv među muslimanima, nego da se smutnja ugasi mirnim putem, i na njegovo insistiranje, Ibn Abbas, radijallahu anhuma, otišao je na hadž. Kada su završeni obredi hadža, i došli vjesnici sa radosnim vijestima o uspješno obavljenom hadžu, do smutljivaca je došla vijest da su hadžije odlučne da dođu i brane vladara pravovjernih, radijallahu anhu. Također, Muavija, radijallahu anhu, poslao je vojsku pod komandom Habiba b. Mesleme, i Abdullah b. Ebu Serh poslao je vojsku pod komandom Muavije b. Hudejdža, Kufljani su poslali Ka’kaa b. Amra et-Temimija sa vojskom, i iz Basre je krenula vojska radi odbrane vladara pravovjernih. Smutljivci, kada su obaviješteni o odlučnosti muslimana da odbrane halifu i o tome da su muslimani svjesni ozbiljnosti smutnje koju su izazvali, pokrenuli su novu fazu smutnje, donijeli su konačnu odluku da završe sa Osmanom, radijallahu anhu, i da ga ubiju prije dolaska vojski. Jedna grupa ashaba i sinova ashaba, a bilo ih je oko 700, među njima: Ibn Omer, Ibn Zubejr, Hasan, Husejn, Ebu Hurejra i drugi, radijallahu anhum, došla je Osmanu sa namjerom da stanu pred njegova vrata i brane ga. Osman, radijallahu anhu, zakleo ih je da odustanu od borbe i vrate se svojim kućama, a svojim slugama i robovima obećao je slobodu ako odustanu od borbe i sukoba, jer, kao što smo rekli, ovaj velikan, časni i čestiti musliman, nije htio da se zbog njega prolije ni kap krvi nijednog muslimana.
Iftari sa nama, Osmane!
Osman, radijallahu anhu, sanjao je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kako se kod njega nalaze Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, i kako mu Poslanik kaže: “Iftari sa nama!”
Osman, radijallahu anhu, 18. zul-hidžeta 35. godine po Hidžri, osvanuo je kao postač, obukao je košulju da se, kad dođu munafici da mu je skinu (o čemu se govori hadisu koji bilježi Ibn Madža, hadis br. 112, od Aiše, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Osmane, ako te Allah zaduži ovim jednoga dana, pa licemjeri htjednu da skinu s tebe košulju kojom te je Allah odjenuo, ne čini to!”), ne bi ukazao neki stidni dio njegovog tijela. Toga dana ubili su Osmana, radijallahu anhu. Kako su ga ubili?! Kako su se drznuli na ovaj zločin?! Kakve su te duše, gdje su se odgojile?! I kakva su ta srca okrutna i razumi izopačeni?!
Ubistvo Osmana, radijallahu anhu
Kinana b. Bišr et-Tudžibi zapalio je vrata Osmanove kuće, a onda je drugi čovjek, kojeg su zvali Mevtul-esved, Crna smrt, ušao za njim – a neki kažu da je to bio Abdullah b. Sebe – i uhvatio je Osmana snažno za vrat toliko da je mislio da ga je udavio. Zatim je ušao drugi čovjek i udario je Osmana sabljom. On je pokušao da se rukom odbrani, a on mu je odsjekao ruku. A zatim je uzeo sablju da ga udari u grudi, pa je prišla njegova supruga Naila da ga spriječi i on joj je odsjekao nekoliko prstiju, govoreći joj ružne riječi i psovke. To je bio njihov ahlak i odgoj, to su oni koji su došli da popravljaju stvari, koji žele pravdu i misle da su bolji od Osmana, do ovoga ih je dovela fitna! Onda je ušao i Sevdan b. Humran i udario Osmana sabljom u stomak, a onda se naslonio na sablju da bude siguran da je mrtav. Prenosi se da je onda ušao Gafiki b. Harb, nakon čovjeka koji je Osmana uhvatio za bradu i počeo ga vući, govoreći: “Senilni starče!” Osman mu je odgovorio: “Ja nisam senilni starac, već emirul-mu’minin.” Gafiki ga je udario kolcem po glavi i on je pao. Krv se slijevala na Osmanov otvoreni Kur’an, na 137. ajet sure El-Bekara: “...Allah će te od njih zaštititi.” Nakon toga ušao je Amr b. Hamk i devet puta udario Osmana sabljom, rekavši: “Tri puta je u ime Allaha, a šest puta je zbog onoga što osjećam u prsima protiv tebe!” Osman, radijallahu