Shvatanje Allahove odredbe

Prvi muslimani vjerovali su da sve što se dešava njima ili u svemiru, da se dešava po Allahovom određenju i da ništa ne može promijeniti ono što je Allah još u prapočetku (el-ezel) odredio i zapisao u Levhi-mahfuzu. Rezultat takvog njihovog vjerovanja ogledao se u sljedećim riječima: Zar ću, ako odem na front, biti ubijen zbog svog odlaska tamo? Ili će mi se desiti ono što mi je Allah odredio? Pa, ako mi je odredio pogibiju na Njegovom putu (šehadet), onda ću svakako – s Allahovim određenjem – biti ubijen, a ako mi je odredio da se ponovo vratim, vratit ću se. Zatim, ako mi je Allah propisao smrt, ja ću umrijeti pa makar to bilo i na ovom mom mjestu i makar ne otišao u borbu...

Vjerovanje u kadā i kader (Allahovo određenje i sudbinu) temeljni je dio vjerovanja svakog muslimana, kao što je to potvrđeno u hadisu Džibrila, alejhis-selam: “Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i odredbu, bilo dobro ili zlo.”(Buhari i Muslim) Vjerovanje u Allahovo određenje jedna je od posebnosti ovog ummeta kroz njegovu dugu povijest. Vjerovanje u ovaj temelj u svijesti prvih generacija bila je poticajna, graditeljska i pokretačka snaga u onolikoj mjeri koliko je kod njegovih potonjih generacija postala negativna, rušilačka i obeshrabrujuća snaga, i to onda kada je poimanje Allahovog određenja u njihovoj svijesti zastranilo i izmijenilo se u odnosu na originalno vjerovanje u ovaj temelj po kojem su živjele prve generacije i koje su gradile, oživljavale i pokretale. Vanjska slika je u oba slučaja jedna te ista, ali je u suštini razlika između jedne i druge ogromna... kao što se to desilo u svim sferama života ovog ummeta!

Šehadet prvih i potonjih generacija muslimana

Riječi šehadeta koje su izgovarale prve generacije muslimana iste su riječi koje teku na jezicima potonjih generacija: “Svjedočim da nema drugog božanstva osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik”. Međutim, one prve riječi zaljuljale su i pokrenule čitavu zemljinu kuglu jer su sa svim svojim vrijednostima i odgovornošću djelovale u stvarnosti, dok ove druge gotovo ništa nisu ni uradile ni postigle. Štaviše, gotovo da ne mogu očuvati ni islamsku egzistenciju pred vojnom, političkom, ekonomskom i idejnom najezdom, koja je ujedno i najopasnija. To zato jer su ove riječi (kod potonjih generacja) postale riječ bez stvarne vrijednosti i odgovornosti. Namaske radnje, od stajanja, sjedenja, rukua i sedžde, kao i Kur’an koji se čita i riječi koje se ponavljaju, od vremena kada su prvi put izgovorene pa sve do danas, potpuno su iste, ništa se kod njih nije promijenilo. No, ranije su se izvršavale i obznanjivale postojanje žive, snažne i respektabilne zajednice jer su izvršavane u punoj svojoj suštini i svojim zahtjevima. Obznanjivale su postojanje zajednice koja je u svijetu stvarnosti realizirala svrhu čovječanske egzistencije. Time su one, realizirajući Allahov zakon na Zemlji, imale premoć nad svim ostalim narodima koji nisu realizirali ovu egzistenciju u svojoj originalnoj formi: “Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.” (El-Enbija, 105) I, posebno, realizirajući Allahovo obećanje ovom ummetu: “Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni – oni su pravi grješnici.” (En-Nur, 55)

Vjerovanje u Allahovo određenje

Isto tako bilo je i sa vjerovanjem u Allahovo određenje... vanjska forma jeste vjerovanje da sve što se dešava u ovom svemiru i u životu čovjeka – da se dešava po Allahovom određenju. Ništa se u svom ovom prostranom svemiru, kao ni u životu svakog čovjeka, ne dešava izuzev onoga što je Allah odredio: “Mi sve s mjerom stvaramo.” (El-Kamer, 49)

“Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko.”

Prvi muslimani vjerovali su da sve što se dešava njima ili u svemiru, da se dešava po Allahovom određenju i da ništa ne može promijeniti ono što je Allah još u prapočetku (el-ezel) odredio i zapisao u Levhi-mahfuzu. Rezultat takvog njihovog vjerovanja ogledao se u sljedećim riječima: Zar ću, ako odem na front, biti ubijen zbog svog odlaska tamo? Ili će mi se desiti ono što mi je Allah odredio? Pa, ako mi je odredio pogibiju na Njegovom putu (šehadet), onda ću svakako – s Allahovim određenjem – biti ubijen, a ako mi je odredio da se ponovo vratim, vratit ću se. Zatim, ako mi je Allah propisao smrt, ja ću umrijeti pa makar to bilo i na ovom mom mjestu i makar ne otišao u borbu... Dakle, šta je to što me sprečava od odlaska u borbu? Strah od smrti, koja mi je propisana u bilo kojoj situaciji? Ili strah od nelagodnosti, a i od njih mi se ne može desiti osim samo ono što je Allah odredio u bilo kojoj situaciji? Ne, moramo ići da izvršimo naredbu Gospodara našeg i neće nam se dogoditi ništa osim samo ono što nam je Allah odredio, On je Gospodar naš. Pa neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!” Zatim bi on hrabro otišao u borbu i izložio bi se smrtnoj opasnosti. A Allah je dao da se Njegova odredba na Zemlji realizira, njome bi on pomogao ovu vjeru i omogućio joj premoć na Zemlji. A onda bi mu se u životu desilo ono što mu je Allah odredio: ili pogibija na Allahovom putu (šehadet) ili pobjeda: “Reci, očekujete li za nas šta drugo već jedno od dva dobra?” (Et-Tevba, 52)

