El-Asr - Snaga dove

Osvanulo je još jedno mirno, proljetno jutro u Amininoj mahali. Poslije sabahskog ezana, veselo cvrkutanje ptica uljepšavalo je početak novog dana. Jedino se u Amininom domu nije mogla čuti ta milozvučna melodija ptica. Umjesto nje, od ranog sabaha čuo se veseli Aminin glas. Za danas je u mektebu planirano takmičenje u učenju Kur'ana za koje se Amina pripremala već cijeli mjesec ramazan. Naučila je napamet devedeset osmu suru Kur'ana, suru El- Bejjina, i trudila se da pravilno izgovori svaki harf i da prilikom učenja primijeni svako tedžvidsko pravilo. Za nju je ovo jedan važan događaj jer se i sve njene drugarice iz mekteba pripremaju za takmičenje, a doći će i njena porodica da je podrži i, naravno, njeni djed i nena. Zato Amina želi da se što ljepše predstavi na takmičenju jer zna koliko njen djed voli da je sluša dok uči Kur'an.

Ovog jutra Amina je opet stajala pred ogledalom i smireno ponavljala ajet po ajet, uživajući u učenju Kur'ana. Samouvjerena i potpuno sigurna da je spremna proučiti suru bez greške, otišla je kod roditelja da im još jednom prouči suru. Babo, majka i brat Abdullah pomno su pratili njeno melodično učenje i zaključiše da se dobro pripremila za takmičenje te da je proučila suru bez ijedne greškice.

-- Ako danas na takmičenju ovako budeš proučila suru, vjerujem da ćeš osvojiti prvo mjesto -- ohrabrivao je Abdullah svoju sestru. Amina samo duboko uzdahnu i ne reče ništa.

Kako se vrijeme za početak takmičenja približavalo, tako je i Amina postajala sve uznemirenija. To je primijetio njen otac i pokušao je u razgovoru s Aminom da otkrije zašto je nesigurna i uznemirena.

-- S obzirom na to koliko si truda i rada uložila u pripremanje za takmičenje, vjerujem da ćeš zasluženo ući u finale. Zar ne želiš da i ostali čuju tvoje lijepo učenje Kur'ana i da uživaju u njemu baš kao i mi? Da ostalima pokažeš što ste u mektebu naučili? -- upita otac.

-- Naravno da želim! Jesam se dobro pripremila i želim da sa svojim drugaricama učestvujem u programu i pokažem kako nas je efendija podučio učenju Kur'ana, ali imam tremu. Bojim se da ću se danas u džamiji zbuniti kada budem vidjela koliko ima publike i kada budem učila pred svima -- priznade Amina.

-- I za to imamo rješenje -- dodade otac. Amina ga zbunjeno pogleda, a on nastavi:

-- Vjeruj mi, za mnoge ostale, pa i za ovu situaciju, Allah Uzvišeni nudi nam rješenje. Kako je Kur'an savršena knjiga u kojoj nam Uzvišeni Allah navodi najljepše primjere koje možemo primijeniti u svakoj situaciji u našem životu, tako ima i jedan događaj spomenut u Kur'anu koji nas podučava kako da postupimo kad je pred nama težak zadatak. U jednoj kur'anskoj priči govori se o poslaniku Musau, alejhis-selam. Musa je bio Allahov poslanik koji je pozivao ljude da vjeruju u Allaha, a faraon koji je u tom vremenu živio imao je veliko bogatstvo i vlast te je sebe nazivao božanstvom i prisiljavao ljude da se njemu klanjaju. Allah, džellešanuhu, tražio je od Musaa, alejhis-selam, da ode faraonu i da ga pozove da vjeruje u Jednog Allaha. Za Musaa, alejhis-selam, ovo je bio težak zadatak. Kako će on koji nema nikakvu vlast ni vojsku da ga zaštiti otići kod faraona i predočiti mu vjeru u Jednog Allaha? Pored toga, Musa, alejhis-selam, imao je govornu mahanu koja mu je otežavala da jasno iskaže ono što želi. Zato je Musa, alejhis-selam, učio dovu Allahu da mu olakša ovaj težak zadatak. On je Allaha molio sljedećim riječima: "Gospodaru moj, učini prostranim prsa moja, i olakšaj zadatak moj, odriješi uzao s jezika mog da bi razumjeli govor moj." Ovo je kur'anska dova koju trebamo učiti za smirenost i olakšanje nekog zadatka koji je pred nama. I, znaš li šta se onda desilo? Uzvišeni Allah uslišao je dovu Musau, alejhis-selam, i pomogao ga u ovom teškom zadatku, pa je on zajedno sa svojim bratom pobijedio faraona i njegovu vojsku.

Ova priča obradova Aminu i zatraži još jednom da joj babo prouči ovu dovu. Zatim podiže ruke i, ponavljajući dovu za njim, zamoli Allaha da joj olakša njen današnji zadatak. Ali, kako se vrijeme takmičenja primicalo, Amina je osjećala sve veću tremu. Još kad u džamiji ugleda djeda i nenu i sve ostale koji su došli da prisustvuju takmičenju, počeše joj i noge klecati, a glas podrhtavati. Pila je gutljaj po gutljaj vode jer je osjećala da joj se usta brzo suše, kao da joj je nešto zastalo u grlu što nikako ne može progutati. Učesnice su jedna po jedna učile, a žiri i publika su ih s velikom pažnjom pratili i tekbirima nagrađivali njihovo učenje. Ubrzo je red došao i na Aminu. Prišla je, sjela na stolicu, predstavila se žiriju i počela učiti suru. Svojim melodičnim glasom privukla je pažnju džematlija odmah poslije proučene bismille. Ali, već nakon prvog proučenog ajeta desilo se ono od čega je Amina strahovala: nadvladala je trema, glas je sve više podrhtavao i nikako se nije mogla sjetiti narednog ajeta. U trenutku poželi da pobjegne i zaplače najjače što može. I baš kad joj se činilo da će odustati, priđe joj efendija, koji joj dade malo vode, i reče da predahne i počne od početka. Amina se opet prisjeti dove Musaa, alejhis-selam, pa se u sebi iskreno obrati Allahu: "Gospodaru moj, učini prostranim prsa moja, i olakšaj zadatak moj, odriješi uzao s jezika mog da bi razumjeli govor moj." Bila je ubijeđena da će i njena dova, kako i dova Musaa, alejhis-selam, biti uslišana. Tada Amina spusti pogled ispred sebe i ponovo poče učiti. I gle čuda! Učila je isto kao jutros dok je bila sama pred ogledalom: smireno, jasno i melodično izgovarajući svaki harf, a na kraju sure podiže pogled i ugleda svog babu kako joj išareti da je odlično učila.

Amina je bila zadovoljna što je i pored treme uspjela da prouči suru, a još joj je draže bilo što je osjetila snagu dove. Njena dova bila je uslišana i Uzvišeni Allah dao joj je snage da svoj zadatak uspješno završi. A žiri?! I žiri je prepoznao Aminin trud i rad, i nagradio ju je pobjedom u finalu.