anhu, ispustio je dušu, dvostruki Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, zet, čovjek koji je, dok je još bio živ, obradovan Džennetom, za kojeg je Poslanik rekao da mu ništa što uradi nakon što mu je obećan Džennet neće naškoditi i to promijeniti, treći pravedni halifa. Na ovakav način ubijen je, a velikani među ashabima još živi... Ali, to su fitne i u njima do izražaja dođu oni najgori, šljam ljudski, koji su poput morske pjene koja prekrije površinu vode. Oni i slični njima ne mogu ništa korisno napraviti za vjeru, niti neki dunjalučki uspjeh napraviti, kao što kaže šejhul-islam Ibn Tejmijja, oni samo donose uništavanje, fesad i nered. Ibn Zubejr, radijallahu anhuma, predlagao je Osmanu, prije nego što će ga ubiti ovi smutljivci i munafici, da obuče ihram i uputi se na umru. Osman, radijallahu anhu, odgovorio je da ih ni to neće zastaviti u njihovim namjerama, njihov put je put fesada, na kojem nema mjesta za islamske vrijednosti i svetinje. Zato, da li su stali na ubistvu Osmana, da li su time završili sa fesadom? Nikako! Prvo su htjeli da odsijeku glavu plemenitom i pobožnom halifi Osmanu, pa su žene i ukućani zapomagali, da bi jedan od vođa smutljivaca, Ibn Udejs, rekao da ga ipak ostave. Ali, onda su rekli da, ako su ohalalili njegovu krv, onda im je i njegov imetak halal, pa su opljačkali njegovu kuću. Ni to im nije bilo dovoljno, opljačkali su nakon toga i bejtul-mal, riznicu svih muslimana, koja je bila puna imetka, namijenjenog svim muslimanima. Vladavina Osmana bila je vrijeme velikog blagostanja i izobilja. Vrhunac fesada i nereda, pljačka i ubistva, i to u Medini, gradu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! Nekoliko dana nisu dozvolili da se Osman ukopa, a i kad su dozvolili, nisu dali da se ukopa u mezarje El-Beki, nego pored na zemlji koja je pripadala Osmanu, gdje je ukopan po noći u strahu od njih.
To je bila prva fitna u ummetu, kao što je rekao Huzejfa, radijallahu anhu, najučeniji ashab u pitanjima fitni: “Prva fitna jeste ubistvo Osmana, a posljednja fitna jeste pojava Dedžala” (Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje). Sa’d b. Ebu Vekkas, radijallahu anhu, kada je obaviješten o ubistvu Osmana, uputio je dovu Allahu za njega, a u pogledu njegovih ubica proučio je ajet: “Reci: ‘Hoćete li da vas obavijestimo o onima koji će u svojim djelima najviše gubitka imati, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?’” (El-Kehf, 103–104). Uputio je i dovu da ih Allah uzme i kazni, pa kažu da su sve ubice vremenom propali i bili ubijeni. (Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje; Tarihu Dimešk). Htjeli su da poprave stanje, da ga poboljšaju, da se stanje promijeni i promijenilo se, kao što kaže Uzvišeni Allah: “Zar ne vidiš one koji su umjesto zahvalnosti Allahu na blagodatima – nezahvalnošću uzvratili i narod svoj u Kuću propasti doveli” (Ibrahim, 28); “Allah navodi kao primjer jedno naselje koje je bilo sigurno i spokojno, u koje je u izobilju dolazila ukusna hrana sa svih strana, pa je zanijekalo Allahove blagodati, pa mu je Allah dao da iskusi i glad i strah zbog onoga što su stanovnici njegovi činili” (En-Nahl, 112). Društvene promjene i procesi su ozbiljna stvar, vidimo kako se danas, pod parolama reformi, promjena i napretka, odvijaju procesi slabljenja, pa i uništavanja muslimanskih društava i zemalja.
U nastavku ćemo vidjeti šta je bilo nakon ubistva Osmana, da li su se smutljivci zadovoljili postignutim, da li su se smirili nakon dolaska novog halife, kojeg su navodno i željeli za halifu, ili su postali još gori, evoluirali i razvili svoju zabludu.
Autor: Šejh dr. Halid es-Sebt, iz ciklusa “Iber minet-tarih”
Priredio: Adnan Fetić, prof.