A kada su se duše licemjera i onih slabog imana uznemirile nakon poraza na Uhudu, spušteni su jasni ajeti koji su potvrdili, osnažili i ukorijenili ovu istinu u dušama vjernika: “Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pagani misle govoreći: ‘Gdje je pobjeda koja nam je obećana?’ Reci: ‘O svemu odlučuje samo Allah!’ Oni u sebi kriju ono što tebi ne pokazuju. ‘Da smo se za bilo šta pitali’, govore oni, ‘ne bismo ovdje izginuli.’ Reci: ‘I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izišli, da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima i da bi istražio ono što je u vašim srcima - a Allah zna svačije misli.’” (Alu Imran, 154) “One među vama koji su uzmakli na dan kad su se dvije vojske sukobile uistinu je šejtan naveo da posrnu, zbog onoga što su prije počinili. A Allah im je već oprostio jer – Allah prašta i blag je. O vjernici, ne budite kao nevjernici koji govore o braći svojoj kada odu na daleke pute ili kada boj biju: ‘Da su s nama ostali, ne bi umrli i ne bi poginuli’, da, Allah učini to jednom u srcima njihovim; i život i smrt Allahovo su djelo, On dobro vidi ono što radite. A ako vi na Allahovom putu poginete ili umrete, oprost i milost Allahova su zaista bolji od onoga što oni gomilaju.
Bilo da umrete ili poginete, sigurno ćete se pred Allahom iskupiti.” (Alu Imran, 156–158) Tako su prvi muslimani djelovali otkrivajući tajne Zemlje kako bi širili poziv u vjeru, radi traženja znanja i truda za opskrbom. Putovali su zemljinim prostranstvima i izlagali se opasnostima i tegobama. Njihova misao vodilja bila je: “Moje je da se odvažim... a oslanjam se na Allaha”. Kako se ova odvažnost preinačila u nemarnost i pasivnost u iščekivanju onoga što je Allah odredio?!

Allahovo određenje i čovjekova odgovornost za počinjena djela

Također, u svijesti prvih muslimana vjerovanje u Allahovo određenje (el-kadā vel-kader) nije negiralo njihovu odgovornost u pogledu njihovih djela kada bi počinili greške, što ih je izlagalo kazni. Bitka na Uhudu bila je jedna velika i temeljita lekcija u dušama vjernika. Strijelci su prekršili naredbu svog vojskovođe i svog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda kada im je naredio da ne napuštaju svoje položaje pa makar i vidjeli da muslimane ptice rastrgavaju. Ali, kada su oni vidjeli pobjedu i pomislili da je borba definitivno okončana, ratni plijen odvratio ih je od naredbe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te su napustili svoje položaje i spustili se na mjesto borbe bojeći se da im neće biti određen dio iz ranog plijena. Tada su mušrici sa svojom konjicom ponovo napali muslimansku vojsku, sasvim sigurni u povlačenje svojih snaga iznad brda na kojem su bili strijelci. Tada se desio poraz i zastrašujuća poremećenost u redovima vojske, ranjavanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i dezinformacije koje su nevjernici proširili o njegovom ubistvu. Sve to utjecalo je na pocijepanost do tada jedinstvene vojske... A onda Kur’an spušta oštar ukor vjernicima zbog onoga što su uradili, a, također, spušta i pojašnjenje i komentar tih događaja. Ovo pojašnjenje došlo je sljedećim ajetima: “Zar – kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: ‘Otkud sad ovo?!’ Reci: ‘To je od vas samih!’ Allah, zaista, sve može. Ono što vas je zadesilo onoga dana kada su se sukobile dvije vojske bilo je Allahovom voljom – da bi otkrio ko su pravi vjernici, i da bi otkrio ko su licemjeri...” (Alu Imran, 165–167) To se uistinu desilo zahvaljujući samima vama, ali istovremeno, to se dogodilo i s Allahovom dozvolom. Odgovornost za grešku postoji, kao i vjerovanje da se to desilo s Allahovim određenjem... te dvije stvari nisu kontradiktorne. Ova je lekcija bila nešto najveće što je ovaj ummet mogao naučiti, kao i nešto najveće čime se on odlikuje, a to je uklanjanje kontradiktornosti između čovjekovog vjerovanja u njegovu odgovornost za svoje djelo i vjerovanja u Allahovo određenje, kao i prihvatanje, istovremeno, obje stvari u njegovom srcu kako bi se između toga dvoga uspostavila uravnoteženost, a time i njihova uravnoteženost u cjelokupnom djelovanju, tako da ga nikada ne napušta stalni osjećaj Allahovog određenja i pažljivo promatranje istog u svemu, velikom i malom grijehu. Isto tako, ne napušta ga osjećaj njegovog nadziranja sopstvenih djela i njihovo mjerenje vagom pogrešnog i ispravnog. Kako se ova predivna uravnoteženost preinačila u ravnodušnost spram svake odgovornosti i to pod izgovorom vjerovanja u Allahovo određenje?!

Allahovo određenje i čovjekovo poduzimanje uzroka

Također, u svijesti prvih generacija ovog ummeta bilo je duboko utkano da njihovo vjerovanje u Allahovo određenje nije kontradiktorno prihvatanju i poduzimanju uzroka. S jedne strane, sasvim su jasno shvatali da Allah ima Svoje zakone u ovom kosmosu i u životu čovječanstva, koji ne prihvataju bilo kakvu promjenu, s tim da Uzvišeni Allah ima neke vanredne zakone koji mogu sve činiti i koje ništa ne može onesposobiti niti ih išta može sputati. Jer, Allahova volja je slobodna od svakog ograničavanja s tim što je Uzvišeni i Svemoćni Allah već odredio da Njegov tekući zakon (misli se na Allahove zakone shodno kojima se odvija svakodnevni život. op.rec.) bude konstantan u životu na ovom svijetu, a da Njegov vanredni zakon (u većini slučajeva mudžiza koja izlazi iz okvira tih zakona po kojima se odvija sve na svijetu ili svakodnevni život. op. rec.) bude izuzetak iz toga dok su, istovremeno, oboje vezani za Allahovu volju (i htijenje). Otuda su u svojoj svijesti duboko zasadili uvjerenje o tome da ako žele da stignu do određenog rezultata, onda moraju ići ukorak sa tekućim zakonima, tj. moraju, shodno tim tekućim zakonima, poduzimati uzroke koji vode rezultatima. Allah im je to sasvim jasno pojasnio u Svojoj Knjizi. Allah je već odredio trijumf Svojoj vjeri i njenu premoć na Zemlji kao i što je odredio da će spletke nevjernika propasti: “On po Poslaniku Svome šalje uputstvo i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo pravo mnogobošcima.” (Es-Saff, 9) “I neka nikako ne misle oni koji ne vjeruju da će se spasiti; oni doista neće moći umaći.” (El-Enfal, 59) Oni ne mogu Allaha omesti, Allaha koji je Svojoj vjeri propisao pobjedu, a niti mogu preduhitriti Njegovo određenje, jer Njegovo određenje je ispred svega, a Njegova je volja izvršna i efikasna. Međutim, i pored svega toga, On im nije rekao: “S obzirom na to da sam Svojoj vjeri već odredio trijumf i premoć na Zemlji, vi onda sjedite i čekajte realizaciju Moje odredbe, a Moja se odredba mora realizirati.” Nikako! Istovremeno kada ih je upoznao sa Svojom propisanom odredbom za ovu vjeru i to da će se to neminovno realizovati, istovremeno im je rekao da se moraju boriti i dobro opremiti: “I neka nikako ne misle oni koji ne vjeruju da će se spasiti; oni doista neće moći umaći. I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.” (El-Enfal, 59–60) “O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Muhammed, 7) Da bi se trijumfovalo, neophodno je poduzeti odgovarajuće uzroke, pa makar pobjeda i bila Allahova konačna odredba.

Tako je u svijesti prvih muslimana živjelo njihovo vjerovanje u Allahovo određenje, vjerovanje da je neophodno poduzeti, shodno ustaljenim zakonima, uzroka koji vode ka postizanju rezultata. Ovaj ummet nije prepušten iskušenju u poduzimanju uzroka, koje, same po sebi, vidi jedinim putem prema postizanju rezultata, a isključujući Allahovo određenje, kao što to čini savremeni džahilijet. Lekcija iz Bitke na Hunejnu upućena je kako bi u dušama vjernika potvrdila ovo značenje: “Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike milost Svoju spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao i one koji nisu vjerovali na muke stavio; i to je bila kazna za nevjernike.” (Et-Tevba, 25–26) I ovo je, također, bilo nešto najljepše što je ovaj ummet naučio i na čemu je odgajan kako bi u svom dunjalučkom hodu uspostavio ravnotežu između ravnodušnosti (el-tevakul), bez poduzimanja uzroka, i oslanjanja na uzroke. Kako se ova predivna uravnoteženost preinačila u potpunu negativnost i, pod izgovorom oslanjanja na Allaha, u odustajanje od poduzimanja uzroka?

Iz knjige “Shvatanja koja se trebaju ispraviti”, Muhammeda Kutba